20. 12. 2010.

Solsticijska čestitka

Razmišljajući što da poželim svim ljudima za zimski solsticij (21.12.2010. u 23:38, ako se ne varam), za početak novog prirodnog ciklusa, istinsku i pravu Novu godnu, nagovještaj novog života i duhovni blagdan svih stvorenja na ovom planetu, sjetio sam se teksta napisanog prije nekoliko godina. I danas je aktualan, možda još i više nego tada. Zbog toga ga ponovo dijelim s vama, dan uoči početka novog ciklusa života!



Ljudi su vrijeme zimskog solsticija oduvijek prepoznavali kao posebno. Sunce završava svoju silaznu putanju, a na samom dnu ponora, u trenutku kad je tama najsnažnija a noć najdulja, rađa se nova zraka svjetla i počinje novi ciklus života. Religiozne proslave, tradicionalni običaji pa i samo naše mjerenje vremena – sve to više ili manje odgovara kretanju naše zvijezde čija je svjetlost stvorila život.

Kraj svakog godišnjeg ciklusa i početak novog, vrijeme je zbrajanja uspjeha i neuspjeha, izrade novih planova, razmjene čestitaka i dobrih želja. Nadam se da ćete ih mnogo primiti, a još više dati.

U ovo vrijeme proslava poželjet ću vam nešto neouobičajeno. Moja čestitka dolazi s mjesta kojeg bih želio da upoznate. Pročitajte ju i, ako vam se svidi, podijelite s drugima. Mogli bismo time poslati poruku, stvoriti val pozitivnosti koji će nam poslužiti kao putokaz i ulaznica u svijet kakvog želimo živjeti.



Želja tišine

Neću vam poželjeti sreću, jer ljudi o sreći razmišljaju različito. Umjesto toga poželjet ću vam tišinu, jer tišina je mjesto na kojem nastaje sreća. Želio bih da vas vaše vlastite želje dovedu do tišine u dubini vaše svijesti. Na tom mjestu ćete pronaći sve što vam je potrebno da budete sretni.

Mogao bih vam poželjeti mir (da, to vam od sveg srca želim!), ali kako ćete ga postići ako ne poznate tišinu koja se nalazi u vama? Zato vam želim susret s njom! Neka godina koja je pred nama donese tišinu u vaš život. Jer, mir prati tišinu kao jutro Sunce.

Kad bi vam moja želja mogla dati snagu da svladate sve prepreke i nedaće koje vas očekuju, snažno bih vam poželio upravo to! Ali, snagu vam nitko ne može dati, ako ju vi sami ne pronađete. I ona se nalazi na tihom mjestu u vašoj duši, na mjestu kojeg uporno izbjegavate. I zato vam želim da ove godine pronađete to mjesto. Kad to učinite, bit ćete nepobjedivi, a svaka prepreka ispred vas bit će samo jedna nit u tkanju vašeg postignuća.

Ne pada mi na pamet da vam poželim mnogo novaca, jer to još nikoga nije usrećilo. Umjesto toga želim vam obilje tišine, jer tišina je mjesto iz kojeg sve drugo nastaje. Cijeli je svemir stvoren iz tišine, pa kako bi onda vaše potrebe iz toga bile izostavljene? Tražite radije tišinu, tražite tihi izvor u sebi samima, a ostalo će vam biti nadodano.

Mogao bih vam poželjeti mudrosti, jer to vam je zasigurno potrebno. Ali, ni to neću učiniti jer vaša mudrost dolazi iz tihog središta u vama. Nije moguće biti mudar, a ne poznavati tu tišinu. Radije nju tražite, a vaša potraga će sama po sebi biti znak da je mudrost pronašla vas.

Radosti i veselja ste željni? Ako posječete voćku, kakvu radost možete očekivati u njenim cvjetovima i plodovima? Tišina u vama, vaše je korjenje. Želim vam da se nikad od njega ne odvojite. Želim vam živu tišinu; njegujte ju svakoga dana, pa će i vaši plodovi pjevati pjesmu radosti.

Bilo bi lijepo poželjeti vam zdravlje, ali to je prazna želja, ako vi sami ne razumijete odakle ono dolazi. Isti korijen tišine koji hrani vaša postignuća i donosi vam radost, hrani i održava vaše tijelo. Ne činite sebi ono što korijen ne bi činio granama svog drveta. Slušajte svoje tijelo jer ono vam stalno šapće riječi zdravlja. Želim vam dovoljno tišine da čujete taj šapat.

I na posljetku, ona najveća od svih želja – želja da u vašem srcu živi ljubav.

Možda niste primijetili, možda sam vas zbunio, ali upravo to vam govorim cijelo vrijeme! Jer, što je ljubav ako ne naš najdublji korijen? Kako ćemo ljubav nazvati bilo čijim imenom, ako ona ne seže duboko, duboko do samog izvora koji spaja sve ljude i sva živa stvorenja ovoga svijeta? Da biste voljeli, čisto, iskreno i stvarno, morate poznavati tišinu svog vlastitog srca. Iz nje, iz nesagledive dubine ljudske duše, nastaju sreća, mir, snaga, obilje, mudrost, radost i zdravlje. Taj izvor, ta tišina, to je ljubav kojoj još nismo dali ime.

Jer, zapamtite, ljubav, kao i istina, ljepota ili suosjećanje, nemaju imena, roda, spola, rase ili nacionalnosti. Ljubav je sila koja nas najviše spaja u tišini.

Zbog toga vam iz sveg srca želim upravo to: tišinu. Ako je dovoljno poznajete, iz nje će izrasti vaš život - upravo onakakv kakvog priželjkujete!

18. 12. 2010.

Ispunjenje želja, karma i dharma

Jučer, 17.12.2010., u Zagrebu sam, pred punom dvoranonm Pučkog otvorenog učilišta, održao predavanje s naslovom "Ispunjenje želja, karma i dharma". Hvala svima (a bilo je gotovo 300 posjetitelja!) što ste došli! Bilo je veliko zadovoljstvo ponovo govoriti o duhovnim temama!

Više fotografija i prijepis prvog dijela predavanja (drugi dio je bio o jyotish analizi 2011) možete pročitati na stranicama Duhovne akademije.

14. 12. 2010.

Duša plesača

Bilo je to zapanjujeće vrijeme za mene! Putovao sam kroz srednju i istočnu Europu (područje povijesno nazvano "Stara Europa"), od jednog do drugog arheološkog nalazišta. Bio sam uvjeren da su ta mjesta, upravo ona na kojima se nalazi većina starih naselja, posebna – da predstavljaju prava mjesta moći. Tražio sam nešto. Nemir u duši me gurao naprijed – sve dok se nisam prisjetio! Svog života. Našeg života. Onog što smo imali i što smo izgubili. Ali, najznačajnija stvar koje sam se prisjetio bila je – Ples!

Bilo je rano proljeće, izmaglica u zraku. Sjedio sam na jednoj povećoj stijeni u dolini Danila u Hrvatskoj, zagledan u daljinu. Oko mene mir. Staro groblje iza bijelog puta; rimske iskopine s lijeve strane. Ali, moj je um lutao još dublje i dalje u prošlost; četiri, pet tisuća godina prije današnjeg vremena. U svojoj viziji vidio sam mnoge ljude u toj dolini. I ja sam bio među njima.

Dva mjeseca kasnije, Konya, Turska. Sjedim na travnatom brežuljku nazvanom Catal Hujuk. Oči su mi zatvorene, a duša izgubljena u sjećanjima. Ali, to nisu sjećanja iz ovoga života. Vidio sam stvari, znao sam ih, a nisam mogao znati za njih. Ljudi koji su nekada živjeli ovdje bili su različiti. Njihovi umovi, njihove misli i osjećaji bili bi nam strani. Međutim, i oni su bili ljudi poput nas. Samo drugačiji. U mojoj viziji, i oni su, poput naroda iz Danila, uvijek plesali.

Još nekoliko mjeseci poslije. Nalazim se na vrhu Karfi, na otoku Kreti u Grčkoj. Na to smo mjesto došli kao u posljednje utočište, tražeći sigurnost od ratničkih plemena sa sjevera. Napustili smo svoje voljene obale i otišli u planine čekajući smrt. Ali, znali smo – rodit ćemo se ponovo! Doći će vrijeme kada ćemo se prisjetiti tko smo bili, kako smo živjeli i što smo izgubili. Ponovo i ponovo, svakoga dana, i ovdje smo plesali!

Lutao sam još, drugim putevima i mjestima. Kuda god sam došao, otkrio sam još jednu zagonetku nepoznatog mozaika. Kasnije, pisao sam knjige o tim iskustvima. Ali, jedna stvar je bila stalno prisutna i kako izgleda važnije od svga drugoga: prisjećao sam se našeg plesa! Sanjao sam o njemu! Svaki pokret, svaki dah – kako smo to radili i kako smo proslavljali – sve sam to odsanjao; vidio u viziji!

Plesao sam na svim tim mjestima; plesao sam poput izgubljene lude. Ponekad su me razdirale suze, a ponekad nisam mogao podnijeti snagu radosti. Bio sam izgubljen u vremenu. Kako i ne bi kad sam putovao tisućama godina samo da bih se rodio sada i ovdje, prisjetivši se našeg načina života.

Tada sam shvatio da su mnogi prešli isti put; mnogi su prešli ponor vremena i odlučili roditi se upravo sada. Napisao sam te knjige, čak sam pokušao uglazbiti zvukove iz svojih vizija i počeo sam govoriti o drugačijem putu za čovječanstvo. Pustio sam da glas istine poleti van.

I - neki su ga čuli! Došli su! Svi ti ljudi, sve te plesačice i plesači. I oni su se prisjetili. Sada oni ponovo plešu, baš kao što su to činili tisućama godina ranije.

Otkrio sam u sebi dušu plesača. Znam – ja sam neoplesač. A također znam da nas ima mnogo, upravo sada i upravo ovdje. Neki su budni, a neki još sanjaju, čekajući poziv na buđenje. Da li je došlo vrijeme?

Slušajte.

Slušajte!

Plešete li?

13. 12. 2010.

Blagoslov za svaki dan

Neka ti noći budu mirne,
a dani puni blaženstva i ekstaze;
um tvoj poput planinskih vrhunaca,
a misli vjetrovite i britke.

Neka ti srce bude meko i toplo,
a riječi nježne, snažne i istinite.
Prihvaćaj i sjedinjuj, budi dragocijen i jedinstven,
ali ne uvijek jedini i ne uvijek u pravu.

Dubok, površan, na strani ili u središtu;
izvana ili iznutra, budan ili u snu.
Božanski porijeklom, izborom na Zemlji,
to si jednostavno ti - sada i tu.

12. 12. 2010.

Ples Boginje!

Tijekom vikenda 10.-12.12.2010., ponovo je održan treći stupanj Neodancea, popularno zvan Ples Boginje! Dvadesetak sudionika iz Hrvatske i Slovenije proveli su vikend u dubokim plesnim iskustvima. Kao vrhunsko iskustvo NeoDancea, Ples Boginje se može nazvati plesnom tantrom.

Iznimno sam uživao u ovom tečaju, a detaljniji izvještaj možete pročitati OVDJE!

10. 12. 2010.

Predavanje u Beogradu

Poslije pet ili šest godina, bilo mi je zadovoljstvo održati predavanje u Beogradu! Tema je bila "Ljubav - više nije previše", povodom nedavnog izlaska moje istoimene knjige.

Atmosfera je bila izvrsna, ponajviše zahvaljujući odličnim domaćinima, to jest domaćicama iz Astrobalansa. Veliko hvala Zorani, Svetlani i Tatjani što su se prihvatile organizacije predavanja još tamo u šestom mjesecu ove godine. Njihova želja za dobrim vibracijama, trud oko svega i posebice pažnja oko sitnica i detalja zbog koje sam bio počašćen i sretan, učinile su sve ovo mogućim. I potaknule u meni želju da dođem ponovo! :-) Nadam se da će se to ubrzo i ostvariti.

Govoriti o Ljubavi znači potaknuti još jedan val razmišljanja o najvažnijem dijelu našeg života. Vjerujem da smo jučer svi zajedno uspjeli u tome i da će to iskustvo ostaviti trag u mnogima, odmičući nas sve dalje i dalje od razlika, a zbližavajući nas na onom mjestu gdje smo svi jednaki: u našem srcu i duši.



06. 12. 2010.

Zatišje prije buđenja - jyotish analiza 2011!


Svi govore o 2012. Kraj vremena ili kraj svijeta? Početak novog razdoblja za čovječanstvo ili samo još jedna godina u nizu? Nešto se sprema - ali što?

No prije te, nakon milenijske svakako najpoznatije i najtajanstvenije godine našeg razdoblja, čeka nas još jedna – 2011.! Kakva će ona biti? Hoćemo li samo čekati da prođe ili je i ona vrijedna svakog dana kojeg ćemo provesti u njoj?

Najavljujući svoju analizu na FB, "slučajno" sam upisao nešto što smatram sinkronistički značajnim. "Zatišje pred buru" greškom je postalo "zatišje pred budu"! Tako sam spontano izrazio ono što doista mislim o vremenu u kojem živimo; kako o buđenju koje nam se sprema (ne nužno ograničeno samo na 2012., posebice ne samo na jedan datum unutar nje, zimski solsticij), tako i o godini koja je pred nama.

Moram priznati da su prve misli koje su naišle tijekom proučavanja astronomskih i astroloških podataka za 2011., bile pomalo blijede. Na prvi pogled izgledalo je da se suočavamo s ne samo prosječnom, nego i vrlo tihom godinom. Samo po sebi to bi mogla biti dobra vijest! No, nakon pomnijeg zadubljivanja u zbivanja na nebu iznad nas, mojem se unutarnjem oku polako počelo otkrivati bogatstvo 2011. godine. A s njim i njezin značaj!

Da, možda se radi o zatišju prije buđenja, ali ta tišina u sebi nosi veliki potencijal. Naše odluke tijekom 2011., bit će presudne za mnoga desetljeća koja će doći. Drugi dio naziva nametnuo se sam od sebe: godina dobrih odluka!

Jyotish analiza je preduga za blog, pa ako želite dalje, klik na ZATIŠJE PRIJE BUĐENJA - GODINA DOBRIH ODLUKA! Sretno!

01. 12. 2010.

Jeste li ikada čuli za windsurfera na anti-depresivima?

Iznimno sam uživao u čitanju jednog rijetkog i neobičnog teksta – magistarskog rada Petera Francisa Wilkinsona (Master of Philosophy in Visual and Material Culture. Massey University, Wellington, New Zealand).

Radi se o 117 stranica ispisanih znastvenim riječnikom, ali dovoljno jednostavno i čitko za svakog prosječnog windsurfera. Međutim, dok čitate, vjerojatno ćete se brzo zapitati nije li pridjev "prosječan" oksimoron ako se upotrijebi u odnosu na windsurfere?

Pitanje koje sam stavio u naslov ovog članka je zapravo podnaslov jednog poglavlja unutar Wilkinsonovog rada čiji je opći naslov jednako tako interesantan: "Kome treba novac, kad se može jedriti? – paradoks opiranja konzumerizmu kroz sudjelovanje u sportskoj subkulturi".

Na Wilkinsonov rad naišao sam slučajno nakon što sam primio poruku od do tada nepoznatog virtualnog prijatelja (@mobednl). Bila je to ljubav na prvi pogled! Prepoznavanje ideja i, naravno, slaganje s njima, onako iz duše. Wilkinsonov rad je dostupan svima, pa ako vam se čita u originalu evo ga OVDJE (radi se adobe fileu, skida se malo duže). Moj članak je samo niz utisaka i misli koje sam imao čitajući ovaj doista interesantan tekst.

Ponajprije, moram istaknuti da će svaki (soul)windsurfer vrlo lako prepoznati opise svoje "opsjednutosti" vjetrom. Ali, malo tko će o tome razmišljati u terminima otpora glavnoj struji konzumerizma, otpora kulturnim očekivanjima i otpora ideji ekonomskog kapitala kao prvenstvene mjere uspjeha. Te riječi zvuče ozbiljno, ali su, uvjeren sam, sasvim blizu istini.

Uvijek sam znao da windsurferi dolaze iz svog vlastitog svemira; oni su posebna vrsta ne samo među ljudima, nego i među drugim sportašima i rekreativcima. I, sudeći prema Wilkinsonovom istraživanju, čini se da sam bio u pravu!

Wilkinson piše: "Pripadnici windsurferske subkulture kroz svoj način života izražavaju otpor prema konzumerizmu, prevladavajućoj ideologiji našega društva. Međutim, da bi slijedili taj način života moraju kozumirati priličnu količinu materijalnih dobara u obliku opreme koju koriste. Pitanje je, dakle, što ti sudionici zaporavo konzumiraju? Što ih motivira da žrtvuju ono što je potrebno žrtvovati da bi sudjelovali?"

Ne bi li pronašao odgovor na svoja pitanja, Wilkinson je, i sam windsurfer, promatrao, razgovarao, neslužbeno i službeno, istraživao te, naravno, mnogo čitao i mislio.



U želji da ukratko prenesem glavne zamisli, počet ću s pitanjem subkulture. Moram priznati da nisam do sada o windsurfingu razmišljao u tim terminima, ali je ideja zapravo logična i očigledna. Wilkinson objašnjava terminologiju i razloge zašto se odlučio na izraz "lifestyle sport". (Imam teškoća s prevođenjem tog izraza pa ću ga ostaviti takvog kakav je.)

Spominje se i dilema da li je jedrenje na dasci uopće sport? Sviđa mi se razmišljanje Tima Danta koji govori o "igri" više nego o sportu, a također i Belinde Wheaton koja spominje izraz "umjetnost". Moje mišljenje, kao zagriženog i poprilično opsjednutog windsurfera, je da se radi o sve tri stvari istodobno!

Ima li razlike između drugih sličnih sportskih, a opet drugačijih aktivnosti i jedrenja na dasci (jer, u opticaju su različiti termini poput "ekstremni sportovi", alternativni sportovi", "treći sportovi", "whiz", "adrenalinski" i slično)?

I, da li su i te aktivnosti neka vrsta otpora konzumerizmu? Mogle bi biti, ali windsurfing je svakako poseban i jedinstven među njima. Zašto?

Zato što windsurfing nikada nije uspio stvarno privući masovnu pozornost. Slike i prizori windsurfinga jesu komercijalizirane kao ideali slobode i mladosti, ali sama akcija, sam sport nikad se nije raširio na opću populaciju, za razliku od drugih sportskih "rođaka" koji su počeli kao alternativni (recimo većina uličnih sportova na "daskama" poput skatebaordinga, ili čak snowboardinga, mountain bajkinga i slično) a završili izrazito komercijalizirani i pretvoreni u veliki biznis. Windsurfing je pošteđen takve krute sudbine.

Razlog zbog kojeg je tome tako (mi windsurferi smo stvarno sretni ljudi!) je djelomično u tome što je jedriti na dasci prilično teško naučiti. Krivulja učenja je mnogo sporija nego kod drugih sportova, a potrebni su mnogi sati prije nego možete reći da sad jedrite, makar malo i kratko. Ta činjenica je suprotna zahtjevima suvremenog brzog načina života. Površne aktivnosti, koje nisu toliko zahtjevne, mnogo je lakše iskoristiti u komercijalne svrhe.

Za Wilkinsona, kao znastvenika, windsurfing stoga pruža rijetku prigodu. On piše: "Jedrenje na dasci je samo po sebi značajno jer je pošteđeno preuzimanja od strane velikih komercijalnih kompanija, pa tako imamo mogućnost proučavanja lifestyle sporta koji se razvija bez izravnog utjecaja masovnih medija."

Uzgred, ne mogu se oteti dojmu da upravo svjedočimo istom procesu komercijalnog preuzimanja u slučaju kite-surfinga. Tu je vještinu lakše naučiti (iako vjerojatno opasnije), pa vjerujem da će se kitesurfing "probiti" do šire publike i tako postati jedan od komercijaliziranih takozvanih "alternativnih" sportova. To je samo moje mišljenje, ali smatram da će windsurfing izdržati i zadržati svoj poseban status stvarnog, autentičnog i slobodnog lifestyle sporta.

Tajna je u predanosti. Upravo količina predanosti windsurfingu određuje njegov subkulturalni status. Predanost se ne vidi samo u količini vremena posvećenoj tome, već i u činjenici da windsurferi često tome podređuju svoj život: gdje žive, koje poslove rade, pa čak i odnose kakve imaju. Tako kaže Wilkinson i, naravno, u pravu je. Znam to iz osobnog iskustva!

Evo, da to kažem vrlo izravno: ne možete glumiti da ste windsurfer! Kod većine drugih sličnih aktivnosti, moguće je kupiti opremu, obući neku odgovarajuću odjeću, izlaziti s pravim ljudima na prava mjesta i tako postati dio subkulture odnosno tvrditi da imate svoj "životni stil". Drugim riječima, vanjskim znakovima možete pokazivati svoju "pripadnost" nečemu. U windsurfingu toga jednostavno nema! Nema zapravo ničeg na čemu bi se mogla zasnovati komercijalizacija. Morate biti na vodi, s vjetrom, činiti to – jedriti, i tako utvrditi svoj "status" za kojeg su vam potrebni bezbrojni sati vježbanja. Tek tada ste windsurfer!

To je razlog zašto windsurfing nije masovan i zašto mnogo ljudi vjerojatno nikad neće ući u to područje. Jednostavno je prezahtjevan za prosječnog potrošača suvremenih dobara. On traži podosta žrtvi, ponajviše volje i vremena. Na prvi pogled, to može izgledati kao prepreka za popularizaciju, ali istodobno upravo to je razlog zašto su oni koji ipak jedre na dasci tako posebni! Pokazuju upornost, autentičnost snagu volje i zapravo rade suprotno onome što se očekuje od potrošača. Windsurferi žive svoj život!

Wilkinson ističe da je upravo ta predanost i odlučnost da se uobičajeni prioriteti stave na prvo mjesto, ono što je presudno za definiciju otpora suvremenoj potrošačkoj kuluri. Windsurfing često zahtijeva od ljudi da ugroze svoj ekonomski potencijala (smanje prihode da bi mogli više vremena biti s vjetrom) a time se jasno izražava odbacivanje prevladavajućeg društvenog priznanja materijalnom bogatstvu kao najvišoj vrijednosti.

Ne mogu a da ne spomenem svog prijatelja Pierra, australskog Hrvata, i njegove čuvene rečenice: "Dok puše, ne poznaš!". Ona se odnosila na njegovu dragu suprugu, a izražavala je, vrlo simpatično, stanje stvari i poredak prioriteta. Njih dvoje su to, koliko znam, izvrsno riješili, ali neki ne uspijevaju. Englezi imaju izraz "windsurfing widow" – widnsurferska udovica, koji se odnosi na djevojku ili ženu koja čeka da se njezin dragi vrati s jedrenja.

A što je onda važno windsurferima? Oni pretpostavljaju zabavu natjecanju, a slobodu cijene daleko iznad bilo kakvih pravila. Pravi su buntovnici, ti windsurferi! Ne mare za to koliko su bogati, samo ako mogu određeno vrijeme provesti na vodi s vjetrom. Individualci su, hedonisti (ali ne lijeni, već vrlo usmjereni i odlučni), te njeguju neku čudnu, gotovo izvanzemaljsku, anti-natjecateljsku etiku.


Motivacija

Wilkinson postavlja vrlo značajno pitanje: da li takav životni stil doista postoji ili je i on stvoren od proizvođača windsurf opreme i oblikovan u zamamni paket "svijeta iz snova"? Nisu li i windsurferi samo druga vrsta potrošača, te i dalje ostaju robovi snolikog svijeta lažne slobode? To je teško pitanje i vjerojatno jedno od onih koje izazivaju mnogo rasprava. Ali, Wilkinsonov odgovor – treba li reći da se slažem s njim? – je pozitivan: da, takav način života postoji i vrlo je stvaran!

Tajna je u motivaciji. Windsurferi su potrošači windsurferske opreme. Neki od njih mogu biti žrtvom reklame i kupovati stvari koje im zapravo ne trebaju za dobro jedrenje. Ali, uglavnom oni ne konzumiraju robu – oni konzumiraju iskustvo! Windsurferi koriste svoju opremu zbog njene vrijednosti (iskustvo na vodi), a ne kao znak prestiža ili statusa. I ovdje ponovo imamo onaj dio o otporu – živi se zapravo protivno potrošačkoj i društvenoj klimi.

Citiram Wilkinsona: "Windsurferi iznad svega teže unutarnjem zadovoljstvu stvarnog iskustva koje se opisuje različitim izrazima: zona, tijek, "buzz", "stoke"... te ne mare za površne izraze lažnog poistovjećivanja.

Ispitivanja među windsurferima Novog Zelanda ukazala su tri najveća činitelja motivacije:

1. iskustvo "getting high", zone ili transcendencije
2. katarza ili oslobađanje od napetosti
3. estetski razlozi (lijepo je!)

Treći razlog je pomalo iznenađenje, ali eto, tako stoje stvari. Između svih drugih svojih neobičnosti, windsurferi na visoku razinu motivacijskog poriva stavljaju i doživljaj ljepote.

Razlozi poput zdravlja, tjelesnog vježbanja i privlačnosti drugim ljudima su vrlo malo zastupljeni. Dakle, mi ne jedrimo zbog ideala tjelesne ljepote, mladosti i zdravlja, ili nekih drugih površnih razloga. Isto vrijedi i za iskustvo koje Wiklinson naziva "komunitas" – isustvo koje dijelimo s prijateljima ili grupom. Ono je prisutno kod windsurfera u obliku povezivanja s prijateljima po jedru i dasci, važno je, ali ne predstavlja primarni motivacijski činitelj za jedrenje. Dakle, rijetko tko postaje windsurfer samo zato da se pridruži gangu. Kud svi Turci, tud i mali Mujo, jednostavno ne vrijedi za windsurfere!

Ponovno se može osjetiti ta razlika između uobičajnih motiva prosječne osobe i onih prisutnih kod windsurfera. Prosječna će osoba, sportaš ili rekreativac, učiniti mnogo toga da bi ostao zdrav, spreman i tjelesno privlačan. Ali, te površne stvari ne zanimaju windsurfere, barem ne toliko da bi zbog toga jedrili. Ne, oni su spremni žrtvovati ekonomski status, promijeniti posao, preseliti se na neko neobično mjesto, posvetiti stotine sati vjetru... ali ne zbog nekih trivijalnosti. Njihov glavni razlog za tako nešto je, njima očigledan a drugima nejasan, osjećaj kojeg Wilkinson naziva "biti u struji, biti u toku" (in the flow).


Duh

I sad dolazimo do onoga što stvarno volim! To je onaj dio "duše", onaj "soul" u windsurfingu. Čak sam saznao da su neki znanstvenici također dali isto ime toj posebnoj orijentaciji u pristupu sportskoj aktivnosti (Duncan Humphrie i izraz "soul-boarders")!

Što to znači "biti u struji"? Mihaly Csikszentmihalyi opisuje to iskustvo na slijedeći način: "Koncentracija je tako snažna da nema nikakve preostale pažnje koja bi se usmjeravala na razmišljanje o bilo čemu nevažnom, nikakve brige o bilo čemu. Nestaje svijesnost o sebi i osjećaj za vrijeme se iskrivljava."

Ovaj opis zvuči poput neke drevne joga sutre! Zparavo, budući da znam nešto o Patanđaliju (pisac joga sutri), a znam ponešto i o windsurfingu, mogu slobodno reći da Csikszentmihalyi zapravo opisuje jedno od stupnjeva u razvoju svijesti, neku vrst samadhija. I to sve povezuje s windsurfingom. Zapanjujuće!

A ima i još: Csikszentmihalyi kaže da iz tog iskustva toka, nastaje zadovoljstvo. To je, naravno, ona čuvena jogijska svijest blaženstva!

Neću nastavljati dalje u tom smjeru. Kao što mnogi znaju, već duže vremena održavam posebne web stranice (Soulwindsurf) posvećene isključivo takvim iskustvima. Možemo ih nazvati "zonom", "tokom", "samadhijem", nije važno. Važno je da su ta iskustva tu i da ih, ako ih razumijemo, možda možemo unaprijediti i učiniti trajnijima. (Inače, ovaj članak je izvorno napisan na engleskom, a možete ga pročitati u tom obliku OVDJE.)

Sve u svemu, moram izraziti svoje divljenje suvremenim mlađim misliocima i znastvenicima: konačno su počeli shvaćati i opisivati duhovne tajne jedrenja na dasci!

Imajte na umu da je riječ o PRIMARNOM motivacijskom činitelju za windsurfere! Možda je teško takvo iskustvo izraziti riječima (Wilkinson napominje da su ispitanici imali teškoća opisati što im se zapravo događa na vodi), ali je ono usprkos tome vrlo stvarno. I to je glavni razlog zašto windsurferi čine to što čine!

Evo kako još jedan znastvenik, Patrick Laviolette, opisuje to iskustvo: "Takva aktivnost iskrivljuje uobičajeni doživljaj vremena, prostorne orijentacije i kretanja. Događaji su ubrzani ili usporeni na neproporcionalan način tako da se mijenja doživljaj protoka vremena."

Pa, možete razmišljati o rečenom, a možda bi netko tko to iskušava upravo tako i opisao. Moje iskustvo s prosječnim windsurferom ili windsurfericom je da on ili ona pozanju to iskustvo na neverbalnoj razini, na razini "utjelovljenog znanja". Međutim, često će ih upravo društvena indoktrinacija spriječiti da o tome misle ili da se o tome izražavaju (radi se o neobičnim iskustvima, "otkačenim", o tome nitko ne priča). Umijesto toga, oni to jednostavno čine i doživljavaju na vodi, ulazeći u tok, u zonu, u windsurfersku nirvanu, neovisno o svojoj sposobnosti ili voljnosti da to kasnije izražavaju.

Wikinsonov rad sadrži još mnogo drugih zanimljivih stvari, poput pripreme za jedrenje koju on poistovjećuje s nekom vrstom rituala procjene uvjeta na vodi. Također govori o elementu "slučajnosti" i osjećaju koji iz njega proizlazi da se radi o igri neke "više sile", nečeg što je izvan dosega pojedinca. Zapravo, svi soulwindsurferski elementi o kojima sam pisao u svom prvom, sada već klasičnom članku o soulwindsurfingu, su na ovaj ili onaj način pokriveni i razrađeni u tom tekstu.

Članak ću završiti citatima dva odgovora iz intervjua sa (soul)windsurferima s Novog Zelanda.

"Kada netko nazove i traži sastanak, ja najprije provjerim windguru. Ako će biti vjetrovito, kažem da su mi svi termini popunjeni – do prvog dana bez vjetra."

"Pitao sam ga da li bi želio biti uspješniji u očima društva, a on je odgovorio: 'Ma ne, ja samo želim windsurfati."