Prethodni članak: U ŠTO VJERUJEMO, TO NE ZNAMO
Pojam viveka znači "razlučujuća snaga". Radi se o tome koliko ste sposobni razlučiti jedno od drugog. Viveka se može odnositi na grube psihokognitivne sposobnosti poput, recimo, sposobnosti čitanja u smislu razlikovanja različitih grafema (slova), ili pak na razlikovanje boja (u tom je smislu "sljepoća za boje" poremećaj viveke na perceptivnoj razini).
Pitanje budnosti (percepcije stvarnog svijeta) i sanjanja (percepcije iluzornog svijeta) svodi se također na pitanje viveke. U kojoj ste mjeri sposobni razlučiti jedno od drugog?
Budući da izraz viveka ima jogijsko podrijetlo, evo što o tome kaže Patanđali. Nakon što je objasnio stanje joge, govori o tome kako će se javiti određena zbunjenost zbog miješanja različitih stvarnosti (stanja svijesti). Tek kad toga nestane, dolazi do stanja oslobođenosti ili kaivilye.
II. 25: tadabhāvātsaṃyogābhāvo hānaṃ tuddṛśeḥ kaivalyam। २५
Kada zbunjenosti nestane, dolazi stanje slobode.
Ali, što će ukloniti tu zbunjenost? Odgovor je:
II. 26: vivekakhyātiraviplavā hānopāyaḥ। २६
Razlučivanje (viveka) je sredstvo kojim se to postiže.
Patanđalijeve Joga sutre neobično su snažan i vrijedan spis. Njegova je izravna tema joga –posebno stanje bivanja ili svijesti po sebi, kao i razvoj stanja svijesti koji slijedi nakon toga.
Prosvjetljenje NIJE glavna tema Joga sutri! Međutim, Patanđali je ostavio dovoljno procijepa, dovoljno "crnih rupa", o koje će se svatko otvorena uma prije ili kasnije spotaknuti. U trenutku pada, kada se konstrukcije nametnute tumačenjima raznih tradicija i škola raspadnu, jasno se pokazuju putokazi koji pokazuju prema van, na mjesto koje se ne može opisati, pa čak ni tako sažetim jezikom kao što je to jezik joga sutri.
Viveka se, dakle, ističe kao sredstvo konačnog uklanjanja zbunjenosti lažnim i sagledavanja istinitog.
U redu, ne želim vas opterećivati jogijskim razmišljanjima, pa čak ni iskustvima. Prosvjetljenje nije jogijsko iskustvo. Ono dolazi na kraju toga, kad iskustvo prestane. Upotrebljavam izraz viveka jer je praktičan. Mogao bih vam umjesto toga pisati traktate o Noamu Chomskom i neurolingvistici koja, u konačnici, ukazuje na isto mjesto. Ili pak o dekonstrukcionalizmu Jacquesa Derride, koji, usprkos svojoj neobičnosti, ukazuje na poantu koju svi uglavnom uspješno ignoriramo.
Umjesto toga, probat ću to izreći jednostavnije.
Pojmovi koji postoje u našem umu su konstrukcije. Oni utječu na našu percepciju, od nje stvarajući dodatnu konstrukciju koja podupire onu prethodnu.
Riječi kojima se izražavamo (a to znači i misli koje imamo) označavaju pojmove, ali – budući da nisu identične njima – zahtijevaju novu konstrukciju.
Između iluzije i stvarnosti stoji dakle: riječ (misao), zatim spoznajni proces (percepcija, intelekt) i pojam (značenje, jogijska vasana).
Ili, još jednostavnije:
Mi najčešće pridajemo riječima značenje koje one nemaju, PODRAZUMIJEVAJUĆI da ga imaju. Cijeli naš život zasniva se na nepreciznim konstrukcijama riječi, misli i pojmova. Nikad, ili gotovo nikad, nismo toj zamršenoj tmuši niti, kotačića, razbacanih ideja, mrlja i ožiljaka pristupili sustavno, od onog što je očigledno, jasno i svima vidljivo.
Umjesto da vidimo to što vidimo i znamo to što znamo, mi podrazumijevamo mnogobrojna značenja, a među njima radimo selekciju prema uvjerenjima.
Uporaba viveke znači prestanak s tim. Viveka znači da jasno vidimo KOLIKO I KAKVO ZNAČENJE NOSE RIJEČI (MISLI). Ni manje ni više.
Učenje viveke u početku je dekonstrukcija značenja određenog pojma – dolazak do onog što on doista znači, bez bilo kakvih dodataka.
U tom procesu mnogobrojni pojmovi otpadaju kao izmišljeni i iluzorni. Malo njih ostaje.
Proces dekonstrukcije na određeni je način proces u kojem ponovno učimo misliti i govoriti. Jednom kad to savladamo, iluzorne konstrukcije više nas ne mogu zaštititi od stvarnosti. Zato taj proces može biti bolan.
Međutim, jednom kad takvo razmišljanje savladamo, preostaje nam da ga primijenimo na svijet oko sebe i VIDIMO kako stvari zapravo stoje.
Savladana viveka nije stvar filozofije. Zaključak kojeg donosite na osnovi viveke nije vaše mišljenje. Nitko ga nikada i nikako ne može osporiti. Viveka vam otkriva stvari kakve jesu. Nikakvi argumenti nakon toga više ne dolaze u obzir. Dva čovjeka koji upotrebljavaju viveku vide i znaju ISTU STVARNOST.
Kao što teoretičari znanosti znaju, a danas i mnogi laici koji su zavirili u zbunjujuće dubine suvremene fizike, znanost otkriva funkcionalnu istinu – istinu koja djeluje, a ne istinu koja je sigurna i apsolutna.
Na određeni je način viveka suprotna tome: nju ne zanima praktična istina, funkcionalna istina (kao što sam vam govorio – nema koristi od dekonstrukcije iluzije), već ono što jest, kakvo jest.
Prva dva koraka u procesu dekonstrukcije iluzije odnose se na učenje viveka načina razmišljanja na primjeru onog što nam je zanimljivo – na primjeru prosvjetljenja. Ako to naučite (a hoćete, ukoliko ne pokleknete pod teretom spoznaje da je većina toga što ste mislili da znate izmišljeno), ostatak puta prema konačnom zaključku je poput sklizanja niz tobogan.
***
Za sada, posljednji članak u ljetnoj seriji 2014.
Ova je serija članaka (anti)najava za seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije", 27.09.2014.
Pojam viveka znači "razlučujuća snaga". Radi se o tome koliko ste sposobni razlučiti jedno od drugog. Viveka se može odnositi na grube psihokognitivne sposobnosti poput, recimo, sposobnosti čitanja u smislu razlikovanja različitih grafema (slova), ili pak na razlikovanje boja (u tom je smislu "sljepoća za boje" poremećaj viveke na perceptivnoj razini).
Pitanje budnosti (percepcije stvarnog svijeta) i sanjanja (percepcije iluzornog svijeta) svodi se također na pitanje viveke. U kojoj ste mjeri sposobni razlučiti jedno od drugog?
Budući da izraz viveka ima jogijsko podrijetlo, evo što o tome kaže Patanđali. Nakon što je objasnio stanje joge, govori o tome kako će se javiti određena zbunjenost zbog miješanja različitih stvarnosti (stanja svijesti). Tek kad toga nestane, dolazi do stanja oslobođenosti ili kaivilye.
II. 25: tadabhāvātsaṃyogābhāvo hānaṃ tuddṛśeḥ kaivalyam। २५
Kada zbunjenosti nestane, dolazi stanje slobode.
Ali, što će ukloniti tu zbunjenost? Odgovor je:
II. 26: vivekakhyātiraviplavā hānopāyaḥ। २६
Razlučivanje (viveka) je sredstvo kojim se to postiže.
Patanđalijeve Joga sutre neobično su snažan i vrijedan spis. Njegova je izravna tema joga –posebno stanje bivanja ili svijesti po sebi, kao i razvoj stanja svijesti koji slijedi nakon toga.
Prosvjetljenje NIJE glavna tema Joga sutri! Međutim, Patanđali je ostavio dovoljno procijepa, dovoljno "crnih rupa", o koje će se svatko otvorena uma prije ili kasnije spotaknuti. U trenutku pada, kada se konstrukcije nametnute tumačenjima raznih tradicija i škola raspadnu, jasno se pokazuju putokazi koji pokazuju prema van, na mjesto koje se ne može opisati, pa čak ni tako sažetim jezikom kao što je to jezik joga sutri.
Viveka se, dakle, ističe kao sredstvo konačnog uklanjanja zbunjenosti lažnim i sagledavanja istinitog.
U redu, ne želim vas opterećivati jogijskim razmišljanjima, pa čak ni iskustvima. Prosvjetljenje nije jogijsko iskustvo. Ono dolazi na kraju toga, kad iskustvo prestane. Upotrebljavam izraz viveka jer je praktičan. Mogao bih vam umjesto toga pisati traktate o Noamu Chomskom i neurolingvistici koja, u konačnici, ukazuje na isto mjesto. Ili pak o dekonstrukcionalizmu Jacquesa Derride, koji, usprkos svojoj neobičnosti, ukazuje na poantu koju svi uglavnom uspješno ignoriramo.
Umjesto toga, probat ću to izreći jednostavnije.
Pojmovi koji postoje u našem umu su konstrukcije. Oni utječu na našu percepciju, od nje stvarajući dodatnu konstrukciju koja podupire onu prethodnu.
Riječi kojima se izražavamo (a to znači i misli koje imamo) označavaju pojmove, ali – budući da nisu identične njima – zahtijevaju novu konstrukciju.
Između iluzije i stvarnosti stoji dakle: riječ (misao), zatim spoznajni proces (percepcija, intelekt) i pojam (značenje, jogijska vasana).
Ili, još jednostavnije:
Mi najčešće pridajemo riječima značenje koje one nemaju, PODRAZUMIJEVAJUĆI da ga imaju. Cijeli naš život zasniva se na nepreciznim konstrukcijama riječi, misli i pojmova. Nikad, ili gotovo nikad, nismo toj zamršenoj tmuši niti, kotačića, razbacanih ideja, mrlja i ožiljaka pristupili sustavno, od onog što je očigledno, jasno i svima vidljivo.
Umjesto da vidimo to što vidimo i znamo to što znamo, mi podrazumijevamo mnogobrojna značenja, a među njima radimo selekciju prema uvjerenjima.
Uporaba viveke znači prestanak s tim. Viveka znači da jasno vidimo KOLIKO I KAKVO ZNAČENJE NOSE RIJEČI (MISLI). Ni manje ni više.
Učenje viveke u početku je dekonstrukcija značenja određenog pojma – dolazak do onog što on doista znači, bez bilo kakvih dodataka.
U tom procesu mnogobrojni pojmovi otpadaju kao izmišljeni i iluzorni. Malo njih ostaje.
Proces dekonstrukcije na određeni je način proces u kojem ponovno učimo misliti i govoriti. Jednom kad to savladamo, iluzorne konstrukcije više nas ne mogu zaštititi od stvarnosti. Zato taj proces može biti bolan.
Međutim, jednom kad takvo razmišljanje savladamo, preostaje nam da ga primijenimo na svijet oko sebe i VIDIMO kako stvari zapravo stoje.
Savladana viveka nije stvar filozofije. Zaključak kojeg donosite na osnovi viveke nije vaše mišljenje. Nitko ga nikada i nikako ne može osporiti. Viveka vam otkriva stvari kakve jesu. Nikakvi argumenti nakon toga više ne dolaze u obzir. Dva čovjeka koji upotrebljavaju viveku vide i znaju ISTU STVARNOST.
Kao što teoretičari znanosti znaju, a danas i mnogi laici koji su zavirili u zbunjujuće dubine suvremene fizike, znanost otkriva funkcionalnu istinu – istinu koja djeluje, a ne istinu koja je sigurna i apsolutna.
Na određeni je način viveka suprotna tome: nju ne zanima praktična istina, funkcionalna istina (kao što sam vam govorio – nema koristi od dekonstrukcije iluzije), već ono što jest, kakvo jest.
Prva dva koraka u procesu dekonstrukcije iluzije odnose se na učenje viveka načina razmišljanja na primjeru onog što nam je zanimljivo – na primjeru prosvjetljenja. Ako to naučite (a hoćete, ukoliko ne pokleknete pod teretom spoznaje da je većina toga što ste mislili da znate izmišljeno), ostatak puta prema konačnom zaključku je poput sklizanja niz tobogan.
***
Za sada, posljednji članak u ljetnoj seriji 2014.
Ova je serija članaka (anti)najava za seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije", 27.09.2014.