Kako su asane osvojile jogu

Prethodni članak o jogi: Zašto cijenim Patanđalija?

U suvremenom je svijetu joga postala istoznačnica za tjelesno vježbanje. "Idemo na jogu?" pitanje je koje svakodnevno postavljaju milijuni ljudi svojim prijateljicama i prijateljima, a zatim odlaze u "joga studije " koji zapravo predstavljaju vježbaonice, dvorane i fitness centre.

Na osnovi toga moglo bi se pretpostaviti da Patanđalijev tekst "Joga sutre" mora sadržavati mnogo toga o tjelesnom vježbanju, zar ne? Naposljetku, u koju se god školu joge upišete, prije ili kasnije na površinu će isplivati njegovo ime, vjerojatno uz tvrdnju da tradicija kojoj pripada vaš učitelj vuče korijene tisućama godina unatrag, sve tamo do Patanđalija.

U redu, 'ajmo zaviriti u Joga sutre i pronaći podatke o asanama.

Četiri "knjige", kako ih zovu, iako bi izraz "poglavlje" bolje odgovarao, sadrže ukupno 195 sažetih, kratkih i značenjem bremenitih rečenica. Koliko se od toga odnosi na, u svijetu sveprisutne, asane? Većina? Polovica? Barem četvrtina, pomislit ćete.

Odgovor je – jedna!

Jedna jedina sutra u Patanđalijevim Joga sutrama odnosi se na asane.

Odnosno, ako bismo željeli malo nategnuti stvari, mogli bismo reći da se asane spominju u dvije sutre.

Prva je 29. sutra u drugoj knjizi:

Devanagari: यमनियमासनप्राणायामप्रत्याहारधारणाध्यानसमाधयोऽष्टावङ्गानि
Sanskrt: yama nyama asana prāṇāyāma pratyāhāra dhāraṇādhyānasamādhayo’ ṣtāvaṅgāni
Transkripcija: jama nijama asana pranajama pratjahara dharana dhajana samdhajo’ aštavangani.
Prijevod: Osam dijelova (udova) su: jama, nijama, asana, pranajama, pratjahara, dharana, dhajana i samadhi.

Kao što vidite, radi se zapravo o nabrajanju osam dijelova... hm, u većini slučajeva reći će vam da je to osam dijelova joge. Moje je mišljenje da je ispravnije reći da se radi o osam različitih jogangi – osam udova joge.

Ali, u redu, asane su spomenute kao jedan dio od osam.

I zatim slijedi jedina sutra koja govori bilo što o asanama, 46. sutra druge knjige:

Devanagari: स्थिरसुखमासनम्

Sanskrt: sthirasukhamāsanam

Transkripcija: sthira sukhama asanam
Prijevod: Asana je stabilan i ugodan položaj.

I to je sve. Ni riječi više. Ni traga ni spomena o tome da su prve (uzgred, čak i u nabrajanju u 29. sutri one nisu na prvom mjestu, pa je sasvim nejasno zašto mnogobrojne škole joge time počinju), a nema ni objašnjavanja njihove važnosti odnosno detalja u vezi njih.

Hm. U čemu je stvar? Kako se dogodilo da asane osvoje jogu, da se nametnu kao početak i da postanu istoznačnica za nešto u čemu možda mogu sudjelovati jednim malim dijelom?

Ovo "možda mogu sudjelovati" nije moja procjena, već opravdana sumnja zasnovana na činjenici da je dio druge knjige u kojem su smještene spomenute dvije sutre zapravo dodatak pod nazivom "Joganga". Postoje određene stilske razlike u jeziku kojim je pisan taj dodatak i ostatka izvornog teksta, pa se ponekad može naići na mišljenja da je Joganga naknadno dodani sadržaj te da nije nastao zajedno s ostatkom izvornog teksta. Dakle, postoji mogućnost da taj dio nije Patanđalijev nego je nastao kasnije kao komentar!

Sve se ovo čini kao loša vijest za ljubitelje asane.

Ali, ako asanama pristupate poput mene, kao korisnoj i vrlo zdravoj praksi vježbanja, nema nikakvih problema. Moja je topla preporuka da s tim nastavite.

Inače, asane koje se danas rade pod imenom različitih škola uglavnom su zasnovane na tekstu iz petnaestog stoljeća pod imenom Hatha Joga Pradipika. Ako se odvažite i krenete ga proučavati saznat ćete nevjerojatnu količinu detalja o tome u kakvoj sobi morate vježbati, na koju stranu morate biti okrenuti, što vam mora biti s lijeve, a što s desne strane, kuda morate gledati, na što misliti. I da, tamo su opisi vježbi koje su vjerojatno nastale kao reakcija na britansku kolonizaciju u pokušaju da se akrobatskim vještinama, gipkošću tijela i ostalim sposobnostima pokaže Europljanima da su i pripadnici "niže rase", Indijci, sposobni za mnogo toga. To je sve, naravno, zaogrnuto u uobičajeni indijski kolorit "vječnog znanja".

Naravno, sve to nije važno ako ste pragmatični i stalo vam je do nečeg što je za vaše tijelo korisno.

Postaje, međutim, važno, ako vas zanima istinska joga. Postaje važno ako se pitate zašto vam netko govori o "jogi", a u praksi koristi nešto čemu se u izvornom tekstu o jogi pridaje malo pažnje.

Doista, ako od 195 sutri samo jedna (ili dvije) govori o asanama, o čemu onda govore sve one ostale?

Zašto je Patanđali našao za shodno da asane spomene usput, a sve ostalo znanje, vrijeme i prostor, posveti nečem drugom?

O čemu govore Joga sutre? Što joga zapravo jest?

Nastavak (vjerojatno) slijedi!

Zašto cijenim Patanđalija

Neobično pitanje, s obzirom da većina ljudi nikad nije ni čula da je postojao čovjek s takvim imenom. Patanđali je nešto malo poznatiji među proučavateljima filozofije, posebice one indijske, te ljubiteljima joge. Kažem "nešto malo", budući da je i u tom svijetu više poznat po čuvenju, dakle priči i komentarima drugih ljudi, nego po nečemu što je sam izrekao ili napisao.

Ima i za to opravdanja, jer ono što je izrekao, toliko je jednostavno i sažeto da najčešće izmiče složenom umu željnom i naviklom na barokne konstrukcije duhovnog svijeta.

Za razliku od većine autoriteta iz šarenog i nesigurnog svemira filozofskog i spoznajnog promišljanja, Patanđali je ukazao na postojanje osnovnog izvora svega što možemo nazvati svojim, ljudskim ili, općenito, svjesnim.

Jednostavno je: ako mislimo, osjećamo, spoznajemo, onda to činimo unutar određenog polja (kako se to danas lijepo naziva potaknuto znanjima iz fizike). Ako na moru vidimo val, onda je jasno da je on načinjen od mora. Val je more koje se kreće na određeni način.

Patanđali je, dakle, usred oluje praćene zapjenjenim valovima, ugledao more.

I dok su drugi pokušavali objasniti odakle ti valovi, zašto su takvi kakvi jesu, koja je njihova svrha ako ju imaju, tko ih je stvorio i kamo oni pokušavaju doći, Patanđali je na sve to odmahnuo rukom i proglasio sporednim. Možete provesti živote i živote razglabajući ta pitanja i NE ZNATI, to jest NE DOŽIVJETI samo more od kojeg su načinjeni.

I što vam onda sve to vrijedi?

U najboljem slučaju, na kraju ćete se ipak vratiti moru, shvativši da nije stvar u valovima. U najgorem, izgubit ćete se među njima u beskraj pokušavajući shvatiti njihovu narav, baveći se pjenom koja leprša oko njih.

Poučen desetljećima promatranja takozvanih "duhovnjaka" koje je, barem za sada, snašla gorka sudbina izgubljenih vječnih tragatelja, moje je poštovanje za Patanđalija raslo.

Od njegovih misli zapisano je malo i i kratko (njegove "Joga sutre" sastoje se od dvjestotinjak rečenica), ali to što je napisano zlata vrijedi.

Praktično prva od tih rečenica (tehnički druga, nakon uvodne izjave o početku) ukazuje na cilj i bit potrage. Ona glasi:

Devanagari: योगश्चित्तवृत्तिनिरोध

Sanskrt: yogaścittavṛttinirodhaḥ

Transkripcija: joga šćita vrti niroda

Prijevod: joga je nepomična svijest

Više o tome pisat ću u člancima koji dolaze. Za sada želim samo reći da, ako ne znate kakva je i što je "nepomična svijest"; ako ju ne vidite, ne osjećate i niste ju doživjeli, onda je sve što navodno znate o duhovnosti, a i o sebi samima, tek pjena na vrhu morskoga vala.

Čega ima u tišini?

Nakon šest dana intenzivnog istraživanja tišine, sjedio sam s petnaestak suputnika u dvorani uronjenoj u sumrak. Upravo smo završili dugo "sjedenje" u meditaciji i aktivaciji. Gotovo dva sata, a opet manje nego prethodnih dana. Bili smo na izlasku - sutradan je planiran odlazak kući.

Već dvadesetak godina podučavam razne tečajeve iz programa Integralne meditacije. Lijepo je provesti osobu kroz početne korake i pokazati joj kako izgleda tišina u praksi. Međutim, iskustva koja se javljaju na naprednim tečajevima sasvim su drugačija priča.

Te smo večeri jednostavno ostali sjediti u tišini. Bilo bi razumljivo da smo ustali, pokrenuli se, otišli na večeru... Međutim, nitko se nije pomaknuo. Tišina je bila toliko gusta da jednostavno nismo morali učiniti ništa. Nije bilo potrebe za ničim. Riječi su bile suvišne. Misli su također stale. Ostali smo lebdjeti u pucketavoj tišini. Ako to netko od nas nije do tada znao, sada je saznao što znače izrazi poput "vječnost sadašnjeg trenutka" ili "apsolutna prisutnost".

Baš svi, bez iznimke, i oni od sedamnaest godina kao i oni od šezdeset, bili su savršeno mirni. Ni pokreta. Ni glasa.

Čisto savršenstvo.

Znate li i vi kako to izgleda? Jeste li to ikada osjetili?

Ako jeste, onda znate što znači biti.

Osamnaest lucidnih spavača

Ponekad se pitam kako je moguće da toliko mnogo ljudi zaboravi na istinu? Doista, kako je moguće da je ne vide, da ne vide to što je stvarno? Odgovor je očigledan; previše je buke UNUTAR njih da bi bili sposobni vidjeti i razlikovati ono što je istinito od onog što je lažno.

O buci izvan njih ne treba govoriti, iako ona sama po sebi ne bi trebala imati nikakav utjecaj na zapažanje stvarnosti. Međutim, unutarnja buka – to je već nešto sasvim drugo. Od nje čovjek sasvim ogluši, pa čak i oslijepi, do te mjere da postane nesposoban razlikovati istinu od privida.

U takvoj situaciji jedini izlaz je tišina. Ali, opet, ne ona vanjska. Koliko god ugodna bila, zapravo je nevažna. Unutarnja tišina je ono što nas može spasiti od zamke privida i dovesti nas u situaciju da barem naslutimo, a možda i ugledamo, ono što JEST.

Svake godine nekoliko puta pratim ljude u duboki mir unutarnje tišine. To mi je posao. Vješt sam u tome i dobro ga obavljam. Ali, problem je u tome što je ljudima obično potrebno mnogo više tišine nego što su spremni priznati. Često odlučuju da im je važnije zamijeniti buku poslovne svakodnevice s bukom skijališta ili bukom egzotične zabave u nekoj udaljenoj zemlji. Možda se malo i odmore od uobičajenog, ali nisu svjesni da time ne postižu baš ništa značajno. Samo se vrte u istom (bučnom) krugu kojem nema kraja – u krugu privida koji ih drži u stalnom ropstvu.

Naravno, većini to nije ni važno. Većina su spavači koji ni ne znaju da spavaju. Ali, tu i tamo se nađe netko tko lucidno kroči ovim snom kojeg nazivamo životom. Takvi znaju da sanjaju, ali još uvijek ne znaju kako se probuditi. Niti pak znaju TKO će se proboditi iz sna kojeg zovu samim sobom.

Kod nekih je želja za buđenjem toliko jaka da su spremni reći: "Sada je vrijeme da to učinim! Sada više neću slušati ovu nesnosnu ludnicu oko sebe, ovaj kaos podražaja zbog kojih ne vidim i ne čujem. Sada ću zastati i prepustiti se unutarnjoj tišini. Učinit ću sve što je potrebno i ništa me u tome neće spriječiti!"

Divim se takvim ljudima. Ispunjavaju me srećom i nadom. Još uvijek ih ima i još uvijek nekako nalaze put do mene.

Ovaj put me tako pronašlo njih osamnaestoro. Pripremao sam ih najmanje dvije godine. Zajedno s drugima, dakako, ali mnogi su odlučili pričekati, tako da su preostali eto upravo ovi, sada i ovdje. Osamnaest lucidnih spavača života, spremnih za buđenje.

Imam dva tjedna s njima. Četrnaest dana koje ćemo provesti u dubokom miru. Četrnaest dana do buđenja. Ako bude manje, ostatak će biti proveden u proslavi.

Tečaj se zove vrlo učeno: "Napredni studij Patanđalijevih joga sutri". Ali, to je samo temelj na kojem gradimo. Ili još bolje, podij na kojemu plešemo. Joga, svijest, skrivene sposobnosti, jastvo, duša... Naravno, pričat ćemo o svemu tome. Ili možda nećemo, ako će tišina biti važnija.

Na posljetku, ono što nas zanima je buđenje - onaj konačni poticaj za korak izvan i iznad ne-stvarnosti. Hoće li ga biti? Hoće li se spavači probuditi?

Ne mogu dati odgovor na to pitanje. Ali, ono što znam i u što sam potpuno siguran je da će slijedećih četrnaest dana biti tako dobri, tako snažni i posebni, da ih ni u kom slučaju, uz najbolju želju i namjeru neću moći opisati baš nikome!

Stoga sam odlučio to učiniti sada, u trenutku kad je mojih osamnaest ratnika tek krenulo u tišinu i kad su otresli sa sebe tek prvi sloj bučne prašine. Sutra će tišina postati toliko snažna da više neću imati ni snage ni volje za govorenje, a ni vremena za pisanje.

Do čitanja onda. Za četrnaest dana.

Autobiografija jednog sadhua

Rampurija sam upoznao preko Twittera. Kakav način da upoznate jednog sadhua! "Sadhu" je neka vrst opisne titule – pustinjak ili asketa. Usprkos imenu, koje je naravno dobiveno od gurua, a ne od roditelja, Rampuri je zapadnjak, tvrdi se jedini koji je prošao dugotrajni "prijam" među tradicionalne sadhue Indije.

Sa zanimanjem, ali moram priznati i malom skepsom, prihvatio sam se čitanja njegove knjige "Autobigrafija jednog sadhua" (mislim da je knjiga prvobitna bila izdana pod naslovom "Plavooki sadhu"). Očekivao sam mješavinu nadahnuća i mistike, a dobio iznimno osvježavajuću realnost!

Umijesto idealiziranja tradicionalnog puta, Rampuri ga je jednostavno prohodao. Godinama je služio svog učitelja bezpogovorno i s ljubavlju. Ali, nije propustio reći kako je cijelo to vrijeme očekivao neku tajanstvenu inicijaciju, neko skriveno znanje koje će dobiti i koje će ga preobraziti. To se nije dogodilo. Barem ne izravno. Ipak, bio je svjedokom tajanstvene oklade svog učitelja i njegovog opasnog suparnika za mjesto vrhovnog poglavara njihovog ashrama. Vjerovao je da je crna magija ubila njegovog učitelja ispod čijeg kreveta je mjesecima spavao u bolnici, čuvajući ga. Na posljetku ga je, nakon smrti, taj isti - njegov vlastiti umrli guru - opsjeo, upravljajući njegovim životom, a sve da bi...

E, ne mogu vam sve reći – pročitajte knjigu, uživat ćete u tihom zapletu koji se provlači kroz nizanje činjenica i slika iz života zapadnjaka koji je sam sebi utuvio u glavu da je Indija – možda ona Indija koje više nema - njegov pravi duhovni dom.

Bilo je pravo osvježenje čuti od nekog tko je život posvetio duhovnosti i to na najekstremniji mogući način, ono što sam i sam znao: "duhovne stvari" nisu onakve kakvima se čine idealistima. Ali, opet, daleko su od onoga kakvima se čine sumnjičavcima. Ako uspijete odvojiti žito od kukolja, bit ćete na pragu zlatnog svijeta svoje vlastite preobrazbe. Rampuriju je za to bilo potreban cijeli život. I smatra se sretnim zbog toga.

Toplo preporučujem čitanje ove knjige svim duhovnim tragateljima. Radi se o rijetkom biseru kojeg se ne smije propustiti. Odabrao sam ju jer vjerujem u njenu vrijednost. Vjerujem da ćete iz nje mnogo naučiti. Naravno, "Autobiografija jednog sadhua" dostupna je kod izdavača – nakladničke kuće Dvostruka duga.

Rampuri i sada živi u Indiji. Očigledno, koristi suvremenu tehnologiju iako se svijeta kakvog mi poznajemo "odrekao" u čarobno vrijeme kasnih šezdesetih. U pogovoru knjige napisao je da nipošto ne želi da svi – ili bilo tko – krene njegovim putem. Njegova knjiga, kako kaže, čak ni ne prenosi neku posebnu poruku. "Ako želite poslati poruku", kaže Ramnpuri, koristite mobitel ili kompjuter. "Knjige su nešto sasvim drugo."

I jesu. A među knjigama, knjiga "Autobiografija jednog sadhua" također je nešto sasvim drugo.

Jesen/zima 2011/2012 u Duhovnoj akademiji

Dolazi zanimljivo razdoblje! Čut će se povici i upozorenja o smaku svijeta, a i događat će se stvari koje će neobično sličiti baš tome. Nalazimo se pred početkom psihološki (a i prema kozmičkim ritmovima) kritične 2012 godine.

No dobro, tek smo na početku ljeta 2011., još je par mjeseci do svega toga. Ipak, dobro je raditi dobre planove. Tako smo i mi u Duhovnoj akademiji već zacrtali neke osnovne smjernice svog budućeg rada. Mnoštvo projekata, radionica, predavanja... a sve u cilju produbljivanja onog znanja koje nam, po mojem dubokom uvjerenju, jedino može pomoći da prebrodimo krize koje nas očekuju.

Znam, oni koji čuju i dalje su u mnajini. Većina i dalje neće obratiti pozornost na ono što bi im moglo doista promijeniti život. Međutim, mi i dalje radimo, s jednakim žarom i entuzijazmom, sigurni da čak i malo zrnce istine može promijeniti svijet. Pridružite nam se!

Pročitajte kakvi su nam planovi za dolazeće razdoblje!

Istina o meditaciji (Integralna meditacija, 2. dio)

Na nesreću, pravi naziv za proces meditacije je zlouporabljen do te mjere da ne vjerujem da se ta opća percepcija može promijeniti. Ipak, ako doista želite razumjeti o čemu se radi, onda morate i to znati. Dakle radi se o jogi.

Aha, reći ćete, joga! Znam za to!

Ispričavam se, ali sumnjam da znate. Ono što ste pomislili ili vidjeli u svom umu najvjerojatnije su bile asane - niz vježbi tijela koje su na zapadu uzurpirale naziv joga. Iako su one dio joge (jedan mali, sasvim mali i gotovo nevažni dio), prava joga je nešto drugo.

Otac joge, pisac poznatih "Joga sutri" zvao se Patanđali. Iza tog neobičnog naziva i imena krije se važno i univerzalno znanje.

Na samom početku svog spisa, Patanđali definira jogu kao "stanje svijesti bez pokreta". Ili, "nepomična svijest". Uz napomenu da se NE radi o koncentriranoj ni na bilo koji način aktivnoj svijesti, možemo reći da je stanje joge mirno ili smireno stanje svijesti. Dakle, joga je stranje u kojem je naš duh miran i ne kreće se, ali postoji budnost te, posljedično tome, velika ugoda.

Zgodno, zar ne? Stanje joge je upravo ono što nam je danas potrebno kao ravnoteža stalnom nemiru, iscrpljenosti i mentalnoj buci kojoj smo izloženi.

Joga međutim, nije samo imenica, već je i glagol. Ako zanemarimo uobičajenu predrasudu o jogi kao tjelesnom vježbanju, jogu kao proces mogli bismo definirati na slijedeći način: postupno smirivanje mentalne aktivnosti sve dok se ne dosegne stanje svijesti bez pokreta.

I time smo ujedno definirali ispravan proces meditacije!

Meditacija je dakle proces smirivanja mentalne aktivnosti. Ukoliko vas netko vodi, ili sami zamišljate, recimo, svjetlo koje izlazi iz vaše glave i povezuje vas s udaljenim zvijezdama, vi ne meditirate, jer se vaša mentalna aktivnost ne smiruje. Štoviše ona se povećava i usmjerava u određenom smjeru procesom koji se ispravno naziva vizualizacija, a ne meditacija.

Ako uporno zurite u svjetlo svijeće, neko božanstvo ili u beskraj ponavljate neku mantru, ni tada ne smirujete svoju aktivnost, nego ju povećavate usmjeravajući um na taj određeni sadržaj procesom koji se ispravno naziva koncentracija, a ne meditacija.

Ako koristite afirmacije ili uvjeravate sami sebe da ste opušteni i mirni, ni tada ne meditirate već koristite (auto)sugestiju. Ako analizirate svoje mentalne obrasce, podsvjesne motive ili traume, bavite se psihološkim radom na sebi - ne prakticirate meditaciju. Molitva je također usmjeravanje uma na neki (religiozni) sadržaj i ne može se zvati meditacijom, niti se meditacija može nazvati "oblikom molitve", kako to neki neopravdano čine.

Većina tehnika na koje danas možete naići, a koje neopravdano nose ime meditacija, zapravo ne predstavljaju meditaciju, barem ne u onom izvornom smislu Patanđalijeve joge kao procesa smirivanja mentalne aktivnosti.

A kako se onda meditacija prakticira? Kako smiriti svjesnost i dostići stanje joge?

Još jedan početak

Osnovni tečaj Integralne meditacije. Ovaj put u Mariboru. Osamnaestero polaznika vrlo je brzo i s lakoćom svladalo osnove tehnike meditacije. Već prvoga dana iskustva su bila vrlo duboka, tako da je bilo moguće pružiti im i naprednija objašnjenja o razvoju svijesti.

Veliko je zadovoljstvo vidjeti kako u nekoliko sati dolazi do promjene u unutarnjem doživljavanju sebe. Od napetosti, nesigurnosti i prevladvajućeg intelekta, do jednostavnosti u prepoznavanju osnovnog stanja svijesti svakog od nas - stanja joge, kako to nazavi poznati mudrac Patanđali.

Kao i mnogobrojni prije njih, polaznici ove skupine napustili su tečaj s osmjehom na licu. Sada je na njima da redovitom praksom utvrde naučeno i doživljeno. Slijedeći susret, već za mjesec dana, bit će im orijentacija na daljnjem putu. Najveći test meditacije i njene korisnosti je svakodnevni život, veća smirenost, povećana djelotvornost i prije svega zadovoljstvo koje nepogrešivo zrači iz nas samih.

Joga sutra TV; video šesti: "Svjetionici"

Posljednji, šesti video iz Joga sutra TV serije! Nadam se da ste uživali u njima, a posebno se nadam da će nam se neki od vas pridružiti na sklijedećem Studiju joga sutri (veljača, ožujak 2011.)

Ovaj video isječak (na hrvatskom, s engleskim titlovima) dio je posljednjeg predavanja na prvom Studiju joga sutri pri Duhovnoj akademiji, veljača/ožujak 2010., hrvatska i slovenska skupina. Nastao je nakon komentara na posljednju sutru: "puruša artha sunjanam gunanam pratiprasava kaivaljam svarupa pratišta va ćitišakti riti", koja govori o stanju slobode i su-stvarateljstva.

Piča o Sapu

Moram vam ispričati priču koja ide uz fotografiju psa zaglavljenog između dva stabla (u postu Zašto neki zaglave?). Mnogima se svidjela, neki su bili oduševljeni, a prijateljica mi je rekla da psi nikad tako ne zaglave, osim ako ih ljudi ne stave na takva mjesta.

No, možda je to i istina, ali ne i u ovom slučaju! Ovaj je pas – kojeg ćemo zvati imenom Sap – to učinio sam, i to s točno određenom namjerom! Zapravo, sve u stilu i duhu članka o jogi i zaglavljivanju, moram vam reći da se radi o prosvijetljenom psu, koji je samo naizgled bio zaglavljen, a u taj se položaj doveo da bi pomogao jednom nazovi joginu koji je stvarno bio zaglavljen ispod tog dvostrukog drveta... Hm, znam, zvuči komplicirano. Ali, što se može, tako je kako je, a meni nema druge doli da vam ispričam priču od početka.

Sap se prosvjetlio tijekom sedmog ili osmog života unatrag, još dok je bio u tijelu djevojke koja je s dvadeset godina odlučila popeti se na najvišu planinu na svijetu, krenula u taj pothvat, ali se zaustavila na jednoj visoravni gdje se, zbog toga što joj je jedan rijedak cvijet odvukao pozornost, spotakla i slomila nogu. Budući da tamo nije bilo nikoga tko bi joj pomogao, ona je morala... Ah, dobro... nije važno. Uglavnom, Sap se tada prosvijetlio, a od tog trenutka nadalje je trošio vrijeme uglavnom na dvije stvari koje su ga najviše zabavljale: zabava i... zabava. Ipak, kako je vrijeme prolazilo shvatio je da se ne može pošteno ni zabavljati ako nema s kim, to jest ako nema nikoga tko bi bio slobodan pridružiti mu se.

Tako je počeo pomagati onima koji su bili blizu prosvjetljenju, ili su barem pokazivali neku želju za tim. Jedan život, dva, tri... išlo mu je sasvim dobro i mnoge su duše, baš zahvaljujući njemu, doživjele oslobođenje. No tada je, u trenutku kad je napuštao prošlo utjelovljenje u kojem je bio magarac (prosvijetljeni magarac, da se razumijemo!), čuo za "sveca" kojeg su zvali Kejvoč.

Kejvoč je bio poštovani jogin koji je u mladoj dobi, s nepunih osamnaest, sjeo ispod dvostrukog drveta (da, da, baš tog) i potonuo u samadhi, nirvanu ili kako je već zvao to u što je potonuo. Uglavnom, kad ga je Sap zapazio, Kejvoč je bio nepokretan već dvadeset godina, a mjesto na kojem je sjedio postalo je mekom hodočasnika.

"Kako dosadno! Treba mu pokazati što je prava stvar", rekao je Sap još dok je bio između svjetova, a slijedeći zvuk koji je ispustio bio je slabašni "vau" u tijelu kojeg ste, eto vidjeli zaglavljenog između dva drveta.

Da ne duljim previše o Sapovom djetinjstvu – čim je malo stasao, odmah je otišao Kejvoču. Njušio ga je, lajao na njega, prevrtao se pred njim, gurkao njuškom... ali ništa. Obratio mu se i telepatski, samo da bi mu Kejvoč – uopće ne shvaćajući da mu se obraća Sap, već misleći da je naišao na neko zlo duhovno stvorenje – rekao neka ga ne iskušava jer je on čvrst i ustrajan i neće odustati sve dok se ne prosvijetli.

"Vau", rekao je Sap na tu dubokoumnu mudrost i beskrajnu Kejvočovu disciplinu, a zatim je promijenio taktiku. Iza drveta s dva stabla (da, da, baš tog), tlo je bilo malo povišeno, pa je počeo skakati i skakati, sve dok nije nekako dohvatio procijep i ostao visiti u njemu. No, nije tu stao. Počeo se migoljiti i izvijati, ritati i previjati, sve dok se nekako nije uspravio između stabala. Najprije je visio naopačke, ali je onda uspio ispraviti stvari i naći se točno u položaju u kojem ga je uhvatila kamera. Tijekom cijelog tog procesa ispuštao je zvukove teške muke, rada i naprezanja. Naravno, Kejvoč nije uopće mario za njega. I dalje je sjedio, ukručen i nirvaniziran. Međutim, sada je i Sap bio jednako tako ukočen i nepomičan. Neko vrijeme je čekao a onda počeo zavijati. Bilo mu je neudobno, to je prvo. A drugo, ogladnio je i ožednio.

"Vau, vauuuuuuuuuuu" vikao je Sap. A ko za inat, u to vrijeme oko Kejvoča, svetog čovjeka nije bilo nikoga. Ni jednog zalutalog hodočasnika, štovatelja sa zapada, pa čak ni obožavatelja koji bi izgovarao molitve tipa "mariska hargitay".

"Vau, vauuuuuuu", jadao se dalje Sap, uporno i postojano.

Prošao je jedan sat. Pa dva, tri, četiri.

I negdje na kraju četvrtog sata, Kejvoč je otvorio oči i uzdahnuo. Nije mu smetalo Sapovo zavijanje. Uopće ne. Ali, bilo je nešto u tom nesretnom psu što ga je dirnulo dublje nego je mislio dozvoliti. "Ok", rekao je sam sebi Kejvoč, "nije problem sjediti ovako još dvadeset godina. Ali ovaj ludi pas će umrijeti od žeđi i gladi. A nema nikoga da ga odglavi."

I tako je Kejvoč, po prvi put nakon dugog, dugog vremena učinio nešto za nekog drugog, a ne za svoje vlastito prosvjetljenje. Ustao je, protegnuo pomalo bolne noge i okrenuo se zaglavljenom Sapu. Sap je prestao zavijati, nakrivio je glavu i prekrižio zadnje šape (da, da, baš kao na fotografiji). I tada, u tom pomalo glupom trenutku Kejvoč se odjednom počeo smijati. Smijao se i smijao i smijao i nije mogao prestati.

Sap ga je znatiželjno promatrao, a kad je ovaj zastao i posegnuo rukama prema njemu, nježno ga oslobađajući zarobljeništva, Sap ga je liznuo jezikom i rekao: "Vau."

Kejvoč je napustio svoje sveto mjesto i sada on i Sap lutaju svijetom uglavnom trošeći vrijeme na dvije stvari koje ih najviše zabavljaju: zabavu i... zabavu. Ipak, podučeni Sapovim iskustvom, znaju da se ni zabaviti ne mogu ako nema nikog tko je dovoljno slobodan da bi im se mogao pridružiti. Pa Kejvoč ponekad priča, a Sap ponekad – a što bi drugo? – laje! Pa ako netko čuje – dobro je!

Kad ostanu sami, međutim, često se svađaju oko jedne sitnice. Tko je koga, zapravo, odglavio?

"Zapravo", kaže Kejvoč, "ipak sam ja tebe oslobodio, to moraš priznati."
"Vau, vau", kaže Sap, ne slažući se s njim nikako.
"Jesam, jesam", ustrajan je Kejvoč. "Da nije bilo mene, ti bi još zavijao na onom drvetu."
"Vauuu, vauuuu, vau", odmahuje glavom Sap.
"No, dobro, i ti si mene odglavio", priznaje na kraju Kejvoč. "Da nije bilo tebe, ja bih još tamo sjedio... hm."
"Vau", potvrđuje Sap.
Pa malo hodaju u tišini.
"Ipak, kad malo razmislim", opet će Kejvoč ubrzano, "teško je reći tko je koga, zapravo..."
"VAUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!"

Joga sutra TV; video peti: "Ogledala za jednoga"

Tko smo zapravo mi? Da li je naša osobnost iluzija i čemu uopće služi? Peti video iz Joga sutra TV serije: "Ogledala za jednoga"!

Ovaj video isječak (na hrvatskom, s engleskim titlovima) dio je predavanja nastalog kao komentar 25. sutre, četvrte knjige Patanđalijevih Joga sutri: "sada gnata sćita vrta jastat praboh puruša japarina mitvat", koja govori o Kozmičkom Jastvu i njegovoj sposobnosti spoznavanja. Predavanja o kojima je riječ dio su Studija joga sutri pri Duhovnoj akademiji. Više informacija na www.dagroup.org.

Zašto neki zaglave?

Izvrsno pitanje koje sam nedavno primio potaklo me na zaseban post o temi "zaglavljivanja". Evo pitanja: "Zašto je tako veliki broj osoba koje su godinama "uronjene" u jogu i jedino progresivno napreduju k dis-funkcionalnosti, tj. demonstriraju sve značajke zaglavljenosti na mentalnom nivou, potpuno su u nemogućnosti otpustiti rigidnost svog pretjerano dominantnog uma ili običnim jezikom rečeno: "sve im smeta, sve prosuđuju, ljute se za svaku sitnicu, oštro osuđuju ono što nije u skladu sa nekim naučenim pravilima...? Ovo su samo moje observacije i pitanja na koja još uvijek nisam našla odgovore i ne odnose se samo na jogu nego i na druge pravce i pristupe razvoja svijesti i "obećanog povratka cjelini" tj. autenticnosti."

Svaki obrazac iz kojeg ne možeš izići predstavlja zamku. Svakog je teško proniknuti, a najtvrđi orah su oni obrasci koji se na površini nazivaju riječima koje bi trebale označavati njihovu suprotnost, poput - "sloboda", "prosvjetljenje", "duhovnost", "Bog", "guru", "joga"...

Stvar je u tome da ne možeš izići iz vasane (mentalnog obrasca) mijenjajući ju za drugu vasanu. A upravo tu pogrešku već tisućama godina ponavljaju mnogi, čak stvarajući od toga tradicije i dugoživuće škole.

To se događa posvuda, ali budući da je pitanje bilo potaknuto video komentarom Joga sutri, par riječi o tome. Vrlo je lako skliznuti u pogrešno tumačenje Patanđalijevog teksta, ako se zanemari činjenica da je on zasnovan na iskustvu. Iskustvo joge je preduvjet za razumijevanje, zatim za utvrđivanje tog iskustva i na posljetku za život u njemu. Još jednom ću to napisati, jer je tako lako promašiti bit ove rečenice: ISKUSTVO JOGE JE PREDUVJET za razumijevanje tog iskustva, njegovo utvrđivanje i život u njemu.

Većina takozvanih praktikanata joge na koje se odnosi pitanje naišla je na školu koja ih pokušava podučiti suprotnom: mnogo toga za raditi, slijediti, slušati, učiti... da bi se na kraju došlo do iskustva joge. Ovako naglavačke postavljena stvar, rezultira životom koji je jednako tako izokrenut, a ljudi koji ga žive su u punom smislu te riječi zaglavljeni u neznanju.

O tom izokrenutom pristupu jogi sam već govorio i pisao, još tamo u travnju 2005., iako nisam siguran koliko ljudi je bilo u stanju to čuti. Vidi člank "Joga i iznad nje".

Prosječan čovjek danas živi u milijunima obrazaca i zbog toga pati. Prosječan sljedbenk neke duhovne škole shvatio je da pati, poželio ili poželjela to promijeniti. On/a razmišlja na ovaj način: do sada sam radio/jeo/mislio ovako, a vidiš ova škola (joge ili nečeg drugog) kaže da moram raditi/jesti/misliti ovako. I stvarno, kad promijeni način razmišljanja dolazi do promjena u životu.

Ali, avaj, te promjene su ograničene – one vode samo do slijedećeg zida, a ne do slobode. Nakon godinu, dvije, tri, takva osoba shvati da ponovo pati. Neki od njih tada promijene duhovnu školu ili učitelja i ponovo počnu proces zamjene jednog obrasca drugim. Neki odustanu i vrate se "normalnom" životu u kojem nema mjesta za duhovnost koja ionako ne funkcionira. A neki odluče da će raditi/misliti/jesti još više i discipliranije točno ono što im se kaže, jer krivnja što nisu izašli iz obrazsca, dakle nisu slobodni ni prosvjetljeni, nije u onome što rade/misle, već u tome što to ne rade dovoljno, zar ne? I iz te treće skupine se rađaju oni "rigidni, godinama uronjeni", a opet neslobodni.

Svijet je pun gurua koji pripadaju nekoj tradiciji, ponavljaju što mu je rečeno i traže od učenika da rade što im se kaže. Samo slijediš prirodni tok stvari nakon što si postavio jedan obrazac (religiju, pravila, učenje) i uvjek će se naći dovoljno onih koji su voljni zaglaviti. Svijet je, s druge strane, pun takvih, zaglavljenih učenika – ne moraju zapravo ništa mijenjati nakon što su ušli u pripremljeni obrazac: samo se drži pravila i nadaj se najboljem.

Rekavši to, reći ću vam da ima i onih koji su i kod mene zaglavili! Ne iz prvog, već iz drugog razloga! Štoviše, od mene su očekivali da se i ja ponašam upravo tako kako oni zamišljaju da se trebam ponašati. Takve pokušavam otjerati, što prije, izlažući ih upravo onome što misle da ne bih smio raditi. Ali, to je druga priča. Možda nekom drugom prigodom nešto napišem i o tome.

Natrag na bit stvari: iskustvo najprije. Tako počinju Joga sutre, tako je Patađali zapisao. Po tome znam da je bio prosvjetljen (iako je to škakljiva izjava, naravno), jer jedino netko izvan obrasca može biti toliko izvoran i toliko taktičan da kaže sve, u toliko malo riječi, savršenim redosljedom. Na žalost, upravo ta sadržajnost nas je koštala tisuća komentara koji su od slobode iskustva joge pokušali načiniti koncentracioni logor najgoreg tipa: onaj u kojem su zidovi napravljeni o pojmova poput "znanje", "prosvjetljenje" i eto, "sloboda".

I nemojte se zavaravati: najviše takvih tumačenja oduvijek je, pa i dan danas, dolazilo iz samog srca Indije. Bijeli ili naranđasti dothi, tamna put i simpatičan naglasak su cool, ali jednako tako mogu biti ambalaža omotana oko praznine.

Iskustvo joge je, s druge strane, univerzalno. Pripada svakome, po rođenju u ljudskom duh/tijelu sustvu. Nije teško niti zahtjevno, osim ako od njega ne napraviš legendu i ako ti ne služi poput religiozne bajke o obećanom blaženom stanju koje stiže... jednom.

S pripremljenim učenikom na instrukciji (A nije čak ni teško pripremiti čovjeka na iskustvo – par sati je sasvim dovoljno. Najgori su oni kojima je glava puna "duhovnog znanja" i raznih tehnika i metoda, te oni koji misle da su godinama radili "jogu". Za takve treba više vremena, i najradije bi ih poslao doma na par mjeseci "hlađenja".)... Dakle, s pripremljenim čovjekom mi je potrebno tri do pet minuta za postizanje stanja joge, te dva dana za njegovo prepoznavanje i prihvaćanje.

Tri do pet minuta. Bez filozofije, bez komplikacija, bez bilo čega što se inače smatra arsenalom jogijskih zahtjeva. A tako, podsjećam počinje i Patjanđalijev tekst. On jednostavno kaže: "Joga je sada i ovdje. Joga je nepomična svjesnost." Sudeći po tome, Patanđali je možda svoje učenike do stanja joge dovodio u 30 sekundi. Nisam tako dobar. Ne još. Meni treba pet minuta.

Tek nakon toga slijedi utvrđivanje iskustva i njegovo razumijevanje. U tom procesu, kao što sam rekao, čak i uz iskustvo joge, može se dogoditi da obrasci prevladaju i da osoba neoprezno odbaci dijamante, tražeći da ju obasipam staklenim perlama. Takva zaglavljivanja nakon doživljenog iskustva su moguća, a upravo zbog njih su i napisani tekstovi poput Joga sutri – da bi onima koji su doživjeli iskustvo i kreću se putem njegovog utvrđivanja osigurali sigurno kretanje. No, kako to već biva, razni ljudi mogu učiniti svašta i s najboljim namjerama, te tako jogu pretvoriti u baba rogu.

Raspisao sam se, a ipak je ovo samo blog! :-) Da, zaključim: iskustvo joge je preduvjet za slobodu i djelotvoran život. Ako ga nema, zaglavljivanje je zajamčeno. Nakon iskustva i njegovog redovitog održavanja, mora slijediti i dobro razumijevanje. Ako tog razumijevanja nema (a one se prije svega omogućava ispravnim tumačenjem Joga sutri – ili, ako je netko prosvjetljen i kreativan, može ponuditi i svoj tekst, nema problema), zaglavljivanje je vjerojatno. Nakon razumijevanja slijedi utvrđivanje i stvaranje stanja u kojem je iskustvo joge trajno. Za taj dio je, osim vremena, poželjan i osobni primjer života izvan obrazaca – netko tko će stalno izazivati obrasce na megdan, netko tko neće biti ugodan i nasmiješen (to je potrebno u početku, u fazi osvajanja), već stalno na rubu mogućeg. Drugim riječima, dobar učitelj.

Iako, priznajem, ovaj zadnji dio je samo dobrodošla opcija. Jednom kad imate iskustvo i razumijete ga, sve je na vašoj strani. Svemir će vam već poslati nekog da vas protrese i natjera da iz sebe izbacite posljednje tragove obrazaca u kojima ste tako dugo živjeli.

Joga sutra TV; video četvrti: "Prvi zaborav"

Kako se dogodilo da zaboravimo našu istinsku narav? Gdje su korijeni nastanka duše i osobnosti? Novi video iz serije Joga sutra TV - Prvi zaborav. Uživajte!

Ovaj video isječak (na hrvatskom, s engleskim titlovima) dio je predavanja nastalog kao komentar 14. sutre, četvrte knjige Patanđalijevih Joga sutri: "parinama ekatva dvastu tatvam", koja govori o jednosti i promijenjivosti. Predavanja o kojima je riječ dio su Studija joga sutri pri Duhovnoj akademiji kojeg vodim. Više informacija na www.dagroup.org.

Jedan komentar o prvenstvenoj važnosti stanja joge

Zapravo, postoji stanje u kojem je VLASNIK parkiran u sebi, nema ničeg s čim bi se poistovjećivao, jer je savršeno "ispeglan". Sve što takav vlasnik kasnije čini, s bilo čime što mu po prirodi stvari pripada, u najvećoj je mjeri funkcionalno i djelotvorno.

Inače, 4:8 sutra je, naravno, Patanđalijeva, a jedino tumačenje može biti tvoje ili moje. :-) O "primjerenim" vasanama definitivno nema nikakvog govora u toj sutri - samo o obrascima svjesnosti koji nastraju iz određenih pobuda, sjemena. Istina je, život se uvijek odigrava u obrascima, trako da ima nečeg u rečenicama o "igranju".

Međutim, odabiranje primjerenih a "peglanje neprimjerenih" vasana prije nego je stanje joge čvrsto utvrđeno, ulazak je u prosudbu te otvara put odmicanju od spontanog izražavanja života i mnogobrojnim manipulacijama zbog kojih je joga došla na sasvim nerazumljiv glas.

Ako je Patanđali od samog početka istaknuo stanje joge kao stanje u kojem nema pobuđenja (dakle svakako onda ne ni obrazaca - vasana - po kojima se um kreće) onda je moj izbor imati povjerenja u njega i odmah na samom početku ukazati na ono što jest - na stanje joge, kao jedini praktični odgovor na pitanja života. A razlog za takav Patanđalijev postupak, pa tako onda i moj, je u upravo u tome što se ljudi poistovjećuju sa svojim misaonim procesima, žele "odabrati" bolje naspram lošijih i zbog toga ne odlaze tamo gdje bi morali - onkraj misli, već jednu vrstu obrazaca zamjenjuju drugima, koliko god ti drugi uzvišeno zvučali.

Jedan komentar o "ne-prianjanju"

"Disfunkcionalnost" prividnih jogina nema temelja u izvornom tekstu Patanjalijevih joga sutri. Tako da govorimo o (na žalost široko prihvaćenom) pogrešnom tumačenju.

"Neprianjanje" je pomoćni psihološki postupak, nikako ne dio stanja joge u koje ionako nema nikoga tko bi prianjao za bilo što. Zbog toga se ne može koristiti kao opisna definicija samog stanja joge. Ono je tek POSLJEDICA utvrđenog stanja joge - i na taj način o njemu govori i Patanjali.

Joga je najjednostavnije, najčišće stanje svijesti - nepobuđeno i neuznemireno. (Zapazi da se radi o stanju SVIJESTI (scita) u kojem nema (nirodha) pobuđenja (vrti).

Sve postaje vrlo jasno kad se krene ispravnim putem: najprije iskustvo joge, a zatim pravilno tumačenje Joga sutri.