20. 12. 2010.

Solsticijska čestitka

Razmišljajući što da poželim svim ljudima za zimski solsticij (21.12.2010. u 23:38, ako se ne varam), za početak novog prirodnog ciklusa, istinsku i pravu Novu godnu, nagovještaj novog života i duhovni blagdan svih stvorenja na ovom planetu, sjetio sam se teksta napisanog prije nekoliko godina. I danas je aktualan, možda još i više nego tada. Zbog toga ga ponovo dijelim s vama, dan uoči početka novog ciklusa života!



Ljudi su vrijeme zimskog solsticija oduvijek prepoznavali kao posebno. Sunce završava svoju silaznu putanju, a na samom dnu ponora, u trenutku kad je tama najsnažnija a noć najdulja, rađa se nova zraka svjetla i počinje novi ciklus života. Religiozne proslave, tradicionalni običaji pa i samo naše mjerenje vremena – sve to više ili manje odgovara kretanju naše zvijezde čija je svjetlost stvorila život.

Kraj svakog godišnjeg ciklusa i početak novog, vrijeme je zbrajanja uspjeha i neuspjeha, izrade novih planova, razmjene čestitaka i dobrih želja. Nadam se da ćete ih mnogo primiti, a još više dati.

U ovo vrijeme proslava poželjet ću vam nešto neouobičajeno. Moja čestitka dolazi s mjesta kojeg bih želio da upoznate. Pročitajte ju i, ako vam se svidi, podijelite s drugima. Mogli bismo time poslati poruku, stvoriti val pozitivnosti koji će nam poslužiti kao putokaz i ulaznica u svijet kakvog želimo živjeti.



Želja tišine

Neću vam poželjeti sreću, jer ljudi o sreći razmišljaju različito. Umjesto toga poželjet ću vam tišinu, jer tišina je mjesto na kojem nastaje sreća. Želio bih da vas vaše vlastite želje dovedu do tišine u dubini vaše svijesti. Na tom mjestu ćete pronaći sve što vam je potrebno da budete sretni.

Mogao bih vam poželjeti mir (da, to vam od sveg srca želim!), ali kako ćete ga postići ako ne poznate tišinu koja se nalazi u vama? Zato vam želim susret s njom! Neka godina koja je pred nama donese tišinu u vaš život. Jer, mir prati tišinu kao jutro Sunce.

Kad bi vam moja želja mogla dati snagu da svladate sve prepreke i nedaće koje vas očekuju, snažno bih vam poželio upravo to! Ali, snagu vam nitko ne može dati, ako ju vi sami ne pronađete. I ona se nalazi na tihom mjestu u vašoj duši, na mjestu kojeg uporno izbjegavate. I zato vam želim da ove godine pronađete to mjesto. Kad to učinite, bit ćete nepobjedivi, a svaka prepreka ispred vas bit će samo jedna nit u tkanju vašeg postignuća.

Ne pada mi na pamet da vam poželim mnogo novaca, jer to još nikoga nije usrećilo. Umjesto toga želim vam obilje tišine, jer tišina je mjesto iz kojeg sve drugo nastaje. Cijeli je svemir stvoren iz tišine, pa kako bi onda vaše potrebe iz toga bile izostavljene? Tražite radije tišinu, tražite tihi izvor u sebi samima, a ostalo će vam biti nadodano.

Mogao bih vam poželjeti mudrosti, jer to vam je zasigurno potrebno. Ali, ni to neću učiniti jer vaša mudrost dolazi iz tihog središta u vama. Nije moguće biti mudar, a ne poznavati tu tišinu. Radije nju tražite, a vaša potraga će sama po sebi biti znak da je mudrost pronašla vas.

Radosti i veselja ste željni? Ako posječete voćku, kakvu radost možete očekivati u njenim cvjetovima i plodovima? Tišina u vama, vaše je korjenje. Želim vam da se nikad od njega ne odvojite. Želim vam živu tišinu; njegujte ju svakoga dana, pa će i vaši plodovi pjevati pjesmu radosti.

Bilo bi lijepo poželjeti vam zdravlje, ali to je prazna želja, ako vi sami ne razumijete odakle ono dolazi. Isti korijen tišine koji hrani vaša postignuća i donosi vam radost, hrani i održava vaše tijelo. Ne činite sebi ono što korijen ne bi činio granama svog drveta. Slušajte svoje tijelo jer ono vam stalno šapće riječi zdravlja. Želim vam dovoljno tišine da čujete taj šapat.

I na posljetku, ona najveća od svih želja – želja da u vašem srcu živi ljubav.

Možda niste primijetili, možda sam vas zbunio, ali upravo to vam govorim cijelo vrijeme! Jer, što je ljubav ako ne naš najdublji korijen? Kako ćemo ljubav nazvati bilo čijim imenom, ako ona ne seže duboko, duboko do samog izvora koji spaja sve ljude i sva živa stvorenja ovoga svijeta? Da biste voljeli, čisto, iskreno i stvarno, morate poznavati tišinu svog vlastitog srca. Iz nje, iz nesagledive dubine ljudske duše, nastaju sreća, mir, snaga, obilje, mudrost, radost i zdravlje. Taj izvor, ta tišina, to je ljubav kojoj još nismo dali ime.

Jer, zapamtite, ljubav, kao i istina, ljepota ili suosjećanje, nemaju imena, roda, spola, rase ili nacionalnosti. Ljubav je sila koja nas najviše spaja u tišini.

Zbog toga vam iz sveg srca želim upravo to: tišinu. Ako je dovoljno poznajete, iz nje će izrasti vaš život - upravo onakakv kakvog priželjkujete!

18. 12. 2010.

Ispunjenje želja, karma i dharma

Jučer, 17.12.2010., u Zagrebu sam, pred punom dvoranonm Pučkog otvorenog učilišta, održao predavanje s naslovom "Ispunjenje želja, karma i dharma". Hvala svima (a bilo je gotovo 300 posjetitelja!) što ste došli! Bilo je veliko zadovoljstvo ponovo govoriti o duhovnim temama!

Više fotografija i prijepis prvog dijela predavanja (drugi dio je bio o jyotish analizi 2011) možete pročitati na stranicama Duhovne akademije.

14. 12. 2010.

Duša plesača

Bilo je to zapanjujeće vrijeme za mene! Putovao sam kroz srednju i istočnu Europu (područje povijesno nazvano "Stara Europa"), od jednog do drugog arheološkog nalazišta. Bio sam uvjeren da su ta mjesta, upravo ona na kojima se nalazi većina starih naselja, posebna – da predstavljaju prava mjesta moći. Tražio sam nešto. Nemir u duši me gurao naprijed – sve dok se nisam prisjetio! Svog života. Našeg života. Onog što smo imali i što smo izgubili. Ali, najznačajnija stvar koje sam se prisjetio bila je – Ples!

Bilo je rano proljeće, izmaglica u zraku. Sjedio sam na jednoj povećoj stijeni u dolini Danila u Hrvatskoj, zagledan u daljinu. Oko mene mir. Staro groblje iza bijelog puta; rimske iskopine s lijeve strane. Ali, moj je um lutao još dublje i dalje u prošlost; četiri, pet tisuća godina prije današnjeg vremena. U svojoj viziji vidio sam mnoge ljude u toj dolini. I ja sam bio među njima.

Dva mjeseca kasnije, Konya, Turska. Sjedim na travnatom brežuljku nazvanom Catal Hujuk. Oči su mi zatvorene, a duša izgubljena u sjećanjima. Ali, to nisu sjećanja iz ovoga života. Vidio sam stvari, znao sam ih, a nisam mogao znati za njih. Ljudi koji su nekada živjeli ovdje bili su različiti. Njihovi umovi, njihove misli i osjećaji bili bi nam strani. Međutim, i oni su bili ljudi poput nas. Samo drugačiji. U mojoj viziji, i oni su, poput naroda iz Danila, uvijek plesali.

Još nekoliko mjeseci poslije. Nalazim se na vrhu Karfi, na otoku Kreti u Grčkoj. Na to smo mjesto došli kao u posljednje utočište, tražeći sigurnost od ratničkih plemena sa sjevera. Napustili smo svoje voljene obale i otišli u planine čekajući smrt. Ali, znali smo – rodit ćemo se ponovo! Doći će vrijeme kada ćemo se prisjetiti tko smo bili, kako smo živjeli i što smo izgubili. Ponovo i ponovo, svakoga dana, i ovdje smo plesali!

Lutao sam još, drugim putevima i mjestima. Kuda god sam došao, otkrio sam još jednu zagonetku nepoznatog mozaika. Kasnije, pisao sam knjige o tim iskustvima. Ali, jedna stvar je bila stalno prisutna i kako izgleda važnije od svga drugoga: prisjećao sam se našeg plesa! Sanjao sam o njemu! Svaki pokret, svaki dah – kako smo to radili i kako smo proslavljali – sve sam to odsanjao; vidio u viziji!

Plesao sam na svim tim mjestima; plesao sam poput izgubljene lude. Ponekad su me razdirale suze, a ponekad nisam mogao podnijeti snagu radosti. Bio sam izgubljen u vremenu. Kako i ne bi kad sam putovao tisućama godina samo da bih se rodio sada i ovdje, prisjetivši se našeg načina života.

Tada sam shvatio da su mnogi prešli isti put; mnogi su prešli ponor vremena i odlučili roditi se upravo sada. Napisao sam te knjige, čak sam pokušao uglazbiti zvukove iz svojih vizija i počeo sam govoriti o drugačijem putu za čovječanstvo. Pustio sam da glas istine poleti van.

I - neki su ga čuli! Došli su! Svi ti ljudi, sve te plesačice i plesači. I oni su se prisjetili. Sada oni ponovo plešu, baš kao što su to činili tisućama godina ranije.

Otkrio sam u sebi dušu plesača. Znam – ja sam neoplesač. A također znam da nas ima mnogo, upravo sada i upravo ovdje. Neki su budni, a neki još sanjaju, čekajući poziv na buđenje. Da li je došlo vrijeme?

Slušajte.

Slušajte!

Plešete li?

13. 12. 2010.

Blagoslov za svaki dan

Neka ti noći budu mirne,
a dani puni blaženstva i ekstaze;
um tvoj poput planinskih vrhunaca,
a misli vjetrovite i britke.

Neka ti srce bude meko i toplo,
a riječi nježne, snažne i istinite.
Prihvaćaj i sjedinjuj, budi dragocijen i jedinstven,
ali ne uvijek jedini i ne uvijek u pravu.

Dubok, površan, na strani ili u središtu;
izvana ili iznutra, budan ili u snu.
Božanski porijeklom, izborom na Zemlji,
to si jednostavno ti - sada i tu.

12. 12. 2010.

Ples Boginje!

Tijekom vikenda 10.-12.12.2010., ponovo je održan treći stupanj Neodancea, popularno zvan Ples Boginje! Dvadesetak sudionika iz Hrvatske i Slovenije proveli su vikend u dubokim plesnim iskustvima. Kao vrhunsko iskustvo NeoDancea, Ples Boginje se može nazvati plesnom tantrom.

Iznimno sam uživao u ovom tečaju, a detaljniji izvještaj možete pročitati OVDJE!

10. 12. 2010.

Predavanje u Beogradu

Poslije pet ili šest godina, bilo mi je zadovoljstvo održati predavanje u Beogradu! Tema je bila "Ljubav - više nije previše", povodom nedavnog izlaska moje istoimene knjige.

Atmosfera je bila izvrsna, ponajviše zahvaljujući odličnim domaćinima, to jest domaćicama iz Astrobalansa. Veliko hvala Zorani, Svetlani i Tatjani što su se prihvatile organizacije predavanja još tamo u šestom mjesecu ove godine. Njihova želja za dobrim vibracijama, trud oko svega i posebice pažnja oko sitnica i detalja zbog koje sam bio počašćen i sretan, učinile su sve ovo mogućim. I potaknule u meni želju da dođem ponovo! :-) Nadam se da će se to ubrzo i ostvariti.

Govoriti o Ljubavi znači potaknuti još jedan val razmišljanja o najvažnijem dijelu našeg života. Vjerujem da smo jučer svi zajedno uspjeli u tome i da će to iskustvo ostaviti trag u mnogima, odmičući nas sve dalje i dalje od razlika, a zbližavajući nas na onom mjestu gdje smo svi jednaki: u našem srcu i duši.



06. 12. 2010.

Zatišje prije buđenja - jyotish analiza 2011!


Svi govore o 2012. Kraj vremena ili kraj svijeta? Početak novog razdoblja za čovječanstvo ili samo još jedna godina u nizu? Nešto se sprema - ali što?

No prije te, nakon milenijske svakako najpoznatije i najtajanstvenije godine našeg razdoblja, čeka nas još jedna – 2011.! Kakva će ona biti? Hoćemo li samo čekati da prođe ili je i ona vrijedna svakog dana kojeg ćemo provesti u njoj?

Najavljujući svoju analizu na FB, "slučajno" sam upisao nešto što smatram sinkronistički značajnim. "Zatišje pred buru" greškom je postalo "zatišje pred budu"! Tako sam spontano izrazio ono što doista mislim o vremenu u kojem živimo; kako o buđenju koje nam se sprema (ne nužno ograničeno samo na 2012., posebice ne samo na jedan datum unutar nje, zimski solsticij), tako i o godini koja je pred nama.

Moram priznati da su prve misli koje su naišle tijekom proučavanja astronomskih i astroloških podataka za 2011., bile pomalo blijede. Na prvi pogled izgledalo je da se suočavamo s ne samo prosječnom, nego i vrlo tihom godinom. Samo po sebi to bi mogla biti dobra vijest! No, nakon pomnijeg zadubljivanja u zbivanja na nebu iznad nas, mojem se unutarnjem oku polako počelo otkrivati bogatstvo 2011. godine. A s njim i njezin značaj!

Da, možda se radi o zatišju prije buđenja, ali ta tišina u sebi nosi veliki potencijal. Naše odluke tijekom 2011., bit će presudne za mnoga desetljeća koja će doći. Drugi dio naziva nametnuo se sam od sebe: godina dobrih odluka!

Jyotish analiza je preduga za blog, pa ako želite dalje, klik na ZATIŠJE PRIJE BUĐENJA - GODINA DOBRIH ODLUKA! Sretno!

01. 12. 2010.

Jeste li ikada čuli za windsurfera na anti-depresivima?

Iznimno sam uživao u čitanju jednog rijetkog i neobičnog teksta – magistarskog rada Petera Francisa Wilkinsona (Master of Philosophy in Visual and Material Culture. Massey University, Wellington, New Zealand).

Radi se o 117 stranica ispisanih znastvenim riječnikom, ali dovoljno jednostavno i čitko za svakog prosječnog windsurfera. Međutim, dok čitate, vjerojatno ćete se brzo zapitati nije li pridjev "prosječan" oksimoron ako se upotrijebi u odnosu na windsurfere?

Pitanje koje sam stavio u naslov ovog članka je zapravo podnaslov jednog poglavlja unutar Wilkinsonovog rada čiji je opći naslov jednako tako interesantan: "Kome treba novac, kad se može jedriti? – paradoks opiranja konzumerizmu kroz sudjelovanje u sportskoj subkulturi".

Na Wilkinsonov rad naišao sam slučajno nakon što sam primio poruku od do tada nepoznatog virtualnog prijatelja (@mobednl). Bila je to ljubav na prvi pogled! Prepoznavanje ideja i, naravno, slaganje s njima, onako iz duše. Wilkinsonov rad je dostupan svima, pa ako vam se čita u originalu evo ga OVDJE (radi se adobe fileu, skida se malo duže). Moj članak je samo niz utisaka i misli koje sam imao čitajući ovaj doista interesantan tekst.

Ponajprije, moram istaknuti da će svaki (soul)windsurfer vrlo lako prepoznati opise svoje "opsjednutosti" vjetrom. Ali, malo tko će o tome razmišljati u terminima otpora glavnoj struji konzumerizma, otpora kulturnim očekivanjima i otpora ideji ekonomskog kapitala kao prvenstvene mjere uspjeha. Te riječi zvuče ozbiljno, ali su, uvjeren sam, sasvim blizu istini.

Uvijek sam znao da windsurferi dolaze iz svog vlastitog svemira; oni su posebna vrsta ne samo među ljudima, nego i među drugim sportašima i rekreativcima. I, sudeći prema Wilkinsonovom istraživanju, čini se da sam bio u pravu!

Wilkinson piše: "Pripadnici windsurferske subkulture kroz svoj način života izražavaju otpor prema konzumerizmu, prevladavajućoj ideologiji našega društva. Međutim, da bi slijedili taj način života moraju kozumirati priličnu količinu materijalnih dobara u obliku opreme koju koriste. Pitanje je, dakle, što ti sudionici zaporavo konzumiraju? Što ih motivira da žrtvuju ono što je potrebno žrtvovati da bi sudjelovali?"

Ne bi li pronašao odgovor na svoja pitanja, Wilkinson je, i sam windsurfer, promatrao, razgovarao, neslužbeno i službeno, istraživao te, naravno, mnogo čitao i mislio.



U želji da ukratko prenesem glavne zamisli, počet ću s pitanjem subkulture. Moram priznati da nisam do sada o windsurfingu razmišljao u tim terminima, ali je ideja zapravo logična i očigledna. Wilkinson objašnjava terminologiju i razloge zašto se odlučio na izraz "lifestyle sport". (Imam teškoća s prevođenjem tog izraza pa ću ga ostaviti takvog kakav je.)

Spominje se i dilema da li je jedrenje na dasci uopće sport? Sviđa mi se razmišljanje Tima Danta koji govori o "igri" više nego o sportu, a također i Belinde Wheaton koja spominje izraz "umjetnost". Moje mišljenje, kao zagriženog i poprilično opsjednutog windsurfera, je da se radi o sve tri stvari istodobno!

Ima li razlike između drugih sličnih sportskih, a opet drugačijih aktivnosti i jedrenja na dasci (jer, u opticaju su različiti termini poput "ekstremni sportovi", alternativni sportovi", "treći sportovi", "whiz", "adrenalinski" i slično)?

I, da li su i te aktivnosti neka vrsta otpora konzumerizmu? Mogle bi biti, ali windsurfing je svakako poseban i jedinstven među njima. Zašto?

Zato što windsurfing nikada nije uspio stvarno privući masovnu pozornost. Slike i prizori windsurfinga jesu komercijalizirane kao ideali slobode i mladosti, ali sama akcija, sam sport nikad se nije raširio na opću populaciju, za razliku od drugih sportskih "rođaka" koji su počeli kao alternativni (recimo većina uličnih sportova na "daskama" poput skatebaordinga, ili čak snowboardinga, mountain bajkinga i slično) a završili izrazito komercijalizirani i pretvoreni u veliki biznis. Windsurfing je pošteđen takve krute sudbine.

Razlog zbog kojeg je tome tako (mi windsurferi smo stvarno sretni ljudi!) je djelomično u tome što je jedriti na dasci prilično teško naučiti. Krivulja učenja je mnogo sporija nego kod drugih sportova, a potrebni su mnogi sati prije nego možete reći da sad jedrite, makar malo i kratko. Ta činjenica je suprotna zahtjevima suvremenog brzog načina života. Površne aktivnosti, koje nisu toliko zahtjevne, mnogo je lakše iskoristiti u komercijalne svrhe.

Za Wilkinsona, kao znastvenika, windsurfing stoga pruža rijetku prigodu. On piše: "Jedrenje na dasci je samo po sebi značajno jer je pošteđeno preuzimanja od strane velikih komercijalnih kompanija, pa tako imamo mogućnost proučavanja lifestyle sporta koji se razvija bez izravnog utjecaja masovnih medija."

Uzgred, ne mogu se oteti dojmu da upravo svjedočimo istom procesu komercijalnog preuzimanja u slučaju kite-surfinga. Tu je vještinu lakše naučiti (iako vjerojatno opasnije), pa vjerujem da će se kitesurfing "probiti" do šire publike i tako postati jedan od komercijaliziranih takozvanih "alternativnih" sportova. To je samo moje mišljenje, ali smatram da će windsurfing izdržati i zadržati svoj poseban status stvarnog, autentičnog i slobodnog lifestyle sporta.

Tajna je u predanosti. Upravo količina predanosti windsurfingu određuje njegov subkulturalni status. Predanost se ne vidi samo u količini vremena posvećenoj tome, već i u činjenici da windsurferi često tome podređuju svoj život: gdje žive, koje poslove rade, pa čak i odnose kakve imaju. Tako kaže Wilkinson i, naravno, u pravu je. Znam to iz osobnog iskustva!

Evo, da to kažem vrlo izravno: ne možete glumiti da ste windsurfer! Kod većine drugih sličnih aktivnosti, moguće je kupiti opremu, obući neku odgovarajuću odjeću, izlaziti s pravim ljudima na prava mjesta i tako postati dio subkulture odnosno tvrditi da imate svoj "životni stil". Drugim riječima, vanjskim znakovima možete pokazivati svoju "pripadnost" nečemu. U windsurfingu toga jednostavno nema! Nema zapravo ničeg na čemu bi se mogla zasnovati komercijalizacija. Morate biti na vodi, s vjetrom, činiti to – jedriti, i tako utvrditi svoj "status" za kojeg su vam potrebni bezbrojni sati vježbanja. Tek tada ste windsurfer!

To je razlog zašto windsurfing nije masovan i zašto mnogo ljudi vjerojatno nikad neće ući u to područje. Jednostavno je prezahtjevan za prosječnog potrošača suvremenih dobara. On traži podosta žrtvi, ponajviše volje i vremena. Na prvi pogled, to može izgledati kao prepreka za popularizaciju, ali istodobno upravo to je razlog zašto su oni koji ipak jedre na dasci tako posebni! Pokazuju upornost, autentičnost snagu volje i zapravo rade suprotno onome što se očekuje od potrošača. Windsurferi žive svoj život!

Wilkinson ističe da je upravo ta predanost i odlučnost da se uobičajeni prioriteti stave na prvo mjesto, ono što je presudno za definiciju otpora suvremenoj potrošačkoj kuluri. Windsurfing često zahtijeva od ljudi da ugroze svoj ekonomski potencijala (smanje prihode da bi mogli više vremena biti s vjetrom) a time se jasno izražava odbacivanje prevladavajućeg društvenog priznanja materijalnom bogatstvu kao najvišoj vrijednosti.

Ne mogu a da ne spomenem svog prijatelja Pierra, australskog Hrvata, i njegove čuvene rečenice: "Dok puše, ne poznaš!". Ona se odnosila na njegovu dragu suprugu, a izražavala je, vrlo simpatično, stanje stvari i poredak prioriteta. Njih dvoje su to, koliko znam, izvrsno riješili, ali neki ne uspijevaju. Englezi imaju izraz "windsurfing widow" – widnsurferska udovica, koji se odnosi na djevojku ili ženu koja čeka da se njezin dragi vrati s jedrenja.

A što je onda važno windsurferima? Oni pretpostavljaju zabavu natjecanju, a slobodu cijene daleko iznad bilo kakvih pravila. Pravi su buntovnici, ti windsurferi! Ne mare za to koliko su bogati, samo ako mogu određeno vrijeme provesti na vodi s vjetrom. Individualci su, hedonisti (ali ne lijeni, već vrlo usmjereni i odlučni), te njeguju neku čudnu, gotovo izvanzemaljsku, anti-natjecateljsku etiku.


Motivacija

Wilkinson postavlja vrlo značajno pitanje: da li takav životni stil doista postoji ili je i on stvoren od proizvođača windsurf opreme i oblikovan u zamamni paket "svijeta iz snova"? Nisu li i windsurferi samo druga vrsta potrošača, te i dalje ostaju robovi snolikog svijeta lažne slobode? To je teško pitanje i vjerojatno jedno od onih koje izazivaju mnogo rasprava. Ali, Wilkinsonov odgovor – treba li reći da se slažem s njim? – je pozitivan: da, takav način života postoji i vrlo je stvaran!

Tajna je u motivaciji. Windsurferi su potrošači windsurferske opreme. Neki od njih mogu biti žrtvom reklame i kupovati stvari koje im zapravo ne trebaju za dobro jedrenje. Ali, uglavnom oni ne konzumiraju robu – oni konzumiraju iskustvo! Windsurferi koriste svoju opremu zbog njene vrijednosti (iskustvo na vodi), a ne kao znak prestiža ili statusa. I ovdje ponovo imamo onaj dio o otporu – živi se zapravo protivno potrošačkoj i društvenoj klimi.

Citiram Wilkinsona: "Windsurferi iznad svega teže unutarnjem zadovoljstvu stvarnog iskustva koje se opisuje različitim izrazima: zona, tijek, "buzz", "stoke"... te ne mare za površne izraze lažnog poistovjećivanja.

Ispitivanja među windsurferima Novog Zelanda ukazala su tri najveća činitelja motivacije:

1. iskustvo "getting high", zone ili transcendencije
2. katarza ili oslobađanje od napetosti
3. estetski razlozi (lijepo je!)

Treći razlog je pomalo iznenađenje, ali eto, tako stoje stvari. Između svih drugih svojih neobičnosti, windsurferi na visoku razinu motivacijskog poriva stavljaju i doživljaj ljepote.

Razlozi poput zdravlja, tjelesnog vježbanja i privlačnosti drugim ljudima su vrlo malo zastupljeni. Dakle, mi ne jedrimo zbog ideala tjelesne ljepote, mladosti i zdravlja, ili nekih drugih površnih razloga. Isto vrijedi i za iskustvo koje Wiklinson naziva "komunitas" – isustvo koje dijelimo s prijateljima ili grupom. Ono je prisutno kod windsurfera u obliku povezivanja s prijateljima po jedru i dasci, važno je, ali ne predstavlja primarni motivacijski činitelj za jedrenje. Dakle, rijetko tko postaje windsurfer samo zato da se pridruži gangu. Kud svi Turci, tud i mali Mujo, jednostavno ne vrijedi za windsurfere!

Ponovno se može osjetiti ta razlika između uobičajnih motiva prosječne osobe i onih prisutnih kod windsurfera. Prosječna će osoba, sportaš ili rekreativac, učiniti mnogo toga da bi ostao zdrav, spreman i tjelesno privlačan. Ali, te površne stvari ne zanimaju windsurfere, barem ne toliko da bi zbog toga jedrili. Ne, oni su spremni žrtvovati ekonomski status, promijeniti posao, preseliti se na neko neobično mjesto, posvetiti stotine sati vjetru... ali ne zbog nekih trivijalnosti. Njihov glavni razlog za tako nešto je, njima očigledan a drugima nejasan, osjećaj kojeg Wilkinson naziva "biti u struji, biti u toku" (in the flow).


Duh

I sad dolazimo do onoga što stvarno volim! To je onaj dio "duše", onaj "soul" u windsurfingu. Čak sam saznao da su neki znanstvenici također dali isto ime toj posebnoj orijentaciji u pristupu sportskoj aktivnosti (Duncan Humphrie i izraz "soul-boarders")!

Što to znači "biti u struji"? Mihaly Csikszentmihalyi opisuje to iskustvo na slijedeći način: "Koncentracija je tako snažna da nema nikakve preostale pažnje koja bi se usmjeravala na razmišljanje o bilo čemu nevažnom, nikakve brige o bilo čemu. Nestaje svijesnost o sebi i osjećaj za vrijeme se iskrivljava."

Ovaj opis zvuči poput neke drevne joga sutre! Zparavo, budući da znam nešto o Patanđaliju (pisac joga sutri), a znam ponešto i o windsurfingu, mogu slobodno reći da Csikszentmihalyi zapravo opisuje jedno od stupnjeva u razvoju svijesti, neku vrst samadhija. I to sve povezuje s windsurfingom. Zapanjujuće!

A ima i još: Csikszentmihalyi kaže da iz tog iskustva toka, nastaje zadovoljstvo. To je, naravno, ona čuvena jogijska svijest blaženstva!

Neću nastavljati dalje u tom smjeru. Kao što mnogi znaju, već duže vremena održavam posebne web stranice (Soulwindsurf) posvećene isključivo takvim iskustvima. Možemo ih nazvati "zonom", "tokom", "samadhijem", nije važno. Važno je da su ta iskustva tu i da ih, ako ih razumijemo, možda možemo unaprijediti i učiniti trajnijima. (Inače, ovaj članak je izvorno napisan na engleskom, a možete ga pročitati u tom obliku OVDJE.)

Sve u svemu, moram izraziti svoje divljenje suvremenim mlađim misliocima i znastvenicima: konačno su počeli shvaćati i opisivati duhovne tajne jedrenja na dasci!

Imajte na umu da je riječ o PRIMARNOM motivacijskom činitelju za windsurfere! Možda je teško takvo iskustvo izraziti riječima (Wilkinson napominje da su ispitanici imali teškoća opisati što im se zapravo događa na vodi), ali je ono usprkos tome vrlo stvarno. I to je glavni razlog zašto windsurferi čine to što čine!

Evo kako još jedan znastvenik, Patrick Laviolette, opisuje to iskustvo: "Takva aktivnost iskrivljuje uobičajeni doživljaj vremena, prostorne orijentacije i kretanja. Događaji su ubrzani ili usporeni na neproporcionalan način tako da se mijenja doživljaj protoka vremena."

Pa, možete razmišljati o rečenom, a možda bi netko tko to iskušava upravo tako i opisao. Moje iskustvo s prosječnim windsurferom ili windsurfericom je da on ili ona pozanju to iskustvo na neverbalnoj razini, na razini "utjelovljenog znanja". Međutim, često će ih upravo društvena indoktrinacija spriječiti da o tome misle ili da se o tome izražavaju (radi se o neobičnim iskustvima, "otkačenim", o tome nitko ne priča). Umijesto toga, oni to jednostavno čine i doživljavaju na vodi, ulazeći u tok, u zonu, u windsurfersku nirvanu, neovisno o svojoj sposobnosti ili voljnosti da to kasnije izražavaju.

Wikinsonov rad sadrži još mnogo drugih zanimljivih stvari, poput pripreme za jedrenje koju on poistovjećuje s nekom vrstom rituala procjene uvjeta na vodi. Također govori o elementu "slučajnosti" i osjećaju koji iz njega proizlazi da se radi o igri neke "više sile", nečeg što je izvan dosega pojedinca. Zapravo, svi soulwindsurferski elementi o kojima sam pisao u svom prvom, sada već klasičnom članku o soulwindsurfingu, su na ovaj ili onaj način pokriveni i razrađeni u tom tekstu.

Članak ću završiti citatima dva odgovora iz intervjua sa (soul)windsurferima s Novog Zelanda.

"Kada netko nazove i traži sastanak, ja najprije provjerim windguru. Ako će biti vjetrovito, kažem da su mi svi termini popunjeni – do prvog dana bez vjetra."

"Pitao sam ga da li bi želio biti uspješniji u očima društva, a on je odgovorio: 'Ma ne, ja samo želim windsurfati."

22. 11. 2010.

Tajne labirinata

Ako se ne varam, prvi put sam hodao labirintom u Budimpešti, u rano ljeto 2002. Bio je to neobično, pa čak i smiješno iskustvo. Nacrtali smo klasični kretski labirint na hladnom kamenom podu neke renesansne dvorane. Zapravo, samo smo ga ocrtali upotrbeljavajući ljepljivu traku!

Tada nisam znao da će se to iskustvo, nejasno kakvo je već bilo, pretvoriti u jednu od najzanimljivijih pustolovina moga života: otkrivanje tajni labirinata!

Prvo je hodanje bilo smirujuće, ali zapravo nisam osjetio ništa posebno. Tek nakon nekoliko sati primijetio sam da cijelo vrijeme razmišljam o tome kako sam se osjećao u labirintu i nakon toga. Te sam noći sanjao kako hodam labirintom. Ali, labirint u mojem snu se razlikovao od onog kretskog! Na određeni je način bio sličan, ali s više staza is različitim okretima. Sjećam se da mi je prva misao nakon buđenja bila: "Ima li više različitih vrsti labirinata?"

Na to sam pitanje dobio brzi odgovor pretraživši mrežu svih mreža. Wow! Labirinti su bili posvuda! I stari su, jako stari. Mogli bismo reći da su s nama od početka vremena.

Ali, što su oni? Crteži? Neka vrst umjetnosti? Obrasci za plesanje? Mistični simboli? Ostaci neke drevne tehnologije? Ili možda sve to zajedno?

Bio je to prvi korak u mojoj potrazi za tajnom labirinata. Slijedećih nekoliko godina bio sam doslovce opsjednut njima. Crtao sam ih na papiru i računalu, izrađivao ih od kamenja i bilo kakvog dostupnog materijala i ocrtavao ih na pijesku svake plaže na kojoj sam se našao. Cijelo sam vrijeme razmišljao o njima.

Gutao sam i knjige o labirintima, ali one nisu zadovoljile moju žeđ za znanjem.

Da, bio sam svjestan da svi ti labirinti, bilo s Krete, Skandinavije, Sjeverne ili Južne Amerike, Indije i ostalih dijelova svijeta, stvaraju neko posebno iskustvo u ljudima koji njima hodaju, ili čak samo promatraju njihov vijugavi dizajn. Ali, što to zapravo labirinti čine? I kako?

Odgovore na ta pitanja nije lagano dobiti. Zapravo, ne tvrdim da ih znam čak ni danas, nakon godina proučavanja labirinata; nakon što sam posjetio drevna mjesta i arheološke iskopine Stare Europe; nakon što sam izgradio na desetine njih (čak i cijeli grad labirinata!); i nakon što sam napisao knjigu o njima i redovno, gotovo dnevno prođem kroz barem jedan od njih.

Međutim, danas ipak znam o njima mnogo više nego što sam ikada slutio da je moguće znati. Moje je istraživanje, koje je bilo subjektivno i zasnovano više na skupljanju iskusatava a manje na čitanju knjiga i skupljanju informacija, rezultiralo barem djelomičnim razumijevanjem kako labirinti djeluju i zašto je hodanje njima tako posebno iskustvo za mnoge ljude.

Za mene, labirinti su generatori energije i inteligencije. Svaki obrazac labirinta titra različito sa sviješću osobe koja njime hoda. Čak i svaka staza u svakom labirintu ima svoju simboliku i stvara poseban učinak.

Koliko zapravo ima različitih labirinata? Pa, teoretski, postoji bezbroj labirintalnih obrazaca s jednako tako bezbroj različitih učinaka na ljude koji njima hodaju. Labirinti su izvor beskrajne kreativnosti. Možete i sami otkrivati nove obrasce. U knjizi "Labirinti i njihove tajne", ponudio sam osnovnu strukturu od devet labirinata. Nazivam ih "nebeskim labirintima" jer je njihova simbolika povezana s planetarnim simbolizmom koji odgovara većini astroloških sustava širom svijeta.

Projekt nebeski labirinti je jedan od meni najdražih. Sretan sam što je toliko mnogo ljudi prepoznalo vrijednost labirinata nakon što je objavljena moja knjiga. Doslovce stotine njih je izgrađeno u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Španjolskoj, pa čak i Kaliforniji i Australiji. Vjerujem da će se labirinti i dalje nastaviti pojavljivati!

Pozivam vas da posjetite nove web stranice o labirintima, i naučite više o tome što su i kakvi su, kako se grade i gdje sve nastaju NEBESKI LABIRINTI.

Jedino mjesto na svijetu (za sada, ali na nekoliko mjesta su gradovi labirinata u izgradnji i gotovo dovršeni) na kojem postoji devet nebeskih labirinata u odgovarajućem odnosu i odgovarajuće orijentacije je naš Grad labirinata (Centar za neokulturu, Badličan, Hrvatska). Nadam se da to uskoro neće biti tako – vjerujem da će se ubrzo pojaviti više "gradova labirinata" posvuda oko nas. Učinak i utjecaj takvog doista čarobnog mjesta može biti od velike dobrobiti za cijelu okolinu, posebice za stvaranjem mirnijeg, kreativnijeg i sretnijeg svijeta za sve nas.

16. 11. 2010.

80% svih žena je imalo djecu, a u tome je uspjelo samo 40% muškaraca!

Prije par dana na FB sam postirao link na članak "Ima li nečeg dobrog u muškracima?". Budući da je članak na engleskom i podugačak, vjerojatno većina nije imala mogućnost proučiti ga. Ako bude prijevoda, postirat ću i link na njega, a u međuvremenu, dok se ne riješi prijevod, samo kratki komentar.

Pogled na statističku distribuciju u članku je ispravan i otkriva podatke koje inače ne bismo uočili. Ali, prava "bomba" je, po mojem mišljenju, podatak o tome da se 80% svih živućih žena reproduciralo (imalo djecu), a da je to uspjelo samo 40% muškaraca!

S druge strane, objašnjenje koje se nudi za tu činjenicu je... hm. Ide se nadugačko u objašnjavanje razlika u motivaciji, a koje su zasnovane na potrebi za reprodukcijom i objašnjenjem razlika u reproduktivnim potrebama žena i muškaraca,

DNK analize, sudeći prema člnaku, pokazuju da su naši preci bili 80% žene i 40% muškraci. (Naravno, svako dijete ima jednu biološku majku i jednog biološkog oca, ali te analize pokazuju da su neki muškraci iznimno neuspješni u reprodukciji svojih gena, a neki iznimno uspješni, dakle imaju mnogo više djece, dok većina nema nijedno.) Radi se o cjeloukupnoj povijestii čovječanstva, ne samo o posljednjih par stotina ili tisuća godina.

Članak objašnjava tu činjenicu kako već objašnjava (pribjegavajući klasičnoj priči o tome što žele žene a što muškarci, kad je u pitanju seks i reprodukcija).

A vi? Da li je vama ta priča prohvatljiva? Smatrate logičnim i prihvatljivim da je ta ogromna razlika od DVOSTRUKOG broja žena koje su se uspjele reproducirati, naspram broja muškaraca kojima je to uspjelo, tijekom cijeloukupne povijesti čovjekova života na ovom planetu objašnjiva prevladavajućim shvaćanjem ljudske seksualnosti?

04. 11. 2010.

A sad malo o seksu!

Nisam imao previše vremena za dovršavanje čitanja knjige "Seks u zoru", ali se nadam da ću biti marljiviji čitatelj tijekom nekoliko slijedećih dana. No, zato imamo novi članak na Ljubavi.org (Seks u zoru, Nova kultura i korjeni višeljublja) koji govori o osnovnim postavkama te knjige. Iznimno zanimljivo i, što da kažem, nekako imam osjećaj da je sasvim blizu istini. Pročitajte, preporučujem.

Kao pobuda na čitanje, evo što, između ostalog, on-line izdanje "Newsweeka"kaže o tome: "Zaboravite sve što ste mislili da znate o porijeklu vrsta. "Seks u Zoru" sprema se dokazati da su naši pretpovijesni preci bili sretni i zdravi velikim dijelom zahvaljujući čestom, ravnopravnom, višeljubnom i glasnom grupnom seksu!"

Eto. Pa sad pročitajte, razmislite i... kako vam već volja! :-)

01. 11. 2010.

Tri Nachiketine vatre

Uoči "Dana mrtvih", u vrijeme kada okrećemo pozornost prema onima koji su nam dali život, a napustili ovaj svijet prije nas, održao sam iznimno dragu mi radionica "Život-smrt-život". Četrdesetak polaznika iz Hrvatske i Slovenije prošlo je teoretski i praktični dio radionice koja osvjetljava umiranje i smrt na sasvim drugačiji način: slaveći život!

Više informacija o tome možete pročitati na stranicama Duhovne akademije. Zainteresirani tamo mogu pronaći i najnoviji update kalendara događanja, to jest radionica, predavanja i tečajeva.

Evo fotografije s radionice Život-smrt-život, neposredno nakon trosatnog inicijacijskog procesa koji predstavlja praktični dio radionice! Za sve one koji iole ozbiljno razmišljaju o svom životu i razvoju svijesti, toplo preporučujem Život-smrt-život!


21. 10. 2010.

Feminicid 2

Moj članak pod nazivom Feminicid izazvao je prilično prašine. Većina ga je shvatila u skladu s mojom namjerom – kao poticaj na razmišljanje o društvenoj indoktrinaciji koja žene ne samo očigledno, već i skriveno - vrlo suptilno - stavlja u podređeni položaj, te ih, paradoksalno, često čini zagovornicama onog istog sustava koji ih omalovažava.

Moje poštovanje i povjerenje u žensku mudrost je iznimno. Primio sam puno mailova i poruka od strane žena koje su prepoznale pozitivnu namjeru i osjetile se osnaženima i potaknutima da provedu promjene na bolje i u svom životu. Istina, bilo je ponešto i onih drugih koji su drugačije shvatili moj tekst. To se uvijek događa – različliti ljudi vide različito. Ako sam na bilo koji način povrijedio nečije osobne osjećaje, ispričavam se, to mi doista nije bila namjera.

No, različitost gledanja se očitovala i u reakcijama na moju pomalo provokativnu misao o utjecaju načina života na tjelo i duh žena, posebice na mogućnost da se taj utjecaj pretvori u nasljednu značajku. Drugim riječima, bilo je sporno spominjanje mogućnost genetske manipulacije ženama. Za mene osobno to nije bila središnja misao članka, niti ju sada smatram presudnom. Naime, sasvim je dovoljno da znamo kako odgoj oblikuje naš psihofizički razvoj, pa da imamo dovoljno argumenata za sumnju u apsolutnost ženskih i muških značajki tijela i osobnosti.

No neki su komentatori bili vrlo odriješiti u tome da se radi o nečuvenoj i besmislenoj postavci, jer se, navodno, ona može pobiti znanjem iz udžbenika biologije. Istina je da nisam stručan u biologiji, genetici ili antropologiji, ali ono što znam sasvim je dovoljno za uvjerenje da takva pitanja daleko nadilaze osnovna znanja i da itekako postoje razlozi za njihovo promišljanje.

Zbog toga sam, kako sam i obećao, pokušao pronaći stručne odgovore na postavljena pitanja. Prije nego prijeđem na to, želio bih dodatno pojasniti primjer freske s Krete. Njime sam ukazao sam na JEDNU kulturu u čijoj umjetnosti su prikazane žene i muškarci, ili barem djevojke i mladići, na isti način. Time nisam generalizirao tu postavku. Mnogo starije umjetnosti iz paleolitika pokazuju ženu majku (boginju) u sasvim različitom obliku od muškaraca. Biološke razlike žena i muškaraca ne ukidaju mogućnost ideje da su unutar njih moguće mnoge varijacije, te da društvena okolina na to može utjecati.

Komentatori koji su ukazivali na činjenicu da su u mnogim vrstama ženke tjelesno manje od muškaraca, potpuno su u pravu. Ali, i ovdje imamo primjere utjecaja načina života na veličinu tijela. Kod izrazito "haremskog" načina života, recimo morževa, imamo jasno raspoređene uloge jednog dominantnog mužjaka (ogromnog naspram ženki) i više submisivnih i podređenih ženki. Da li je ta tjelesna razlika prirodom data? Koliko tjelesno velikih ženki nalaze partnera i da li je doista nemoguće zamisliti da se određene genetske značajke upravo zbog toga prenose dalje, a neke ne? I koliko je opravdano ili neopravdano pomisliti da se to isto događa i ljudima, pod utjecajem njihovog načina života?

Misao o genetskoj selekciji žena (i muškaraca – isto vrijedi za njih također) koja je uvjetovana društvenom indoktrinacijom mnogi smatraju šokantnim, a očigledno i uvredljivom. Prije nego svo drvlje i kamenje svalite na mene osobno ili moje "neznanje", prisjetite se da sam u istoj kaši sa svima vama!

A što se tiče neznanja, pokušao sam ga ispraviti na mjestima koja se smatraju stručnima. Da bi dobio što preciznije odgovore, ali i da bih razjasnio kakva su zapravo pitanja, ispisao sam ih u nekoliko rečenica. Evo ih:

1. Da li se neko naučeno ponašanje može postati nasljedna značajka? Ako može, koliko vremena (ili generacija) je potrebno da bismo s nekom visokom vjerojatnošću mogli reći da se to dogodilo? Da li je moguće, i kako, odvojiti dva činitelja: istovjetni utjecaj okoline (koji zahtijeva takvu značajku ponašanja) i eventualnu nasljednu značajku? Prvenstveno me to zanima u odnosu na ljude, ali bilo kakve reference i znanja o tome u odnosu na životinje (sisavce, da budemo bliži), također će biti u redu.

2. Kod životinja, sisavaca: da li se odabirom tjelesnih značajki  ženke/majke, može postići visoka vjerojatnost tih istih značajki u ženskom potomstvu? Ako da, koliko je potrebno vremena (generacija) da ta tjelesna značajka postane prevladavajuća u većini ženskog potomstva?

3. Ukoliko bismo postavili tezu da je tjelesna konstitucija današnjih žena pod utjecajem društvenog položaja žena posljednjih nekoliko tisuća godina (podređeni položaj u odnosu na muškarca), koliko je po vašem mišljenju taj utjecaj moguć? Da li je to dovoljno vremena za tako nešto? Može li se takav utjecaj dokazati, odnosno može li se dokazati da ne postoji?

Pitao sam i razgovarao na nekoliko mjesta. Pokušao sam doći do istaknutih stručnjaka u Hrvatskoj. Prvo što je postalo jasno bila je činjenica da se uopće ne radi o jednostavnim pitanjima, te da odgovori nisu nimalo očigledni, posebice ne s osnvnim znanjima o bilogiji!

Ne krivim stručnjake što se nisu htjeli osobno imenom i prezimenom izložiti mogućim kritikama javnog nastupa u mojem blogu. Zbog toga neću navoditi imena. Ali ću, poradi primjera citirati odgovor kojeg sam dobio pismeno od jednog od najistaknutijih stručnjaka za takva pitanja, akademika i profesora iz Zagreba.

"...postavljena pitanja zadiru u toliko različitih područja da ih moja pre-malenkost nije kadra niti nabrojiti, a kamoli dati jednostavne odgovore. Pitanja predmetnosti npr. "ekologije čovjeka", "nasljeđivanja inteligencije", morfo-fizioloskih razlika tijekom rasta i razvoja (ponaosob različitih npr. ljudskih organizama), testiranja IQ (s poznatim "originalnim" znanstvenim, a zapravo lažnim tumačenjima) itd. itd. zadiru u mnoga područja o kojima, s pravom ističem, mozemo organizirati niz "okruglih stolova". Ipak je za površne (nisam bas i siguran ozbiljne pokušaje) prosudbe moguće nešto naći kod Lorenz-a i Eysenck-a, potom Keys-a i Brozek-a (iako se i prije njih nailazi na dobro utemeljena razmatranja nekih pitanja Mendelovih i ne-Mendelovih nasljeđivanja). Stoga brzo nisam u mogućnosti dati ozbiljno, meritorno misljenje, ali razgovor o  problemu (problemima i postavljenim pitanjima) svakako moze biti i intelektualno intrigantan."

Nisam dalje nastavljao taj razgovor jer se doista ne osjećam ni najmanje stručnim za to. Ali, i i iz ovog je više nego jasno da odmahivanje rukom i odbacivanje mogućih pretpostavki o utjecaju načina života na genetiku, nije baš mudar postupak.

Da li je do toga doista došlo? Da li su tjelesne i osobne značajke žena i muškaraca uvjetovanjem "izabirane" da bi odgovarale društvenom modelu? I u kojoj mjeri i kako brzo?

Ako imate odgovore na ta pitanja koji neće predstavljati besmislenu raspravu o stavovima ili osobne napade na zagovornike drugačijeg mišljenja, slobodno u komentarima ispišite izvore novih informacija o istraživanjima koja to potkrijepljuju. Svi zajedno ćemo biti zahvalni za svjetlo znanja koje nam može ponuditi znanost.

PS
U međuvremenu sam dobio informaciju o istraživanju koja potvrđuje da se ljudski genom promijenio zbog urbanizacije – dakle izravnu potvrdu da je moguća promjena genoma u evolucijski kratkom vremenu od nekoliko tisuća godina. Članak s tom informacijom pod naslovom "Diktiraju li gradovi tijek evolucije?"

20. 10. 2010.

Mala igračka za veliki dječji osmijeh

Tijekom cijele godine, a posebice u predsolsticijsko vrijeme, Udruga Umjetnost davanja provodi svoju akciju "Mala igračka za veliki dječji osmijeh".

U udruzi se skupljaju pokloni djeci kojima je potrebna odjeća, školski pribor, školske torbe, bilježnice i lektira, a mnogi mališani razveselili su se igračkama (posebice onima za vodene igre) tijekom ljeta.

I ove godine s početkom listopada prikupljaju se darovi kojom će se skupiti dovoljno poklona i za božićne i novogodišnje blagdane.

Prošle godine ti su pokloni razveselili djecu u više od desetak domova diljem Hrvatske i djecu u više od dvadesetak udomiteljskih obitelji. Udruga Umjetnost davanja poziva sve vas da se svojim poklonima priključite i ovogodišnjoj akciji. Skupljaju se igračke, školski pribor, knjige, slikovnice, knjige lektire za osnovnu i srednju školu, bilježnice, društvene igre, materijal za kreativno izražavanje, odjeću...

Sve informacije o mjestima sakupljanja, adrese i telefone možete naći na stranicama udruge Umjetnost davanja.

17. 10. 2010.

"Ljubav - više nije previše" u Zagrebu

U petak, 15.10.2010., održao sam predavanje "Sedam ljubavnih savjeta za nove odnose", u prepunoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta. Knjiga "Ljubav - više nije previše" privukla je mnogo ljudi, a prvo izdanje već je gotovo rasprodano nakon mjesec dana. Tema je svima zanimljiva, a za neke intrigantna i izazovna. Međutim, zapravo sam ugodno iznenađen tolerancijom, prihvaćanjem i razumijevanjem ideja o novim odnosima. Zagrebačko predavanje je bilo vrlo veselo i živo, baš kao i pitanja nakon njega. Bilo mi je zadovoljstvo govoriti o ljubavi, a još veće promatrati kako iz minute u minutu toplina iz srca počinje sjajiti na licima ljudi. Ljubav doista posjeduje čarobnu moć preobrazbe!

Djelić atmosfere na dvije fotografije, a njih desetak možete pogledati OVDJE.


04. 10. 2010.

Odgoj koji ne potiče ljubomoru

Na mnogo mjesta sam već istaknuo tezu da je ljubomora naučena reakcija. Nasuprot uvriježenom mišljenju da ljubomora mora pratiti ljubav, očigledno je da su postojale kulture u kojima je seksualna ljubomora smanjena ili nepostojeća. Također, i u suvremenom društvu postoje pojedinci i, za sada, marginalne skupine koje su se na ovaj ili onaj način odučile od ljubomore ili ju znatno smanjile.

Najnovija antropološka istraživanja Darcie Narvaez, profesorice psihologije sa sveučilišta Notre Dame, jasno ukazuju da suvremeni odgoj djece izravno potiče strah od napuštanja, te da se on u najvećoj mjeri prenosi na ljubomoru, to jest izražava se u općem nepovjerenju, smanjenju osjećaja povezanosti s drugima i samnjenju moralnosti.

Posebno je zanimljivo što su značajke odgoja koje bi morale biti prisutne - a nisu - dio prirodnog i spontanog odgoja djece u naših davnih predaka, paleolitskih ljudi koji su živjeli u seksualno ne-monogamnim zajednicama u kojima je uz dijete uvijek bilo VIŠE odraslih ljudi. Dijete se uvijek tetošilo i nosilo, spavalo je s odraslima, a ne odvojeno i samo (što je, uz stale psihološke prednosti, uključivalo vrlo rani kontakt i prihvaćanje seksualnosti koja nije bila tabu).

Jesu li naši davni preci bili bolji roditelji od suvremenih ljudi? U svakom slučaju, najnovija istraživanja pokazuju da na mnogo toga u našem životu moramo staviti upitnik i dobro razmisliti o stvarima koje smatramo nepromjenjivim, a zapravo su rezultat učenja i odgoja.

Na web stranicama www.ljubavi.org možete pročitati više o istraživanjima Darcie Narvaez, te o šest značajki odgoja koje bi, ako bi ih provodili, najvjerojatnije uklonili mnoge negativnosti iz današnjeg društva, uključivo i smanjenje ljubomore.

27. 09. 2010.

Antropologija ljubomore

Nedavno se pojavila intrigantna knjiga koja je odmah postala bestseler te potaknula mnogobrojne rasprave o suvremenoj seksualnosti, jednoljublju i višeljublju. Radi se o knjizi "Sex at Dawn: The Prehistoric Origins of Modern Sexuality" (Seks u zoru - pretpovijesni korijeni suvremene seksualnosti) autora Christophera Ryana i Cacilde Jethá.

Kad dovršim čitanje knjige napisat ću opširniju recenziju. Za sada vas upućujem na web stranice www.ljubavi.org gdje ćete moći pročitati nekoliko zanimljivih članaka nastalih kao reakcije na knjigu, odnosno odgovori autora. Za početak, zanimljiv članak s naslovom: Jedno i više: antropologija ljubomore.

24. 09. 2010.

Pronašli su tvoju Boginju!

"Da, pronašli su je, pronašli su je!" Neki je čovjek vikao ispred mog prozora. Izišao sam van da vidim što se događa. Bio je to moj susjed iz Slovenije, zaljubljenik u povijest. "U Pokrovniku, malom selu pored Šibenika", govorio mi je oduševljeno, "arheolozi su pronašli malu figuricu Boginje. Šest centimetara, vrlo mala, baš kao i tvojoj knjizi. To je tvoja Boginja, našli su je!"

2003. godina napisao sam jednu od meni najdražih knjiga "Povratak Boginje". Radi se o romanu, zasnovanom na nekim malo poznatim povijesnim činjenicama o neolitu. Mladi student Danijel slučajno pronalazi mali kipić Boginje, a zatim počinje neobičan razgovor preko provalije vremena, s prethodnom vlasnicom kipića: mladom djevojkom iz neolita, imenom Zora. Radi se o nekoj vrsti duhovne ljubavne priče, ali je to istodobno i priča o tome što smo, kao čovječanstvo jednom imali, a zatim izgubili.

I sad, javlja se ovaj, za mene simboličan znak podrške, pa čak i neka vrst čuda! Posebice je to bitno u ovo vrijeme kad se sve više govori o ljubavi i izazivaju se naši kulturološki stavovi o njoj. Morate biti svjesni da, barem koliko znam, u arheološkom području Danilo-Smilčić-Pokrovnik nije bilo takvih nalaza. Kipići Boginje nađeni su posvuda drugdje u neolitskim nalazištima, ali ne i tu. Ovu, vjerojatno prvu nađenu, nazvali su "Venera iz Pokrovnika", a pretpostavlja se da je stara 5000 godina, baš kao i u mojoj knjizi!

Naravno, postojala je neka vjerojatnost da će se prije ili kasnije kipići Boginje pojaviti, ali to nije bilo moguće znati. Zapravo, u svojoj knjizi sam razvio priču o tome kako su ljudi iz ovog područja bili suočeni s posebno nasilnim i zlobnim ratničkim plemenom. To je pleme namjerno uništavalo sve simbole ženskosti, posebice simbole Boginje. Figura Boginje koju Daniel nalazi u knjizi bila je pomno skrivena, a to je Zora, mlada svećenica ljubavi, platila svojim životom.

Kad bi moja zamišljena priča bila istinita, naravno da bi figure Boginje na ovom području bile rijetke, budući da su uništavane ili skrivane. Zapravo, moja zamisao u knjizi bila je fiktivno objašnjenje zašto nema figurina Boginje na ovom području. Taj dio knjige, iako moguć, bio je pomalo i kritiziran od nekih intelektualno nastrojenih čitatelja.

Međutim, baš kao i u svim ostalim naseljima neolitske kulture, ljudi su i ovdje morali imati male, priručne, umjetničke prikaze Boginje. To je bio dio neolitske duhovne kulture. I, sada, konačno znamo da ih doista i jesu imali! Boginja je pronađena. I, kao što možete vidjeti, oštećena je – gornji dio nedostaje.

Da li bi moglo biti da moja zamišljena-odsanjana-odgledana priča oslikava i konkretnu istinu o Danilskoj kulturi? Tijekom pisanja knjige imao sam neka vrlo zanimljiva iskustva koja bi se mogla nazvati vizijama. Nekako sam znao da pišem neku vrst proročanstva o ideji boljega društva. Nikad nisam imao nikakve sumnje u opći okvir priče. Međutim, sad, s ovim naizgled malim, ali za mene jako važnim nalazom, ne mogu a da se ne zapitam: "Da li se moja Boginja konačno doista pojavljuje? Da li će se konačno vratiti i da li će proročanstvo doista biti ispunjeno?"

fotografije iz revije "Šibenik", rujan 2010.




21. 09. 2010.

Eskimska razmjena partnera

Povodom izlaska moje knjige "Ljubav - više nije previše", koja govori o mogućnosti novih i drugačijih ljubavnih odnosa, kao i članaka o ljubomori, javila se potreba za dodatnim objašnjenjima tvrdnje da je seksualna ljubomora kulturološki uvjetovana. Naši stavovi o drugačijim kulturama često su obojeni predrasudama koje bismo trebali izbjegavati - posebice onu da neku tradicionalnu kulturu nazovemo primitivnom samo zato što je različita od naše. U prethodnom članku naveo sam tvrdnje bračnog para O'Neill da postojanje makar samo jedne kulture u kojoj je seksualna ljubomora smanjena ili nepostojeća, dokazuje da se radi o društvenom uvjetovanju, a ne o prirodnoj i općoj reakciji. Vjerujem da će dodatne informacije o neobičnim običajima Eskima pomoći da uklonimo predrasude o primitivnosti, iako će neobičnost i dalje ostati!

Našoj kulturi Eskimi su strani, i ne mora nam se sviđati sve što su radili Ali, evo nekih podataka o njihovim drugim društvenim običajima koji su vezani uz tu razmjenu partnera. Muškarac drugog muškarca s kojim je razmijenio ženu naziva aipak ili "moje drugo ja". Od tog trenutka na dalje takav čovjek je više nego rod – izrazom aipak se izražava jedinstvo s njim. Mladim ljudima (dakle onima koji bi mogli zbog hormona iili nezrelosti zloupotrijebiti sistem) tako nešto društveno nije dozvoljeno. Preljubnici, dakle oni koji bi sustav "razmjene partnera" također zloupotrebljavali, brzo se otkrivaju – mnogo brže nego u našem društvu koje je poticajno za skrivanje i licemjerje – i bivaju kažnjeni. Sstem tako stvorenih društvenih veza toliko je jak da je u mnogim slučajevi spriječio sukobe i bitke između raznih plemena. Ratnici bi trčali s jedne na drugi stranu borbene linije, prividno se ne mogavši odlučiti za koju stranu bi se borili, budući da na svakoj strani imaju toliko mnogo aipaka! I na koncu, većina bitaka bi bila otkazana, a krvoproliće spriječeno! Potrebna je posebna vrsta društvenog sljepila da se tako nešto nazove primitivnim naspram naše bajne kulture.

Eskimska kultura jest patrijahalna, ali je položaj žene tradicionalno zapravo bio u mnogim aspektima bolji nego kod nas. Ženski poslovi su smatrani presudnim za preživljavanje i žene su stoga bile cijenjene. U našoj kulturi (iako su naravno i tu ženski poslovi bili presudni) prema ženskim poslovima smo se odnosili s prezirom. Kad se, kao i svugdje, u ime globalizacije dogodio kulturocid Eskima, žene su bez problema preuzele ulogu obrazovanijih i snažnijih – dakle nije bilo nikakvog ograničavanja njihovih prava niti posebne borbe. Eskimi su jednostavno učinili ono što je bilo neizbježno, a žene su bile prilagodljivije i stoga su danas obrazovanije i u poziciji društvenog utjecaja. Istodobno, muškarci su preuzeli kućanske poslove i odgajanje djece. Kod nas se, primjerice, emancipacija žena žestoko spriječavala, a ta borba zapravo i dalje traje. Sve to govori da se, iako patrijahalna, eskimska kultura jednostavno ne smije nazvati primitivnom. Posebice u odnosu na našu kulturu. Tumačenje po kojem je razmjena partnera tako užasna je opet samo proizvod kulturnog uvjetovanja. Žene su sudjelovale u tim razmjenama, imale pravo odbiti (iako je istina da se ne zna koliko je tog odbijanja bilo ceremonijalno, a koliko stvarno. Kad proučavate znastvene radove o tome, zapanji vas poznavanje svega što se odnosi na muškarce, a nedostatak podataka o većini toga što se odnosi na žene.)

Eskimi su nadalje dobar primjer za još nešto: oni poznaju ljubomoru! Naime, razmjena partnera i preljub izvan dragovoljnog pristanka izazvat će ljubomoru, kako kod muškaraca tako i kod žena. Mnogi znastvenici to smatraju dokazom da je ljubomora, koliko god u nekim svojim osnovama bila nagonski ili egzistencijalno potaknuta, može biti i jest kulturološki uvjetovana reakcija! A to je poanta cijela priče: ako smo uvjetovani da budemo ljubomorni na nešto, onda se automatski postavlja pitanje kako bismo reagirali da tog uvjetovanja nema?

I otvara se pitanje izbora: hoćemo li u svom vlastitom životu dozvoliti ljubomori da vlada ili ćemo ga oblikovati na nekim drugim osnovama? Sada smo u poziciji da birimo, što nikada do sada zaparavo nismo bili. Čovječanstvo je došlo do te razine svjesnosti da ne mora više reagirati uvjetovano i slijepo se držati kulturoloških naputaka. Isprva će ta promjena biti individualna (o njoj govorimo sada), ali vrlo skoro će – nadam se – postati opća.

20. 09. 2010.

O ljubomori - za početak

Nekoliko slijedećih postova bit će ispunjeno izvacima iz moje nove knjige  "Ljubav - više nije previše". Za početak - o ljubomori. Ili, još bolje - početak priče o ljubomori (je bit će još!).

***

"Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se;
nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi."
Prva poslanica Korinćanima; 13; 3-7

Ljubav sve ispričava? Zaboravlja i prašta? Sve podnosi?

A što to mi onda osjećamo kad se misli ili osjećaji našega partnera ili partnerice okrenu nekom drugom, pa makar i na trenutak? Da li su onaj unutarnji nemir, neugoda, strah, pa čak ponekad i tjelesna bol rezultat ljubavi? Jesu li oni doista neizbježni? Ima li ljubav svoju sjenku koja se zove ljubomora?

Mnogi će tvrditi da je tako. Ljubav ne može postojati bez ljubomore, reći će oni. "Ako ne osjećaš ljubomoru kad tvoj partner flertuje s nekim drugim, onda ti do njega nije stalo. Zapravo ga ne voliš." Ovu izjavu ste vjerojatno čuli bezbroj puta. Da li je ona doista istinita?

Ljubomora je naša svakodnevica. Ona je uzrokom mnogobrojnih nepodopština u našem životu – ponekad bezazelenih, ponekad tragičnih. Da nema ljubomore, ne bi bilo milijuna knjiga, filmova, a posebice TV serija čija se radnja uglavnom vrti oko toga tko je koga s kim prevario i što je tko učinio iz ljubomore.
Iako izgleda kao neizbježan pratitelj ljubavi, ljubomora često ljubav ubija. Na posljetku, u hrvatskom jeziku ljubomora znači upravo to – "ono što ubija (mori) ljubav"! Ako malo razmislimo, to bi zapravo značilo da ljubomora ne može biti dio ljubavi, već njezin ljuti neprijatelj!

Ipak, da li poznajete neku osobu, bilo koju, makar jednu, koja nije ljubomorna? Vjerujem da će rijetki odgovoriti potvrdno na ovo pitanje. Doista, ljubomora je toliko sveprisutna u našem okruženju da smo skloni pripisati je ljudskoj naravi. Mnogi smatraju da je ljubomora urođena. Tu tvrdnju potkrjepljuju činjenicom da su mnogobrojne životinje ljubomorne – poznata je izreka "ljubomoran k'o pas" – a postoje i očigledni znakovi ljubomore koju pokazuju djeca, čak i dojenčad.

Ali, da li ste znali da postoje čitavi narodi kojima je ljubomora gotovo nepoznat osjećaj? Eskimi po tradiciji nude gostu spavanje sa svojom suprugom. Taj čin ne samo da ne izaziva ljubomoru već je sasvim moguće da će ih odbijanje uvrijediti. Godine 1972. bračni par O'Neill u svojoj knjizi Otvoreni brak piše: "Trebalo bi odbaciti zamisao da je seksualna ljubomora prirodna, instinktivna i neizbježna. Ljubomora je prvenstveno naučena reakcija određena stavom pojedine kulture. U mnogim društvima širom svijeta, uključujući Eskime, Marquesanse i Lobije iz zapadne Afrike, narod Siriono u Boliviji i druge, ljubomora je minimalna. A kod nekih drugih, poput naroda Toda iz Indije, potpuno je nepoznata. Ako je nešto u drugim društvima znatno smanjeno ili gotovo nepostojeće, onda se to nešto ne može nazvati "prirodnim" za čovjeka. Zašto je onda ljubomora tako prisutna u našem društvu?"

Čini se opravdanim postaviti takvo pitanje. Jer, doista, ako je unutar samo jednog društva postignuto društveno ozračje koje ne podržava ljubomoru, onda moramo postaviti upitnik na tvrdnju o prirodnosti i urođenosti. Na žalost, društva u kojima bismo mogli promatrati drukčiju situaciju ljubomore, odnosno njezinog nepostojanja, sve su rjeđa i rjeđa. A naša kultura, naša "civilizacija", evidentno stvara mnoštvo uvjetovanja koja zapravo potiču ljubomoru. Možda ljubomora i jest prirodna na određenoj razini razvoja, ali je sasvim moguće da izrastanjem postajemo sposobni osjećati nešto drugo, odnosno možemo zaštititi ljubav od ljubomore. Ali, ako društveno okruženje i indoktrinacija kojoj smo izloženi to ne podržava, onda se to neće dogoditi. Kako uopće možemo zamisliti svijet bez ljubomore kad nemamo nikakvog iskustva, pa čak ni znanja o toj mogućnosti?

(Izvadak iz knjige A.P. Kezele: "Ljubav - više nije previše", poglavlje "Ljubomora i ljuboživa")

18. 09. 2010.

Ljubavni pluralizam

Rasprave na Facebooku i na blogu bile su duge i zanimljive. Raspisali smo se na sve strane. Posebice ja. :-) Ima nekih stvari koje sam napisao koje bih želio posebno istaknuti. Šteta bi bilo da nestanu u gomili komentara, a da se o njima ne promisli. Možda ću nakon nekog vremena izdvojiti ono bitno i posložiti u, za čitanje jednostaviji oblik. Za sada vam prenosim jedan poduži komentar kao zasebnu bilješku.

***

Da li doista svaki čovjek danas ima izbor hoće li i može li slijediti svoje osjećaje? Ne treba zanemariti utjecaj okoline i utjecaj uvjetovanja. Vidio sam mnoge ljude koji su izdašno i kvalitetno (doista ne u smjeru new age mambo jumbo stvari) radili na sebi, a imali su strašne probleme u odnosima, ne zbog ne-voljenja sebe, ne zbog bilo kakvih drugih slabosti, nego baš zbog nemogućnosti uma da pojmi put koji se pred njima otvara. To nije bila opcija, pa su radili greške. Eto još jednog izrazitog razloga zašto govoriti o višeljubljui.

Pitanje osobnog razvoja je žarište mog života, privatnog i profesionalnog. Kako bih mogao imati bilo kakvu primjedbu na ideju da NAJAPRIJE osoba sama mora biti kvalitetna i uravnotežena prije nego uđe u bilo kakav odnos? Nemam primjedbe na to, naravno.

Međutim, određeni način života može ili nemora biti pogodan za to izgrađivanje. Evo, konkretno: promiskuitetni način života nije pogodan za izgrađivanje dubljih veza i doživljaj tanahnijih razina osjećaja i povezanosti. Međuitim, ako netko to želi, ja s tim nemam problema. To nije višeljublje, da se razumijemo, osim ako jako, jako i pomalo zlonamjerno ne rastegnemo taj pojam. No, međutim, ako je netko zablokiran u tijelu, srami ga se i ima tko zna kakve probleme s tim, terapija dodirima (koju je recimo nekada proviodio Osho Rajanesh, a i danas provode neki tako nastrojeni "terapeuti", ili je dio manje konzervativnih smjerova tantre) mogla bi pomoći. Dakle, u tom trenutku, ta stvar je bila "izgrađivanje". U drugom trenutku, ta ista stvar može biti izraz neravnoteže i slabosti.

Jednoljublje. U redu, povezanost, dubina odnosa, predanost i osjećaj pripadnosti... super. Ali, istodobno, sasvim nekontrolirano i nesvjesno funkcioniranje "nižih" spojnih žarišta (ispričavam se, objasnit ću to nekom drugom prigodom!), te slobodno izražavanje posesivnosti i ljubomore. čak i poželjno, jer će mnogi reći da nema ljubavi ako nema i toga. Izgrađivanje? Hm, hm. Dodajte tome konrast s osjećajima mnogih višeljubnih koji su primorani živjeti u jednoljublju, te licemjerje zbog društvenog pritiska i eto tog "rasadnika slabosti" kojeg sam spomenuo.

Višeljublje. E sad... Zparavo, iskreno, tu priča staje. Nitko ništa ne zna o tome. Jeste li ikada nešto čuli o tome kako valja, osim na način koji je bio začinjen žutilom, senzacijom, i ogromnom dozom zgražanja? Vjerojatno niste. Tako da, eto, ne znamo ništa o tome, pa sad polako saznajemo.

A što se tiče mene: da nisam proveo barem petnaest godina u višeljubnim odnosima, ne bih se usudio progovoriti o tome. Dakle, govorim iz iskustva. Nije uvijek bilo bajno, bilo je teških trenutaka. Ne idealiziram, niti ću bilo kome tko se odluči na to reći da je lako i jednostavno. Uglavnom zbog obrazaca u našem umu, uvjetovanja kojima smo izloženi, a zatim zbog okoline koja reagira agresijom na najmanji znak da se tako nešto događa u blizini. Ali ću mu, ili joj, sigurno reći da je predivno i da otvara nijanse ljubavi o kojima ne možeš ni sanjati u jednoljublju (a i to znam, petnaest godina sam živio i tako).

Knjigu "Ljubav - više nije previše" započeo sam prvi put pisati 2000. god., dakle prije deset godina. Tada sam shvatio sam da joj nisam dorastao. Drugi pokušaj je bio negdje 2004. ili 2005. Ponovo isto. Počeo sam, pa zapeo. Znam kako izgleda dobro pisanje, ono koje iziđe iz tebe i koje te jednostavno obuzme te nemaš nikakvih sumnji da je je to to, bez obzira o čemu se radilo. Ni taj drugi pokušaj nije bio na mjestu. Nisam znao dovoljno, nisam iskušao dovoljno.

Tek sada, eto, deset godina nakon prvog pokušaja, sazrio sam dovoljno da moje pisanje bude savršeno. Ne u smislu uvjeravanja ili djelotvornosti (tko zna kako sve to djeluje na ljude - ne znam, ja samo pišem što osjećam); ne, bilo je savršeno - jer je bilo moje, istisnko, autentično i zasnovano na proživljenom i promišljenom. Sada mogu stati iza toga, iako sam i prije živio iste ljubavi. Knjiga je tu, bit će na raspolaganju za koji dan.

Dakle, govorim iz iskustva. I govorim to što znam. Nemam namjeru "preobratiti" nikoga, ne vjerujem da se to može. Zahvalan sam svima na protuargumentima, kao što sam zahvalan i na podršci. Vodili smo duge rasprave na FB i na blogu, i mislim da su mnogi čitajući ih naučili što su već trebali. Niti pak ne zatsupam tezu o "jednoj jedinoj ispravnoj istinu". Upravo suprotno - sada je na snazi jednoumlje u ljubavi koje se zove jednoljublje! Kad ukinemo to ljubavno jednoumlje i dopustimo ljubavni pluralizam, onda ćemo biti u jednakoj situacij za rast i razvoj, kako nam već budu govorili osjećaji i ukazala se potreba.

16. 09. 2010.

Feminicid

Da li je doista istina da je višeljublje proizvod muške glave (bilo koje)? Neke žene misle tako, uvjerene da su jednoljublje i vjernost jednom partneru (osjećajna i seksualna) više značajka žena, dok su muškarci nalik leptirićima koji lete sa cvijeta na cvijet.

Uz statističke podatke o ravnomjernoj učestalosti višeljublja među ženama i muškracima, te podršku u iskustvima višeljubnih žena, stalno se trudim pokazati kako višeljublje ne ovisi o spolu niti rodu, o seksualnoj orijentaciji ili ljubavnim navikama, već je opća značajka čovječanstva, raznolikog kakvo već jest.

No, ovaj put ću, kao prilog raspravi o podrijetlu višejublja iznijeti neke zamisli koje bi to pitanje mogle okrenuti sasvim naglavačke od uobičajnog stava da se radi o "muškim poslima".

Ponajprije, povijesno gledano, našoj civilizaciji su prethodile neolitske kulture koje su bile uglavnom matrifokalne. Ne matrijarhalne, jer tako nečeg nikad nije bilo (matrijarh, kao vladavina žena je izmišljotima naših patrijahalnih znanstvenika koji su situaciju ne-vladivine muškaraca, odmah preobrazili u vladavinu žena). Matrifokalno znači orijentirano oko žena, prije svega zbog toga što su žene bile rađateljice. Iz njihovog tijela nastajao je novi život. Posljedica toga bio je poseban položaj u društvu, nasljeđivanje po ženskoj liniji i tome slično. Vlast kao takva ionako nije bila dio neolitskih kultura, pa su naše predstave o "kraljici majci", "ženama vlastodrškama" i slično, samo iskrivljeni odraz našeg jadnog društva. Nipošto ne znači da je tako i bilo (postoje mnogobrojni pokazatelji, primjerice iz arheoloških radova Marije Gimbutas, da doista nikada niti nije).

Ali, što se tiče ljubavi, tu smo sigurni, koliko god možemo biti po pitanju drevne povijesti, da su žene igrale aktivnu ulogu. Ljubavne i seksualne slobode bile su mnogo veće nego u kasnijim razdobljima. Žene su bile seksualno aktivne i slobodne, što doslovce znači višeljubne. Ljubav i seksualnost bile su najčešći način slavljenja priorode i božanskog, pa se hramsko, to jest sveto, upražnjavanje ljubavi u najvećoj mjeri približava našoj današnjoj predstavi o bogoslužju.

Netko će reći da su žene tada morale biti višeljubne da bi osigurale dovoljan i raznolik izvor zdravog genetskog materijala za potomstvo. To je značilo da muškraci nisu znali tko je biološki otac nekog djeteta (uh, kakvog li užasa, zar ne?). I u društvenom smislu doista je osiguravalo poseban položaj upravo ženi.

E, naravno, kad su se pojavila ratnička plemena sa sjevera, te su se stvari morale promijeniti. Osim muških božanstava, nasilja i ropstva, osnivači naše civilizacije sa sobom su donijeli i jednu novost: jednoljublje!

To jest, jednoljublje samo za žene majke. Sebi su uzeli pravo da čine što god žele.

Stvarajući okvir za današnje jednoljublje, muškarci su osigurali nekoliko stvari: promijenili njima neprihvatljivu situaciju ravnopravnosti i na vlast postavili sebe; osigurali da točno znaju tko im je biološki nasljednik; te osigurali dovoljno "izopćenih" žena na kojima su mogli zadovoljavati svoje seksualne potrebe, istovremeno ih proglašavajući nemoralnim i bezbožnim.

Nekadašnji sveti hramovi ljubavi koje su vodile žene pretvorili su se u bordele. "Pristojne" i porobljene žene, držane su u kavezima, služeći za rasplod. Muški ego i potreba za vlašću, uz istodobno društveno prešutno odobravanje prostitucije kao sredstva za zadovoljavanje potreba, bili su savršeno zadovoljni.

Višeljublje, otvoreno, iskreno, radosno i sveto, nikako nije odgovaralo muškim glavama. Društveno kontrolirano jednoljublje – e, to je već točno tako kako nezrelom muškarcu odgovara!

Ali, netko će se pobuniti (ili možda neke), kako je onda moguće da žene ipak više danas podržavaju jednoljublje? Zašto nisu sklonije višeljublju?

Hm, možda bi i bile, kad bi bilo pravih žena naokolo! Muškarci su jednostavno ostali isti. Posložili su svijet kako njima paše (jednoljublje na papiru, skakanje preko ograde u praksi, prostitucija za potrebe) i istrijebili većinu genetskog materijala koji bi omogućio da žene konačno dođu k sebi (ili k pameti, ako hoćete).

Doslovce, muškraci su, služeći se društvenim mehanizmima izvršili pravi pravcati feminicid i promijenili sliku čovječanstva!

Žene majke su bile zarobljene i pod vlašću muškaraca, i upravo su one prenosile svoj genetski materijal na potomstvo. Slobodne žene, svećenice ljubavi, proganjane su i ubijane u samu zoru nastanka naše civilizacije. Nije se tražio slobodan um, nego um žene roba. Nije se tražila snažna žena, nego slabašno stvorenje koje se može tjelesno kazniti i istući po potrebi. I taj genetski materijal se prenosio dalje.

Ako mislite da pretjerujem, pogledajte preostale crteže iz neolitskog vremena. Za Kretskog "princa među ljiljanima", iznimnu fresku nađena u Knososu, trebalo je pola stoljeća da netko pomisli kako je to možda ipak "princeza među ljiljanima"! Proljetne proslave u kojima se preskakalo preko bikova, dok je netko (djevojka ili mladić) držao razjarenog bika za rogove, bile su otvorene svima: i muškom i ženskom rodu. To znači da su tjelesne sposobnosti žena i muškaraca bile podjednake.


(Napomena: Ne ističem ovaj izgled žena i muškaraca kao ideal, već samo kao primjer što i kako način života, društvo i genetika mogu učiniti tom izgledu.)

Ali, ne više u Grčkoj! Odjednom, sport i tjelesna snaga postaju vlasništvo muškaraca, a žene postaju manje i slabije. Zašto? Uzgoj, drage i dragi moji! Današnja tjelesna konstitucija žena, koja je slabija od muške, barem što se tiče tjelesne snage, rezultat je tisućugodišnjeg uzgoja određenih željenih genetskih karakteristika.

Majke u našoj civilizaciji (prenosnice genetskog materijala) su bile submisivne i slabe. Žene, one seksualno aktivne, snažne i slobodoumne, nitko nije htio za supruge, pa je takav genetski materijal postupno nestajao. To vrijedi kako za tjelesne, tako i za psihološke značajke.

Da bi osigurali kontinuitet društveno poželjne genetike, s vremena na vrijeme, razne institucije našega društva poduzimale su daljnje korake. Katolička crkva, primjerice, jedan od najvećih zastupnika i korisnika civilizacijskog hijerahijskog sustava, u srednjem je vijeku sustavno provodila daljni feminicid. Ono što je preostalo od seksualno aktivnih i slobodoumnih žena, doslovno je pobijeno u progonima vještica.

Žensko višeljublje proglašavano je griješnim, ženska seksualnost gušena, a jednoljublje, koje je u prvom redu i izmišljeno od muškaraca, izvrsno je poslužilo u tu svrhu.

Da li je moguće, drage moje žene (a tek onda muškarci, vi koji i dan danas imate mnogobrojne koristi od prevladavajućeg sustava jednoljublja), da su vaše zastupanje jednoljublja kao i najdublji osjećaji koje imate, samo rezultat genetske manipulacije? Cilj je postignut: ropkinje same, svojevoljno, održavaju svoje ropstvo. Savršeno!

Danas ste na pragu preobrazbe. Još ste uvijek zbunjene. Feminicid je napravljen, ali priroda se ipak ne može pobijediti. S jedne strane pokazujete iznimnu toleranciju i duhovnu profinjenost o kojoj muškarci mogu samo sanjati. S druge strane, ženska ljubomora – tako kažu – mnogo je gora od muške. Kako i ne bi, kad je tisućama godina ljubav vašeg muškarca prema drugoj ženi značilo doslovno vašu propast! Muškarac vas je izdržavao (to jest vaše bake i prabake, vaše pretkinje). Ako bi vas ostavio, bili ste izopćeni i prijetila vam je smrt. Kao i vašoj djeci. Zar onda čudi panika koja vas hvata kad čujete za višejublje? Ne možete si pomoći, kao što si ni jadni uzgojeni pit bull ne može pomoći kad vidi drugog psa: mora gristi.

A opet, gotovo da vas i ne dira ako vaš muškarac ima neku bimbicu sa strane. To je nevažno. Tolerira se. Muško je. Neka švrlja. Ali, ne smije voljeti! Ne, ne i ne! Ako će voljeti, možda će otići. Možda će mene, poput antičkog Grka, oca naše civilizacije, izbaciti na ulicu bez ikakvih prava (žena je samo malo bolja od domaće životinje, reče čuveni filozof, grčki znastvenik o kojem sva naša djeca uče u školi).

Pamet u glavu, žene! I snagu u vaše srce, pa ako treba i vlast u međunožje. Ne dajte se. Viešljublje jest vaša situacija. Muškarci su ti koji moraju drhtati na tu pomisao. Njihov položaj je ugrožen istinskim višeljubljem. Oni mogu izgubiti svijet koji su gradili barem pet tisuća godina. Nije da je neki svijet, ali ipak je njihov.

S druge strane, danas više nema – barem ne formalnih – razloga, da se istinska žena ne vrati. Slobodna, divlja, sretna – i puna ljubavi. Mnogo toga ovisi od vas. Zapravo, ako želite promijeniti ovaj svijet, bit će dovoljno da se vratite pravoj ženstvenosti, da otvorite svoje srce i dopustite da ljubav teče bez ograničenja.

Ne dajte im da dovrše taj grozni proces započet prije pet tisuća godina – proces u kojem današnje lažno jednoljublje i društvene norme igraju veliku ulogu. Jednom drugom prigodom, reći ću par riječi o tome i muškracima, oni će se morati mnogo više prilagođavati višeljublju. Ali, vi, žene, ste predvodnice promjene. Tako mora biti jer muškarci su uglavnom zabrljali.

Ne vjerujte stoga njihovoj izmišljotini, kako god lijepo zvučila i kako se god vaši tisućugodišnji geni slagali s njom. U vama teče krv drevne Inane i još drevnije Ise. Proganjana je i uništavana, ali nije uništena. Vjerujete u sebe i vjerujte u ljubav. Pustite joj da promijeni svijet.

I znajte, svijetu je potrebno VIŠE ljubavi. Više, i još više. To je VAŠE nasljedstvo – nasljedstvo pravih žena.

08. 09. 2010.

Stranac u stranoj zemlji

Upravo sam završio čitanje neokrnjene izvorne inačice kultnog romana Roberta Heinleina “Stranac u stranoj zemlji” (Stranger in a strange Land). Radi se o jednoj od najpoznatijih i najutjecajnijih knjiga iz područja znastvene fantastike, prvobitno objavljenje 1961 godine. Nakladnik je tada iz razloga štednje skratio knjigu za gotovo 60.000 riječi! Šteta, jer su generacije bile zakinute za svaku od njih – a svaka je doista vrijedna! Smatram se sretnim što sam mogao, nakon toliko godina, pročitati Heinleinov roman onako kako ga je autor napisao.

Napisao sam opširan esej o knjizi na Ljubavi.org. Zašto tamo? Zato jer je, između ostalog, najvažnija tema tog romana – ljubav bez ljubomore. Znam da vas zanima, pa zato brzo klik OVDJE i uživajte u uvodnom eseju i nekoliko prevedenih stranica samo za vas!

A za ovu prigodu, i ovo mjesto, odlomak koji govori o ljubomori (i još mnogo čemu više od toga)...

***

"Takva bi ljubav moralal biti. Ali, kako sam polako počeo shvaćati, ona to rijetko jest. Umijesto toga ona je među ljudima pretvorena u ravnodušnost i mehaničku seksualnost, silovanje i zavođenje koje je poput igre ništa bolje od ruleta, ali s manje šansi; prostituciju i celibat po izboru i po prisili, i strah i krivnju i mržnju i nasilje... i djecu koja odrastaju misleći kako je seks ‘loš’ i ‘sramotan’ i ‘životinjski’ i nešto što se mora skrivati i čemu se nikad ne smije v jerovati. Ta prekrasna, divna stvar, ta muško-ženskost, okrenuta je naglavačke i naopačke te pretvorena u užas.

I svaka od tih pogrešnih stvari je pratiteljica ‘ljubomore’, Jubal. Kad sam to shvatio, nisam mogao povjerovati da je istinito. Još uvijek ne shvaćam ljubomoru u potpunosti. Meni se ona čini kao potpuna ludost, užasna pogrešnost. Kada sam prvi put shvatio kakva je seks ekstaza, moja prva misao je bila želja za dijeljenjem. Želio sam to podijeliti sa svom mojom braćom i sestrama ‘po vodi’ – izravno sa ženama, neizravno s muškracima, pozivajući ih na dijeljenje tog iskustva sa ženama. Da sam bio sposoban tako nešto pomisliti, ideja da pokušam tu prekrasnu fontanu užitka zadržati samo za sebe bi me užasnula.

I, shodno tome, nisam imao ni najmanje želje da pokušam ponoviti to čudo s bilo kim koga već prethodno ne volim i ne vjerujem mu potpuno. Jubal, ja sam fizički nesposoban čak i pokušati voditi ljubav sa ženom koja već nije ‘podijelila vodu’ sa mnom. I ta ista stvar se ponavlja sa svima nama u Gnijezdu. Tjelesna impotencija, sve dok se naše duše ne spoje tako kako se kasnije spajaju naša tijela."