19. 08. 2011.

Najava "Dnevnika Dva srca"

Višeljublje postaje sve više prisutno u našim životima. Zapravo, oduvijek je bilo tu, ali skriveno i zameteno mrežom laži i prevara. Situacija se mijenja. Novi odnosi postaju otvoreni, iskreni i sve vidljiviji. U posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko kvalitetnih napisa u čitanim magazinima (Globus, Cosmopolitan). A kad se to događa, znači da neke stvari postaju toliko očite da ih se više ne može prešućivati.

Ipak, još uvijek postoji duboko ukorijenjenja tradicija, otpori promjenama te mnogobrojna pitanja koja ljudi postavljaju, pomalo zbunjeni onim što se događa oko njih, a još više onim što se događa u njima. Kako se nositi s novim ljubavima? Imamo li uopće izbora u organizaciji ljubavnog života? Da li će višestruke ljubavi moći opstati jedna pored druge? Kakvi nas problemi očekuju na tom putu? I još mnogo sitnih detalja koje sada ne možemo ni zamisliti, ali koji se u obliku sumnji i pitanja javljaju na putu višeljublja.

Također, oni jednoljubni (odnosno, oni koji smatraju da su takvi) sa zanimanjem prate razvoj događaja. Ponekad je to zanimanje isprva motivirano željom za "skandalima", "žutilom" i pričama o ekscesima i neobičnostima. Ali, iza toga se često skriva i potisnuti osjećaj nezadovoljstva vlastitom ljubavnom ili bračnom situacijom.

Budući da je ljubav jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji sastojak našega života, nedavno sam odlučio objaviti knjigu "Ljubav – više nije previše". Ona govori o Ljubavi i svim njenim oblicima. Njena osnovna namjera je proširenje našeg shvaćanja o raznolikosti ljubavnog života. Višeljublje je u nama (u većini, jer inače ne bi bilo toliko ne-monogamnog ponašanja), samo je pitanje hoćemo li tom dijelu nas dopustiti da živi i razvija se, ili ćemo ga potisnuti društvenim normama, indoktrinacijom i drugim pritiscima, tjerajući ga tako da se izrazi kroz preljube, prevare i ljubavna razočaranja. Hoćemo li se i dalje ljuljati na valovima skrivenih strasti, izdaje voljenih, osjećaja krivnje, kajanja i obećanja koja ćemo na posljetku opet prekršiti; ili ćemo smoći snage da pogledamo istini u oči i počnemo živjeti svoj život iskreno i otvoreno, dopuštajući Ljubavi da nas vodi?

Od kad se pojavila knjiga "Ljubav – više nije previše" doživio sam mnogobrojne optužbe. Priznajem, nisu bile neočekivane. Teško je prihvatiti svjež dah novine u ustajaloj močvari običaja i krutih obrazaca. Ali, mnogo je važnije da je bilo i drugačijih reakcija; ljudi koji su shvatitli poruku i prepoznali njeno značenje u vlastitom životu.

Višeljubni odnosi nisu ružičasta idila. U njima ima jednako toliko mogućih problema kao i u jednoljubnim. Zapravo, možda čak i više. Ali, onaj jedan problem kojeg više nema vrijedan je svega: licemjerje, varanja, laži i prevare odlaze iz vašeg života! Pri tom mislim i na laži kojima varate sami sebe govoreći si da ste – ili biste trebali biti – jednoljubni, dok to u stvarnosti zapravo niste.

No, pravi posao je tek pred nama. Novi odnosi se moraju probiti iz tame nepostojanja, preko porođajnih muka prepoznavanja, sve do punog procvata u svakodnevnoj praksi. Na tom će putu biti i neuspjeha. Najzanimljivije je kad skeptici i zlonamjernici promatraju sa strane neki višeljubni pokušaj koji zbog ovih ili onih razloga ne uspije, pa onda slavodobitno uzviknu: "Aha! Vidiš! Naravno da stvar ne funkcionira! To se raspalo za godinu dana!"

Eh, da. Samo, istina je da se u tih istih godinu dana raspalo i deset milijuna jednoljubnih klasičnih odnosa. Mnogi od njih raspali su se na katastrofalan način, odnoseći za sobom živote i ostavljajući dalekosežne tragove.

Želim reći da problemi ne bi trebali zbunjivati ili obeshrabrivati. Posebice ne ako se radi o tako neispitanom i novom području kao što je višeljublje. O njemu moramo naučiti mnogo toga. Razumjeti ga.

Zbog toga su iskustva onih hrabrih, pionira tog područja, vrlo dragocijen svima, bez obzira na ishod njihovih ljubavnih priča. I stoga mi je veliko zadovoljstvo najaviti da ćete tijekom slijedećih mjeseci imati prigodu pratiti jednu takvu priču! Najprije od njenih početaka prije godinu dana, sve do sadašnjeg trenutka. A zatim, kad stignemo sadašnji trenutak, svi njeni sudionici pristali su i dalje sudjelovati u pisanju dnevnika, tako da ćemo moći svjedočiti i njenom nastavku.

Ovakav postupak je vrlo hrabar pa se od srca zahvaljujem troje odvažnih koji su odlučili podijeliti svoje iskustvo s nama.

I još je jedan stvar važna za predstojeći Dnevnik koji ćete čitati: radi se o višeljubnom odnosu između jedne žene i dva muškarca. Čini mi se važno to istaknuti jer sam često, kad bih kao muškarac pričao o višeljublju, nailazio na klasičnu predrasudu o "haremu", o alfa mužjaku koji oko sebe skuplja ženke ili pak o "duhovnom učitelju" koji zavodi naivne učenice. Sve to trpim bez mnogo reakcija. Važno je da se zamisao višeljublja predstavi na pravi način, a zlonamjerni će uvijek izmišljati svoje priče. Što se mene tiče, ja samo hodam svojim putem – živim ono o čemu govorim, i to je sve.

Ipak, predrasude su tu. Žene su i dalje na mnogo načina u podređenom položaju. Zbog toga mi je iznimno drago najaviti "Dnevnik Dva srca", udane žene koja je pronašla još jednu ljubav u svom životu i uspjela – barem za sada – spojiti ono što mnogima izgleda nemoguće.

Od sljedećeg tjedna, svakoga petka na www.ljubavi.org (a prenosit ću to i ovdje na svom blogu), čitajte o višeljubnom iskustvu (ne)obične, svakodnevne, suvremene žene iz Hrvatske.

PRVI DIO, 26.08.2011.

DRUGI DIO, 02.09.2011.

17. 08. 2011.

Šani-Ćitra upaja

Ljeto je na vrhuncu, a zapravo se polako bliži svom kraju. Vrijeme je da podsjetim na jyotish analizu 2011 godine i razdoblja koja su pred nama.

Sve praktikante Rasa tehnika pozivam da se pridruže "udarnim skupinama" koje će Rasa tehnike prakticirati u dogovorene dane i vremena od početka desetog mjeseca ove godine, do jeseni slijedeće. Glavninu Šani-Ćitra upaje (zajedničke preventivne mjere za dolazeće razdoblje) radt će bivši i sadašnji polaznici jyotish studija u Hrvatskoj i Sloveniji. Na taj način se nadamo održati veću skupinu ljudi (barem njih stotinjak) koja će svojim redovitim izvođenjem upaje predstavljati središnji stup preventivnih mjera.

Početak Šani-Ćitra upaje i njeno zajedničko provođenje za polaznike jyotish studija bit će prvi vikend u desetom mjesecu. Pozivam sve polaznike studija (bivše i sadašnje) da najave svoj dolazak na 040 347 343 i raspitaju se za detalje.


Izvadak iz jyotish analize 2011

Najsporiji vidljivi planet, Saturn, većinu godine obilježava poukom o strpljivosti. Mnoge probleme bismo željeli riješiti brzo, ali morat ćemo pričekati. Radi se o sporim pomacima u kolektivnoj svijesti, a to znači da oni koji su napredovali, moraju pričekati one koji se još nose s početnim znanjima o duhovnosti i ljudskosti.

Prvih devet mjeseci 2011., Saturnov doprinos se pretapa s Jupiterovim poukama o učenju, pročišćavanju i iscjeljenju. No, nakon toga dolazi vrlo značajno razdoblje i vrijeme kad će Saturn od Jupitera preuzeti prevlast.

Naziv tog razdoblja je pomalo zastrašujići, posebice ako znamo da se ono proteže sve do desetog mjeseca 2012. – opasno blizu mitskom zimskom solsticiju 2012.

O čemu se radi? Kakvu pouku nosi u sebi razdoblje "raspada"? Kratko objašnjenje značenja uključenih jyotish simbola pomoći će u njenom razumijevanju.

Zviježđe preko kojeg se Saturn kreće naziva se Ćitra ili Dragulj. Njegovo blještavilo ne odgovara skromnom i ozbiljnom Saturnu. Kad se ovo dvoje spoji nužno dolazi do sukoba. Sklonost duhovnosti im je zajednička, ali se njihovi putevi razlikuju. Ćitra voli sjaj i pompu, a Saturn samo želi čim prije završiti posao. Rezultat je neugoda s obje strane.

Prevladat će ozbiljnost i vanjska ljuska površnosti beskompromisno će otpasti. Promatrajući sa strane čovjeka koji prolazi kroz ovaj proces mogli bismo pomisliti kako se on potpuno raspada i gubi kontrolu nad svim što mu je dotad bilo blisko. Ali, i taj proces je dio duhovnog rasta. Zapravo, radi se o jednoj od najmoćnijih inicijacija kroz koju uopće možemo proći.

Čovječanstvo je doista pred raskrsnicom. Sve duhovne silnice će biti aktivirane istovremeno. Kako će izgledati situacija u kojoj nema kontrole? Hoćemo li morati proći kroz doslovni raspad ili će to biti samo pozitivna preobrazba, to ćemo vidjeti vrlo skoro.

Najveći dio tog razdoblja pripada 2012. godini, ali ono već počinje u devetom mjesecu 2011. Ključ za preventivnu mjeru (ako je to u ovoj situaciji uopće moguće) i stvaranje ravnoteže nalazi se u zajedničkoj sklonosti duhovnosti oba uključena činitelja. Potrebna nam je integracija vanjskog i unutarnjeg; puno razumijevanje odnosa između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Ako dovoljan broj ljudi bude posjedovao takvo znanje i razumijevanje, ovo će se razdoblje očitovati kao re-grupiranje, pomak snaga i vrijednosti u svijetu. Novi početak.

12. 08. 2011.

Monogamna Hrvatska

Naravno da nije, ali se svojski trudi ostaviti taj dojam!

Malčice kasnim s komentarom na članak objavljen u Globusu od 29.07.2011., pod naslovom "Kraj vjernosti". Zapravo sam ga tek sad u cjelosti i pročitao – osim svojeg dijela od tri četvrtine stranice nastalog na osnovi pitanja koja mi je autorica članka, novinarka Tanja Tolić, poslala mailom. Članak počinje opisom situacije u ljubavnom i bračnom životu koja je u najmanju ruku izrazito različita deklariranim željama i namjerama svih sudionika. Koristeći citate stranih izvora (očigledno mnogo spremnijih na suočavanje s istinom), uvod članka opravdava pitanje iz svog podnaslova: "Je li vrijeme za novu emotivnu i seksualnu etiku utemeljenu na realnosti?"

Sa zanimanjem sam krenuo čitati što će o toj temi reći lokalni "stručnjaci za ljubav" (navodnici nisu znak omalovažavanja već su tu stoga jer bi takva titula bila prezahtjevna s koje god strane da ju pogledate). Sugovornici u članku su jedan srpski (Zoran Milivojević) i jedan domaći (Bruno Šimleša) autor knjiga o ljubavi. Iako obojica naizgled tolerantno (kako se već pristoji) pričaju o suvremenoj krizi ljubavi, na kraju mi je ostao dojam antiklimaksa. Nešto ne valja s našim ljubavnim odnosima i posebice s institucijom braka –otprilike ono isto što nije valjalo stoljećima pa i tisućljećima – a rješenja koja ova dvojica autora nude na kraju se ipak svode na jednako tako stoljetno (i očigledno nedjelotvorno) zagovaranje monogamije. Kao da nedostaje prave hrabrosti za stvarnu reviziju suvremene bračne anti-idile.

Inače nisam previše raspoložen za polemike. Međutim, ova je tema vrlo osjetljiva. Naime prosječni je čitatelj izrazito indoktriniran po tom pitanju. (Nemojte se buniti – svi, ama baš svi mi, odrasli u Hrvatskoj – a zapravo i bilo gdje drugdje u svijetu – od malih smo nogu indoktrinirani monogamijom kao jedinim ispravnim, moralnim, bogobojaznim, pristojnim i poželjnim načinom organiziranja svog ljubavnog i obiteljskog života.) Kao takav, odnosno takva, čitateljica će biti sklona bez mnogo promišljanja prihvatiti osnovnu postavku: monogamija je nedodirljiva, pitanje je samo zašto ju on/a ne može slijediti odnosno ostvariti? Zašto on/a, i većina ljudi koji ih okružuju, usprkos idealu, propovjedima i društvenom pritisku nekako uvijek ispadnu prevareni ili pak preljubnici? Mora da je nešto krivo u nama; mora da smo slabi ili jednostavno nedovoljno zreli. Vjerojatno smo nestabilni, skloni niskim strastima ili čak obuzeti nekim demonima. Mora da u nečemu griješimo kad nam monogamija u praksi nikako ne uspijeva!

Na toj pozadini javlja se stotine i tisuće stručnjaka i još više njihovih knjiga koje će željnima pružiti još jednu utjehu, pa reći: "Da, može se. I vi to sigurno možete. Samo se morate malo potruditi, disciplinirati se, promijeniti pokoju misao i stav i – eto! Monogamija odlično funkcionira!"

I tako počinje nova igra, novi začarani krug. Prethodno razočarani dobivaju novu nadu i vjeru u svoj ideal. Nakon toga slijede godine truda, rada na sebi, pokušaja razumijevanja svojih partnera i sebe, ponekad čak i bračnih savjetovanja i psihoterapije. I tako sve do sljedećeg ljubavnog brodoloma.

Pomalo me rastužuje činjenica da ti isti procesi i dalje traju. Usprkos vlastitom iskustvu i stvarnosti u kojoj žive, ljudi i dalje nasjedaju na iste priče. A uvijek ima onih koji jednostavno vole te priče širiti i dalje, mada bi mnogo bolje iskoristili svoje vrijeme, položaj i utjecaj da ljudima pomognu prihvatiti istinu. Naravno, najprije ju moraju prihvatiti i sami.

Već sam rekao – nisam čovjek od polemika. Ovo što ću sad napisati samo je reakcija na pročitano u članku. Nisam proučavao detaljno ni Milivojevića ni Šimlešu. Moguće je da na drugim mjestima zvuče drugačija. Na posljetku, članak je samo članak – nema dovoljno mjesta za detaljna obrazloženja. Ali, taj tekst su, takav kakav jest, pročitali mnogi. Ovaj komentar će, na žalost, vjerojatno imati manju publiku. Dakle, eto kako meni to izgleda.

Milivojević je psihoterapeut, s korijenima u službenoj medicini. Mali pregled biologije i evolucijske psihologije je u redu, a što se tiče monogamije, odmah nailazimo na zaključak da je ona više društvena nego prirodna. "Dobro je da se geni što više razmjenjuju", kaže Milivojević, pa je tako biološki opravdanije da nismo monogamni. Ali, monogamija je društveno najpravednija jer "garantira da će svatko imati dijete"!

Nije do kraja jasno na koji način to monogamija postiže, osim ponovo u snovima i idealima. Čini mi se da jedino što ona jamči jest da će svaki muškarac koji je oženjen biti uvjeren kako će dijete koje odgaja biti biološki njegovo! To je jedino jamstvo koje pruža praksa suvremene monogamije. Sve drugo je vrlo upitno.

Složio bih se s Milivojevićem kad kaže da je danas prisutan narcisoidni model ljubavi. Izgleda da je bitno što drugi ljudi donose nama. Bitne su naše potrebe. Ako ih netko zadovoljava, ljubavna veza je održiva. Najprije ja i moje potrebe, a onda ćemo vidjeti koga volimo. O davanju malo tko razmišlja, a posebice ga ne stavlja na prvo mjesto.

No, u tom kontekstu mi se opet čini da Milivojević pomalo naginje konzervativnom obliku bračnoga života. Gotovo da opravdava stara vremena u kojima se brak nije nikada razvrgavao. Kaže da je sigurno i tada bilo ljubavi, a svakako i mnogo djece. Ova posljednja primjedba vjerojatno nije slučajna jer djeca su proizvod ljubavi i braka, a danas ih, prema opće prihvaćenom mišljenju, ima premalo.

Za zaljubljenost kaže da je precijenjena, izgleda da joj se čak i protivi kad kaže da ona mora proći.

Hm. Zapravo kad malo razmislim, još je depresivniji što se tiče ljubavi same. "Ona nije smisao života, nije cilj – ona je sredstvo. Nije važno što želite od ljubavi, važno je što želite od života."

Ah.

Koliko sam shvatio, nakon prihvaćanja takvih osnovnih stavova, slijedi određivanje kriterija po kojima se neki ljudi mogu uklopiti u naš život, a neki ne. I sve to sa svrhom održavanja bračne monogamije. Ako vam se čini da u svemu tome nema mnogo ljubavi – vjerojatno ste u pravu! I meni se tako čini!

Spajanje "srca i glave" o kojem govori Milivojević je vjerojatno vrlo praktičan postupak. Naravno, pod uvjetom da se može izvesti, budući da svi znamo da srce ima svoje zakone koliko god ih mi pokušavali nadmudriti racionalnim odlukama.

Čitajući te posljednje retke Milivojevićevih odgovora na pitanje krize današnjega braka i ljubavnih odnosa, i s obzirom da je na kraju jednostavno izjavio da "još tražimo" način da riješimo taj problem (već par tisuća godina ga tražimo), pomislio sam da bi možda najbolje bilo odluku prepustiti onima koji nisu pod utjecajem zbunjujućih signala ljubavi, već su mudri, racionalni, promišljeni i - stariji od nas! Dogovoreni brakovi imaju sve atribute spajanja srca i glave koje nam predlaže Milivojević! U biti, ništa ne tražimo – već smo našli, samo se trebamo držati starih, prokušanih načina na koji je društvo stoljećima održavalo svoju prividno monogamnu strukturu!

Na neki način razumijem Milivojevića. On je psihoterapeut. Njegov posao je održavati ljude funkcionalnima, uz zadani minimum osjećaja zadovoljstva. Nije njegovo da propitkuje date kriterije i obrasce, te mijenja društvo i način na koji ono oblikuje naše ponašanje. To je posao vizionara.

Ali, ipak, da se u današnje vrijeme, početkom novog stoljeća i novih kretanja u društvenoj svijesti – zbog kojih se svi stari obrasci preispituju i mijenjaju iz temelja – zagovara svojevrsna trgovina ljubavlju u ime održavanja praktičnih vidova dobrog životnog funkcioniranja...?

Možda griješim. Možda sam stekao pogrešan dojam. Nadam se.

Bruno Šimleša je drugačija, ali opet nekako slična priča. Mlad i čitan autor koji se uspio nametnuti svojim šarmom i elokvencijom. Piše knjige o ljubavi. Počinje "diplomatski korektnom" izjavom o tome kako višeljubnih ima (u manjini su, kaže; iako je upitno odakle takvo uvjerenje, s obzirom na situaciju, statistike i izvještaje koji ukazuju na većinsko ne-monogamno ponašanje; vjerojatno je u pitanju želja da se ideal pretvori u stvarnost), te imaju svoje mjesto pod suncem a time pravo i mogućnost na sretne ljubavne odnose.

Lijepo zahvaljujem i iskreno se nadam da će se takav stav što prije raširiti i postati opće prihvaćen!

Međutim, ovaj početni dojam kvare njegove daljnje izjave, posebice ona kako je monogamija stvar karaktera. Volio bih na tom mjestu vidjeti neku drugu riječ. "Karakter" bi mogao sugerirati da su višeljubni bez njega, ili recimo "lošeg karaktera" naspram onih s karakterom monogamnih. Slična dilema bi se mogla javiti ako bi netko izjavio da je on, naspram homoseksualaca, heteroseksualan, i to zbog svog karaktera!

Naravno, pitanje seksualne orijentacije nije isto kao i pitanje ljubavne orijentacije. Ali je slično u dovoljnom obimu da se ustvrdi kako vrijednosti karaktera – posebice one koje cijenimo, jer u tom smislu obično upotrebljavamo tu riječ, vrijede za sve jednako: monogamne, višeljubne, homoseksualne, heteroseksualne i sve druge koji još nisu isplivali na površinu.

Pitanje duhovne razvijenosti i ljubavne širine neću komentirati – za to bi trebali objasniti previše pojmova i, naravno, znati o čemu govorimo kad kažemo "razvijena svijest". Znači, trebali bismo biti "stručnjak za svijest", a ne samo "stručnjak za ljubav".

Zanimljivije mi je nešto drugo - Šimlešina uvjerenost da će, bez obzira na svoju dob, ostati uvijek isti i da se neće promijeniti. Iznenađenja su uvijek moguća, ali još nisam sreo čovjeka koji bi nakon određenih godina tvrdio tako nešto. Vidjet ćemo.

No, ako "nepromjenjivost" ljubavnog statusa spojimo s izjavom o tome kako mu je lako biti monogaman zato jer "partnerica zadovoljava sve njegove emocionalne, spoznajne i seksualne potrebe", dolazimo na sklizak teren. Nesvjesno ili ne, Šimleša je ovdje izjavio kako monogamnost zapravo i nema veze s ljubavlju nego s - potrebama. Ako se sad vratim na Milivojevića, izgleda da su njih dvojica na istoj liniji: važno je da su naši ciljevi ispunjeni, tada možemo biti monogamni, odnosno to je tada lakše.

E, sad, ako je Bruno Šimleša monogaman jer partnerica sada zadovoljava sve njegove potrebe, što će biti ako se potrebe promijene? Jer, one se s vremenom mijenjaju, čak i ako mi uporno tvrdimo da smo ostali isti. Možda će ostati vjeran sebi i zamijeniti partnericu? Možda će ne-karakterno pokleknuti i slijediti vojsku "monogamnih" koji varaju svoje voljene? Ili će možda u tom procesu shvatiti da ljubav nema baš puno veze s tim jesu li naše potrebe zadovoljene ili nisu? Da, znam, ovo posljednje je pomalo teško shvatiti, pogotovo u pozadini tolike priče o samima sebi, o našim pravima, željama, potrebama, funkcioniranju, ciljevima i drugim proračunatostima.

A možda će partnerica zauvijek, do kraja života, zadovoljavati sve njegove potrebe? Koliko god je to malo vjerojatno, držimo palčeve da će tako biti (jer sve ostalo je ne-romantično i ruši ideal "onog pravog").

Nadalje, moram priznati da me Šimleša zbunio pričom o svojim "platonskim odnosima", odnosno ljubavnim odnosima s drugim ljudima (nadam se da je spominjanje odnosa s kćerkicom u tom smislu samo mala nespretnost u izražavanju). Recimo da maknemo prijateljske, roditeljske, profesionalne i druge odnose (u kojima jednako tako možemo biti predani i "intimni") kao nevažne za temu monogamije ili poligamije, dakle romantično-seksualne ljubavi, da li to znači da u njegovom životu postoje odnosi koji su ljubavni, s osobama suprotnog ili istog spola, samo nisu seksualni?

Ako postoje, po svim definicijama, to bi bilo višeljublje! Seksualni odnos ne definira ljubav. Ali, ako je tako, onda smo otvorili vrata mnogim pitanjima. Primjerice, što je s pričom o zadovoljenim svim emocionalnim potrebama s jednom osobom ako se ljubav javlja prema drugima (samo se seksualnost drži na odstojanju)? Hm.

Šimleša pak sa sigurnošću potvrđuje svoju definiciju seksualne monogamnosti: "Monogamiju ne treba shvatiti kao naredbu da imamo samo jedan ljubavni odnos, nego samo jedan seksualni."

Dakle, on zapravo govori o ne-seksualnom višeljublju! Odlično!

No, pitam se, čemu onda ta "naredba" o jednom seksualnom odnosu? Što je to u seksualnom, u tjelesnom, što je tako izrazito važno, bitno i presudno, da određuje naš život, način organizacije ljubavnih veza, društveni položaj? I, pobogu, ako je netko monogaman po prirodi – ili, neka mu bude, po karakteru – što će mu naredba?

Ako pak mu ipak treba naredba, znači da ima neke seksualne strasti, želje i potrebe koje njegova partnerica ne zadovoljava? Ili se te potrebe i želje možda javljaju, usprkos tome što ih ona zadovoljava? Doista zbunjujuće.

Kao i u slučaju Milivojevića, nadam se da se radi samo o dojmu. Tko zna što je Šimleša zapravo mislio reći... Ipak je to samo članak. Teško je izreći svoje prave misli u samo nekoliko rečenica.

Ali, vidite, sve u svemu, ostaje mi otužni dojam o našoj situaciji. Članak počinje s mnogo poleta i nade. Novinarka se potrudila sakupiti razna mišljenja – između ostalog i moje, na čemu joj zahvaljujem. Međutim, središnji dio članka okupiraju dva lokalna stručnjaka koji, svako iz svog kuta gledišta, uspkros očiglednoj krizi opravdavaju i zagovaraju prihvaćanje monogamije kao isključivog i poželjnog načina organiziranja ljubavnog života. I to u trenutku dok se cijeli svijet mijenja, dok se redefiniraju odnosi i počinje se istraživati ono novo koje nam je toliko potrebno, i to ne samo zbog ljubavnih odnosa, nego i zbog cjelokupnog načina života.

Jasno mi je da je državi, bankama i organiziranoj religiji u interesu održati nas prividno monogamnima i unutar čvrsto definiranih bračnih zajednica (tako je lakše upravljati ljudima i iskorištavati ih) ali nekako oklijevam pojedinačne zagovaratelje monogamne isključivosti svrstati u istu skupinu. Vjerujem da se radi o njihovom iskrenom uvjerenju.

Ali, kad bi istina doista bila izrečena i prihvaćena – a evo je: po prirodi smo raznoliki, većinom višeljubni, manjinom jednoljubni – vjerojatno je da psihoterapija više ne bi bila potrebna onima koji su samo takvi kakvi jesu, ali se osjećaju krivima, manjkavima i lošima zbog društvenog pritiska. Ne bi im bili potrebni ni silni savjeti o tome kako da vode svoj prividno monogamni život. Većina čitalačke publike knjiga o ljubavi bi nestala. Oni višeljubni bi se oslobodili krivice i okrenuli se bitnim stvarima: kako organizirati svoj život, kako promijeniti okolnosti svog života da njihova prava priroda bude osobođena. Oni prirodno jednoljubni bi odmahnuli rukom na savjete – jer što će im oni, kad već žive ono što jesu?

I tako, sudeći prema članku, ispada da savjete o monogamnoj ljubavi u nas daju (i knjige pišu) platonski višeljubni za istinski višeljubne kojima je teško održati seksualnu monogamiju! A sve to u ime... čega?

Sigurno ne u ime Ljubavi.