Razvila se vrlo zanimljiva rasprava. Pedesetak ljudi je klikom na "like" potvrdilo da bi to učinilo bez mnogo razmišljanja. Međutim, podosta komentara ukazivalo je na činjenicu da ljudi vole živjeti u gradovima. Razumni argumenti za tako nešto uključivali su mogućnost brže interakcije s drugim ljudima, dostupnost kulturnih događaja, nabavka proizvoda kojih u manjim sredinama nema i slično. Neki su spominjali činjenicu da postoji razlika između manjih gradova i velegradova te povlačili crtu prihvatljivosti prema osobnom izboru. Neki su odlazak iz gradova nazivali "bijegom", a neki tvrdili da, ako imamo unutarnji mir, osjećati ćemo se dobro ma gdje stanovali.
Malo me zamislilo sve to što sam pročitao. Možda čak mogu reći da me i iznenadilo. Sudeći prema svojim vlastitim osjećajima, teško mi je povjerovati da bilo tko, iz bilo kojeg razloga želi živjeti u gradu.
Pa sam se počeo pitati zašto je tome tako? Da li je doista stvar u ukusu i odabiru? Ali, tko bi i zašto, pobogu, odabrao patiti u gradu, kad može odahnuti s olakšanjem izvan njega?
O tom sam pitanju razmišljao putujući prema Zagrebu, i nekako baš na ulazu u njega, u trenutku kad obično udarim u energetski zid gradskog ozračja, shvatio da je stvar upravo u - tom zidu! Da li je moguće - pomislio sam – da ga drugi ljudi ne osjećaju?
A zatim sam u otkrovenju shvatio da je to itekako moguće: razlike u doživljavanju svijeta uvijek su bile u korijenu svih nesporazuma. Većina ljudi koji želi živjeti u gradu (opet, na stranu to što moraju biti tamo) ne doživljava ga na isti način kao što ga doživljavam ja.
Opisat ću vam svoj doživljaj grada i pokušati prenijeti zašto me iznenađuje bilo što drugo od "biježi što dalje" izbora. Ispričavam se unaprijed ako se bilo što od napisanog nekome učini poput kritike ili osude. Namjera mi je samo opisati svoje iskustvo te, možda, potaknuti u nekima od vas razmišljanje o vlastitom iskustvu.
No, prije toga, želio bih par rečenica posvetiti argumentu "unutarnjeg mira" koji vam omogućava da živite bilo gdje, pa čak i u bučnim gradskim uvjetima, pretrpanim zgradama i zagađenim ulicama. Neki ljudi misle, obično su to oni koji samo teže unutarnjem miru, a još ga nisu postigli, da će im ostvarenje tog cilja omogućiti neku vrstu "nedodirljivosti" na vanjske utjecaje. Istina je međutim, malo drugačija: stabilnost - da, sposobnost da izdržite teškoće - da, ali nedodirljivost – to ne. Naime, mir vaše duše uvijek znači da ste povezani – mnogo dublje nego bi to ikada mogli postići mislima, riječima ili postupcima – s ljudima oko sebe. Uz stvarni mir ide i osjećaj jedinstva i povezanosti, a to odmah znači i javljanje osjećaja suosjećanja. Drugim riječima: zaboravite na utočište u koje možete pobjeći kad poželite. To je lažan osjećaj zasnovan na neznanju i nerazumijevanju prirode života. Kao i neosjetljivosti na titraje života koji vas okružuju cijelo vrijeme i s kojima ste duboko povezani. Jednom kad ste mirni iznutra, odmah ćete shvatiti da vaše malo ja, upravo takvo, mirno, odjednom raste i širi se i postaje mi.
Da ne govorim o tome kako je filozofija "meni je dobro u mojem utočištu" zasnovana na sebičnom i zapravo pasivnom stavu koji ne može proći ako postoji imalo suosjećajanja u vama. Drugim riječima, mnogi ljudi se skrivaju iza uvjerenja da je "sve kako mora biti, samo ja moram pronaći unutarnji mir". Ili, ako se ne skrivaju, onda su duhovni početnici kojima je doista potrebno najprije okrenuti se k sebi, srediti svoj vlastiti nemir, da bi tek onda mogli početi razmišljati o svijetu.
Ali, da se vratim svom doživljaju grada. Kad sam postavio pitanje o želji za odlaskom iz grada na mirnije mjesto, očito je da su mnogi pretpostavili da se gradske smetnje sastoje samo od buke, gužve i zagađenja. Naravno da se radi i o tome. Međutim, postoji nešto drugo – nešto što sam eto već nazvao titrajima života – što se prostire daleko iza, iznad i izvan površinskih izraza neugode poput automobila, tramvaja ili nečistog zraka.
Pokušat ću vam objasniti o čemu se radi. Imajte na umu da ne iznosim teoriju o tome kako ljudi djeluju jedno na drugo, već svoje iskustvo – svoj doživljaj tog djelovanja, kojeg oblačim u riječi za koje se nadam da će biti razumljive.
Dakle, svaka osoba, točnije svako živo stvorenje, oko sebe širi neku vrst tanahnog omotača svijesti. Taj omotač – ako je moguće, suzdržite se pomisli na ezoterične pojmove; nije važno kako su to sve nazivali i da li je to ono isto što ja osjećam – pun je odjeka misli i osjećaja, nagona i strasti, poriva i želja koje prolaze duhom tog stvorenja. Ako ste senzibilna ili intuitivna osoba, onda znate o čemu govorim jer čim dođete u bliski kontakt s nekim, osjetit ćete upravo taj omotač – ozračje koje ta osoba širi oko sebe.
Sada zamislite skupinu ljudi, poprilično zbijenu na jednom mjestu, recimo u nekoj prostoriji. Zbir njihovih utjecaja osjećam kao kolektivno ozračje koje su stvorili. Taj zajednički "omotač" je prilično pokretna stvar. Mijenja se, isteže, skuplja i boji raznim bojama i nijansama. Vidim ga, možda ne baš kao što vidim izraze lica tih ljudi, ali poprilično mi je jasan.
A sada zamislite grad od milijun duša zbijenih u, za njih malen prostor od desetak kvadratnih kilometara. Zamislite kakav zbirni utjecaj ima njihov omotač sastavljen od njihovih misli, osjećaja, želja, strahova, nada, i svega ostalog što se nalazi u njihovim umovima i srcima.
Svaki put kad se približavam Zagrebu udarim u taj osjetilno-mentalno-energetski zid. Osjećam ga kao meki balon koji se, kad ulazim u njega, neko vrijeme napinje, pružajući otpor, a zatim sporo rastvori i prima me u sebe. I tada, kad sam unutra...
Nadam se da shvaćate. Buka na ulicama, loš zrak, fizička nazočnost masa ljudi – sve je to ništa, beznačajno i nebitno ništa, prema užasnom kaosu, neugodi i unutarnjem bolu kojem sam izložen prilikom boravka u gradu. (Samo da napomenem – nemojte mi predlagati da radim mentalne i energetske zaštite oko sebe. To je besmisleno i sasvim promašuje poantu. Ne možete naokolo hodati s oklopom oko sebe. Odnosno, možete, ali onda se zasigurno nalazite u vrlo opasnoj okolini, zar ne? A o tome govorimo, o okolini u kojoj živimo.)
Rub tog omotača nije uvijek na istom mjestu – pomičan je. Ali, mogao bih ga osjetiti zavezanih očiju. Uopće ne moram znati gdje sam, ali znat ću kada ulazim u grad.
Nemam ništa protiv Zagreba, da se razumijemo. I Osijek ima svoj omotač, kao i Varaždin, kao i bilo koja velika nakupina ljudi koji žive na istom mjestu. Kad ste unutar toga, možete se sakriti u svoja četiri zida, ali se ne možete sakriti od misli i osjećaja mase drugih ljudi. I tako živite cijelo vrijeme, 24/7/365, možda uz iznimku par sati vikendom i par tjedana na godišnjem.
Od kad smo počeli živjeti u gradovima, izloženi smo tom utjecaju. Tijekom tisuća gdoina razvili smo i obrambeni mehanizam: zagušili smo ulazni signal, odnosno oslabili senzore. Ne može nam smetati ono što ne osjećamo, zar ne? Pa, zapravo, ipak može! To što ne osjećamo radioaktivno zračenje, ne znači da nas ono neće ubiti. To što ne osjećamo utjecaj koji nas nas ostavlja uronjenost u masu ljudi, ne znači da zbog toga ne patimo. Uklonili smo samo simptom, i to smo platili vrlo skupom cijenom: osakaćivanjem vlastitog spoznajnog aparata; uklanjanjem ili zatupljivanjem naše vlastite povezanosti s našom okolinom.
Ne znam koliko ima ljudi poput mene koji fizički osjećaju nazočnost tog "omotača" oko gradskih nakupina ljudi. Znam da neki moji prijatelji, za koje znam da su razvili ili ponovno otkrili taj isti prirodni senzibilitet, kažu da ih u velikim gradovima boli glava, osjećaju pritisak i težinu u mislima. Da, možda je to zbog toga jer nisu navikli na loš zrak, ali opet, uvjeren sam da je pravi uzrok znatno dublji i da se radi o tom masovnom mentalno-osjećajno-energetskom utjecaju.
Kao što znate, mjesta za meditaciju su uvijek udaljena od zgusnutih naseobina. Razlog je u tišini, ali ne onoj vanjskoj! Svatko tko ispravno meditira zna da vanjska buka nije prepreka za meditaciju. Možete zaroniti u sebe pored prometne autobusne stanice. Osim blage neugode, nema nikavih problema zbog buke koju stvaraju autobusi. Ali, blizina mase ljudi – e to je već druga priča. Svježina duha, bistrina unutarnjeg doživljaja i sve one divote koje se skrivaju u nama, vrlo lako bivaju zasjenjene stresovima, mislima, osjećajima i mentalnim nemirom drugih ljudi. No, ni to nije ništa što se ne bi moglo podnjeti. Naročito ako nemate izbora i morate živjeti na takvom mjestu. Ali, ako me pitate gdje bih radije bio, onda nema nikakve sumnje: što dalje od mase ljudi!
Možda će se netko zapitati što je to tako loše u masi ljudi? Zašto bi mnogo ljudi na jednom mjestu bilo neprihvatljivo i zašto bi oni stvarali takav "negativan" utjecaj?
Stvar nije u ljudima kao takvima. Ako biste stavili jako mnogo skakavaca na jedno mjesto, te ukolonili većinu drugih živih stvorenja s tog mjesta, dobili biste isto neuravnoteženo mentalno ozračje. To vrijedi za sva živa stvorenja. Zbog toga je evolucija rijetko išla u smjeru takvih masovnih okupljanja. Mravi, pčele, možda još neki insekti... među sisavcima, koliko znam, nema takvih slučajeva. Postoji prirodna granica okupljanju u masu koja omogućava ravnotežu. Zajednica štiti, ali ako se pretjera, opet nije dobro.
Većina živog svijeta živi u ravnoteži s drugim stvorenjima. Tako bi i čovjek, ako bi želio najbolje za sebe, trebao imati oko sebe određenu kubikažu slobodnog prostora, određenu kvadraturu slobodnih šuma, livada i voda. Oko njega bi trebalo biti i drugih živih stvorenja, u skladnom suživotu. Takva zajednica bi "odašiljala" oko sebe jednkao skladan omotač. Približavajući se tome, zasigurno ne bih osjećao kako se zalijećem u mentalni zid.
Gradovi su sasvim drugačiji. Ljudi su natrpani jedni na druge i jedni preko drugih. Drugih živih stvorenja ima vrlo malo. Psi, mačke, par zlatnih ribica i... ništa više.
Nekim ljudima gradovi izgledaju kao živa mjesta na kojima se mogu družiti jedni s drugima i zabavljati se. U mojim očima, gradovi su pustoš, rupe u tkanju života. Sva raznolikost je nestala, a crna mjesta, čiste praznine zjape kao upozorenje svim ostalim stvarno živim dijelovima našeg planeta: drž se podalje, opasnost na svakom koraku! U najboljem slučaju trenutno umireš. U najgorem – moraš živjeti usred te pustoši.
I, sada, kad sam vam opisao kako doživljavam gradove, nadam se da razumijete moje čuđenje oko bilo kakvog argumenta za život u gradu. Razumijem da sada to moramo činiti jer smo tako posložili civilizacijski sustav. Sretni se mogu izvući, ali to izvlačenje nije lako. Većina mora ostati. Međutim, nisam siguran da nam je bolje nabrajati prednosti grada i uvjeravati se da je to naša odluka, samo zato jer ne osjećamo stvarnu nesreću koju takav život stvara. Škole i kultura za našu djecu naspram zatupljujućeg utjecaja na njihovu dušu? Dostupnost proizvoda naspram nesposobnosti za puni doživljaj svijeta? Kulturna živost naspram stvaranja konzumerskog mentaliteta i gubitka stvarnog stvaralaštva?
Ne znam.
Mogu zamisliti svijet bez gradova, organiziran sasvim drugačije nego što je sada. (I molim vas, kad kažem bez gradova, ne mislim bez tehnologije, ne mislim na povratak u primitivno, ne mislim da gubitak i odricanje – upravo suprotno!) Mogu to zamisliti, ali ne znam može li se to ostvariti i kada.
Možda se radi o meni, možda sam ja s drugog planeta i trebao bih prestati govoriti o onome što osjećam, jer to ne osjeća nitko drugi. Možda trebam ušutjeti i prihvatiti svoju različitost. Ne znam. Vi mi recite.
