30. 11. 2012.

Točka bez povratka

Proces razdvajanja svjetova je otpočeo i vidljiv je u smislu polarizacije različitih struja razmišljanja, pogleda na svijet, političkih, društvenih i gospodarskih napetosti. Vrlo vjerojatno će na mnogim mjestima prerasti u otvorene sukobe i rat. Tome svjedočimo tijekom niza godina, polako se približavajući vrhuncu.

Na tom putu, (ne)slavna 2012., zapravo je bila jedna od boljih, usprkos negativnim očekivanjima i predviđanjima. Zimski solsticij, 21.12.2012., iako važan i, da tako kažem, "moćan" datum, neće donijeti spektakularne društvene promjene, a vrlo vjerojatno niti bilo kakve kataklizmičke događaje. Nabolje čemu se možete nadati je da iskoristite "energiju" tog trenutka i otvorite vrata drugačijeg svijeta za sebe (kao što će učiniti polaznici Solsticijske preobrazbe).

Međutim, što je s razdvajanjem svjetova? Jesmo li prešli onu nevidljivu granicu nakon koje više nema povrataka i naša će se višedimenzionalna stvarnost raspasti?

Za one koji nisu upoznati s tim, pisao sam o razdvajanju svjetova u svojoj posljednjoj knjizi istog imena. Ovih dana izlazi roman nastao na toj osnovi, s naslovom "Prije nego odemo predaleko", kojeg ću predstaviti 14.12.2012. u Zagrebu.

Ukratko, radi se o neobičnoj, ali ipak ne tako nepoznatoj zamisli o postojanju paralelnih stvarnosti, mogućem kontaktu s njima i utjecaju koje jedna na drugi imaju. Zainteresirani mogu pogledati jednosatni video s predavanja o toj temi (preko 20 tisuća gledanja).

Proces je otpočeo, to je nesumnjivo, ali nije još prešao točku nakon koje postaje nepovratan. Prošle godine u ovo vrijeme često smo razgovarali o tome zašto bismo taj proces uopće morali sprečavati? Nije li prirodno i zapravo sasvim u redu da se neke stvari jednostavno raščiste na najdubljoj razini te da oni koji ne prihvaćaju promjene nastave u svom svemiru, a oni drugi u svom?

Možda bi tako i bilo da je tako jednostavno! Stvari su međutim malo drugačije. Svi smo u istom loncu. Nema bijega iz naše stvarnosti, pa ćemo tako, ako proces doista pređe "horizont događanja" svi osjetiti njegove posljedice. Količina patnje bi u tom slučaju bila znatno veća nego ako bismo uspjeli postići ravnotežu u svome svijetu.

Najčešća pitanja su  glasila: "Kada će to biti?"; "Da li je 21.12.2012. taj datum?"; "Da li ćemo svo to nesumnjivo znati, ili je to informacija za privilegirane?"

U jyotish analizi 2012. godine, objavljenoj prije otprilike godinu dana kao kandidata za točku bez povratka istaknuo sam jedan datum.  To nije bio zimski solsticij, već 27.11.2012!

Da li se ovih dogodilo nešto što bi ukazalo da je proces razdvajanja svjetova nepovratan?

Koliko znam, nije.

To bi trebala biti dobra vijest! Još uvijek smo na okupu, svi mi, i još uvijek se kuhamo na laganoj vatri. To ne znači, međutim, da se konačni korak nakon kojeg nema povratka neće dogoditi bilo kada tijekom sljedećih nekoliko godina (razdvajanje svjetova kao proces smješteno je u razdoblje između 2012. i 2021.)

Što se tiče "privilegirane informacije", kao što sam objašnjavao i ranije, tako i sada ukazujem na činjenicu da će svatko, ili barem velika većina, znati kad je točka bez povratka prijeđena. Ako se to dogodi, samo tkivo naše stvarnosti počet će pokazivati znakove raspadanja. Znatno će se povećati broj neobičnih događanja i to onih koji će biti vidljivi svima. Doslovce, čuti ćete na vijestima za to! Ako neće biti tamo, znači da je sporadično i nevažno.

U međuvremenu, svatko od nas, po svojoj savjesti, čini najviše što može za boljitak svijeta u kojem živimo. Ili za svoj vlastiti boljitak, što bi, u slučaju da pri tom ne ugrožavate druga stvorenja oko sebe, trebala biti ista stvar.

Godina koja je pred nama, 2013., sa stajališta jyotisha, slična je 2012., s malo smanjenom dozom pozitivnih činitelja. Na globlanoj razini stvari će se odvijati u predvidljivom smjeru - dakle nema ništa novog. Na unutarnjoj razini, međutim, za mnoge, to će biti godina stvarnog iskoraka iz lanaca iluzije. Ako se sjećate, 2012. sam prema jyotishu nazvao "godinom buđenja". 2013. je godina "dekonstrukcije".

Što to točno znači, saznat ćete uskoro, u jyotish analizi 2013. koja stiže unutar desetak dana.

25. 11. 2012.

Divljaci

Prije nekog vremena imao sam prigode pogledati film "Divljaci" (Savages), Olivera Stonea, s impresivnom glumačkom ekipom.

Tehnički je savršeno odrađen, prepun eksplicitnih scena nasilja, obračuna između raznih dijelova krim miljea, narko kartela i svih drugih elemenata koji mu jamče gledanost (iako to ne preporučujem osjetljivim dušicama, ako takvih danas ima). Uzgred, naslov filma nije zbog divljački nasilnih scena, iako bi mogao biti, već zbog činjenice da troje glavnih junaka na kraju završe na nekom skrivenom rajskom otoku u Indoneziji, živjeći gotovo izvan civilizacijskog dosega; životom koji bi se u određenom smislu mogao nazvati primitivno izvornim ili "divljačkim", kako to objašnjava Ophelia odnosno O., unutar čije naracije je smješten film.

Kao i u svakom filmu, i u ovom mora biti seksa i ljubavnih zavrzlama. Zapravo, upravo taj dio je razlog što o njemu pišem! Naime, cijela radnja filma se zasniva na činjenici da je Ophelia djevojka dvojice muškaraca, Chona i Bena. Njihov odnos je otvoreno višeljuban, žive zajedno, vode ljubav ponekad odvojeno (recimo na početku filma kad se Ben vraća s dugog puta, Chon uviđavno odlazi na plivanje, da ostavi prostora Benu i O. - to je nešto što može razumjeti samo onaj tko ima iskustva u višeljubnim odnosima), a ponekad i i zajedno (prije Ophelijine otmice, dok planiraju zajednički budući život na otoku). Chon i Ben nisu biseksualci niti nemaju međusobnu homoseksualnu vezu.

Oko svega toga nema previše objašnjavanja niti drame, situacija je predstavljena takva kakva jest i upravo se na njoj zasniva radnja filma. Naime, budući da Ben i Chon vode uspješan posao s "travom", jedan narko kartel otima Opheliu s namjerom da ih ucjenjuje. Njih dvojica, bez mnogo razmišljanja, kreću u akciju spašavanja, odnosno čine sve ne bi li izvukli O. iz opasnosti i pri tom su spremni žrtvovati sve što imaju, pa i svoje živote.

Otprilike kao što bi princ iz bajke žrtvovao svoj život za spas svoje princeze. Samo što su sad u pitanju dva princa. Koja se ne natječu jedan s drugim, savršeno se slažu, najbolji su prijatelji i bore se za zajedničku sreću koju su ranije imali u trojnom odnosu.

Da se razumijemo, ne smatram film nekim remek djelom (iako je zanimljiv za gledanje i nesumljivo glumački i tehnički jako dobar) – slobodno ga možete prekrižiti sa svoje liste "obavezno pogledati". Ne smatram ga ni posebno važnim za ideju višeljublja. O tome recimo mnogo bolje govori jedan bolji film od ovoga, jednako tako slavnog režisera Woody Allena, "Vicky Christina Barcelona" o kojem sam također pisao prije nekog vremena..

Međutim, znakovitim smaram da se jedna takva situacija, do nedavno potpuno marginalizirana i nemoguća, sada upotrebljava kao podloga za radnju filma koji ima potencijal masovne gledanosti! Možda će neki na to gledati kao na još jedan hir, još jednu anomaliju kriminalnog okruženja. Međutim, ako u filmu ima "loših momaka" oni su i na jednoj i na drugoj strani. Jedini stvarno pozitivan lik u cijeloj priči – lik koji nema krvi na rukama je Ophelia. A ona je višeljubna.

Sve u svemu, bez obzira na kontekst filma, upravo taj nedostatak ideoligiziranja oko višeljubne situacije je ono što daje nadu da se stvari ipak kreću u smjeru ravnoteže i nediskriminiranja raznih oblika izražavanja ljubavi. Ako ste jednoljubni, romantično zaljubljeni i u potrazi za jedinim pravim, bilo je i bit će filmova i knjiga u kojima se govori upravo o tome. Ako ste višeljubni i razmišljate i osjećate drugačije, možda će se sada naći i pokoji film u kojem je vaša situacija ocrtana kao uobičajena i normalna.

U samom filmu postoji samo jedna scena u kojoj Opheliji njena tamničarka, šefica narko kartela, pokušava objasniti da nešto nije u redu s njenom ljubavlju. Kaže joj nešto ovako: "Tvoji dečki više vole jedan drugog nego tebe. Jer da nije tako, ne bi te djelili."

Moram priznati da tijekom raznih rasprava o višeljublju takav argument još nisam čuo! Međutim, koliko god izgledao svjež, on je u tom konkretnom slučaju besmislen – opovrgava ga sama radnja filma. Da dečki više vole jedan drugog, i da im O. nije važna, mogli bi lijepo pokupiti svoju lovu i otići sami u Indoneziju i tamo naći neku drugu djevojku. Umijesto toga oni pokreću pravi rat protiv onih s kojima nitko ne želi ratovati, ne bi li ju spasili! Valjda im je onda stalo do nje. Više nego do vlastitog života. Obojici. Istovremeno.

Uh, nezamislivo, zar ne?

Nije, ako imate imalo iskustva.

Film sam inače gledao s dvije svoje partnerice s kojima sam u višeljubnom odnosu. Nakon filma imali smo kratku vrckavu raspravu o toj rečenici. Morao sam biti siguran da narko-šefica nije u pravu, i da cure ne vole jedna drugu više nego mene! Ali, ne brinite, vrlo brzo smo to riješili – u salvama smijeha!

Problem je u tome što jednoljubni razmišljaju sa svoje razine i uvijek unose neko vaganje u odnos, neku procjenu. Na kraju filma O. izgovara dvije rečenice koje bi mogle promaći neiskusnima. Kaže, otprilike koliko se sjećam, ovako: "Nikad ne voliš dvije osobe na isti način. Uspros tome što ljudi misle, to ne funkcionira tako."

Po tome, i nekim drugim rečenicama i situacijama iz filma, vjerujem da je scenarij pisala osoba s iskustvom kojeg je, na mala vrata, gotovo neprimjetno, utkala u film. Jer, svatko tko je iskusio makar malo pravog višeljublja u praksi, zna da bi na "ulazu" u svaki takav odnos morao stajati jasno istaknuti natpis: "Uspoređivanje nepoželjno. U suprotnom, postoji velika vjerojatnost od urušavanja."

Napomena: istovjetni post objavljen je na zajedničkom blogu u kojem sudjelujem, a koji govori o novim odnosima.

24. 11. 2012.

Čega ima u tišini?

Nakon šest dana intenzivnog istraživanja tišine, sjedio sam s petnaestak suputnika u dvorani uronjenoj u sumrak. Upravo smo završili dugo "sjedenje" u meditaciji i aktivaciji. Gotovo dva sata, a opet manje nego prethodnih dana. Bili smo na izlasku - sutradan je planiran odlazak kući.

Već dvadesetak godina podučavam razne tečajeve iz programa Integralne meditacije. Lijepo je provesti osobu kroz početne korake i pokazati joj kako izgleda tišina u praksi. Međutim, iskustva koja se javljaju na naprednim tečajevima sasvim su drugačija priča.

Te smo večeri jednostavno ostali sjediti u tišini. Bilo bi razumljivo da smo ustali, pokrenuli se, otišli na večeru... Međutim, nitko se nije pomaknuo. Tišina je bila toliko gusta da jednostavno nismo morali učiniti ništa. Nije bilo potrebe za ničim. Riječi su bile suvišne. Misli su također stale. Ostali smo lebdjeti u pucketavoj tišini. Ako to netko od nas nije do tada znao, sada je saznao što znače izrazi poput "vječnost sadašnjeg trenutka" ili "apsolutna prisutnost".

Baš svi, bez iznimke, i oni od sedamnaest godina kao i oni od šezdeset, bili su savršeno mirni. Ni pokreta. Ni glasa.

Čisto savršenstvo.

Znate li i vi kako to izgleda? Jeste li to ikada osjetili?

Ako jeste, onda znate što znači biti.

09. 11. 2012.

Nagrada za suosjećanje

Knjiga "Veličanstveni Saturn" otisnuta je u preko 30 tisuća primjeraka, i još se širi i traži. Dobra vijest je da će se uskoro i ona, putem eLibrike, moći nabaviti u elektroničkom obliku. Besplatno, kao što je besplatno bilo i tiskano izdanje.

Ono što je zapanjujuće u dobrim knjigama je da ih možete pročitati mnogo puta, a da vas ipak iznova iznenađuju svojim poukama.

Podijelit ću s vama jednu FB prepisku između MK i mene.

MK: "S vašom knjigom 'Veličanstveni Saturn' sam se susrela prvi puta kada sam imala 18 godina. Pročitala sam je nekoliko puta. Bila mi je poklanjana čak dva puta. Imam jedno pitanje na koje ne mogu naći odgovor. Zasto je kralj Vikarama bio nagraden od Šanija? Dali to podržava dogmu koja se provlači kroz stoljeća da ćemo biti nagrađeni za bol i patnju?"

APK: "Draga MK, dargo mi je da ste knjigu čitali nekoliko puta, ali odgovor je ipak u njoj!

Dakle, ako sam ja knjigu dobro shvatio (uvijek postoji mogućnost da nisam), Vikarama je na kraju bio nagrađen samo zbog ove rečenice:

“Ne tražim ništa za sebe”, rekao je tihim ali odlučnim glasom. “Ali imam jednu veliku molbu. Molio bih te, o uzvišeni učitelju, molio bih te punim srcem da više nikada nitko ne mora pretrpjeti takve patnje kakve sam ja pretrpio, bez obzira na to kakvu karmu nosio na sebi.”

Patnja je bila logična posljedica pogrešaka, arogantnosti, neznanja i gluposti. To nije nagrađeno ničim. Ali ovo gore - to jest!