26. 12. 2012.

O 2013. godini, s predavanja u Zagrebu, 14.12.2012.

Cjelovitu jyotish analizu 2013. godine možete pročitati na web stranicama DA. Ovo je izvadak s predavanja održanog u Zagrebu, 14.12.2012., pred punom dvoranom Pučkog otvorenog učilišta.


19. 12. 2012.

Čestitka za zimski solsticij 2012. - POČETAK SVIJETA



Prva želja koju dijelim s vama glasi: želim vam da sada – što prije - dočekate stvarni početak svijeta!

Jer ako to propustite, znači da se još uvijek koprcate u nepostojanju izmišljene priče koja čeka svoj kraj.

Želim vam da sada – uskoro – s punim razumijevanjem kažete: ovo do sada nije bilo NIŠTA; svijet tek sada počinje!

Taj početak je tu, pred vama, kao što je oduvijek i bio. Stvar je samo u tome da nikad niste iskreno pomislili da biste doista mogli proći kroz nepostojeća vrata koja vode do njega. A za početak svijeta, za njegov konačni početak, potrebno je samo to: jedna jedina iskrena misao koju ne možete zaboraviti.

Tijelom još uvijek u bajci koju zovete životom, želim vam misao o mogućnosti istinskog početka.

To je gotovo sve; gotovo dovoljno – ta jedna želja. Početak svijeta se zasniva na njoj.

Međutim, u ime dolazećeg praznika svjetla i novog godišnjeg ciklusa, poželjet ću vam još nekoliko korisnih stvari.

Oduvijek ste bili dobra uloga; samo ponekad dobar glumac, a sada vam želim da postanete dobar scenarist i režiser.

I da ne zaboravljate tako često kao do sada, gdje ste i što zapravo radite. Jer, čak je i početak svijeta samo početak nove predstave.

Želim vam prisjećanje na smrt svakog trenutka vašega života. Tako da ne propustitite ni jedan svoj posljednji dah, te da vas kasnije ne posrami ni jedna vaša posljednja misao.

Želim vam dovoljno hrabrosti da novim očima pogledate svijet oko sebe i odlučno odbacite svu iluziju, pa makar to bilo sve što ste mislili da o njemu znate.

Želim vam dovoljno hrabrosti da novim očima pogledate u sebe i odlučno odbacite svu iluziju, pa makar to bilo sve što ste mislili da o sebi znate.

Želim vam laganu dekonstrukciju laži, iako lakoća nije bitna.

Znam da imate svojih želja o ljubavi, zdravlju, uspjehu i sreći. Imat ćete toga koliko god stane u vaš um i vaše srce – to vam čak ne moram ni poželjeti. Ispunjenje takvih želja je zajamčeno.

Pitanje je međutim koje i kakve želje stanu u izmišljenu posudu? I ne bi li od svega toga bila bolja ona stvarna, pa makar sada ni ne znamo što sve i koliko u nju stane?

Neposredno prije početka svijeta na ovo pitanje ćete odgovoriti iskrenim "DA".

Ako se dvoumite, znači da još nije vrijeme za početak.

Što me dovodi natrag do moje prve i jedine želje od bilo kakve važnosti.

Želim vam da sada – uskoro – iskreno i s punim razumijevanjem, odlučno i hrabro, kažete: ovo do sada nije bilo NIŠTA; svijet tek sada počinje!

Svjetlo je oduvijek bilo početak i kraj svega što se događa u našem životu. Pred nama je još jedan značajan praznik svjetla. Iskoristite ga dobro. Kažite DA početku svijeta.

15. 12. 2012.

Prije nego odemo predaleko, Zagreb, 14.12.2012.

Predstavljanje moje najnovije knjige "Prije nego odemo predaleko", jučer navečer u Zagrebu, puna dvorana Pučkog otvorenog učilišta, dvije stotine, a možda i više, posjetitelja.

Pričali smo o procesu razdvajanja svjetova, o mogućnostima koje su pred nama, o individualnim i kolektivnim promjenama koje bi se mogle dogoditi i o tome kako bi se mogle dogoditi.

"Prije nego odemo predaleko" je roman, priča o četvero ljudi iz jednog svijeta koje se našlo u drugom; o njihovom susretu s drugačijim načinom živoita i paradigmamam koje su promijenile i to vrlo brzo, unutar nekoliko generacija. Utopija, fantastika ili duhovna vizija - kako god vam se svidi. Međutim, istodobno to je i neka vrst općeg putokaza; knjiga o smjeru kojim bi svijet nove paradigme mogao krenuti.

Četiri glavne promjene mogu se izreći na vrlo jednostavan način: IZNUTRA PREMA VAN; ŽIVOT JE JEDAN;  SAMOODRŽIVA SLOBODA i LJUBAV NE POZNAJE OGRANIČENJA.

Stvari koje smo već čuli, zar ne? Možda smo ih i čuli, ali pitanje je da li smo ih razumjeli? Gotovo je sigurno da se mali broj ljudi usudi pratiti te jednostavne postavke do njihovog neizbježnog kraja. Ili, još bolje rečeno, do njihove konkretne primjene u svakodnevnom životu.

U knjizi su te postavke razrađene, opisane i konkretizirane. O tome sam govorio jučer na predavanju. A to što sam govorio ponekad, nekima, zvuči kao hereza usmjerena protiv svega ljudskog i civilizacijskog.

S ovim drugim bih se još mogao složiti. S ovim prvim ne. Meni su ljudi jednako dragi kao i sva živa stvorenja.

Konkretizacija tih postavki u praski ukazuje na danas nama gotovo nezamislive stvari poput znanosti i tehnologije zasnovane na svijesti; neograničene besplatne energije dostupne svima; komunikacije i transporta bez nasilne infrastrukture te ostvarenje ljudskog sna o istraživanju svemira. Taj dio nikome ne smeta iako će mnogi u njega posumnjati. Ono što "bode" i tišti" je izmicanje pijedestala "odabranog" i "posebnog" ispod nogu ljudske vrste, koje ima za izravnu posljedicu smanjenje broja ljudi na ovom planetu i poštovanje svakog drugog oblika života. Nadalje, tu je nestanak politike, nehijerarhijsko uređenje društva, nestanak globalnog sustava čija je svrha održanje samog sebe i slobodan život u samoodrživim zajednicma. Posljednja postavka i promjena zadire u trenutnu svetinju svih i svakoga: obitelj kao jedinicu društva. Ovog, naime. Ovakvog, naime.

Veliko je pitanje tko se usudi pogledati u tom smjeru.

Sva sreća da postoje vizije. Sva sreća da postoje knjige!

Zahvaljujem svima na dolasku i podršci!

Knjigu "Prije nego odemo predaleko" možete nabaviti u tiskanom obliku preko Dvostruke duge.

Ali i u ekološkom elektroničkom obliku preko eLibrike.





14. 12. 2012.

Beremo z Manco Košir, Ljubljana, 13.12.2012.

Poznata slovenska novinarka, spisateljica, glumica, znanstvenica , humanitarna radnica i još mnogo toga, svestrana Manca Košir, svakog drugog četvrtka vodi vrlo posjećene i cijenjene večeri s nazivom "Beremo z Manco Košir" ("Čitamo s Mancom Košir").

U proljeće ove godine smo uspjeli dogovoriti zajednički slobodan termin - 13.12.2012. Zahvaljujem nadahnutoj Manci na pozivu i izvrsno odvođenoj večeri, a Ljubljani na toploj dobrodošlici.

U prepunoj dvorani kavane hotela Union skupilo se više od 150 slušateljica i slušatelja, atmosfera je bila opuštena i srdačna, a govorili smo o dvije knjige: "Život-smrt-život" koja je nedavno objavljena u Sloveniji, te najnovijoj, upravo izišloj iz tiska, "Prije nego odemo predaleko".

Posebno se zahvaljujem Hermini te ekipi iz Kranja i Bleda na brizi i noćnoj šetnji nevjerojatno i čarobno lijepim središtem Ljubljane!

10. 12. 2012.

2013. - godina dekonstrukcije!

Godinu koja je na izmaku – 2012., jednu od psihološki najznačajnijih godina našega vremena – u svojoj sam prošlogodišnjoj analizi ocrtao kao vrlo pozitivnu. Doduše, u vrijeme kad ovo pišem zimski solsticij je još uvijek pred nama. Još uvijek se mogu okrenuti magnetski polovi, do nas doći galaktički val uništavajuće energije ili se dogoditi neka druga strašna stvar uslijed koje će sve ovo postati bespredmetno.

Vjerojatnost za to je, međutim, vrlo mala.

Već na osnovu toga bih vam slobodno mogao reći da se razveselite i s nadom pogledate u budućnost. Međutim, za razliku od prošle analize koja je, kasnije sam shvatio, iznenadila mnoge svojim pozitivnim tonom, ovaj put moram biti malo suzdržaniji.

Godina koja je pred nama nosi naziv "godina dekonstrukcije". Pomalo zastrašujuć naziv, zar ne? Uskoro ću vam objasniti što to znači i koji to "kozmički ritmovi" određuju takav ton dolazeće 2013.

No, prije toga, neizbježni uvod. Neki od čitatelja prate moje jyotish analize već godinama. Ali, svake godine se pridruže neki novi ljudi i uvijek je nekome to prvi susret s jyotishem. Međutim, ovaj put neću duljiti. Nove čitatelje usmjerit ću na prošlogodišnju analizu.

Pročitajte uvodni dio, tamo je objašnjeno sve što trebate znati prije čitanja ovog što slijedi.

Ukratko: ovo nisu predikcije budućih događaja. Ne bavim se time. Jyotish – indijsku astrologiju – koristim kao sredstvo pomoću kojeg iscrtavam neku vrst vremenske mape dolazećeg razdoblja. Poput vremenske prognoze, zapravo baratam vjerojatnostima. Naravno, sredstva su drugačija, ali po mom iskustvu, "točnost" otprilike ista (ispričavam se ako ovo uvrijedi u posljednje vrijeme vrlo dobre meteorologe – zapravo je zamišljeno kao kompliment, ali razumijem da bi moglo ostati neshvaćeno.).

Važno je razumjeti slijedeće: čak i ako "predvidim" kišu, ne mogu znati hoće li netko negdje pokisnuti ili ostati suh. Nošenje kišobrana i odgovarajuća odjeća su i dalje u području djelovanja ljudi.

S tim da, naravno, "kiša" o kojoj govorim, kao i sve oluje i sunčani dani, u biti predstavljaju "vremenske" uvjete u ljudskome umu. Dat ću vam primjer na osnovi prošle godine.

U svojoj vremenskoj mapi istaknuo sam 27.11.2012. kao poseban dan kad će se pokazati koliko su pozitivne mogućnosti koje su bile otvorene tijekom 2012. iskorištene, a koliko nisu.

Tada sam napisao: "Još jedan značajan datum kojeg treba spomenuti je 27.11.2012. Njegov značaj je ovisan o prethodnim događajima. Ukoliko doista prevladaju pozitivni utjecaji, onda bi to mogao biti doslovce dan čuda u kojem ćemo konačno i bez zastoja svi zajedno krenuti u novu stvarnost."

A zatim, nešto kasnije: "U svakom slučaju, 27.11.2012., čini mi se vrlo značajnim datumom za daljnji razvoj situacije na našem planetu. Nije nužno da će se bilo što vidljivoga tada (ili oko tog datuma) dogoditi, ali na unutarnjoj razini, moglo bi se raditi o prekretnici."

Očekivao sam taj datum s povećanom pažnjom, jer sam s vremenom razvio "osjetljivost" na "kozmičke" pomake koji ne moraju svima biti vidljivi. I – što je dobra vijest sama po sebi – taj dan nije bilo nikakvih izrazitih promjena na toj razini. Štoviše, cijeli dan je prošao u vrlo pozitivnom ozračju.

Čak sam zaključio da to moram podijeliti s vama, budući da sam najavio da će taj datum biti značajniji od neslavnog zimskog solsticija. To sam i učinio, a tek onda je do mene došla zanimljiva vijest: tijekom više od 36 sati, u jednom od najopasnijih gradova na svijetu, New York-u, nitko nije upucan, proboden niti na bilo koji drugi način ubijen. Time-out za ubojstva počeo je u nedjelju navečer, a završio u srijedu sredinom dana. Za New York, to je bilo od 25.11. do 27.11. Za nas u Europi: 26.11. i 27.11. navečer.

Slučajnost ili preciznost? Kako god želite.

Za mene je to bio dobar znak – neka vrst potvrde da ipak ima nade.

Međutim, ono što sam vam želio reći vezano je uz pristup ovoj analizi. Nije se radilo o predikciji. Radilo se o prognozi situacije. "Kozmički val" koji je u glavama svih potencijalnih ubojica u New Yorku stvorio misao: "Ne, neću danas. Idem radije trčati po parku" bio je i u mojem umu! A također i u vašem. Što ste vi s njim napravili, to je drugo pitanje.

I, vidite, to je ono što radim s ovim "analizama". Iscrtavam vremensku mapu godine. U svakoj od njih čak nacrtam i dijagram razdoblja, ne bi li korisnicima bilo lakše primijeniti to u svom životu.

A kako primijeniti?

Pa, mogu to objasniti samo općenito. Na individualnoj razini postoji milijun raznih načina pomoću kojih možete prilagoditi svoje planove toj mapi. Osobno, u krizna vremena se okrećem prema unutra, pokušavam održati što više tišine, obavljam određene humanitarne djelatnosti itd. U dobra vremena krećem u akciju, rješavam zaostale poslove, pokrećem nove incijative…

Također, cijeli svoj radni plan podešavam prema toj mapi. U točno određeno vrijeme organiziram određene zajedničke aktivnosti, poput okupljanja ljudi oko određene teme ili aktivnosti (kao što je to bio skup "Buđenje" 2012. godine, i kao što će to biti skup "Dekonstrukcija iluzije" početkom petog mjeseca 2013.)

Svatko od vas to može učiniti na isti način, uvažavajući tendencije vremena koje su pred nama. Ukoliko ste na položaju i u mogućnosti u to uključiti druge ljude, tim bolje!

Prije više od deset godina, kad sam radio jyotish analizu 2001. godine, upozorio sam na deveti mjesec kao vrijeme krize. Zatim sam s tugom i bez likovanja zbog nekakve predikcije dočekao 11.09.2001., ne mogavši odagnati misli s pitanjima što bi bilo kad bi netko ipak obratio pozornost…

Ali, što je tu je. Tko sluša sluša, a tko će čuti, to ćemo još vidjeti. 2013. godina nije bezazlena. Neke stvari su slične onima iz 2001. Čak se i u njoj pojavljuje isti deveti mjesec kao potencijalno opasan.

Ipak, namjena ove analize je prvenstveno individualna. "Dekonstrukcija" možda zvuči zastrašujuće, ali ionako mnogi misle da je, na razini cijelog sustava, došlo vrijeme za to. Ipak, na onoj razini koja je meni najzanimljivija, individualnoj, ona ukazuje na najpozitivniju moguću stvar: kraj iluzornog života i početak onog stvarnog, ma kakav on bio.


Želite saznati više o 2013? Pročitajte cijelu jyotish analizu!


04. 12. 2012.

Što ljudi rade?

Očigledno: spavaju, budni su (oklijevam s ovom riječju), jedu, hodaju, misle (i s ovom oklijevam), pričaju.

Osim toga odlaze na posao iako rijetki vole tu aktivnost.

Na poslu uglavnom gledaju kako da rade što manje, koriste svako raspoloživo vrijeme za kavicu, razgovor, šetnju i internet. Tijekom tog vremena uglavnom misle o nekom drugom vremenu kojeg zovu slobodnim.

Nadalje, ljudi se uglavnom žale na situaciju koja ih okružuje. Nikad se nema dovoljno novca, nikad dovoljno posla (?!) a situacija je iz dana u dan sve gora.

Za to ljudi okrivljuju svoje poslodavce, korumpirane političare, bivši ili sadašnji režim, omražene susjede druge nacionalnosti, new world order grupaciju i EU. Zapravo, zavisno od toga gdje se nalaze, krivci bi mogli biti bivši arapski diktatori, talibani, papa ili US.

Ljudi stalno brinu, većinom su ljuti na nekoga i uglavnom ne vide nikakvu perspektivu. Neki od njih to pokušavaju ispraviti tražeći od drugih da to isprave.

Ljudi su u braku s jednom osobom, a često vole nekog drugog. Ili se barem seksaju s tim ili tom drugom. I u stanju su izmisliti nevjerovatne laži ne bi li sakrili tu činjenicu.

Ljudi, nadalje, imaju svoja duboka uvjerenja od kojih nikada ne odustaju. Jako su osjetljivi na svoju sliku stvarnosti i ako slučajno shvate da ju netko ugrožava, spremni su na puno vike kako bi tu ugrozu otklonili. Ako ne shvate, nikom ništa.

Usprkos stalnim žalbama, rješenje traže samo u okviru onoga što već znaju. Zapravo, većinom i ne traže rješenja, već nekoga tko će ih za njih pronaći. A čak i to ne čine baš aktivno.

Tišina im nikako ne odgovara. Čine sve da budu trajno zaglušeni i zaslijepljeni.

Ljudi žele biti sretni, ali ne znaju baš točno što to znači. Zato ih je lako uvjeriti da se ne miču nikuda i ne rade ništa. To im i odgovara, jer na taj način mogu nesmetano provodite sve prethodne drage im aktivnosti.

Ljudi su zapravo vrlo uspješna stvorenja – uspjevaju stvoriti svijet točno onakav kakvi su i oni. Svojeg uspjeha doduše nisu svjesni, jer stalno misle da umjesto njih svijetom upravlja netko drugi.

Da bi to dokazali, i dalje rade ono što su radili do sada.

Ljudi spavaju, ali nisu budni čak i kad to tako zovu. Jedu, hodaju, misle svakog dana iste misli; daleko previše pričaju, a premalo rade.

Ljudi traže spasitelje, a odbacuju pouke.

Ljudi vjeruju da žive, a u svakom bitnom smislu nisu ništa stvarniji od Crvenkapice ili kursora na ekranu računala.

Draža im je loša iluzija nego istina za koju uopće ne znaju kakva je.

Osim nekima.

Osim rijetkima.

Toliko rijetkima, i toliko drugačijima da se postavlja pitanje što su oni?

I oni spavaju, bez sumnje su budni, jedu hodaju, doista misle, a pričaju koliko treba.

Kad rade, vole to što rade, ali uglavnom rade ono što vole.

Svako vrijeme im je slobodno, a u toj slobodi nema zarobljenika.

Nemaju se na što žaliti, čak i kad odlaze s ovoga svijeta; a cijeli svemir se uglavnom slaže prema njihovim potrebama.

Perspektiva im je sjajna. Uglavnom zato jer o njoj i ne misle.

Ni za što ne okrivljuju nikoga pa čak ni sebe. Sve što je oko njih, samo je odraz njihovih misli. A čak i misli, u strogom smislu riječi, nisu njihove.

Kad vole jednog, vole njega ili nju u punini. Kad vole mnoge, i to čine u punini.

Uvjerenja su ostavili iza sebe; prihvaćaju radije svijet kakav jeste. I uvijek shvate kad netko postavlja dramsku predstavu, i to zove životom.

Ne žale se, već stalno uče i uvijek rade nešto novo. Sretni su iako o tome ne razmišljaju baš mnogo. Na posljetku, može se reći da su i oni uspješni kao i svi drugi ljudi: stvaraju svijet točno takav kakav su i oni. Samo, za razliku od većine, oni u tu sposobnost ne sumnjaju.

Tišina im je draga, iako podnose i veliku buku ako je to zbog nečeg potrebno.

Osim stvaranja svijeta prema svojoj slici i prilici, njima i svim drugim ljudima zajedničko je jedino to što u svakom bitnom smislu nisu stvarniji od Crvenkapice ili kursora na ekranu.

Ali, to im uopće ne smeta. Draža im je istina, ma kakva ona bila, nego najbolja i najljepša iluzija.

Rijetki su takvi.

I, s obzirom na sve drugo što ljudi stalno rade, a oni uopće ne, da li su i oni ljudi ili bi ih se trebalo nazvati nekako drugačije?

Poradi razlike. Da se snađemo.

Ili to nije potrebno?

Hm - nije.

Ionako su toliko rijetki da ih se gotovo uopće i ne vidi.

01. 12. 2012.

Kako tumačiti nevjerojatne slučajnosti?

Jyotish (kao i u svaka dobra astrologija) zasniva se na povezanosti između ljudskog ponašanja i prirodnih ritmova. Ako netko misli da te veze nema, onda ništa, ne mora se obazirati na bilo što iz tog područja.

Nadalje, proučavanje te povezanosti se ne poduzima zbog predviđanja događaja. Posebice ne negativnih. Uspješna predikcija negativnih događaja je oksimoron. To je neuspjeh za svakog tko se time bavi.

Stvar je u vjerojatnostima i pažnji.

Kad metereolog daje vremensku prognozu on/a govori o vjerojatnostima. I ne predviđa hoće li netko sutra pokisnuti ili neće. To je stvar ljudskog ponašanja. Uporaba kišobrana ili ostanak kod kuće uspješno sprečava loše posljedice za zdravlje zbog izlaganja kiši.

Naravno, metereolog može pogriješiti. Ili može ispasti da je onih 10% vjerojatnosti da kiše neće biti ipak odnjelo prevagu. Možda u tom pogledu vremenom doista upravlja kaos, ali to ne znači da se u potpunosti mora odustati od "predviđanja" vremena.

Kad Adrian piše jyotish analizu on govori o vjerojatnostima. Ne predviđa hoće li se dogoditi ovo ili ono. S određenom dozom vjerojatnosti dobra jyotish analiza ukazuje na kritična razdoblja, dobra razdoblja, važna razdoblja.

Naravno, Adrian može i pogriješiti.  Ili može ispasti da su vjerojatnosti prevagnule na suprotnu stranu od njegovog zaključka. Možda su se umiješali neki drugi činitelji; možda je u pitanju ona nepredvidljiva varijabla kaosa. Ali sve to ne znači da se u potpunosti mora odustati od analize "tendencija" unutar pojedinih razdoblja.

Lako je biti skeptik i kritiztirati sve što se napiše, Mnogo teže je razumjeti bit stvari.

A bit stvari je pažnja.

Pažnja mijenja stvarnost.

Kad smo u jesen prije deset godina, na osnovi slične takve jyotish analize, dočekali 11.09.* i događaje tog dana, Adrian nije likovao jer je "bio u pravu" što se tiče tajminga krize. Mnogo mu je draže kad krizno razdoblje prođe nezapaženo i bez događaja.

Sada, kad se jedna naizgled beznačajna vijest (dan bez kriminala u New Yorku) poklopila s datumom najavljene moguće prekretnice u procesu razdvajanja svjetova, i dalje nemam razloga likovati. Ljudi su ljudi. Napravit će što će napraviti.

A da li će to biti sada ili za pet godina, to nitko ne zna. Ono što se može znati iz jyotisha je vremenski okvir kad događaji imaju sklonost pojavljivanju. I, da, može se tu i pogriješiti.

Onima koji imaju sklonosti čuti i malo volje za slušanjem koristit će najava tendencija unutar dolazeće 2013. Tko će, međutim, otići jedriti kad je vjerojatnoist bonace velika, a tko će ostati doma kad se očekuju zapusi snjega od tri metra, to je sasvim druga priča.

*fusnota
Iz jyotish analize 2001. godine, objavljene u prosincu 2000.: “Ako postoji nešto izrazito negativno u sljedećoj godini (2001.) onda je to upravo činjenica de će se Mars prilično dugo vremena (gotovo tijekom cijele godine) "oprezno približavati" Ketuu. Takva situacija potiče na agresiju. Posebice stoga što će se njihov konačni susret dogoditi u Muul nakshatri. Mangal u njoj donosi ljutnju, a Ketu strah. Nasurot njima bit će Jupiter što ukazuje na izravan sukob mudrosti i sile. Sredina devetog mjeseca najkritičnije je razdoblje za svijet. Ako nekakvih iskrica bude, one će se tada vjerojatno rasplamsati ili čak eksplodirati. Najveći dio preventivnih mjera koje zajedno moramo poduzeti odnosi se upravo na deveti mjesec sljedeće godine."

30. 11. 2012.

Točka bez povratka

Proces razdvajanja svjetova je otpočeo i vidljiv je u smislu polarizacije različitih struja razmišljanja, pogleda na svijet, političkih, društvenih i gospodarskih napetosti. Vrlo vjerojatno će na mnogim mjestima prerasti u otvorene sukobe i rat. Tome svjedočimo tijekom niza godina, polako se približavajući vrhuncu.

Na tom putu, (ne)slavna 2012., zapravo je bila jedna od boljih, usprkos negativnim očekivanjima i predviđanjima. Zimski solsticij, 21.12.2012., iako važan i, da tako kažem, "moćan" datum, neće donijeti spektakularne društvene promjene, a vrlo vjerojatno niti bilo kakve kataklizmičke događaje. Nabolje čemu se možete nadati je da iskoristite "energiju" tog trenutka i otvorite vrata drugačijeg svijeta za sebe (kao što će učiniti polaznici Solsticijske preobrazbe).

Međutim, što je s razdvajanjem svjetova? Jesmo li prešli onu nevidljivu granicu nakon koje više nema povrataka i naša će se višedimenzionalna stvarnost raspasti?

Za one koji nisu upoznati s tim, pisao sam o razdvajanju svjetova u svojoj posljednjoj knjizi istog imena. Ovih dana izlazi roman nastao na toj osnovi, s naslovom "Prije nego odemo predaleko", kojeg ću predstaviti 14.12.2012. u Zagrebu.

Ukratko, radi se o neobičnoj, ali ipak ne tako nepoznatoj zamisli o postojanju paralelnih stvarnosti, mogućem kontaktu s njima i utjecaju koje jedna na drugi imaju. Zainteresirani mogu pogledati jednosatni video s predavanja o toj temi (preko 20 tisuća gledanja).

Proces je otpočeo, to je nesumnjivo, ali nije još prešao točku nakon koje postaje nepovratan. Prošle godine u ovo vrijeme često smo razgovarali o tome zašto bismo taj proces uopće morali sprečavati? Nije li prirodno i zapravo sasvim u redu da se neke stvari jednostavno raščiste na najdubljoj razini te da oni koji ne prihvaćaju promjene nastave u svom svemiru, a oni drugi u svom?

Možda bi tako i bilo da je tako jednostavno! Stvari su međutim malo drugačije. Svi smo u istom loncu. Nema bijega iz naše stvarnosti, pa ćemo tako, ako proces doista pređe "horizont događanja" svi osjetiti njegove posljedice. Količina patnje bi u tom slučaju bila znatno veća nego ako bismo uspjeli postići ravnotežu u svome svijetu.

Najčešća pitanja su  glasila: "Kada će to biti?"; "Da li je 21.12.2012. taj datum?"; "Da li ćemo svo to nesumnjivo znati, ili je to informacija za privilegirane?"

U jyotish analizi 2012. godine, objavljenoj prije otprilike godinu dana kao kandidata za točku bez povratka istaknuo sam jedan datum.  To nije bio zimski solsticij, već 27.11.2012!

Da li se ovih dogodilo nešto što bi ukazalo da je proces razdvajanja svjetova nepovratan?

Koliko znam, nije.

To bi trebala biti dobra vijest! Još uvijek smo na okupu, svi mi, i još uvijek se kuhamo na laganoj vatri. To ne znači, međutim, da se konačni korak nakon kojeg nema povratka neće dogoditi bilo kada tijekom sljedećih nekoliko godina (razdvajanje svjetova kao proces smješteno je u razdoblje između 2012. i 2021.)

Što se tiče "privilegirane informacije", kao što sam objašnjavao i ranije, tako i sada ukazujem na činjenicu da će svatko, ili barem velika većina, znati kad je točka bez povratka prijeđena. Ako se to dogodi, samo tkivo naše stvarnosti počet će pokazivati znakove raspadanja. Znatno će se povećati broj neobičnih događanja i to onih koji će biti vidljivi svima. Doslovce, čuti ćete na vijestima za to! Ako neće biti tamo, znači da je sporadično i nevažno.

U međuvremenu, svatko od nas, po svojoj savjesti, čini najviše što može za boljitak svijeta u kojem živimo. Ili za svoj vlastiti boljitak, što bi, u slučaju da pri tom ne ugrožavate druga stvorenja oko sebe, trebala biti ista stvar.

Godina koja je pred nama, 2013., sa stajališta jyotisha, slična je 2012., s malo smanjenom dozom pozitivnih činitelja. Na globlanoj razini stvari će se odvijati u predvidljivom smjeru - dakle nema ništa novog. Na unutarnjoj razini, međutim, za mnoge, to će biti godina stvarnog iskoraka iz lanaca iluzije. Ako se sjećate, 2012. sam prema jyotishu nazvao "godinom buđenja". 2013. je godina "dekonstrukcije".

Što to točno znači, saznat ćete uskoro, u jyotish analizi 2013. koja stiže unutar desetak dana.

25. 11. 2012.

Divljaci

Prije nekog vremena imao sam prigode pogledati film "Divljaci" (Savages), Olivera Stonea, s impresivnom glumačkom ekipom.

Tehnički je savršeno odrađen, prepun eksplicitnih scena nasilja, obračuna između raznih dijelova krim miljea, narko kartela i svih drugih elemenata koji mu jamče gledanost (iako to ne preporučujem osjetljivim dušicama, ako takvih danas ima). Uzgred, naslov filma nije zbog divljački nasilnih scena, iako bi mogao biti, već zbog činjenice da troje glavnih junaka na kraju završe na nekom skrivenom rajskom otoku u Indoneziji, živjeći gotovo izvan civilizacijskog dosega; životom koji bi se u određenom smislu mogao nazvati primitivno izvornim ili "divljačkim", kako to objašnjava Ophelia odnosno O., unutar čije naracije je smješten film.

Kao i u svakom filmu, i u ovom mora biti seksa i ljubavnih zavrzlama. Zapravo, upravo taj dio je razlog što o njemu pišem! Naime, cijela radnja filma se zasniva na činjenici da je Ophelia djevojka dvojice muškaraca, Chona i Bena. Njihov odnos je otvoreno višeljuban, žive zajedno, vode ljubav ponekad odvojeno (recimo na početku filma kad se Ben vraća s dugog puta, Chon uviđavno odlazi na plivanje, da ostavi prostora Benu i O. - to je nešto što može razumjeti samo onaj tko ima iskustva u višeljubnim odnosima), a ponekad i i zajedno (prije Ophelijine otmice, dok planiraju zajednički budući život na otoku). Chon i Ben nisu biseksualci niti nemaju međusobnu homoseksualnu vezu.

Oko svega toga nema previše objašnjavanja niti drame, situacija je predstavljena takva kakva jest i upravo se na njoj zasniva radnja filma. Naime, budući da Ben i Chon vode uspješan posao s "travom", jedan narko kartel otima Opheliu s namjerom da ih ucjenjuje. Njih dvojica, bez mnogo razmišljanja, kreću u akciju spašavanja, odnosno čine sve ne bi li izvukli O. iz opasnosti i pri tom su spremni žrtvovati sve što imaju, pa i svoje živote.

Otprilike kao što bi princ iz bajke žrtvovao svoj život za spas svoje princeze. Samo što su sad u pitanju dva princa. Koja se ne natječu jedan s drugim, savršeno se slažu, najbolji su prijatelji i bore se za zajedničku sreću koju su ranije imali u trojnom odnosu.

Da se razumijemo, ne smatram film nekim remek djelom (iako je zanimljiv za gledanje i nesumljivo glumački i tehnički jako dobar) – slobodno ga možete prekrižiti sa svoje liste "obavezno pogledati". Ne smatram ga ni posebno važnim za ideju višeljublja. O tome recimo mnogo bolje govori jedan bolji film od ovoga, jednako tako slavnog režisera Woody Allena, "Vicky Christina Barcelona" o kojem sam također pisao prije nekog vremena..

Međutim, znakovitim smaram da se jedna takva situacija, do nedavno potpuno marginalizirana i nemoguća, sada upotrebljava kao podloga za radnju filma koji ima potencijal masovne gledanosti! Možda će neki na to gledati kao na još jedan hir, još jednu anomaliju kriminalnog okruženja. Međutim, ako u filmu ima "loših momaka" oni su i na jednoj i na drugoj strani. Jedini stvarno pozitivan lik u cijeloj priči – lik koji nema krvi na rukama je Ophelia. A ona je višeljubna.

Sve u svemu, bez obzira na kontekst filma, upravo taj nedostatak ideoligiziranja oko višeljubne situacije je ono što daje nadu da se stvari ipak kreću u smjeru ravnoteže i nediskriminiranja raznih oblika izražavanja ljubavi. Ako ste jednoljubni, romantično zaljubljeni i u potrazi za jedinim pravim, bilo je i bit će filmova i knjiga u kojima se govori upravo o tome. Ako ste višeljubni i razmišljate i osjećate drugačije, možda će se sada naći i pokoji film u kojem je vaša situacija ocrtana kao uobičajena i normalna.

U samom filmu postoji samo jedna scena u kojoj Opheliji njena tamničarka, šefica narko kartela, pokušava objasniti da nešto nije u redu s njenom ljubavlju. Kaže joj nešto ovako: "Tvoji dečki više vole jedan drugog nego tebe. Jer da nije tako, ne bi te djelili."

Moram priznati da tijekom raznih rasprava o višeljublju takav argument još nisam čuo! Međutim, koliko god izgledao svjež, on je u tom konkretnom slučaju besmislen – opovrgava ga sama radnja filma. Da dečki više vole jedan drugog, i da im O. nije važna, mogli bi lijepo pokupiti svoju lovu i otići sami u Indoneziju i tamo naći neku drugu djevojku. Umijesto toga oni pokreću pravi rat protiv onih s kojima nitko ne želi ratovati, ne bi li ju spasili! Valjda im je onda stalo do nje. Više nego do vlastitog života. Obojici. Istovremeno.

Uh, nezamislivo, zar ne?

Nije, ako imate imalo iskustva.

Film sam inače gledao s dvije svoje partnerice s kojima sam u višeljubnom odnosu. Nakon filma imali smo kratku vrckavu raspravu o toj rečenici. Morao sam biti siguran da narko-šefica nije u pravu, i da cure ne vole jedna drugu više nego mene! Ali, ne brinite, vrlo brzo smo to riješili – u salvama smijeha!

Problem je u tome što jednoljubni razmišljaju sa svoje razine i uvijek unose neko vaganje u odnos, neku procjenu. Na kraju filma O. izgovara dvije rečenice koje bi mogle promaći neiskusnima. Kaže, otprilike koliko se sjećam, ovako: "Nikad ne voliš dvije osobe na isti način. Uspros tome što ljudi misle, to ne funkcionira tako."

Po tome, i nekim drugim rečenicama i situacijama iz filma, vjerujem da je scenarij pisala osoba s iskustvom kojeg je, na mala vrata, gotovo neprimjetno, utkala u film. Jer, svatko tko je iskusio makar malo pravog višeljublja u praksi, zna da bi na "ulazu" u svaki takav odnos morao stajati jasno istaknuti natpis: "Uspoređivanje nepoželjno. U suprotnom, postoji velika vjerojatnost od urušavanja."

Napomena: istovjetni post objavljen je na zajedničkom blogu u kojem sudjelujem, a koji govori o novim odnosima.

24. 11. 2012.

Čega ima u tišini?

Nakon šest dana intenzivnog istraživanja tišine, sjedio sam s petnaestak suputnika u dvorani uronjenoj u sumrak. Upravo smo završili dugo "sjedenje" u meditaciji i aktivaciji. Gotovo dva sata, a opet manje nego prethodnih dana. Bili smo na izlasku - sutradan je planiran odlazak kući.

Već dvadesetak godina podučavam razne tečajeve iz programa Integralne meditacije. Lijepo je provesti osobu kroz početne korake i pokazati joj kako izgleda tišina u praksi. Međutim, iskustva koja se javljaju na naprednim tečajevima sasvim su drugačija priča.

Te smo večeri jednostavno ostali sjediti u tišini. Bilo bi razumljivo da smo ustali, pokrenuli se, otišli na večeru... Međutim, nitko se nije pomaknuo. Tišina je bila toliko gusta da jednostavno nismo morali učiniti ništa. Nije bilo potrebe za ničim. Riječi su bile suvišne. Misli su također stale. Ostali smo lebdjeti u pucketavoj tišini. Ako to netko od nas nije do tada znao, sada je saznao što znače izrazi poput "vječnost sadašnjeg trenutka" ili "apsolutna prisutnost".

Baš svi, bez iznimke, i oni od sedamnaest godina kao i oni od šezdeset, bili su savršeno mirni. Ni pokreta. Ni glasa.

Čisto savršenstvo.

Znate li i vi kako to izgleda? Jeste li to ikada osjetili?

Ako jeste, onda znate što znači biti.

09. 11. 2012.

Nagrada za suosjećanje

Knjiga "Veličanstveni Saturn" otisnuta je u preko 30 tisuća primjeraka, i još se širi i traži. Dobra vijest je da će se uskoro i ona, putem eLibrike, moći nabaviti u elektroničkom obliku. Besplatno, kao što je besplatno bilo i tiskano izdanje.

Ono što je zapanjujuće u dobrim knjigama je da ih možete pročitati mnogo puta, a da vas ipak iznova iznenađuju svojim poukama.

Podijelit ću s vama jednu FB prepisku između MK i mene.

MK: "S vašom knjigom 'Veličanstveni Saturn' sam se susrela prvi puta kada sam imala 18 godina. Pročitala sam je nekoliko puta. Bila mi je poklanjana čak dva puta. Imam jedno pitanje na koje ne mogu naći odgovor. Zasto je kralj Vikarama bio nagraden od Šanija? Dali to podržava dogmu koja se provlači kroz stoljeća da ćemo biti nagrađeni za bol i patnju?"

APK: "Draga MK, dargo mi je da ste knjigu čitali nekoliko puta, ali odgovor je ipak u njoj!

Dakle, ako sam ja knjigu dobro shvatio (uvijek postoji mogućnost da nisam), Vikarama je na kraju bio nagrađen samo zbog ove rečenice:

“Ne tražim ništa za sebe”, rekao je tihim ali odlučnim glasom. “Ali imam jednu veliku molbu. Molio bih te, o uzvišeni učitelju, molio bih te punim srcem da više nikada nitko ne mora pretrpjeti takve patnje kakve sam ja pretrpio, bez obzira na to kakvu karmu nosio na sebi.”

Patnja je bila logična posljedica pogrešaka, arogantnosti, neznanja i gluposti. To nije nagrađeno ničim. Ali ovo gore - to jest!

29. 10. 2012.

Galaktička upaja i solsticijska preobrazba

Malo po malo približavamo se najslavnijem datumu novije (duhovne) povijesti!

Vjerojatno nema mnogo ljudi koji nisu čuli za zimski solsticij 2012. i njegov mogući značaj za život našega planeta. Neki kažu da je u pitanju kraj vremena (naravno, svaki kalendar ima svoj zadnji datum, pa tako i onaj Majanski); neki da je kraj jedne epohe. Možda će se okrenuti Zemljini polovi, a možda će nas udariti val kozmičkog zračenja. U oba ta slučaja, kao i u onom u kojem nas naš otac Sunce odluči malo jače izložiti svome sjaju, kao i u mnogobrojnim drugim scenarijima katastrofe, mi uglavnom ne možemo ništa učiniti. A ako je tako, ne znam zašto bismo se oko toga uopće zamarali? Sve skupa izgleda kao dobar materijal za žutu štampu i sasvim ne-duhovne knjige i ideje.

No, ima li nečega iza toga? Nečeg na što bi osoba kojoj je stalo do kvalitete života morala obratiti pozornost?

Čini se da ima.

Ponajprije, oko zimskog solsticija 2012. napravljeno je toliko marketinga da će, htjeli mi to ili ne htjeli, pozornost velikog broja ljudi biti usmjerena na taj datum. Ako ste ikad razmišljali o snazi svjesnosti, o tome što može učiniti energija pozornosti, onda znate da nije svejedno o čemu ljudi misle i na što usmjeravju svoju pažnju. Već sama ta činjenica čini traj datum posebnim.

Oh, uzgred, jedna mala pikanterija za sve nas koji živimo u Europi, točnije za sve nas koji se ravnamo po srednjeeuropskom vremenu. Zimski solsticij ove godine dogodit će se 21.12. 2012. u 12 sati i 12 minuta! Što kažete na to? Zgodna slučjanost koja dodaje "ulja na vatru" ili stvarni znak s neba?

Istraživanjem jyotisha (stare indijske astrologije koja je već dugo predmet mojeg zanimanja) nisam pronašao nikakve bitnije planetarne ritmove koji bi taj datum učinili posebnim. Ali, istna je da postoji jedan ritam – ritam precesije koji traje 26000 godina – koji se u ovom trenutku na neki način usklađuje s galaktičnim ritmovima. Tog dana, dakle u trenutku solsticija, bit ćemo na neki način "poravnati" s galaktičkim središtem (koje se nalazi u smjeru zviježđa Strijelca, odnosno Muul ili "korjenskog" zviježđa prema jyotishu).

Posjedujem i još neka druga saznanja o kojima je sada vrlo složeno i neproduktivno govoriti, a koja ukazuju na to da je naš kozmički dom – ne mislim pritom na naš planet pa čak ne niti na naš Sunčev sustav, nego na našu GALAKSIJU – u razdoblju određenog previranja. Točnije, vraćanja u ravnotežu.

Doduše, moram priznati, to se događa već nekoliko desetaka godina i trajat će još toliko. Budući da se radi o dugim ritmovima, iznimno je teško odrediti kratak vremenski odsječak (poput jednog našeg dana, ili čak godine) koji bi u tome bio presudan. Ali, nešto se događa s našom galaksijom.

U duhu jyotisha mogao bih reći da se vastu, dobri duh našeg nebeskog doma – ili VIJATGARAME, preobražava. A u duhu ozračja stvorenog na plenetu Zemlji, mogao bih reći da je zimski solsticij točka oko koje se ta preobrazba orjentira.

Kad se sve zbroji i oduzme, zimski solsticij ove godine nije dan preko kojeg biste trebali olako prijeći! Ukoliko će to biti stvarna točka preobrazbe, vaša pažnja je dragocjena! Posebice ako je to pozitivna pažnja, energija podrške.

Predlažem vam stoga da nekako obilježite taj dan. Neka bude poseban. Proslavite ga, Usmjertite dobre misli prema Zemlji, Suncu i Galaksiji. Ojačajte ih tišinom, molitvom, plesom – čime god znate i umijete.

Ja ću učiniti to isto, zajedno s onima koji će odlučiti zimski solsticij proslaviti sa mnom, u prostorijama Duhovne akademije, od četvrtka 20.12.2012. do nedjelje 23.12.2012. Provodit ćemo takozvanu "galaktičku upaju" (upaje su drevne preventivne mjere iz jyotisha) ukomponiranu u neku vrst radionice pod nazivom "solsticijska preobrazba". Dakle, naš će doček zimskog solsticja trajati tri dana! Pozivam zainteresirane da se jave, uz napomenu da je broj ljudi ograničen zbog prostora. Više informacija o svemu tome možete pronaći u nastavku ovog članka na stranicama Duhovne akademije.

Što se tiče svih ostalih, nadam se da nećete samo tako prijeći preko tog jedinstevnog dana. Učinite nešto u skladu s galaktičkom preobrazbom. Recimo, pozitivna preobrazba vašeg vlastitog života bila bi malen ali značajan doprinos galaktičkim zbivanjima.

Želim svim nama dobre i preobražavajuće solsticijske dane. Nadam se da će strah nestati iz vašeg srca, kao i iz duša većine ljudi, te da će ga zamijeniti ljubav i zahvalnost. Sretno nam bilo!

25. 10. 2012.

Sjećanje na smrt

"Ne zamjerite mi ako ponekad zadrhtim. Vlažnu i prijeteću hladnoću nije zapamtio samo moj um već i moje tijelo. Ožiljci su duboki i stvarni i nestat će tek kad i ja nestanem. Naravno, već sam odlučio krenuti dalje, to nije bilo u pitanju. Ali, jednom će doći vrijeme da staru, iznošenu odjeću zamijenim novom, prikladnijom za druge zadaće i pustolovine. Ali sada je još uvijek nosim, a na njoj već ima zakrpa.

Kako i ne bi kad sam u njoj otišao na mjesto gdje nitko ne odlazi odjeven! Sve što imate skidate i ostavljate pred vratima Gospodara smrti! Ni jedna odjeća ne može izdržati Njegov pogled. Raspada se i nestaje kao da je nikada nije ni bilo. A ipak, postoji način… postoji način da odete tamo i vratite se, noseći sa sobom smrti, sjećanje na smrt, znanje o smrti."

iz knjige "Gospodar smrti i tri Naćiketine vatre"

Zapanjujuće je kako ljudi uspjevaju držati podalje od sebe jedinu stvar koja ih može vratiti u život! Učinit će sve, samo da se ne suoče s istinom, samo da nastave sanjati.

Gornje riječi sam napisao prije gotovo deset godina, nakon što sam već desetljećima živio rame uz rame sa svojom smrću i nakon što sam ju konačno ugledao, ogoljelu, onakva kakva jest.

Zastrašujuće, koliko to može biti za uspavane i nesvjesne, smrt je onaj činitelj koja određuje vaš život.

"Jedna od životnih iluzija je da ovaj sat nije bitan, presudan sat. Zapišite u svoje srce da je svaki dan najbolji dan u godini. Ni jedan čovjek nije naučio ništa kako valja sve dok ne shvati da je svaki dan Sudnji dan."R.W. Emerson

Simbol na knjigama o smrti ("Gospodar smrti" i "Život-smrt-život") je izokrenuto drvo. Između ostalog to znači da je ono što doživljavate kao dolje, zapravo gore; ono što vidite na jedan način, zapravo je suprotnost samo sebi.

Smrt određuje vaš život, a ne obrnuto!

Točnije, koliko ste je svjesni, koliko drugujete s njom, toliko živite.

"Zahvaljujem  Bogu što mi je milostivo pružio priliku da naučim kako smrt otključava vrata naše istinske sreće." W.A. Mozart

Čudno, zar ne? Potpuno naopačke. I potpuno suprotno onome čemu svjedočite svaki dan krečući se usred mnoštva zaposlenog poricanjem.

"Sjećanje na smrt" iz mojih knjiga nije samo priča o mističnom, jednom proživljenom iskustvu: to je moja svakodnevna stvarnost.

Znate li na što se ona svodi u praksi?

Na pitanje koje postavljam svakome tko ima hrabrosti čuti ga: "Kad biste znali da ćete sutra umrijeti, kad biste znali da je danas posljedni dan vašega života, što biste učinili?"

I zašto to, pobogu, odmah, sada, istoga trenutka, ne učinite?

24. 10. 2012.

Prije nego odemo predaleko

"Sve je moguće u višedimenzionalnoj stvarnosti – sve se već zapravo odigralo. Svi izbori, kao i njihove posljedice, već su poznati. Međutim, ako se usmjerimo samo na jedan svijet, on je poput apstraktne ideje koja naizgled bira svoj put kroz strukturu stvarnosti."

Knjiga "Razdvajanje svjetova" vjerojatno je jedna od mojih najpopularnijih knjiga. Prošle godine, kada je izišla, privukla je iznimno mnogo pozornosti. Predavanje u Zagrebu bilo je najposjećenije u posljednjih nekoliko godina, a gledanje video snimaka s tog predavanja na youtube-u doseglo je ukupnu brojku od preko 50 tisuća. Istina, u svezi toga sam dobio i najviše negativnih kritika ikada! Nazivali su me svakakvim imenima, a cijelu ideju proglašavali smješnom i još gore od toga. Uzbudljivo!

Znanost se već odavno poigrava s multiversom – svemirom sastavljenom od mnogih svemira. Kako to obično biva, ljudsko iskustvo, često protjerano na margine društvenog prepoznavanja, i nazvano "subjektivnim" ili "duhovnim", prethodnica je čvrsto utvrđenim činjenicama. Naravno, ponekad se navodna "iskustva" na posljetku razotkriju kao uzlet mašte. Ali, čak i kao takva mogu predstavljati osnovu za promišljanje vlastite doživljene stvarnosti.

Postojanje višedimenzionalne stvarnosti i naših parnjaka u njima, mogućnost međusobne komunikacije a možda i prijelaza iz jednog svemira u drugi – sve je to za sada na rubu naše sposobnosti poimanja. Što ako je priča o višedimenzionalnoj stvarnosti točna, a sumnju u to stvara samo naša ograničena sposobnost njenog doživljavanja? Ako se proces "razdvajanja" počne događati, kako će to izgledati? Što nas čeka, ili bi nas moglo očekivati, u neposrednoj budućnosti?

Na brojna pitanja u tom smislu pokušao sam odgovarati izmišljenim primjerima, ali sam ubrzo shvatio da toga ima iznimno mnogo. Na jednoj od naknadnih radionica (koje sam nazvao suprotno knjizi – "Spajanje svjetova"), pokušao sam dočarati ljudima mogućnosti koje su pred nama. Usred pričanja odjednom sam shvatio da pokušavam opisati cijeli jedan novi svemir. Točnije, dva! Kako izgledaju svjetovi koji nastavljaju sa starom paradigmom i načinom života? Što se s njima događa u slijedećih nekoliko desetljeća? A kako nasuprot tome izgledaju svjetovi koji prihvaćaju novu poaradigmu i mijenjaju svoj odnos prema životu? Može li se to opisati u nekoliko minuta, u nekoliko rečenica?

Teško. Ali se zato može opisati u knjizi! I tako je nastala zamisao o romanu iz višedimenzionalne stvarnosti! Tijekom sljedećih godinu dana posvetio sam se ostvarivanju jednog od najzanimljivijih spisateljskih projekata na kojem sam ikada radio! Trebalo je, opet na jednostavan način, kroz priču, opisati značajke novoga svijeta. Kakva tehnologija se koristi? Kako su uređeni društveni odnosi, politika i ekonomija? Kako su rješeni nagomilani problemi svijeta u kojem danas živimo? Koje su to zamisli u području osobnog i drtuštvenog morale biti promijenjene da bi se tako nešto doista dogodilo?

Radnja knjige stavljena je u 2047. godinu. Proces radzvajanja svjetova je završio. Četvero ljudi iz jedne moguće budućnosti prelazi u svijet u kojem je razvoj događaja bio znatno drugačiji. Neovisno jedno od drugog saznaju o razlikama u povijesti, a posebice o bitnim promjenama koje su ljudi "bolje budućnosti", za razliku od njih, prihvatili i proveli u svom životu.

Ukupni rezultat je nešto poput utopijsko-duhovno-znanstveno-fantastičnog romana! Ipak, siguran sam da ćete u priči prepoznati svoj svijet, iako nije sigurno da je u priči riječ baš o njemu. Ako je zamisao višedimenzionalnosti ispravna, u ovom trenutku zasigurno ne možete znati gdje se vaš svemir točno nalazi unutar nje.

"Prije nego odemo predaleko" je priča nastala u trenucima udubljenosti u višedimenzionalnu stvarnost. Ali, čak i ako se opirete zamisli da se radi o mogućoj stvarnosti, negdje u kutku vašega uma naslutit ćete da stvari možda nisu onakve kakve vam sada izgledaju i da, možda, ono što čitate nije izmaštana budućnost, već sadašnjost u kojoj sudjeujete i vi.

PS
Drago mi je reći da će knjiga "Prije nego odemo predaleko" najprije biti objavljena u elektroničkom obliku preko eLibrike. Tiskano izdanje se očekuje krajem godine.

18. 10. 2012.

Razmišljanje o načinu razmišljanja (Nespoznatljiva ekonomska varijabla)

Na prethodni članak "Nespoznatljiva ekonomska varijabla" bilo je dosta komentara, kako na blogu tako i na FB stranicama. Tijekom prethodnih, ah,  desetljeća rada s ljudima, shvatio sam da dvije teme uvijek najviše uznemiruju duhove. Prva je sloboda ljubavi, odnosno dovođenje pod upitnik prevledavajućeg ideala monogamije. Druga je pitanje uznemirujućeg rasta populacije ljudi na planetu Zemlji te mogućnost da se, na ovaj ili onaj način, postavi pitanje njegovog zaustavljanja.

U ovom slučaju, upravo je to na sebe odvuklo svu pažnju čitatelja. Jasno je da moje mišljenje, baš kao ni mišljenje komentatora, neće utjecati na Kinu, Indiju i druge zemlje gdje je natalitet najveći; niti pak može značajno pridonjeti povećanju nataliteta u zapadnim zemljama gdje je n najmanji. Drugim riječima, na sve ovo gledam kao na vježbu u širenju obzora, a ne kao na rješavanje bilo kakvih konkretnih pitanja.

Na posljetku, kao da žele ilustrirati "važnost" teme, komentatori su jednostavno zanemarili dvije konkretne ideje s početka članka.

Prva je: "Recesija je, trošite koliko možete!" (Dakle, suprotno od onog što ste slušali posljednjih pet godina.)

A druga je: oni koji štednjom i racionalizacijom trošenja pokušavaju poboljšati svoj život i učiniti ga jeftinijim, svjesno ili nesvjesno potkopavaju sistem, znajući ili ne znajući do kakvih će katastrofa dovesti njegovo rušenje te time vjerojatno znatno pogoršati i njihov život.

O tome nije bilo riječi u komentarima. To je zapravo vrlo učestala pojava: zanemarivanje konkretnog, onog što bi se moglo učiniti u ime sukobljavanja mišljenja oko onog što je izvan našeg dohvata.

Ali, što je tu je!

Odlučio sam ovaj put ne odgovarati na komentare. Pokušat ću ovako iznijeti neka razmišljanja, pa tko želi može se ponovo nadovezati na to.

Jedna od zanimljivih zamisli iznesenih u komentarima bila je ukazivanje na činjenicu da natalitet pada tamo gdje je ekonomska situacija povoljnija. I to je točno. Gdje prevladava društvena nesigurnost, prevladava i osnovni instinkt za preživljavanjem. Što više djece znači sigurnost za pojedinca i zajednicu. Čak i ako polovina djece umre, ostaje ih dovoljno da se pobrinu za nastavak (kakvog, takvog) života. Onog trenutka kad ljudi počnu živjeti u sugurnosti (ili čak u iluziji sigurnosti), nagon za razmnožavanjem se iznenada gasi ili svodi na mnogo manju mjeru.

Zagovornici ne-kontrole rađanja ispravno ukazuju na činjenicu da bi natalitet prestao rasti kad bi jednakomjerno raspodjelili bogatstvo i educirali stanovništvo. Pitanje je međutim imamo li za to vremena i da li je ta mogućnost realna.

Zapažam sljedeću činjenicu: očigledno je da nagon za razmnožavanjem, iako prirodan, može biti preoblikovan pod utjecajem društvenih okolnosti! To znači da zagovornici "prirodnog prava" i sličnih tvrdnji, zapravo pucaju u prazno. Prirodno jest, ali je pod utjecajem kulturoloških i društvenih činitelja. Da li je tako daleko od pomisli da bi promjena uvjerenja mogla jednako tako pridonjeti padu ili rastu nataliteta kao i ekonomska situacija?

I koliko je realno promijeniti jedno, a koliko drugo? Ili, koji se cilj može postići brže? I zašto se na tome ne bi radilo istodobno?

Dakle, mišljenja sam da se o pitanju broja stanovnika, utjecaju tog broja na planet i sve nas, ovog ili onog načina "kontrole", te svim drugim pitanjima, jednostavno mora razgovarati. To ne bi smjela biti tabu tema. Niti ju se, kad se ona pokrene, samo tako smije odbaciti u ime nekakvog imaginarnog prirodnog prava koje je ionako pod utjecajem različitih činitelja.

14. 10. 2012.

Nespoznatljiva ekonomska varijabla

Preporučujem ne obraćati previše pozornosti na dnevne vijesti. Osim ako se ne radi o nekim konkretnim događajima i obavijestima, poput upozorenja o lošim vremenskim prilikama ili otvorenim i zatvorenim ulicama ili tako nečeg, većina ostalog je opasni truć-trać. Truć-trać - jer su takozvane "vijesti" besmislene i stalno se ponavljaju, a opasno – jer vam može ozbiljno isprati mozak.

Ipak, tu i tamo jednim uhom čujem neke zanimljive rečenice. Tako sam nedavno čuo (za ovu priogodu nije važno tko je i gdje to govorio) usporedbu ekonomske krize početkom tridesetih godina prošlog stoljeća (koja je bila duga i strašna), sa sadašnjom ekonomskom krizom koja već traje duže od nje, a što je najgore ne nazire joj se kraj. Usprkos raznim sukobljenim mišljenjima i političkim opcijama, čini se da nitko u biti ne zna što se događa, a kamoli što zapravo učiniti da se iz toga izvučemo.

Tamo negdje 2008. svi su počeli vikati "recesija, recesija". Mediji su nas počeli obasipati porukama o štednji. To me začudilo. Očekivao sam da će nas odgovorni (ako ima takvih) potaknuti na trošenje. Jer, ako gospodarstvo pada i tijek novca je zakočen, kud sad još štednja? Zar to neće imati suprotan učinak željenom?

Ali, zaključio sam da se radi o nečemu jako složenom što je izvan dohvata mojeg razumijevanja. Na nekoliko mjesta sam ipak izrazio svoje čuđenje stalnom medijskom hipnozom u svezi recesije, štednje, siromaštva, nevolje itd... Učinilo mi se da je u stvarnosti situacija obrnuta: nije recesija uzrokovala takva medijski sadržaj, nego medijski sadržaj recesiju. Ali, tko sam ja da o tome naklapam? Imam drugog posla.

I sad ga imam, ali, eto, došlo mi da ispišem svoje misli u svezi toga. Naime, drugo što sam čuo – a to je bilo jučer – je da mnogi, uključivo i MMF, sada okreću ploču i počinju razmišljati o tome da stroge mjere štednje imaju suprotan učinak na rast gospodarstva, to jest da ga usporavaju. Aleluja! Sva ta priča o globalnoj ekonomiji na kraju će se svesti na zdravi razum: ako želimo potaknuti proizvodnju, tijek novca i gospodarski rast onda moramo početi trošiti, a ne u panici stiskati remen!

I dok sam za političare i vlastodršce odavno siguran da pojima nemaju što rade, malo me iznenađuju oni koji navodno žele bolji život. I oni štede. Shvatili su da mogu dijeliti automobile kad idu na posao; kupiti jedne kariole ili bušilicu, pa ih koristiti u tri kućanstva; proizvoditi sami svoju hranu, a možda čak i odjeću. Sve bi to bilo u redu, čak i odlično, da se ti isti ljudi istodobno ne čude što poduzeće u kojem rade propada ili što im vlada smanjuje plaće. Zaboravili su da od onog što oni NISU kupili, drugi ljudi žive. A ako ti drugi ljudi nemaju novaca, onda neće kupiti niti njihov proizvod ili uslugu.

Da se razumijemo, ne tvrdim da je nešto dobro ili loše, samo kažem da ljudi uglavnom žive u zabludi. Morali bi barem znati da je ovaj sustav zasnovan na tijeku novca, dakle na potrošnji. Ako štedite, potkopavate sustav. Ako uspijete u tome, sustav će se srušiti. Ako se to dogodi, hoćete li vi živjeti bolje ili lošije? Hoće li svi ljudi na svijetu živjeti bolje ili lošije?

Sklon sam zaključku da nitko zapravo ne zna što se događa. Tome sasvim sigurno pridonosi jedna ekonomska varijabla koja, usprkos svojoj očiglednosti, ostaje nespoznatljiva. Nije nespoznatljiva na svojoj, ekonomskoj, razini. Tamo je zapravo vrlo očigledna. Ali o njoj nitko ne misli. Nitko ju ne dira. Nespoznatljiva je na razini doktrine. Nedodirljiva je. O njoj se ne smije ozbiljno govoriti.

Ta varijabla su ljudi. Točnije njihov broj. Prije nepunih sto godina, usred one najveće i najduže ekonomske krize (koja je već sada potisnuta na drugo mjesto) bilo nas je nepunih 2 miljarde. Sad nas je, kažu, preko sedam miljardi. Projekcije su optimistične i predviđaju rast do "samo" 10 miljardi do 2050. Pesimističkih projekcija nema.

Zgodno je par minuta promatrati rast populacije svijeta u brojkama uživo!

Želim vam reći ono što se aktivno i javno usudio reći tek mali broj ljudi poput Daniela Quinna – previše nas je! Možete oblikovati ekonomske modele kakve želite, možete štediti ili trošiti koliko vas volja; možete otići živjeti u šumu ili na vrh planine. Sve što ćete postići time je manje ili veće poboljšanje ili pogoršanje svog vlastitog života. Globalno, rješenja nema dok ne zaustavimo rast ljudske biomase. Daleko smo nadišli broj koji bi osiguravao ravnotežu. Ne radi se o mogućnosti prehrane (o, da, ovaj planet može prehraniti i mnmogo više od 10 miljardi ljudi, ali po koju cijenu?), već o nečem mnogo osnovnijem. Na svakog čovjeka moralo bi doći odgovarajući broj kvadrata slobodnih livada, mora, šuma itd. Isto tako, na svakog čovjeka na ovom planetu moralo bi doći odgovarajući broj pripadnika drugih živih vrsta koji SLOBODNO žive. Mi smo davno izišli iz tih odnosa i brojeva.

Nemojte se čuditi krizi. Čudite se sljepoći koja će nas i cijeli planet vjerojatno odvesti u propast. Sve samo zato jer se nitko ne usudi reći – možda samo lijepo zamoliti: "Biste li se, molim vas, malo opametili i, za dobro naše zajedničke budućnosti, prestali se razmnožavati?"

11. 10. 2012.

eLibrika

Tiskane knjige zahtijevaju papir i tiskaru, a elektroničke knjige hardver i softver. U prethodnim napisima objasnio sam što je to "platforma" za distribuciju i čitanje elektroničkih knjiga. Ona zahtijeva određenu "logističku" podršku. Primjerice, da bi korisnici mogli imati pristup pregledavanju i kupovini knjiga, te da bi se ostale potrebne radnje provodile kako valja, potrebna je određena hardverska snaga (serveri). Također, sama platforma je u biti niz programskih rješenja koji omogućavaju da sistem radi upravo ono za što je namijenjen.

Kad smo se kao nakladnička kuća (Dvostruka duga) raspitivali o mogućnostima primjene postojećih platformi i prijelaz na elektronička izdanja, naišli smo na niz prepreka. Jedna od najvećih je cijena takve paltforme. Ona je takva da se kao samostalni projekt ne isplati čak ni najvećim nakladničkim kućama u Hrvatskoj. To znači da, kad razmišljamo praktično, s jedne strane smo maknuli troškove tiskanja, ali smo istodobno dobili iznimno visoke troškove održavanja sustava distribucije elektroničkih knjiga.

Zbog toga u svijetu postoje dva smjera razvoja tržišta elektroničkih knjiga. Jedan je razvoj mega-trgovina poput Amazona. Sa stajališta korisnika prednost takvog mjesta je mogućnost dostupnosti velikih količina knjiga i što se cijeli proces odvija izrazito jednostavno. Kod nas su u tom smjeru krenuli Planet 9 (T-com) i TookBook (VIP). Njihove knjižare predstavljaju zasebno distribucijsko mjesto neovisno od nakladnika. Međutim, samim nakladnicima je takav način prodaje knjiga gotovo neisplativ. Dugoročno gledano on predstavlja i nestanak nakladnika, jer kontrolu nad tržištem zapravo ima distributer koji vrlo lako i bez prevelikih problema može preuzeti ulogu nakladnika i tako ga istisnuti ili prisiliti na poslovanje prema njegovim pravilima.

Drugi smjer je razvoj neovisnih paltformi za distribuciju elektroničkih knjiga u kojima nakladnici ne sudjeluju pasivno, dajući svoje knjige distributeru, već su aktivni dio procesa, te zadržavaju potpunu kontrolu nad svojim izdanjima, njihovom promocijom i naplatom. Ako takvu platformu koristi dovoljan broj nakladnika, ona postaje interesantna i praktična korisnicima koji ju prepoznaju kao jednostavan način nabavke elektroničkih knjiga.

Do sada takve platforme, pa čak ni pokušaja u tom smjeru, nije bilo u Hrvatskoj. eLibrika se pojavljuje kao proizvod u potpunosti osmišljen i izrađen na osnovi domaće pameti, ali uz zadovoljavanje svih kriterija suvremene distribucije elektroničkih knjiga. Rezultat je to ideja i sredstava dvije domaće tvrtke – nakladničke kuće "Dvostruka duga" i softverske tvrtke "Tria", obje iz Čakovca. Tijekom proteklih godinu dana aktivno smo radili na osmišljavanju eLibrike (beta verzija - na istoj adresi uskoro početak rada) kao cjelovitog rješenja kako za nakladnike tako i za korisnike.

eLibirka će biti u potpunosti predstavljena tijekom sajma knjiga Interliber u Zagrebu u jedanaestom mjesecu, a do tada bi svi njeni dijelovi morali biti aktivni i funkcionalni.

Da bi eLibrika zaživjela, važno je da se dogode dvije stvari:

1. da nakladnici prepoznaju vrijednost korištenja zajedničke platforme pomoću koje imaju potpunu kontrolu nad svojim vlastitim elektroničkim izdanjima, te

2. da korisnici, dakle čitatelji, prepoznaju vrijednost korištenja elektroničkih knjiga

Oba preduvjeta su važna i zahtijevaju znatan pomak u razmišljanju i od strane davatelja usluga (nakldanika) i od strane korisnika (čitatelja). Znači, pred nama je jedan zanimljiv proces stvaranja novog načina razmišljanja u pogledu kulture čitanja knjiga!

Međutim, vjerujem da će sve to skupa trajati mnogo kraće nego skeptici misle. Što se tiče korisnika, dakle vas čitatelja, mislim da je većina spremna za taj iskorak. Aplikacije koje su vam potrebne bit će besplatne i dostupne u okviru eLibrike za većinu operativnih sustava koji se koriste u Hrvatskoj (Windows, Mac, iPone, Android itd.). Znači, već sada možete početi koristiti eLibriku za nabavku dostupnih knjiga. Siguran sam da će strastveni čitatelji vrlo brzo krenuti u nabavku specijaliziranog e-ink čitača. Nekolicina njih je već sada dostupna na tržištu, a s vremenom će se pojaviti novi i jeftiniji uređaji.

Ostatak priče je stvar nakladnika. Problemi se mogu pojaviti na razini povjerenja u elektronička izdanja (postoji određena vrst skepticizma u hrvatsko tržište i njegovu sposobnost prelaska na elektronička izdanja, ali ja taj skepticizam ne dijelim), ali i na razini tehničke pripreme (knjige treba pripremiti za elektroničku uporabu) i dogovora s vlasnicima autorskih prava. Koliko će brzo nakladnici reagirati na potrebe vremena, ovisit će i o nama korisnicima – koliko ćemo mi pokazati zanimanja i kakva će biti potražnja za korištenjem nove tehnologije.

Osobno sam vrlo uzbuđen i sretan što sudjelujem u projektu kojeg doživljavam prije svega kao sretan spoj nove tehnologije i kulture čitanja koja mi je vrlo draga. U svemu tome mora postojati i poslovni dio jer sav taj ogroman posao koji se obavlja i koji će se još morati obavljati zahtijeva vrijeme, energiju i znanje mnogih ljudi.

Ali, prije svega u svemu tome vidim jedan plemenit i vrijedan pothvat u kojem možemo svi sudjelovati. Elektroničke knjige mogu pokrenuti ljude, posebice mlade ljude, na ponovno okretanje pažnje prema knjizi i pisanoj riječi. Strastvenim i već oblikovanim čitateljima mogu omogućiti nova iskustva čitanja koja su im prethodno bila nedostupona. Povrh svega, nešto što je izgledalo kao dio prošlosti – knjiga – dobiva novu mogućnost preživljavanja i razvoja usred suvremenog svijeta i uz pomoć suvremene tehnologije.

Zbog svega toga sam se prihvatio posla predstavljanja projekta eLibrika (pratite nas i na Facebooku - www.facebook.com/elibrika)! Nadam se da sam vam prenio zamisao na razumljiv i jednostavan način i da ćemo se još mnogo puta družiti uz knjigu i eLibriku!

08. 10. 2012.

Kolika je cijena elektroničke knjige?

Moja peta primjedba protiv elektroničkih knjiga iz nastavka pod naslovom "Elektroničke knjige? Nikada!" odnosila se na pitanje trajnosti i čuvanja, pa sam se dodirnuo problema napretka tehnologije i mogućih opasnosti zbog "elektroničkih kataklizmi" koje mogu uzrokovati gubitak sadržaja. U ovom trenutku nemam pravi odgovor na tu primjedbu, osim onog da u takvim slučajevima nisu u pitanju samo knjige već i cijela naša civilizacija. Zbog toga ćemo to ostaviti po strani. Sviđalo se to nama ili ne, budućnost je digitalizirana i elektronička.

Ima to i dobrih strana. Recimo, za svaku papirnatu knjigu potreban je papir, a to znači drvo, a to znači da - uporabom elektroničkih knjiga izravno čuvate prirodu! Ne znam točno koliko bi prelazak na elektroničke knjige sačuvao šuma, ali svaki djelić se računa, zar ne? Znači, ako kupujete i čitate elektroničke knjige istodobno šaljete i poruku nakladnicima i svim ostalima da vam je stalo do ekologije.

Moja šesta primjedba bila je vezana za zaštitu autorskih prava. Znači, elektronička knjiga mora imati svoju cijenu da bi se podmirili troškovi svih ljudi koji su pridonijeli njenom pojavljivanju na vašem elektroničkom čitaču. Problem je u tome što internetska generacija nema taj osjećaj, odnosno ne vrednuje virtualni sadržaj jednako kao i materijalni. Društvenu, pravnu i filozofsku problematiku zaštite elektroničkog sadržaja ostavit ću sad po strani. Gledajući sa stajališta nakladnika (dakle onog tko će korisnicima omogućiti da čitaju knjige), dileme nema: iz razloga osiguranja egzistencija i poslovanja, elektronička knjiga mora imati svoju cijenu.

To se pitanje rješava kriptiranjem elektroničke knjige kao dokumenta i njenog povezivanja s određenim uređajem. U praksi to znači da kad vi kupite elektroničku knjigu, možete ju čitati samo na svojem uređaju. Većina platformi omogućava da registrirate nekoliko uređaja (recimo računalo, mobitel, tablet i specijalizirani čitač), tako da se prema potrebama možete prebacivati s jednog uređaja na drugi (recimo, knjigu koju ste čitali na čitaču jučer navečer nastavite čitati na svom mobitelu kad se vozite tramvajem na posao). Takva situacija omogućava i obiteljsko čitanje istog primjerka kupljene elektroničke knjige. Ali, ne možete svoju knjigu dati ili posuditi prijatelju, poslati mu ju mailom niti ju umnožiti na bilo koji način.

Neću previše ulaziti u tehničko pitanje zaštite elektroničkih knjiga. Zaštita mora postojati, ali isto tako je jasno da se svaka zaštita može probiti. Takav postupak je ilegalan i po svim važećim zakonima podliježe sankcijama. Ali, doista ne bih želio gubiti vrijeme na raspravu o tome. Vjerujem da će čitatelji knjiga shvatiti potrebu nadoknade troškova za knjigu, te zaštitu shvatiti kao nužnu za slučaj zlouporabe.

Teoretski, nepostojanje tiskarskih troškova trebalo bi smanjiti cijenu knjige. Elektronička knjiga i jest jeftinija u svijetu za nekih 20-30% (iako se cijene u posljednje vrijeme izjednačuju zbog toga je sve više ljudi isključlivo traži elektroničku knjigu). Međutim, kako to uvijek biva, stara industrija štiti svoje pravo na postojanje. Na žalost, nakladnici moraju plaćati znatno viša autorska prava za izdavanje elektroničkih izdanja. Recimo, ako za papirnato izdanje vlasnik autorskih prava traži 6-10% od maloprodajne cijene knjige, za elektronička izdanja to će biti 20-40%. Radi se o zajedničkom nastupu unutar nakladničke industrije kojim se štiti i promovira stara tehnologija. Jer, ako bi autorska prava ostala na istoj razini kao i za tiskana izdanja, cijena elektroničkih knjiga bi bila znatno niža i to bi drastično ugrozilo ionako ugroženu industriju tiskanih knjiga.

Moram reći da se i kao autor i kao nakladnik ograđujem od takvih postupaka. Kao autor tražio bih istu naknadu za tiskano i za elektroničko izdanje, a kao nakladnik ne vidim nikakvog razloga da podržavam tiskare i ne-ekološku produkciju papira. Međutim, situacija je takva kakva jest i dok se ne promijeni, morat ćemo se nositi s njom.

Konkretno, to znači da elektroničke knjige u Hrvatskoj, koje su uglavnom prijevodi stranih autora, neće imati cijenu umanjenu za troškove tiska i papira. Povećanje autorskih prava će "pojesti" tu razliku. Štoviše, zbog porezne politike koja iz nekih razloga ponovo štiti staru tehnologiju, bit ćemo sretni ako cijene elektroničkih knjiga budu samo nešto manje od onih papirnatih!

Naime, u Hrvatskoj sada nema pdv-a na tiskanu knjigu. To će se promijeniti ulaskom u EU, pa će i knjiga imati neki pdv, ali vjerojatno umanjen. Međutim, to se ne odnosi na elektroničke knjige! U ovom trenutku, prema važećim propisima, elektronička knjiga se tretira kao usluga i na nju se mora naplatiti 25% pdv-a! Kako će biti s ulaskom u EU, još ćemo vidjeti. Postoji mogućnost da tiskarski lobi i dalje zadrži svoju povlasticu smanjenja pdv-a iako se ona zasniva na kulturnim i obrazovnim razlozima koje u jednakoj mjeri zadovoljava i elektronička knjiga.

Sve u svemu, pred nama je, osim tehnološke, i zanimljiva pravno-porezna situacija, te raščišćavanje sa starim tehnologijama i prelazak na nove. Znači, neko drastično smanjenje cijena ne treba očekivati. Po mojoj prosudbi, prosječna elektronička knjiga u Hrvatskoj će imati cijenu od oko 70-90 kuna, što je ipak manje od 90-120 kuna koliko iznosi prosječna cijena tiskanih izdanja. Međutim, treba imati na umu da elektronička izdanja ipak imaju neku drugačiju životnu logiku od onih tiskanih, a moglo bi se pokazati da upravo ta razlika stvori neke prigode za popuste, akcije i druge načine legalne dobave knjiga po pristupačnijim cijenama.

Što se mene osobno tiče, u ovom trenutku zbog ogromnih prednosti i potencijala za budućnost, biram elektroničku knjigu pa čak i ako nema nikakve razlike u cijeni u odnosu na onu tiskanu!

U posljednjem nastavku ovog malog serijala o elektroničkim knjigama predstavit ću vam domaći projekt eLibrika – platformu za distribuciju elektroničkih knjiga koju će, nadam se, prihvatiti većina nakladnika i čitatelja u Hrvatskoj.

04. 10. 2012.

"Moja" elektronička knjiga

Kod argumenata protiv elektroničkih knjiga naveo sam niz "romantičarskih" razloga, od mirisa i dodira do onog posebnog osjećaja prijateljstva s nekom određenom knjigom. Istina je da tako nešto elektroničke knjige neće moći nadomjestiti. Ali, kao što sam vam napomenuo, pronašao sam nešto što me doista oduševilo i promijenilo moj doživljaj knjige. A to "nešto" je dostupno samo u elektroničkoj varijanti i omogućava potpunu personalizaciju mojeg odnosa s knjigom – moj udio u njoj, da tako kažem.

Da li ste među onima koji pišu bilješke po marginama knjige ili podcrtavaju važne odlomke raznim bojama? Ja nisam i oduvijek sam se mrgodio na ljude koji to rade knjigama koje posuđuju. Ne pišem čak ni po knjigama koje posjedujem – tako nešto mi izgleda poput vandalizma, uništavanja nečeg vrijednog. Međutim, tisuću puta sam se našao u situaciji da se ne mogu točno sjetiti gdje sam nešto pročitao. Možda se sjetim knjige, ili barem užeg kruga knjiga u kojem bi to moglo biti, ali točno gdje je to? Na početku? U sredini?

U takvim situacijama slijedi listanje i često uzaludna potraga za citatom ili željenim ulomkom. I to, naravno, ako ste kod kuće, pored svoje biblioteke. Vrlo frustrirajuće, posebice ako vam je sadržaj knjiga važan i na njega se oslanjate.

Osim što je vaša biblioteka sada s vama gdje god se nalazili, već slutite na koji način elektroničke knjige rješavaju taj problem. Kao i svaki digitalni dokument, i elektroničku knjigu možete pretraživati po ključnim riječima. Pa ako znate barem dio citata kojeg tražite, ime ili bilo što takvog, vrlo je jednostavno pronaći željeno mjesto u određenoj knjizi.

Nadalje, kad čitate, možete potcrtavati koliko god i kako god želite. Vaša će podcrtavanja ostati zabilježena u tekstu, ali i uz vaše osobne bilješke na kraju knjige. To znači da možete samo prijeći preko podcrtavanja i kao na dlanu vidjeti koji dijelovi knjige su na vas ostavili najveći utisak. Naravno, jednim klikom ste u mogućnosti vratiti se na originalni tekst u knjizi i vidjeti kontekst iz kojeg proizlazi.

Tome dodajte mogućnost vlastitih bilježaka – poput pisanja po marginama knjige, ali s neograničenim prostorom - i dobit ćete nešto doista iznimno: vaš personalizirani primjerak knjige, zajedno sa svim vašim utiscima i mislima! To je kao da ste zabilježili razgovor s vašim najboljim prijateljem – omiljenom knjigom. Doista neprocjenjivo!

Osjećam veliko žaljenje kad se sjetim što je sve prolazilo mojim umom dok sam čitao silne knjige tijekom svog života; koje su se sve i kakve misli rađale, a od kojih nisam zabilježio ni desetinu! Nisam, jer mi se nije dalo uvijek piskarati po bilježnicama i notesima. Ponekad, kad sam to i htio učiniti, nisam imao pri ruci ništa u što bih zapisao svoja opažanja. A ponekad sam i imao, stvarno zapisao svoje utiske, a zatim taj papir ili notes negdje zagubio. Kakva šteta!

Svatko onaj koji živi s knjigama odmah će shvatiti prednost elektroničkih knjiga: svi vaši zapisi, potcrtavanja, utisci, komentari... sve to ide s vašim primjerkom elektroničke knjige! Knjiga tako doista postaje vaša – napisao ju je autor, ali vi ste ju pročitali, probavili, doživjeli ju i s njom uspostavili određeni odnos. Taj je odnos zabilježen i postaje dio vaše knjige. Tako nešto je nezamislivo s papirnatim knjigama. Nakon godinu dana korištenja elektroničkih knjiga došao sam u fazu da mi je stvarno žao što neke od knjiga koje želim pročitati nisu u elektroničkoj verziji. Znam da su vrijedne, ali jednako tako ne želim više izgubiti ni svoje misli o njima. Tako da jednostavno čekam da se pojavi elektronička verzija koju ću s veseljem kupiti. Tek u rijetkim slučajevima, kad mi je zbog nečeg stvarno hitno, kupujem papirnatu knjigu. U međuvremenu radim s drugim knjigama koje imam u elektroničkom obliku i gradim neku posebnu strukturu, sasvim osobnu – ne samo biblioteku knjiga nego i sve ono što je ta biblioteka u meni potaknula. I sve to čuvam na jednom mjestu – uz elektroničke knjige.

Cijela ta priča o osobnom odnosu s elektroničkim knjigama ima svoj produžetak. Naime, neke platforme omogućavaju da dijelite potcrtavanja i bilješke s drugim čitateljima iste knjige, što nas dovodi do sasvim novog ali vrlo zanimljivog pojma "društvenog čitanja" (social reading). Zamislite kombinaciju društvenih mreža i aktivnog čitanja, dijeljenja komentara i mišljenja i svih drugih prednosti suvremene mrežne komunikacije i dobit ćete razlog zbog kojeg vjerujem u moguću renesansu čitanja knjiga. Umjesto dosadnog, prašnjavog posla okretanja žutih stranica, sada imate vrhunsku suvremenu tehnologiju iskorištenu na najbolji mogući način. Imate li bolju ideju za širenje kulture čitanja knjiga među generacijom koja odrasta s računalima?

Elektroničke knjige možda imaju neke svoje mane i neće nikada nadomjestiti klasične knjige u svakom pogledu. Međutim, prednosti koje nude, a posebice ova poticajna za mlade generacije vrijede više od svega drugoga.

Negdje tamo na početku ovog serijala napisao sam da čitam otprilike 2,5 knjige mjesečno u prosjeku. Elektroničke knjige i mogućnosti koje one nude čak su i u meni, zagriženom čitatelju, potaknule novu strast za čitanjem. Ukupni zbroj klasičnih i elektroničkih knjiga koje sam pročitao u posljednjih godinu dana (dakle u vrijeme od kad sam uveo elektroničke knjige u svoj život) se popeo na 48 knjiga! Dakle, gotovo pa da sam se približio jednoj knjizi tjedno!

Možda pripadam doista rijetkoj skupini ljudi koja toliko čita, ali ako postoji mogućnost da zbog elektroničkih knjiga, primamljivog medija i novih mogućnosti, ljudi povećaju količinu svog čitanja za 75% godišnje, onda je to mogućnost koju vrijedi istražiti, posebice od strane zainteresiranih za održavanje i širenje kulture čitanja knjiga.

U sljedećem nastavku dotaknut ću se nekih globalnih pitanja i posljedica prelaska s papirnatih na elektroničke knjige, a također i konkretnih pitanja oko kupovine i čuvanja svojih knjiga.

U međuvremenu, zanima me koliko vas često dolazi u nepriliku zbog nemogućnosti pronalaska citata ili nekog određenog sadržaja u knjigama? Koliko vas piše bilješke u posebne notese? Mislite li da bi bilo vrijedno personalizirati svoj primjerak knjige svojim utiscima? I na posljetku, da li vam je zanimljiva mogućnost da platforma na kojoj čitate elektroničke knjige odmah može poslužiti i kao društvena mreža odnosno poticaj na "društveno čitanje"?

01. 10. 2012.

Elektroničke knjige - zasloni, platforme i praktičnost

Moje preobraćenje počelo je s e-ink tehnologijom (elektronička tinta)!

Sjećate se kako se moja prva primjedba protiv elektroničkih knjiga odnosila na zaslon. Nekima to neće smetati, tim više što su zasloni na različitim uređajima danas mnogo ugodniji oku nego prije nekoliko godina. Meni je to, međutim, prilično značajno, jer kad razmišljam o elektroničkim knjigama, prije svega razmišljam i o specijaliziranim uređajima za njihovo čitanje.

Kad sam vidio kako izgleda zaslon posebno napravljen za čitanje elektroničkih knjiga, moj knjižni svijet se promijenio! Dakle, takav zaslon ne svjetluca i ne "krade oči" ni na koji način. Imate osjećaj da čitate papir. Kindle (Amazonov uređaj) došao je s crno bijelim crtežom na ekranu, za kojeg sam isprva pomislio da je papirnata naljepnica odnosno neka zaštitna folija! Nije bila – samo savršen ekran za čitanje knjiga!

Zaslon s elektroničkom tintom nema pozadinskog osvjetljenja, tako da ga ne možete čitati u mraku. Kao i za papir, potrebno vam je osvjetljenje – noćna lampica, recimo. Nema odbljeska, tako da ga možete čitati vani – na suncu. Što jača svjetlost, to vi bolje vidite – dakle idealno i za plažu, ako tako želite.

Mnogi će elektroničke knjige čitati na svojim tabletima ili mobitelima, sasvim zadovoljno uživajući i u drugim prednostima koje takvi uređaji imaju. Zaljubljenik u knjige će si ipak nabaviti specijalizirani čitač s e-ink zaslonom. Cijena takvih uređaja danas se kreće od 70 do recimo 200 eura, uz tendenciju smanjenja cijena. Vjerujem da će uz razvoj platformi i općenito tržišta elektroničkih knjiga i ti uređaji postati zapravo vrlo jeftini, gotovo besplatni.

Time je moja prva primjedba sasvim otpala. Druga se odnosila na praktičnost.

Što da vam kažem – ako sam ranije mislio da je knjiga praktičnija od računala, sada mislim obrnuto: čitač elektroničkih knjiga ima sve prednosti knjige, a ni jednu njenu manu, barem što se tiče praktičnosti. Dakle, nosim ga sa sobom u krevet i čitam ga pod svjetlom noćne svjetiljke. Zaslon s e-tintom troši vrlo malo energije (samo kad okrećete stranice), pa taj uređaj ne treba puniti kao mobitel svaki dan. Uglavnom zaboravim da je to električni uređaj i tek me upozorenje na ekranu koje se javlja otprilike jednom mjesečno podsjeti da bih ga morao napuniti.

Čitao sam ga na plaži i pod starom trešnjom i u parku na klupi. Nema praktičnije stvari od toga! U ruci je lagan – taman da ga osjetite, ali da se ne umorite u kojem god da ga položaju držite.

A kad smo već kod praktičnosti, evo: u mojem čitaču trenutno je oko dvije stotine knjiga koje sam sakupio tijekom prošlih godinu dana. Svih dvije stotine ide sa mnom kuda god krenuo! Ne moram razmišljati koju ću uzeti, pa čak ni koju ću čitati na putu. Nije mi potreban dodatni prostor u koferu kad se pakiram, a uvijek se mogu predomisliti i promijeniti knjigu kojoj posvećujem pažnju. U moj trenutni čitač stane oko tisuću knjiga, a ne sumnjam da će u uređaje koji dolaze stati i deset ili dvadeset puta toliko. Ne treba ni spominjati arhivu koju možete imati na drugom hard disku. A ako vaša knjižnica broji nekoliko tisuća knjiga, onda ste među mudrijim ljudima koje poznajem! I sve to stane u uređaj veličine malo većeg mobitela ili manjeg tableta.

Moj stan je prepun knjiga, police posvuda naokolo, od dnevne sobe, preko hodnika do spavaće sobe. Da nije ovog pomaka prema elektroničkim knjigama, počele bi se prelijevati i u kupaonicu! Toliko o praktičnosti.

Ali, zapravo, još malo o tome! Moram biti fer i istaknuti moguću manju manu elektroničkih knjiga što se toga tiče. Sistem funkcionira ovako: nakladnik koristi određenu platformu (to znači određeni softver) da bi omogućio čitanje svoje knjige. Za čitanje vam je potrebna aplikacija (aplikacije su obično besplatne i možete ih instalirati na svoj uređaj poput bilo kojeg drugog programa kojeg koristite.) Putem aplikacije posjećujete knjižaru u kojoj želite kupiti knjigu, a zatim ju i čitate.

Sve to znači da knjiga koju želite mora biti digitalno obrađena i dostupna na platformi koju koristite. U praksi, korisnici vole velike sustave poput Amazona, koji imaju svoje specijalizirane čitače i aplikacije, te milijune knjiga koje su vam tako dostupne. Međutim, platformi ima i drugačijih, posebice u zemljama gdje se Amazonu ne isplati investirati zbog veličine tržišta. Jedna od poznatijih platformi je Adobe Digital Edition, ili internacionalna platforma po imenom Kobo koja se u posljednje vrijeme dosta širi. U Hrvatskoj su s prodajom elektroničkih knjiga počele telekomunikacijske kompanije T-com (Planet 9) i VIP (TookBook). Koliko mi je poznato obje koriste Adobeovu platformu. Elibrika je prvi domaći proizvod, rezultat domaće pameti i investicija, čiji je cilj stvoriti dostupnu platformu za izdavače i vrhunsku aplikaciju za korisnike preko koje će se moći distribuirati i koristiti knjige prvenstveno na hrvatskom jeziku, ali i drugim jezicima.

U praksi je korištenje aplikacija i nabavka knjiga vrlo jednostavna i lako savladiva za svakog računalno i internetski pismenog korisnika. Međutim, problem može biti u tome što knjiga koju želite nije dostupna na vašoj omiljenoj platformi. U tom slučaju ćete morati instalirati dvije ili više aplikacija na svoj uređaj. Nije veliki problem, ali može predstavljati manju smetnju. Recimo, ako vas oduševi Amazonov Kindle, razočarat će vas činjenica da na njemu nećete moći čitati knjige koje nisu dostupne preko Amazona. Vjerujem da budućnost nije u megakompanijama koje monopoliziraju tržište, nego u prilagodljivim uređajima i aplikacijama koje možete instalirati bilo gdje poželite.

U svakom slučaju, ako se naviknemo na moguće računalne začkoljice oko različitih platformi, praktičnost elektroničkih knjiga daleko nadmašuje sve primjene klasičnih papirnatih knjiga.

U sljedećem nastavku ću vam opisati kako sam otkrio uosobljavanje mog primjerka elektroničke knjige – nešto o čemu sam sanjao dok sam poznavao samo one papirnate.

U međuvremenu, ako imate kakvih pitanja oko ove priče sa zaslonima, platformama i softverom, pitajte ili komentirajte. Praktično svakog dana se događa nešto novo, pa će biti zanimljivo pratiti razvoj tržišta elektroničkih knjiga u budućnosti.

29. 09. 2012.

Elektroničke knjige? Nikada!

Tako sam odgovorio barem desetak puta kad su me pitali što mislim o tome. U početku, to je bilo prije svega zato jer se "elektroničko" vezalo uz zaslon računala. Moram priznati, bilo mi je dosta sjedenja za stolom i gledanja u svjetlucave piksele, pa mi je prijedlog da bih tako mogao pročitati knjigu bio potpuno besmislen. Zasloni su za rad, informacije, filmove... a nikako i nikada za knjigu.

Kao što sam napisao u prvom nastavku, promijenio sam mišljenje, ali za sada vam neću objašnjavati kako i zašto. Za sada ću se poigrati đavoljeg odvjetnika i nabrojati sve moje razloge PROTIV elektroničkih knjiga.

Znači, na prvom mjestu je bio zaslon. Ionako mi se činilo da mi vid slabi prebrzo zbog silnih sati provedenih za računalom. Sad bih još trebao i čitati na isti način. Ne, hvala.

Druga stvar je bila praktičnost samog čitanja. Mislim, teško da računalo možete odnijeti sa sobom u krevet ili u voćnjak pod staru trešnju. Nekako to tamo ne pripada, dok se dobra stara papirnata knjiga sasvim uklapa u taj scenarij.

Treće, ne radi se samo o veličini samog uređaja (na posljetku, to je riješeno, recimo tabletima i drugim manjim džepnim "igračkama"). Zapravo me brinulo nešto sasvim obično: osjećaj okretanja stranica. Kako ću, pobogu, bez toga? Kako ću bez presavijenih kutova, šuštanja papira pod rukom, ljutnje zbog nemara prethodnih čitatelja, masnih mrlja od nečijeg doručka... No dobro, ovo posljednje se uglavnom odnosi na posuđene knjige, ali ta neka osobnost papirnatog predmeta i sadržaja koji krije u sebi... e, to mi je izgledalo potpuno nenadoknadivo u bilo kojoj elektroničkoj inačici. Da budem iskren, taj dio je i dalje nenadoknadiv, iako sam u elektroničkim knjigama pronašao drugačije načine uosobljavanja knjige kao "živog stvorenja" i prijatelja. Ali, o tom ću u detalje u sljedećem nastavku.

Pod četvrto bih naveo sve druge romantične razloge protiv elektronike. Recimo, miris knjige koja je upravo došla iz tiskare! Mmm... Ili, miris sto godina stare knjige požutjelih stranica koju ste pronašli u antikvarijatu! Mmm...

Ili, recimo, ulazak u lokalnu knjižnicu i pogled na stare drvene police koje se savijaju pod teretom knjiga koje leže na njima, poslaganih u pokušaju nadoknađivanja manjka prostora. Ljudi koji stoje pored njih, listajući ih i tražeći onu pravu – knjigu koja će ih oteti iz ovoga svijeta tijekom sljedećih desetak dana.

Ne znam, čak i sada, kad zagovaram elektroničke knjige, znam da će, ako sve to doista nestane, u meni nastati praznina koju neću moći ispuniti ničim. Ali, tješim se, tako je sa svom tehnologijom. Nekima su nedostajale kočije ili stari gramofoni s vinilnim pločama, ali oni su otišli u prošlost i tome nema pomoći.

U redu, hajdmo sad na ozbiljnije primjedbe. Moj put u digitalno doba počeo je u studentskim danima s Commodore 64 – jednim od prvih računala za kućnu uporabu (sjeća li se netko toga?). Ha, bio sam jedan od prvih studenata na Fakultetu za defektologiju, odsjek logopedija, a valjda i jedan među prvima na Zagrebačkom sveučilištu koji je svoj diplomski rad zasnovao na digitalnim uređajima! Sam sam izradio program za taj "komodorac" koji je mjerio vrijeme reakcije na vizualni podražaj, a zatim proveo istraživanje na eksperimentalnoj i kontrolnoj skupini djece. Kasnije sam na osnovu tog istog Commodora 64 napravio niz vježbi koje sam koristio s djecom u terapeutskom radu. E, to je bilo nešto novo i baš zanimljivo! Početak osamdesetih prošlog stoljeća – ni mobitela ni kompjutera nigdje naokolo- no, niti sam ja nastavio rad u tom području, niti je Commodore 64 preživio to desetljeće. Pojavili su se prvi PC-ovi i Macovi, a moj program je sada samo smješna mala epizoda iz nedavne prošlosti.

Poanta je u sljedećem: kad bih ga htio prebaciti na PC, obnoviti, preraditi ili bilo što s njim raditi, morao bih početi ispočetka. Pobogu, bio je zapisan na magnetsku traku! Gdje bih danas uopće našao kazetofon preko kojeg bih to očitao?

Imate li još onih starih flopy disketa s početka PC doba? Kako biste sada s njih skinuli neki zapis kad računala ne dolaze više s uređajima koji to mogu čitati? Ista stvar će se dogoditi s CD i DVD uređajima.

Znate što želim reći – tehnologija ide naprijed, a to znači da današnji mediji digitalnog zapisa neće trajati zauvijek. Ukoliko bi se sve knjige prebacile u digitalni oblik, tko će ih stalno prebacivati na nove medije?

Ili, da uzmem katastrofični scenarij mogućeg (ne ulazim u vjerojatnost takve mogućnosti) okretanja magnetskih polova Zemlje ili nekog sličnog kozmičkog događanja koje će spržiti sve digitalne uređaje. Ako knjiga kao materijalnih predmeta više neće biti, moglo bi se dogoditi da sva pisana baština čovječanstva nestane u trenu.

Dakle, trajnost i moguća opasnost po digitalne zapise predstavljaju moju petu primjedbu protiv elektroničkih knjiga.

Šesta je vezana uz moju profesiju spisatelja, odnosno profesionalnu vezanost za nakladništvo. Znam da prosječnom čitatelju to ne izgleda važno, ali radi se o stvarnom problemu koji utječe na budućnost knjige. S digitalnim zapisima i Internetom pojavila se nova filozofija "djeljenja" svega. Mrežni anonimci traže slobodu konzumacije svih sadržaja, a nakladničke industrije svih vrsta se protiv toga bore jer žele naplatiti svoj posao. Kao potrošaču, zamisao o besplatnim sadržajima izgleda mi sjajno. Kao profesionalcu koji od toga živi, javlja se niz pitanja. Da bi se knjiga (kako tiskana tako i ona elektronička) našla pred očima čitatelja, potreban je autor koji troši znatan dio svog vremena za pisanje. Osim nje ili njega potrebni su drugi stručnjaci: urednici, lektori i savjetnici. Potrebni su i poduzetnici koji će uložiti svoj novac u dobre ideje. Također, iza toga stoje i administrativni radnici koji moraju odgovarati na mailove i telefone, te knjižiti i evidentirati. Potrebni su i distributeri i promotori, i tako dalje. Znači, ako je proizvod besplatan za korisnika, sve te ljude mora platiti netko drugi, a to obično znači da će proizvod biti više, manje reklamnog tipa i da će investitor kroz njega promovirati nešto drugo. Drugim riječima, besplatni internetski ili elektronički sadržaj uglavnom znači smrt neovisnog stvaralaštva. A to ne želimo, zar ne?

Naravno, oko svega toga ima mnogo rasprava i različitih mišljenja, zakona koji ne valjaju, kriminala koji se događa, zlouporaba koje se najavljuju i slično. Nema nam druge nego se nositi s tim i vidjeti kako će se sve to u budućnosti riješiti. Međutim, nekoliko godina unazad sa stajališta profesionalaca, elektronička knjiga predstavljala je nepoznati rizik. Pojavljuje se pitanje zaštite, razbijanja zaštite, zakonskih posljedica, mjera koje se moraju poduzeti u tom smislu i velikog niza drugih stvari s kojima se jednostavno nisam želio baviti. I stoga je moj odgovor na elektroničku knjigu ponovo bio negativan.

U ovom trenutku sam i kao profesionalac promijenio mišljenje iako su argumenti protiv i dalje ostali. Zaključio sam da je bolje suočiti se s tim problemima nego odumrijeti zajedno s dinosaurima, željeznicom na ugljen i vinilskim pločama. Potencijalne koristi za sve, i za profesionalce i za korisnike, znatno su veće nego opasnost od zlouporabe. Što me navelo na promjenu mišljenja? O tome detaljnije u sljedećim nastavcima.

U međuvremenu, zanima me kako vi gledate na sve ovo? Neke od argumenata ve ste napisali u komentarima na prethodni napis. Ima li možda joše nečega što bi vi istakli kao važno, a ja sam propustio? Kad bi papirnate knjige sasvim nestale - što se, nadam se, neće dogoditi - i zamijenile ih one elektroničke, što bi vam doista najviše nedostajalo?