29. 01. 2012.

Besplatna loša karma

S.O.P.A (Stop Online Piracy Act), zakon koji se priprema u Americi, ovih je dana u središtu svjetske pozornosti. U Europi se suočavamo s ACTA-om (Anti Counterfeiting Trade Agreement).

Dnevno dobivam barem desetak proslijeđenih mailova u svrhu sprečavanja tih, kako kažu, besramnih zakona koji imaju za cilj, ni manje ni više – oduzimanje (ili barem smanjivanje) drage nam slobode. Nije da me nešto previše zanima ta problematika. Ne mislim da su ti zakoni bitni, niti pak da su ljudi inače slobodni. Kako ti zakon može ugroziti nešto čega u prvom redu nemaš?

Ne vjerujem da će se "borcima za slobodu" sviđati ovo što ću napisati. Ali, što mogu kad misli teku u tom smjeru. Dakle...

Ako S.O.P.A. i ACTA prođu, to će utjecati na sve nas, na cijeli svijet i interenet kakvog poznajemo. U znak otpora Anonymusi ruše stranice velikih institucija, glazbena i izadvačka industrija inzistiraju na donošenju S.O.P.A-e, a kao i uvijek u cijelu se priču miješaju složene i manje složene teorije zavjere (kao primjerice iznošenje dokaza da se iza softwera za piratiziranje digitalnih sadržaja kriju upravo one organizacije koje sada traže da se donese S.O.P.A., a sa skrivenom namjerom kontrole interneta.)

Za neupućene poput mene, evo što Wikipedia kaže kakva je namjera iza S.O.P.A.-e:

"S.O.P.A. je zakon kojeg u US predlaže zastupnik Lamar S. Smith kojim bi se proširile ovlasti US pravosudnog sustava u borbi protiv prometa zaštićenog autorskog materijala i sličnih sadržaja koji se smatraju intelektualnim vlasništvom. Zakon predviđa sudske tužbe za reklamne mreže i financijske servise koji posluju sa web stranicama koje krše autorska prava, tražilice koje pokazuju linkove na takve stranice, te sudske naloge kojim se zahtjeva da davatelji interenetskih usluga blokiraju pristup takvim stranicama. Zakon bi kriminalizirao i neovlašteno prenošenje zaštićenog materijala, uz maksimalnu kaznu od pet godina zatvora."

Ako stavite na stranu sav medijski i ostali "pritisak" raznih tumačenja, da li se slažete s ovih par rečenica? Da li je to, s obzirom na okolnosti, razumna i dobra stvar?

Osobno, ne vidim ništa sporno u tome. Ako postoji zakon protiv osoba koje sudjeluju u krađi materijalnih predmeta, i nitko ne diže pretjeranu paniku što se provođenje tog zakona ponekad može zlouporabiti (recimo prekoračenjem policijskih ovlasti ili pravnim igrama), onda ni ovo ne bi trebalo kod nikog poštenog izazvati pretjeranu zabrinutost.

Ali, svijet se ipak jako zabrinuo! Koga smeta zakon protiv kradljivaca digitaliziranih autorskih djela?

Ok, budimo iskreni, tko na svom kompjuteru nema određenu količinu piratske glazbe? Ili filmova? Koliko god se opirao tome, priznajem, i ja sam među takvima. Nemam toga puno, ali najviše iz razloga što svoje vrijeme koristim vrlo fokusirano, pa jednostavno nemam kada uživati u plodovima loše karme.

Ali, čini mi se da sam, za razliku od mnogih, negdje iznutra svjestan da se radi o prolaznom stanju. Možda o nečemu nalik dječjim bolestima. Prije ili kasnije, morat ćemo se pomiriti s tim da stvaratelji zaslužuju naknadu za svoj rad i da ona ne može biti u obliku milostinje (donacija) nego se treba nadoknaditi kao i svaka druga usluga i proizvod.

Razumijem one stotine milijuna koji u S.O.P.A.-i vide kraj raja u kojem su mogli doći do glazbe, filovma, knjiga i svega ostalog što im se sviđa na potpuno besplatan način, nesvjesni da zapravo kradu. U redu, naviknut će se ljudi. Dajte im samo malo vremena i sve će doći na svoje.

Međutim, oko svega toga se vrte i neke druge priče. Zašto su velike industrije zabave lansirale software za piratske aktivnosti? Zašto sada traže strogu zakonsku regulativu protiv toga?

Neki ispredaju složene scenarije, ali meni se čini da se ne treba previše na to obazirati. Profit ne pita kako će i što će. Ako je u jednom trenutku bilo moguće zarađivati na piratskom softweru, zašto ne? Sada su se stvari promijenile, pa okrećemo stranicu.

Također, radi se o njihovoj međusobnoj borbi: oni najveći će izdžati postojanje piratskog softwera, pa ga zato i lansiraju, da bi uništili konkurenciju – one manje koji neće izdržati činjenicu da nitko ne kupuje njihov sadržaj, budući da se sve može dobiti besplatno.

Na djelu je ona vrst igre u kojoj će velike korporacije pobijediti kako god se stvari razvijale. Pitanje je samo koji ishod više odgovora običnim ljudima. Ili još važnije, koji ishod će ostaviti barem male izglede za neovisne ne-korporativne stvaratelje i slobodne mislioce?

Ako ste pomislili da je to internet kakav je danas u kojem možete bez posljedica doći do piratskog materijala kad god poželite, morat ću vas razočarati. U našem je interesu da S.O.P.A. prođe. Odnosno da se ispravim, nije važan taj zakon - možda je doista on loše formuliran i možda doista u sebi krije previše mogućnosti za zlouporabu. Ali, to znači da ga samo treba doraditi, ne da je nepotreban.

U tom sam mišljenju kao pojedinac prilično usamljen. Mnogi se danas busaju u prsa u ime "slobode" i tako povlađuju milijunima koji vjeruju da se bore za nju. Recimo, planetarno popularni pisac Paulo Coelho na svom je blogu pozvao sve pirate svijeta da se ujedine i da piratiziraju sve što je ikada napisao! Strašan je protivnik S.O.P.A.-e te navodni zagovrnik slobode interneta.

Pročitavši njegove napise osjetio sam neki gorak okus i nisam se mogao oteti dojmu da čitam nešto gotovo licemjerno.

Kao i uvijek, komentara na to što je napisao ima raznih, ali evo prijevoda jednog koji odgovara mom načinu razmišljanja i ukazuje na drugu stranu problema. Phil piše: "Želio bih vjerovati u to što kažete, ali jednostavno ne mogu! Kao glazbenik, ne mogu više prodavati svoju glazbu, ne mogu zarađivati za život, ne mogu kupovati potreban materijal, itd. Svaki put kad stavim glazbu na internet, to je besplatno. Svi mi kažu da sam odličan kompozitor, da je glazba izvrsna, da sam genije (blablabla), ali morat ću od svega toga odustati jer ne mogu plaćati vlastite račune. Što je još gore, moja se glazba prodaje na webu, ali od toga ja ne zaruđejem ni centa (na M-e-g-a-u-p-l-o-a-d na primjer), već to ode nekom drugom! Više stvarno ne znam što da o tome mislim. Ne mogu se oteti dojmu da se negdje moraju postaviti neka pravila..."

Moram iskazati dužno poštovanje jednom od najplodnijih autora današnjice. Njegove rane knjige sam jako volio. Ove novije mi se čine... onako. No, bez obzira na ukuse, moram istaknuti da se ovo što ću napisati ni u kom slučaju ne odnosi na njega osobno, jer ga ne poznajem, niti na sadržaj njegovih djela, već samo na ono što je napisao u tom određenom blog-postu u kojem poziva na piratstvo svojih djela.

Čini se licemjernim da netko tko je zaradio svoje bogatstvo na autorskom pravu, sada velikodušno zagovara drugačiju poziciju.

A ravno je neznanju (ili je opet licemjerje) ne razlikovati digitalni sadržaj od materijalnog predmeta. Coelho tvrdi da će nakon piratske digitalne verzije njegove knjige ljudi otići u dućan i kupiti papirnatu verziju. Sve popularniji ebook čitači s e-tintom djelotvorno opovrgavaju takav stav. Nema nikakvog razloga da nakon piratizirane knjige bez drm zaštite (digital rights managment) bilo tko odlazi kupiti bilo što. O piratskoj glazbi da ne pričamo.

I na kraju , ne mogu se oteti dojmu da, vjerojatno nesvjesno, zapravo zagovara ishod koji odgovara velikim korporacijama i – uh, teško mi je to napisati jer mi je dosta "zavjera" – onih koji doista žele kontrolirati svijet.

Taj dio je teže objasniti, ali navedeni komentar na to jasno ukazuje. Naime, Coelho već jest unutar korporativnog sustava. On je brand. Dakle, on može bez problema isticati svoje navodno slobodoumlje. Povjerovao bih mu da vrati sve što je zaradio autorskim pravima. Ali, to on neće učiniti. Niti ne treba jer je pošteno zaradio. Ali, sada ne radi ništa drugo nego prozirno reklamira svoj lažni status slobodnjaka.

Ukoliko bi bilo po njegovom, netko kao Phil, koji je napisao gornji komentar NIKAD neće moći doći ni blizu njegove situacije, čak i ako bi posjedovao sve potrebne preduvjete u smislu kvalitete stvaralaštva. Razlog je taj što će u prividno slobodnom internetu bez autorskih prava dominirati samo oni koji novaca imaju toliko da mogu izdržati tu situaciju, te toliko da mogu plasirati sadržaje koje žele, i naplaćivati ih drugačije (ako ništa drugo novim gadgetima, on-line minutama ili prometima i slično).

Ukupni rezultat: prividna borba za prividnu "slobodu" interneta završit će propašću slobodnih mislioca i stvaratelja (jer će morati potražiti druge poslove, budući da ne mogu naplatiti svoje stvaralaštvo) i gomilom prividno slobodnih korisnika koji nasmješenih lica dijele navodno besplatni sadržaj plasiran od onih istih korporacija protiv kojih se navodno bore.

***

Recimo da Coelhove teorije o piratskim sadržajima koji povećavaju prodaju djelomično i jesu točne (uzgred, još jedan razlog zašto njegov trenutni stav jest licemjeran je taj što se razbacuje nečim što više nema: svoja autorska prava je prodao i uredno naplatio izdavačima). Slične teorije sam već čuo od onih koji su me uvjeravali da je dobro ponuditi nešto besplatno, te pustiti ljudima da nagrade tvoje povjerenje. S tim nemam nikakvih problema.

Međutim, jednostavno ne vidim kakve to veze ima sa sprečavanjem piratstva? Zašto benevolentni Coelho nije sam ponudio besplatno svoje knjige, nego su to činili pirati? Zašto se autore stavlja u situaciju da MORAJU gledati kako netko krade njihov trud? Zašto to ne bi bila njihova odluka, a ne sirova otimačina?

Što se mene tiče, imam gotovo nultu toleranciju na krađu i digitalno piratstvo. I toplo preporučujem svima da zauzmu takav stav. U ovom trenutku, svima se u obilju nudi besplatna loša karma. Oksimoron, naravno, jer ništa nije besplatno, pogotovo ništa vezano uz karmu.

Ali, ako interent u odnosu na neovisne stvaratelje, umjetnike, pisce, glazbenike i druge, ostane to što je sada – neograničeni poticaj na krađu – rezultati te prividno besplatne karme nikome se neće svidjeti.

Zapamtite, zaštitu ne trebaju velike korporacije. One će profitirati sa S.O.P.A.-om, ACTA-om ili bez njih. Ali ako zbog nedostatka zaštite mali i neovisni stvaratelji propadnu (kao što su, recimo, propali mali dućani i obrti), imate ćemo globalni medijski super-mega-shoping internet. Bez ijednog jedinog autentičnog i stvarno neovisnog kreativca, konzumirat ćete samo i jedino ono što vam nude velike korporacije.

A što je najgore, pri tom ćete imati osjećaj da ste se konačno izborili za svoju slobodu jer niste dozvolili da vam netko kontrolira internet! To je cijena koju ćemo svi platiti za besplatnu lošu karmu.

A sloboda?

Kao i obično, ona se nalazi u smjeru u kojem gotovo nitko ne gleda.

28. 01. 2012.

Tko?

DA Centar. Nakon dva tjedna duboke meditacije, otvorili smo oči i primijetili da svijet i dalje postoji. No, nešto se ipak promijenilo. Kao da nešto nedostaje. Ali, što? Ne znamo točno, ali smo se složili oko objavljivanja malog oglasa slijedećeg sadržaja: "Misli su izgubile svoje vlasnike. Molimo poštene nalaznike da ih ne vraćaju ni po koju cijenu."

13. 01. 2012.

Osamnaest lucidnih spavača

Ponekad se pitam kako je moguće da toliko mnogo ljudi zaboravi na istinu? Doista, kako je moguće da je ne vide, da ne vide to što je stvarno? Odgovor je očigledan; previše je buke UNUTAR njih da bi bili sposobni vidjeti i razlikovati ono što je istinito od onog što je lažno.

O buci izvan njih ne treba govoriti, iako ona sama po sebi ne bi trebala imati nikakav utjecaj na zapažanje stvarnosti. Međutim, unutarnja buka – to je već nešto sasvim drugo. Od nje čovjek sasvim ogluši, pa čak i oslijepi, do te mjere da postane nesposoban razlikovati istinu od privida.

U takvoj situaciji jedini izlaz je tišina. Ali, opet, ne ona vanjska. Koliko god ugodna bila, zapravo je nevažna. Unutarnja tišina je ono što nas može spasiti od zamke privida i dovesti nas u situaciju da barem naslutimo, a možda i ugledamo, ono što JEST.

Svake godine nekoliko puta pratim ljude u duboki mir unutarnje tišine. To mi je posao. Vješt sam u tome i dobro ga obavljam. Ali, problem je u tome što je ljudima obično potrebno mnogo više tišine nego što su spremni priznati. Često odlučuju da im je važnije zamijeniti buku poslovne svakodnevice s bukom skijališta ili bukom egzotične zabave u nekoj udaljenoj zemlji. Možda se malo i odmore od uobičajenog, ali nisu svjesni da time ne postižu baš ništa značajno. Samo se vrte u istom (bučnom) krugu kojem nema kraja – u krugu privida koji ih drži u stalnom ropstvu.

Naravno, većini to nije ni važno. Većina su spavači koji ni ne znaju da spavaju. Ali, tu i tamo se nađe netko tko lucidno kroči ovim snom kojeg nazivamo životom. Takvi znaju da sanjaju, ali još uvijek ne znaju kako se probuditi. Niti pak znaju TKO će se proboditi iz sna kojeg zovu samim sobom.

Kod nekih je želja za buđenjem toliko jaka da su spremni reći: "Sada je vrijeme da to učinim! Sada više neću slušati ovu nesnosnu ludnicu oko sebe, ovaj kaos podražaja zbog kojih ne vidim i ne čujem. Sada ću zastati i prepustiti se unutarnjoj tišini. Učinit ću sve što je potrebno i ništa me u tome neće spriječiti!"

Divim se takvim ljudima. Ispunjavaju me srećom i nadom. Još uvijek ih ima i još uvijek nekako nalaze put do mene.

Ovaj put me tako pronašlo njih osamnaestoro. Pripremao sam ih najmanje dvije godine. Zajedno s drugima, dakako, ali mnogi su odlučili pričekati, tako da su preostali eto upravo ovi, sada i ovdje. Osamnaest lucidnih spavača života, spremnih za buđenje.

Imam dva tjedna s njima. Četrnaest dana koje ćemo provesti u dubokom miru. Četrnaest dana do buđenja. Ako bude manje, ostatak će biti proveden u proslavi.

Tečaj se zove vrlo učeno: "Napredni studij Patanđalijevih joga sutri". Ali, to je samo temelj na kojem gradimo. Ili još bolje, podij na kojemu plešemo. Joga, svijest, skrivene sposobnosti, jastvo, duša... Naravno, pričat ćemo o svemu tome. Ili možda nećemo, ako će tišina biti važnija.

Na posljetku, ono što nas zanima je buđenje - onaj konačni poticaj za korak izvan i iznad ne-stvarnosti. Hoće li ga biti? Hoće li se spavači probuditi?

Ne mogu dati odgovor na to pitanje. Ali, ono što znam i u što sam potpuno siguran je da će slijedećih četrnaest dana biti tako dobri, tako snažni i posebni, da ih ni u kom slučaju, uz najbolju želju i namjeru neću moći opisati baš nikome!

Stoga sam odlučio to učiniti sada, u trenutku kad je mojih osamnaest ratnika tek krenulo u tišinu i kad su otresli sa sebe tek prvi sloj bučne prašine. Sutra će tišina postati toliko snažna da više neću imati ni snage ni volje za govorenje, a ni vremena za pisanje.

Do čitanja onda. Za četrnaest dana.

10. 01. 2012.

DILEuMA

Ako nikada niste donijeli odluku za koju ste znali da ima gotovo isto toliko loših strana kao i onih dobrih, sada imate prigodu proširiti svoje iskustvo i izrasti u mudrosti.

Znak je zrelosti priznati da ono što radimo uvijek ima dvije strane: željenu i neželjenu. Mudrost, međutim, shvaća, da postoji i treća: ona o kojoj ne znamo baš ništa.

I dok se u običnim životnim situacijama borimo s dilemama, sada smo suočeni s jednom novom vrstom nedoumice – dilEUmom! Želimo li ući ili ne želimo?

Nedavno su me nagovarali da se izrazim glede političkih opcija. Nije mi to padalo na um, jer zapravo nisam imao dilema: sve opcije su imale samo jednu stranu – onu neželjenu. Biranje je bilo, više-manje, gubitak vremena. Sad me ponovo nagovaraju i, očigledno, uspjeli su. No, moje je zanimanje prije svega potaknuto činjenicom da u ovom slučaju također prevladava samo jedna strana – ovaj put ona o kojoj ne znamo ništa!

Kao poznati "stručnjak" za nepoznato (čitaj "ono što zanima mali broj ljudi"), imam razvijen osjećaj za crne rupe u znanju, pojmove koje ne možete shvatiti ma koliko pametovali i mjesta u svemiru koja mirne duše možete nazvati nespoznatljivima. I upravo sada, usred ove vruće zavrzlame kojoj sam dao novo ime – DILEuMA – naslućujem jednu takvu pojavu! Ono što je simptomatično kod stvari o kojima ne možete znati ništa, ili barem ne mnogo, je da se uvijek javljaju ljudi koji preuzetno tvrde da baš oni ZNAJU pravo stanje stvari. U ovom slučaju, oni ZNAJU kako će nam biti ako uđemo, odnosno kako će nam biti ako ostanemo vani.

Tako sam posljednjih dana bombardiran porukama otprilike sljedećeg sadržaja (u zagradi su moji komentari):

- s EU će gospodarski razvoj biti brži (Zašto ne bi bio isto toliko brz i u odvojenoj Hrvatskoj?)

- Hrvatska može i bez Europe (Teško, baš kao što nitko od nas ne može bez svojih susjeda.)

- Europa će nam dati novce (Nitko vam, ni u Europi ni u Hrvatskoj, neće dati novce a da ih prethodno ili naknadno nije uzeo.)

- Europa će nam uzeti novce (E ta je točna, bili mi s njima ili ne!)

- prema povijesnim značajkama mi pripadamo europskom društvu (Da, ali cijeli Balkan će na kraju biti unutra, a povijest nam se neće promijeniti ako bi mi, kojim slučajem, ostali izvan.)

- u Europi ima previše socijalnih razlika, previše siromašnih, napuštenih i iskorištavanih (Zar netko želi reći da toga u Hrvatskoj nema?)

- Europa će nam usaditi drukčije radne navike, disciplinu i red (Ako želimo preživjeti, morat ćemo to učiniti i u okviru samostalne Hrvatske.)

- U Europu nas guraju političari koji gledaju svoje osobne interese. (A u Hrvatskoj to nije slučaj? Nema političara koji gledaju svoje osobne interese?)

- Kuna će propasti ako ne uđemo u EU (Kakav je to argument s ovako klimavim Eurom?)

- Uređeno društvo poput europskog privlači investitore (I opet, zašto Hrvatsko društvo ne bi bilo uređeno i bez EU?)

- U Europi će netko drugi upravljati našom sudbinom (Ajoj. Zar doista ima naivnih ljudi koji misle da u Hrvatskoj netko drugi ne upravlja našom sudbinom?

...itd.



Uh, bilo mi je naporno samo ispisati sve te besmislene i nepotrebne argumente! Ali, morao sam da barem otprilike pokažem kako možete razmišljati na različite načine – već prema točki gledišta koju odaberete.

Da budem iskren, moje najvažnije pitanje na toj razini bilo bi hoće li ljudi u EU biti otvoreniji prema duhovnom znanju? Hoće li se više okretati unutra nego u maloj samostalnoj Hrvatskoj? Hoće li više i radije meditirati? Kad bi mi netko mogao odgovoriti na to pitanje, priznajem, pao bih u napast da na osnovi odgovora oblikujem i svoj stav: idem tamo gdje ljudi prepoznaju istinsku vrijednost života!

Mislite li da EU ili ne-EU ima bilo kakve veze s tim?

Problem je uvijek isti: ljudi strastveno vjeruju da će ih neki sistem, neka zajednica – ili izlazak iz nje - spasiti ili uništiti. Ne razumiju da se sve, uvijek i u svakom slučaju, svodi na njih same! A u ovakvim slučajevima, kad su u igri povijesne silnice daleko složenije od, recimo, nepredvidljivih burzovnih ciklusa, svatko onaj tko misli da ZNA kako će stvari završiti, ili je naivan ili je manipulator i slijedi svoje vlastite interese.

Ni potpuno funkcionalna kristalna kugla, da postoji, ne bi vam pomogla da saznate odgovor na pitanje što je za nas bolje, ući u EU ili ostati izvan nje! Ima jednostavno previše toga što ne znamo pa čak ni ne možemo znati.

Prava dilEUma, nema što.



Reći ću vam što se meni čini. Bitne odluke sam uvijek donosio srcem, na osnovi osjećaja. Kad tako radite, itekako ste svjesni da svaka odluka ima dobru i lošu stranu, a vi se onda namjerno okrećete trećoj strani – onoj o kojoj ne možete znati mnogo, osim ako vaše srce nema pristup tom nepoznatom području.

Sjećam se kako sam u djetinjstvu mrzio granice. Imao sam teškoća s razumijevanjem razloga zašto one moraju postojati. I dan danas, širina je ono što je potrebno mojoj duši. Sitne podjele me ne privlače, a inzistiranje na nacionalnosti kao osnovi za povlačenje crta između ljudi mi zvuči potpuno suludo. S vremenom sam shvatio kako je specizam (dakle davanje prednosti jednoj vrsti naspram druge) izvor mnogih temeljnih zala u našoj civilizaciji. Znam da zvuči neobično, ali u ovom trenutku se ne poistovjećujem čak ni s ljudskom vrstom, a kamoli s Europskom unijom. Još manje s Hrvatskom ili brdašcem na kojem živim.

Usprkos negativnim predodžbama, dao bih svoje glasove i za Svjetsku vladu te maknuo sve nepotrebne podjele na nas i njih. Kad mi netko govori o nacionalnim državama, ne mogu se oteti dojmu da mi se predlaže šerifsko-mafijaško okruženje u kojem se busamo u prsa svojim i našim, ma kako sitno i beznačajno to bilo. I da se razumijemo "sitno i beznačajno" nije definirano količinom i brojem – dapače, što manje i što rijeđe, to dragocjenije – već onim skučenim mentalitetom koji gleda samo svoju korist i ne vidi dalje od ruba svog dvorišta (to jest, državice).

Da, jasno mi je da nas neki guraju u EU vođeni svojim privatnim ambicijama. Naravno, kapital koji vlada svijetom nije nam baš ni ostavio mnogo prostora za razmišljanje. Jasno mi je da je Hrvatska brojem mala, i da postoji opasnost da će se izgubiti među velikima. Ali ne namjeravam ju čuvati kopljima uperenim prema svijetu. Ako u hrvatskoj duši ima nešto plemenito i vrijedno očuvanja (a ja duboko vjerujem da ima) bit ću ponosno Hrvat svojim srcem i mudrošću.

Nemam pojima kako će to završiti na gospodarskom planu i da li će mali čovjek živjeti bolje ili lošije. Ne znam da li će se EU održati, niti ne znam da li je pametno ulaziti u zajednicu koja je u krizi.

Ali, imam taj neki osjećaj, gotovo viziju, da usprkos tankoj i klizavoj crti po kojoj moramo hodati, usprkos svim onim neželjenim posljedicama naše odluke, put vodi jedino i isključivo preko zajedništva i uklanjanja razdvojenosti. Što prije to učinimo, to bolje za sve nas.

Eto, sada znate kako sam ja razriješio svoju dilEUmu.

04. 01. 2012.

Sve što činimo...

Svijet oko vas postoji samo zato da biste kroz njega pronašli ljubav koja vam je podarena davno, na samom početku vremena. Svaki čovjek je tragatelj na putu ljubavi.

Za svakog od nas stvoreni su svemiri i svjetovi. Svatko od nas dragocjen je i jednako vrijedan u srcu božanskog. Kad promatrate svijet oko sebe, što mislite da vidite? Vidite živu, očitovanu ljubav! Sve to, zvijezde, galaksije, planeti, planine, mora i ljudi, sve je to ovdje zato da biste shvatili da ste dijete ljubavi.

Jedino što postoji, jedino što je ikad postojalo - to je ljubav. Ako vam se čini da vidite nešto drugo, to je samo zato jer niste dovoljno otvorili svoje srce. Nemojte se zavaravati, ne postoji ništa drugo osim Ljubavi. Sve što činimo, činimo samo zbog Nje.