27. 09. 2010.

Antropologija ljubomore

Nedavno se pojavila intrigantna knjiga koja je odmah postala bestseler te potaknula mnogobrojne rasprave o suvremenoj seksualnosti, jednoljublju i višeljublju. Radi se o knjizi "Sex at Dawn: The Prehistoric Origins of Modern Sexuality" (Seks u zoru - pretpovijesni korijeni suvremene seksualnosti) autora Christophera Ryana i Cacilde Jethá.

Kad dovršim čitanje knjige napisat ću opširniju recenziju. Za sada vas upućujem na web stranice www.ljubavi.org gdje ćete moći pročitati nekoliko zanimljivih članaka nastalih kao reakcije na knjigu, odnosno odgovori autora. Za početak, zanimljiv članak s naslovom: Jedno i više: antropologija ljubomore.

24. 09. 2010.

Pronašli su tvoju Boginju!

"Da, pronašli su je, pronašli su je!" Neki je čovjek vikao ispred mog prozora. Izišao sam van da vidim što se događa. Bio je to moj susjed iz Slovenije, zaljubljenik u povijest. "U Pokrovniku, malom selu pored Šibenika", govorio mi je oduševljeno, "arheolozi su pronašli malu figuricu Boginje. Šest centimetara, vrlo mala, baš kao i tvojoj knjizi. To je tvoja Boginja, našli su je!"

2003. godina napisao sam jednu od meni najdražih knjiga "Povratak Boginje". Radi se o romanu, zasnovanom na nekim malo poznatim povijesnim činjenicama o neolitu. Mladi student Danijel slučajno pronalazi mali kipić Boginje, a zatim počinje neobičan razgovor preko provalije vremena, s prethodnom vlasnicom kipića: mladom djevojkom iz neolita, imenom Zora. Radi se o nekoj vrsti duhovne ljubavne priče, ali je to istodobno i priča o tome što smo, kao čovječanstvo jednom imali, a zatim izgubili.

I sad, javlja se ovaj, za mene simboličan znak podrške, pa čak i neka vrst čuda! Posebice je to bitno u ovo vrijeme kad se sve više govori o ljubavi i izazivaju se naši kulturološki stavovi o njoj. Morate biti svjesni da, barem koliko znam, u arheološkom području Danilo-Smilčić-Pokrovnik nije bilo takvih nalaza. Kipići Boginje nađeni su posvuda drugdje u neolitskim nalazištima, ali ne i tu. Ovu, vjerojatno prvu nađenu, nazvali su "Venera iz Pokrovnika", a pretpostavlja se da je stara 5000 godina, baš kao i u mojoj knjizi!

Naravno, postojala je neka vjerojatnost da će se prije ili kasnije kipići Boginje pojaviti, ali to nije bilo moguće znati. Zapravo, u svojoj knjizi sam razvio priču o tome kako su ljudi iz ovog područja bili suočeni s posebno nasilnim i zlobnim ratničkim plemenom. To je pleme namjerno uništavalo sve simbole ženskosti, posebice simbole Boginje. Figura Boginje koju Daniel nalazi u knjizi bila je pomno skrivena, a to je Zora, mlada svećenica ljubavi, platila svojim životom.

Kad bi moja zamišljena priča bila istinita, naravno da bi figure Boginje na ovom području bile rijetke, budući da su uništavane ili skrivane. Zapravo, moja zamisao u knjizi bila je fiktivno objašnjenje zašto nema figurina Boginje na ovom području. Taj dio knjige, iako moguć, bio je pomalo i kritiziran od nekih intelektualno nastrojenih čitatelja.

Međutim, baš kao i u svim ostalim naseljima neolitske kulture, ljudi su i ovdje morali imati male, priručne, umjetničke prikaze Boginje. To je bio dio neolitske duhovne kulture. I, sada, konačno znamo da ih doista i jesu imali! Boginja je pronađena. I, kao što možete vidjeti, oštećena je – gornji dio nedostaje.

Da li bi moglo biti da moja zamišljena-odsanjana-odgledana priča oslikava i konkretnu istinu o Danilskoj kulturi? Tijekom pisanja knjige imao sam neka vrlo zanimljiva iskustva koja bi se mogla nazvati vizijama. Nekako sam znao da pišem neku vrst proročanstva o ideji boljega društva. Nikad nisam imao nikakve sumnje u opći okvir priče. Međutim, sad, s ovim naizgled malim, ali za mene jako važnim nalazom, ne mogu a da se ne zapitam: "Da li se moja Boginja konačno doista pojavljuje? Da li će se konačno vratiti i da li će proročanstvo doista biti ispunjeno?"

fotografije iz revije "Šibenik", rujan 2010.




21. 09. 2010.

Eskimska razmjena partnera

Povodom izlaska moje knjige "Ljubav - više nije previše", koja govori o mogućnosti novih i drugačijih ljubavnih odnosa, kao i članaka o ljubomori, javila se potreba za dodatnim objašnjenjima tvrdnje da je seksualna ljubomora kulturološki uvjetovana. Naši stavovi o drugačijim kulturama često su obojeni predrasudama koje bismo trebali izbjegavati - posebice onu da neku tradicionalnu kulturu nazovemo primitivnom samo zato što je različita od naše. U prethodnom članku naveo sam tvrdnje bračnog para O'Neill da postojanje makar samo jedne kulture u kojoj je seksualna ljubomora smanjena ili nepostojeća, dokazuje da se radi o društvenom uvjetovanju, a ne o prirodnoj i općoj reakciji. Vjerujem da će dodatne informacije o neobičnim običajima Eskima pomoći da uklonimo predrasude o primitivnosti, iako će neobičnost i dalje ostati!

Našoj kulturi Eskimi su strani, i ne mora nam se sviđati sve što su radili Ali, evo nekih podataka o njihovim drugim društvenim običajima koji su vezani uz tu razmjenu partnera. Muškarac drugog muškarca s kojim je razmijenio ženu naziva aipak ili "moje drugo ja". Od tog trenutka na dalje takav čovjek je više nego rod – izrazom aipak se izražava jedinstvo s njim. Mladim ljudima (dakle onima koji bi mogli zbog hormona iili nezrelosti zloupotrijebiti sistem) tako nešto društveno nije dozvoljeno. Preljubnici, dakle oni koji bi sustav "razmjene partnera" također zloupotrebljavali, brzo se otkrivaju – mnogo brže nego u našem društvu koje je poticajno za skrivanje i licemjerje – i bivaju kažnjeni. Sstem tako stvorenih društvenih veza toliko je jak da je u mnogim slučajevi spriječio sukobe i bitke između raznih plemena. Ratnici bi trčali s jedne na drugi stranu borbene linije, prividno se ne mogavši odlučiti za koju stranu bi se borili, budući da na svakoj strani imaju toliko mnogo aipaka! I na koncu, većina bitaka bi bila otkazana, a krvoproliće spriječeno! Potrebna je posebna vrsta društvenog sljepila da se tako nešto nazove primitivnim naspram naše bajne kulture.

Eskimska kultura jest patrijahalna, ali je položaj žene tradicionalno zapravo bio u mnogim aspektima bolji nego kod nas. Ženski poslovi su smatrani presudnim za preživljavanje i žene su stoga bile cijenjene. U našoj kulturi (iako su naravno i tu ženski poslovi bili presudni) prema ženskim poslovima smo se odnosili s prezirom. Kad se, kao i svugdje, u ime globalizacije dogodio kulturocid Eskima, žene su bez problema preuzele ulogu obrazovanijih i snažnijih – dakle nije bilo nikakvog ograničavanja njihovih prava niti posebne borbe. Eskimi su jednostavno učinili ono što je bilo neizbježno, a žene su bile prilagodljivije i stoga su danas obrazovanije i u poziciji društvenog utjecaja. Istodobno, muškarci su preuzeli kućanske poslove i odgajanje djece. Kod nas se, primjerice, emancipacija žena žestoko spriječavala, a ta borba zapravo i dalje traje. Sve to govori da se, iako patrijahalna, eskimska kultura jednostavno ne smije nazvati primitivnom. Posebice u odnosu na našu kulturu. Tumačenje po kojem je razmjena partnera tako užasna je opet samo proizvod kulturnog uvjetovanja. Žene su sudjelovale u tim razmjenama, imale pravo odbiti (iako je istina da se ne zna koliko je tog odbijanja bilo ceremonijalno, a koliko stvarno. Kad proučavate znastvene radove o tome, zapanji vas poznavanje svega što se odnosi na muškarce, a nedostatak podataka o većini toga što se odnosi na žene.)

Eskimi su nadalje dobar primjer za još nešto: oni poznaju ljubomoru! Naime, razmjena partnera i preljub izvan dragovoljnog pristanka izazvat će ljubomoru, kako kod muškaraca tako i kod žena. Mnogi znastvenici to smatraju dokazom da je ljubomora, koliko god u nekim svojim osnovama bila nagonski ili egzistencijalno potaknuta, može biti i jest kulturološki uvjetovana reakcija! A to je poanta cijela priče: ako smo uvjetovani da budemo ljubomorni na nešto, onda se automatski postavlja pitanje kako bismo reagirali da tog uvjetovanja nema?

I otvara se pitanje izbora: hoćemo li u svom vlastitom životu dozvoliti ljubomori da vlada ili ćemo ga oblikovati na nekim drugim osnovama? Sada smo u poziciji da birimo, što nikada do sada zaparavo nismo bili. Čovječanstvo je došlo do te razine svjesnosti da ne mora više reagirati uvjetovano i slijepo se držati kulturoloških naputaka. Isprva će ta promjena biti individualna (o njoj govorimo sada), ali vrlo skoro će – nadam se – postati opća.

20. 09. 2010.

O ljubomori - za početak

Nekoliko slijedećih postova bit će ispunjeno izvacima iz moje nove knjige  "Ljubav - više nije previše". Za početak - o ljubomori. Ili, još bolje - početak priče o ljubomori (je bit će još!).

***

"Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se;
nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi."
Prva poslanica Korinćanima; 13; 3-7

Ljubav sve ispričava? Zaboravlja i prašta? Sve podnosi?

A što to mi onda osjećamo kad se misli ili osjećaji našega partnera ili partnerice okrenu nekom drugom, pa makar i na trenutak? Da li su onaj unutarnji nemir, neugoda, strah, pa čak ponekad i tjelesna bol rezultat ljubavi? Jesu li oni doista neizbježni? Ima li ljubav svoju sjenku koja se zove ljubomora?

Mnogi će tvrditi da je tako. Ljubav ne može postojati bez ljubomore, reći će oni. "Ako ne osjećaš ljubomoru kad tvoj partner flertuje s nekim drugim, onda ti do njega nije stalo. Zapravo ga ne voliš." Ovu izjavu ste vjerojatno čuli bezbroj puta. Da li je ona doista istinita?

Ljubomora je naša svakodnevica. Ona je uzrokom mnogobrojnih nepodopština u našem životu – ponekad bezazelenih, ponekad tragičnih. Da nema ljubomore, ne bi bilo milijuna knjiga, filmova, a posebice TV serija čija se radnja uglavnom vrti oko toga tko je koga s kim prevario i što je tko učinio iz ljubomore.
Iako izgleda kao neizbježan pratitelj ljubavi, ljubomora često ljubav ubija. Na posljetku, u hrvatskom jeziku ljubomora znači upravo to – "ono što ubija (mori) ljubav"! Ako malo razmislimo, to bi zapravo značilo da ljubomora ne može biti dio ljubavi, već njezin ljuti neprijatelj!

Ipak, da li poznajete neku osobu, bilo koju, makar jednu, koja nije ljubomorna? Vjerujem da će rijetki odgovoriti potvrdno na ovo pitanje. Doista, ljubomora je toliko sveprisutna u našem okruženju da smo skloni pripisati je ljudskoj naravi. Mnogi smatraju da je ljubomora urođena. Tu tvrdnju potkrjepljuju činjenicom da su mnogobrojne životinje ljubomorne – poznata je izreka "ljubomoran k'o pas" – a postoje i očigledni znakovi ljubomore koju pokazuju djeca, čak i dojenčad.

Ali, da li ste znali da postoje čitavi narodi kojima je ljubomora gotovo nepoznat osjećaj? Eskimi po tradiciji nude gostu spavanje sa svojom suprugom. Taj čin ne samo da ne izaziva ljubomoru već je sasvim moguće da će ih odbijanje uvrijediti. Godine 1972. bračni par O'Neill u svojoj knjizi Otvoreni brak piše: "Trebalo bi odbaciti zamisao da je seksualna ljubomora prirodna, instinktivna i neizbježna. Ljubomora je prvenstveno naučena reakcija određena stavom pojedine kulture. U mnogim društvima širom svijeta, uključujući Eskime, Marquesanse i Lobije iz zapadne Afrike, narod Siriono u Boliviji i druge, ljubomora je minimalna. A kod nekih drugih, poput naroda Toda iz Indije, potpuno je nepoznata. Ako je nešto u drugim društvima znatno smanjeno ili gotovo nepostojeće, onda se to nešto ne može nazvati "prirodnim" za čovjeka. Zašto je onda ljubomora tako prisutna u našem društvu?"

Čini se opravdanim postaviti takvo pitanje. Jer, doista, ako je unutar samo jednog društva postignuto društveno ozračje koje ne podržava ljubomoru, onda moramo postaviti upitnik na tvrdnju o prirodnosti i urođenosti. Na žalost, društva u kojima bismo mogli promatrati drukčiju situaciju ljubomore, odnosno njezinog nepostojanja, sve su rjeđa i rjeđa. A naša kultura, naša "civilizacija", evidentno stvara mnoštvo uvjetovanja koja zapravo potiču ljubomoru. Možda ljubomora i jest prirodna na određenoj razini razvoja, ali je sasvim moguće da izrastanjem postajemo sposobni osjećati nešto drugo, odnosno možemo zaštititi ljubav od ljubomore. Ali, ako društveno okruženje i indoktrinacija kojoj smo izloženi to ne podržava, onda se to neće dogoditi. Kako uopće možemo zamisliti svijet bez ljubomore kad nemamo nikakvog iskustva, pa čak ni znanja o toj mogućnosti?

(Izvadak iz knjige A.P. Kezele: "Ljubav - više nije previše", poglavlje "Ljubomora i ljuboživa")

18. 09. 2010.

Ljubavni pluralizam

Rasprave na Facebooku i na blogu bile su duge i zanimljive. Raspisali smo se na sve strane. Posebice ja. :-) Ima nekih stvari koje sam napisao koje bih želio posebno istaknuti. Šteta bi bilo da nestanu u gomili komentara, a da se o njima ne promisli. Možda ću nakon nekog vremena izdvojiti ono bitno i posložiti u, za čitanje jednostaviji oblik. Za sada vam prenosim jedan poduži komentar kao zasebnu bilješku.

***

Da li doista svaki čovjek danas ima izbor hoće li i može li slijediti svoje osjećaje? Ne treba zanemariti utjecaj okoline i utjecaj uvjetovanja. Vidio sam mnoge ljude koji su izdašno i kvalitetno (doista ne u smjeru new age mambo jumbo stvari) radili na sebi, a imali su strašne probleme u odnosima, ne zbog ne-voljenja sebe, ne zbog bilo kakvih drugih slabosti, nego baš zbog nemogućnosti uma da pojmi put koji se pred njima otvara. To nije bila opcija, pa su radili greške. Eto još jednog izrazitog razloga zašto govoriti o višeljubljui.

Pitanje osobnog razvoja je žarište mog života, privatnog i profesionalnog. Kako bih mogao imati bilo kakvu primjedbu na ideju da NAJAPRIJE osoba sama mora biti kvalitetna i uravnotežena prije nego uđe u bilo kakav odnos? Nemam primjedbe na to, naravno.

Međutim, određeni način života može ili nemora biti pogodan za to izgrađivanje. Evo, konkretno: promiskuitetni način života nije pogodan za izgrađivanje dubljih veza i doživljaj tanahnijih razina osjećaja i povezanosti. Međuitim, ako netko to želi, ja s tim nemam problema. To nije višeljublje, da se razumijemo, osim ako jako, jako i pomalo zlonamjerno ne rastegnemo taj pojam. No, međutim, ako je netko zablokiran u tijelu, srami ga se i ima tko zna kakve probleme s tim, terapija dodirima (koju je recimo nekada proviodio Osho Rajanesh, a i danas provode neki tako nastrojeni "terapeuti", ili je dio manje konzervativnih smjerova tantre) mogla bi pomoći. Dakle, u tom trenutku, ta stvar je bila "izgrađivanje". U drugom trenutku, ta ista stvar može biti izraz neravnoteže i slabosti.

Jednoljublje. U redu, povezanost, dubina odnosa, predanost i osjećaj pripadnosti... super. Ali, istodobno, sasvim nekontrolirano i nesvjesno funkcioniranje "nižih" spojnih žarišta (ispričavam se, objasnit ću to nekom drugom prigodom!), te slobodno izražavanje posesivnosti i ljubomore. čak i poželjno, jer će mnogi reći da nema ljubavi ako nema i toga. Izgrađivanje? Hm, hm. Dodajte tome konrast s osjećajima mnogih višeljubnih koji su primorani živjeti u jednoljublju, te licemjerje zbog društvenog pritiska i eto tog "rasadnika slabosti" kojeg sam spomenuo.

Višeljublje. E sad... Zparavo, iskreno, tu priča staje. Nitko ništa ne zna o tome. Jeste li ikada nešto čuli o tome kako valja, osim na način koji je bio začinjen žutilom, senzacijom, i ogromnom dozom zgražanja? Vjerojatno niste. Tako da, eto, ne znamo ništa o tome, pa sad polako saznajemo.

A što se tiče mene: da nisam proveo barem petnaest godina u višeljubnim odnosima, ne bih se usudio progovoriti o tome. Dakle, govorim iz iskustva. Nije uvijek bilo bajno, bilo je teških trenutaka. Ne idealiziram, niti ću bilo kome tko se odluči na to reći da je lako i jednostavno. Uglavnom zbog obrazaca u našem umu, uvjetovanja kojima smo izloženi, a zatim zbog okoline koja reagira agresijom na najmanji znak da se tako nešto događa u blizini. Ali ću mu, ili joj, sigurno reći da je predivno i da otvara nijanse ljubavi o kojima ne možeš ni sanjati u jednoljublju (a i to znam, petnaest godina sam živio i tako).

Knjigu "Ljubav - više nije previše" započeo sam prvi put pisati 2000. god., dakle prije deset godina. Tada sam shvatio sam da joj nisam dorastao. Drugi pokušaj je bio negdje 2004. ili 2005. Ponovo isto. Počeo sam, pa zapeo. Znam kako izgleda dobro pisanje, ono koje iziđe iz tebe i koje te jednostavno obuzme te nemaš nikakvih sumnji da je je to to, bez obzira o čemu se radilo. Ni taj drugi pokušaj nije bio na mjestu. Nisam znao dovoljno, nisam iskušao dovoljno.

Tek sada, eto, deset godina nakon prvog pokušaja, sazrio sam dovoljno da moje pisanje bude savršeno. Ne u smislu uvjeravanja ili djelotvornosti (tko zna kako sve to djeluje na ljude - ne znam, ja samo pišem što osjećam); ne, bilo je savršeno - jer je bilo moje, istisnko, autentično i zasnovano na proživljenom i promišljenom. Sada mogu stati iza toga, iako sam i prije živio iste ljubavi. Knjiga je tu, bit će na raspolaganju za koji dan.

Dakle, govorim iz iskustva. I govorim to što znam. Nemam namjeru "preobratiti" nikoga, ne vjerujem da se to može. Zahvalan sam svima na protuargumentima, kao što sam zahvalan i na podršci. Vodili smo duge rasprave na FB i na blogu, i mislim da su mnogi čitajući ih naučili što su već trebali. Niti pak ne zatsupam tezu o "jednoj jedinoj ispravnoj istinu". Upravo suprotno - sada je na snazi jednoumlje u ljubavi koje se zove jednoljublje! Kad ukinemo to ljubavno jednoumlje i dopustimo ljubavni pluralizam, onda ćemo biti u jednakoj situacij za rast i razvoj, kako nam već budu govorili osjećaji i ukazala se potreba.

16. 09. 2010.

Feminicid

Da li je doista istina da je višeljublje proizvod muške glave (bilo koje)? Neke žene misle tako, uvjerene da su jednoljublje i vjernost jednom partneru (osjećajna i seksualna) više značajka žena, dok su muškarci nalik leptirićima koji lete sa cvijeta na cvijet.

Uz statističke podatke o ravnomjernoj učestalosti višeljublja među ženama i muškracima, te podršku u iskustvima višeljubnih žena, stalno se trudim pokazati kako višeljublje ne ovisi o spolu niti rodu, o seksualnoj orijentaciji ili ljubavnim navikama, već je opća značajka čovječanstva, raznolikog kakvo već jest.

No, ovaj put ću, kao prilog raspravi o podrijetlu višejublja iznijeti neke zamisli koje bi to pitanje mogle okrenuti sasvim naglavačke od uobičajnog stava da se radi o "muškim poslima".

Ponajprije, povijesno gledano, našoj civilizaciji su prethodile neolitske kulture koje su bile uglavnom matrifokalne. Ne matrijarhalne, jer tako nečeg nikad nije bilo (matrijarh, kao vladavina žena je izmišljotima naših patrijahalnih znanstvenika koji su situaciju ne-vladivine muškaraca, odmah preobrazili u vladavinu žena). Matrifokalno znači orijentirano oko žena, prije svega zbog toga što su žene bile rađateljice. Iz njihovog tijela nastajao je novi život. Posljedica toga bio je poseban položaj u društvu, nasljeđivanje po ženskoj liniji i tome slično. Vlast kao takva ionako nije bila dio neolitskih kultura, pa su naše predstave o "kraljici majci", "ženama vlastodrškama" i slično, samo iskrivljeni odraz našeg jadnog društva. Nipošto ne znači da je tako i bilo (postoje mnogobrojni pokazatelji, primjerice iz arheoloških radova Marije Gimbutas, da doista nikada niti nije).

Ali, što se tiče ljubavi, tu smo sigurni, koliko god možemo biti po pitanju drevne povijesti, da su žene igrale aktivnu ulogu. Ljubavne i seksualne slobode bile su mnogo veće nego u kasnijim razdobljima. Žene su bile seksualno aktivne i slobodne, što doslovce znači višeljubne. Ljubav i seksualnost bile su najčešći način slavljenja priorode i božanskog, pa se hramsko, to jest sveto, upražnjavanje ljubavi u najvećoj mjeri približava našoj današnjoj predstavi o bogoslužju.

Netko će reći da su žene tada morale biti višeljubne da bi osigurale dovoljan i raznolik izvor zdravog genetskog materijala za potomstvo. To je značilo da muškraci nisu znali tko je biološki otac nekog djeteta (uh, kakvog li užasa, zar ne?). I u društvenom smislu doista je osiguravalo poseban položaj upravo ženi.

E, naravno, kad su se pojavila ratnička plemena sa sjevera, te su se stvari morale promijeniti. Osim muških božanstava, nasilja i ropstva, osnivači naše civilizacije sa sobom su donijeli i jednu novost: jednoljublje!

To jest, jednoljublje samo za žene majke. Sebi su uzeli pravo da čine što god žele.

Stvarajući okvir za današnje jednoljublje, muškarci su osigurali nekoliko stvari: promijenili njima neprihvatljivu situaciju ravnopravnosti i na vlast postavili sebe; osigurali da točno znaju tko im je biološki nasljednik; te osigurali dovoljno "izopćenih" žena na kojima su mogli zadovoljavati svoje seksualne potrebe, istovremeno ih proglašavajući nemoralnim i bezbožnim.

Nekadašnji sveti hramovi ljubavi koje su vodile žene pretvorili su se u bordele. "Pristojne" i porobljene žene, držane su u kavezima, služeći za rasplod. Muški ego i potreba za vlašću, uz istodobno društveno prešutno odobravanje prostitucije kao sredstva za zadovoljavanje potreba, bili su savršeno zadovoljni.

Višeljublje, otvoreno, iskreno, radosno i sveto, nikako nije odgovaralo muškim glavama. Društveno kontrolirano jednoljublje – e, to je već točno tako kako nezrelom muškarcu odgovara!

Ali, netko će se pobuniti (ili možda neke), kako je onda moguće da žene ipak više danas podržavaju jednoljublje? Zašto nisu sklonije višeljublju?

Hm, možda bi i bile, kad bi bilo pravih žena naokolo! Muškarci su jednostavno ostali isti. Posložili su svijet kako njima paše (jednoljublje na papiru, skakanje preko ograde u praksi, prostitucija za potrebe) i istrijebili većinu genetskog materijala koji bi omogućio da žene konačno dođu k sebi (ili k pameti, ako hoćete).

Doslovce, muškraci su, služeći se društvenim mehanizmima izvršili pravi pravcati feminicid i promijenili sliku čovječanstva!

Žene majke su bile zarobljene i pod vlašću muškaraca, i upravo su one prenosile svoj genetski materijal na potomstvo. Slobodne žene, svećenice ljubavi, proganjane su i ubijane u samu zoru nastanka naše civilizacije. Nije se tražio slobodan um, nego um žene roba. Nije se tražila snažna žena, nego slabašno stvorenje koje se može tjelesno kazniti i istući po potrebi. I taj genetski materijal se prenosio dalje.

Ako mislite da pretjerujem, pogledajte preostale crteže iz neolitskog vremena. Za Kretskog "princa među ljiljanima", iznimnu fresku nađena u Knososu, trebalo je pola stoljeća da netko pomisli kako je to možda ipak "princeza među ljiljanima"! Proljetne proslave u kojima se preskakalo preko bikova, dok je netko (djevojka ili mladić) držao razjarenog bika za rogove, bile su otvorene svima: i muškom i ženskom rodu. To znači da su tjelesne sposobnosti žena i muškaraca bile podjednake.


(Napomena: Ne ističem ovaj izgled žena i muškaraca kao ideal, već samo kao primjer što i kako način života, društvo i genetika mogu učiniti tom izgledu.)

Ali, ne više u Grčkoj! Odjednom, sport i tjelesna snaga postaju vlasništvo muškaraca, a žene postaju manje i slabije. Zašto? Uzgoj, drage i dragi moji! Današnja tjelesna konstitucija žena, koja je slabija od muške, barem što se tiče tjelesne snage, rezultat je tisućugodišnjeg uzgoja određenih željenih genetskih karakteristika.

Majke u našoj civilizaciji (prenosnice genetskog materijala) su bile submisivne i slabe. Žene, one seksualno aktivne, snažne i slobodoumne, nitko nije htio za supruge, pa je takav genetski materijal postupno nestajao. To vrijedi kako za tjelesne, tako i za psihološke značajke.

Da bi osigurali kontinuitet društveno poželjne genetike, s vremena na vrijeme, razne institucije našega društva poduzimale su daljnje korake. Katolička crkva, primjerice, jedan od najvećih zastupnika i korisnika civilizacijskog hijerahijskog sustava, u srednjem je vijeku sustavno provodila daljni feminicid. Ono što je preostalo od seksualno aktivnih i slobodoumnih žena, doslovno je pobijeno u progonima vještica.

Žensko višeljublje proglašavano je griješnim, ženska seksualnost gušena, a jednoljublje, koje je u prvom redu i izmišljeno od muškaraca, izvrsno je poslužilo u tu svrhu.

Da li je moguće, drage moje žene (a tek onda muškarci, vi koji i dan danas imate mnogobrojne koristi od prevladavajućeg sustava jednoljublja), da su vaše zastupanje jednoljublja kao i najdublji osjećaji koje imate, samo rezultat genetske manipulacije? Cilj je postignut: ropkinje same, svojevoljno, održavaju svoje ropstvo. Savršeno!

Danas ste na pragu preobrazbe. Još ste uvijek zbunjene. Feminicid je napravljen, ali priroda se ipak ne može pobijediti. S jedne strane pokazujete iznimnu toleranciju i duhovnu profinjenost o kojoj muškarci mogu samo sanjati. S druge strane, ženska ljubomora – tako kažu – mnogo je gora od muške. Kako i ne bi, kad je tisućama godina ljubav vašeg muškarca prema drugoj ženi značilo doslovno vašu propast! Muškarac vas je izdržavao (to jest vaše bake i prabake, vaše pretkinje). Ako bi vas ostavio, bili ste izopćeni i prijetila vam je smrt. Kao i vašoj djeci. Zar onda čudi panika koja vas hvata kad čujete za višejublje? Ne možete si pomoći, kao što si ni jadni uzgojeni pit bull ne može pomoći kad vidi drugog psa: mora gristi.

A opet, gotovo da vas i ne dira ako vaš muškarac ima neku bimbicu sa strane. To je nevažno. Tolerira se. Muško je. Neka švrlja. Ali, ne smije voljeti! Ne, ne i ne! Ako će voljeti, možda će otići. Možda će mene, poput antičkog Grka, oca naše civilizacije, izbaciti na ulicu bez ikakvih prava (žena je samo malo bolja od domaće životinje, reče čuveni filozof, grčki znastvenik o kojem sva naša djeca uče u školi).

Pamet u glavu, žene! I snagu u vaše srce, pa ako treba i vlast u međunožje. Ne dajte se. Viešljublje jest vaša situacija. Muškarci su ti koji moraju drhtati na tu pomisao. Njihov položaj je ugrožen istinskim višeljubljem. Oni mogu izgubiti svijet koji su gradili barem pet tisuća godina. Nije da je neki svijet, ali ipak je njihov.

S druge strane, danas više nema – barem ne formalnih – razloga, da se istinska žena ne vrati. Slobodna, divlja, sretna – i puna ljubavi. Mnogo toga ovisi od vas. Zapravo, ako želite promijeniti ovaj svijet, bit će dovoljno da se vratite pravoj ženstvenosti, da otvorite svoje srce i dopustite da ljubav teče bez ograničenja.

Ne dajte im da dovrše taj grozni proces započet prije pet tisuća godina – proces u kojem današnje lažno jednoljublje i društvene norme igraju veliku ulogu. Jednom drugom prigodom, reći ću par riječi o tome i muškracima, oni će se morati mnogo više prilagođavati višeljublju. Ali, vi, žene, ste predvodnice promjene. Tako mora biti jer muškarci su uglavnom zabrljali.

Ne vjerujte stoga njihovoj izmišljotini, kako god lijepo zvučila i kako se god vaši tisućugodišnji geni slagali s njom. U vama teče krv drevne Inane i još drevnije Ise. Proganjana je i uništavana, ali nije uništena. Vjerujete u sebe i vjerujte u ljubav. Pustite joj da promijeni svijet.

I znajte, svijetu je potrebno VIŠE ljubavi. Više, i još više. To je VAŠE nasljedstvo – nasljedstvo pravih žena.

08. 09. 2010.

Stranac u stranoj zemlji

Upravo sam završio čitanje neokrnjene izvorne inačice kultnog romana Roberta Heinleina “Stranac u stranoj zemlji” (Stranger in a strange Land). Radi se o jednoj od najpoznatijih i najutjecajnijih knjiga iz područja znastvene fantastike, prvobitno objavljenje 1961 godine. Nakladnik je tada iz razloga štednje skratio knjigu za gotovo 60.000 riječi! Šteta, jer su generacije bile zakinute za svaku od njih – a svaka je doista vrijedna! Smatram se sretnim što sam mogao, nakon toliko godina, pročitati Heinleinov roman onako kako ga je autor napisao.

Napisao sam opširan esej o knjizi na Ljubavi.org. Zašto tamo? Zato jer je, između ostalog, najvažnija tema tog romana – ljubav bez ljubomore. Znam da vas zanima, pa zato brzo klik OVDJE i uživajte u uvodnom eseju i nekoliko prevedenih stranica samo za vas!

A za ovu prigodu, i ovo mjesto, odlomak koji govori o ljubomori (i još mnogo čemu više od toga)...

***

"Takva bi ljubav moralal biti. Ali, kako sam polako počeo shvaćati, ona to rijetko jest. Umijesto toga ona je među ljudima pretvorena u ravnodušnost i mehaničku seksualnost, silovanje i zavođenje koje je poput igre ništa bolje od ruleta, ali s manje šansi; prostituciju i celibat po izboru i po prisili, i strah i krivnju i mržnju i nasilje... i djecu koja odrastaju misleći kako je seks ‘loš’ i ‘sramotan’ i ‘životinjski’ i nešto što se mora skrivati i čemu se nikad ne smije v jerovati. Ta prekrasna, divna stvar, ta muško-ženskost, okrenuta je naglavačke i naopačke te pretvorena u užas.

I svaka od tih pogrešnih stvari je pratiteljica ‘ljubomore’, Jubal. Kad sam to shvatio, nisam mogao povjerovati da je istinito. Još uvijek ne shvaćam ljubomoru u potpunosti. Meni se ona čini kao potpuna ludost, užasna pogrešnost. Kada sam prvi put shvatio kakva je seks ekstaza, moja prva misao je bila želja za dijeljenjem. Želio sam to podijeliti sa svom mojom braćom i sestrama ‘po vodi’ – izravno sa ženama, neizravno s muškracima, pozivajući ih na dijeljenje tog iskustva sa ženama. Da sam bio sposoban tako nešto pomisliti, ideja da pokušam tu prekrasnu fontanu užitka zadržati samo za sebe bi me užasnula.

I, shodno tome, nisam imao ni najmanje želje da pokušam ponoviti to čudo s bilo kim koga već prethodno ne volim i ne vjerujem mu potpuno. Jubal, ja sam fizički nesposoban čak i pokušati voditi ljubav sa ženom koja već nije ‘podijelila vodu’ sa mnom. I ta ista stvar se ponavlja sa svima nama u Gnijezdu. Tjelesna impotencija, sve dok se naše duše ne spoje tako kako se kasnije spajaju naša tijela."

07. 09. 2010.

Do ruba izdržljivosti

Tijekom svoje pootrage za iskustvom Zone, isprobao sam različite pristupe. Neki od njih su djelovali sasvim u redu, ali nisu uvijek bili pouzdani. Naučio sam prihvatiti tu činjenicu – Zona je pomalo neuhvatljivo iskustvo koje ne dolazi uvijek kad ga priželjkujete.

Međutim, kad na tome radite s pažnjom i namjerom, ne samo da će iskustvo doći, već ćete ubrzo zamijećivati različite nijanse u svakom iskustvu. Zona nije uvijek ista.

Zapravo, kad se o njoj počelo govoriti, Zona se gotovo uvijek poistovjećivala s iznimnim naprezanjem, ne-ljudskim ili nadljudskim pothvatima koji su zahtijevali svaku kap volje, srca i tjelesne snage. Kad se potrošilo sve što se moglo, a zahtjev za još je i dalje bio prisutan, neki su ljudi jednostavno skliznuli u bezvremenu i bezprostornu dimenziju u kojoj je sve moguće, uključujući trčanje – ili jedrenje, ili što god da su radili – na neograničene udaljenosti i neograničeno vrijeme. Gotovo kao popratna pojava, javio se i nebeski osjećaj slobode od bilo kakvog tjelesnog ograničenja.

Osobno mi je draži drugačiji ulaz u Zonu, onaj kojeg prati lakoća i blaženstvo. Ali, ne bježim ni od ovog, naizgled napornog, posebice ako se dogodi spontano. A dogodio se neki dan kad sam “vježbao” jedrenje na duge pruge i uspio u jednom danu prijeći 173 kilometra na dasci za jedrenje!

Poradi informacije, prosječna brzina daske tijekom uobičajenog jedrenja je oko 25-35 kmh (u to se ne broje brzinske dionice s posebnom opremom tijekom kojih se postižu brzine od 60-80 kmh). Već je dovoljno teško održati tu brzinu tijekom, recimo, jednog sata, a posebno ako se to produži na 6-7 sati (koliko je meni trebalo za 173 kilometra). Također, treba reći da takve udaljenosti nisu nezamislive. Rijetke su, to je istina – i ova udaljenost predstavlja moj osobni rekord – ali pređene su i mnogo veće udaljenosti, sve do 400 kilometara pa i više u jednom danu. Naravno, za takve brojke morate imati prave uvjete poput stalnog vjetra cijeli dan, po mogućnosti površinu vode ili mora bez valova i dosta prostora za duge poteze bez okretanja. O znanju, vještini i porebnoj kondiciji ne treba govoriti – to se podrazumijeva.

Tog dana nisam imao takve idealne uvjete na grčkom otoku Karpathosu. Vjetar je bio neravnomjeran i zahtijevao stalan napor pri održavanju brzine. More je bio valovito, s mnogo bijelih krijesti, a svaki taj val sam osjećao u koljenima koja su morala ublažiti udarce. Međutim, to zapravo nije važno. Važno je iskustvo o kojem vam želim pisati.

Već na samom početku sam osjećao neobičan umor. Trebalo mi je dosta vremena, gotovo 25 kilometara, da se zagrijem i naviknem na uvjete. Nakon još desetak kilometara osjetio sam žeđ (glupavo od mene, nisam ponio naprtnjaču s vodom, što je obavezno kad se planira vkišesatno jedrenje). Ubrzo sam počeo osjećati neugodu u cijelom tijelu i nakon šezdesetak kilometara odlučio da je vrijeme za stanku.

Stojeći na obali i pijući vodu, pomislio sam kako je nepotrebno nastavljati s jedrenjem ako nema osjećaja unutarnjeg zadovoljstva. No, u isto vrijeme sam imao vrlo jasan poriv da nastavim. Kao da sam slutio da se to zadovoljstvo krije negdje unutra i samo ga je potrebno pronaći. Osim toga, nije bilo razloga da ne nastavim – osim naravno lijenosti, a tome nisam želio podlijeći.

Ponovo sam krenuo i ponovo osjetio neudobnost. Koljena su me boljela, dlanovi pekli, a u tijelu sam mogao osjetiti barem nekoliko različitih izvora bola. Međutim, jednostavno sam to zanemario i nastavio dalje.

Pokazalo se da je to bila dobra odluka. Nakon samo nekoliko kilometara, jasno sam osjetio kako se pomičem, to jest kako “kližem” u bezvremenu dimenziju Zone. Iznenada, sva je neugoda nestala a zamijenio ju je osjećaj lakoće i zaodovoljstva. Dah se usporio, misli posale polaganije, gotovo neprimjetne. Sve se zaustavilo. Naravno, ja sam i dalje bio na dasci i upravljao jedrom s najvećom djelotvornošću ni bez ikakvog problema. Nije bilo ni traga nagodi, a samo trenutak ranije bio sam spreman odustati.

Bio sam u blaženom, opuštenom stanju, iskušavajući neku vrst vantjelesnog iskustva – nepomičnost, dok istodobno obavljam vrlo zahtjevnu tjelesnu aktivnost. Bilo je to pra vo pravcati iskustvo Zone! A nastavilo se gotovo dva sata tijekom kojih sam prešao slijedećih 60-70 kilometara. Moram priznati da se su tako dugotrajni izleti u Zonu vrlo rijetki.

A onda je, iznenada, sve bilo gotovo. Izišao sam iz tog stanja, iako ne mogu reći zašto. Jednostavno sam ponovo počeo osjećati tijelo i znao sam da je vrijeme za drugu stanku.

Ponovo na obali i ponovo s bocom vode u ruci, razmišljao sam o proživljenom. Da li je ova Zona bila prava, legitimna Zona? Naime, većina mojih prošlih iskustava bila je povezana s osjećajima uživanja, gotovo nalik ekstazi. Ova Zona je, čini se, bila rođena u naporu, gotovo u neugodi. Ali, kad sam bio unutra, osjećao sam se jednako dobro kao i tijekom ranijih iskustava postignutih na lakši način.

Pretpostavljam da se razgovor o tome može nastaviti samo s ljudima obučenim da zapaze i dožive Zonu. na žalost, malo ljudi to može. Većina vjerojatno ni ne zna za to iskustvo, a kamoli da uoči razliku u nijansi između jedne i druge vrste Zone! Sportaši su, pretpostavljam, bliži vrsti Zone koja se meni sada dogodila tijeko dugog jedrenja. Oni guraju sami sebe do granice izdržljivosti. Ponekad prijeđu tu granicu i uđu u Zonu. Međutim,čak i u tim slučajevima, pitanje je da li su toga svjesni ili nisu.

No, istraživanje tih iskustava je uvijek bilo i uvijek će biti duboko osobna stvar. Teško je iskustvo prenijeti riječima. Pokušavat ću i dalje o tome pisati, tako dugo dok pokušavam ući u to prekrasno, neopisivo polje svijesti koje se naziva Zona. Ako zbog toga moram jedriti tako dugo, činit ću i to. Međutim, znam da se u Zonu može ući i na lakši način.

Ali, u biti, jedna stvar u vezi Zone je sigurna: nije važno kako ste ušli, važno je samo da ste unutra!