28. 11. 2013.

Srce je PROTIV mržnje

Kad bi bilo samo malo više srca i prihvaćanja različitosti, život bi bilo mnogo jednostavniji, ljepši, mirniji i, u konačnici, uspješniji. Negdje unutra, u dubini svoje duše, svatko zna da ne bi smio, nikako ne bi smio, drugome zabraniti ono u čemu sam uživa. To je nekako... pogrešno, pa kako god okreneš. Ali, da bismo osjetili tu pogrešnost, srce bi moralo biti glasnije. Uvjerenja bi morala utihnuti; a nesigurnost i strah koje ona donose, barem se malo povući.

Različiti jesmo. I svatko živi svoj život onako kako osjeća da je ispravno. Odnosno, tako bi trebalo biti. A ako nije, što onda?

Ako jedni žele isključiti druge iz ravnopravnog društvenog dogovora, što onda?

I što onda ako to čine naizgled demokratskim metodama, a zapravo koriste nemio trenutak krize u kojoj je najlakše iz ljudi izvući ono najgore?

Može li se demokracijom i voljom većine protjerati srce iz života ljudi? Može li se zatomiti ljubav koja ne razlilkuje, koja ne nameće i koja prihvaća, i umijesto toga postaviti "ustavna definicija" koja itekako razlikuje ispravne od neispravnih?

Izgleda da se sve to može učiniti. A da li se i hoće, vidjet ćemo uskoro.

Ovo je moj posljednji poziv onima koji još uvijek čuju svoje srce i razumiju vrijednost tolerancije i prihvaćanja. Niste tražili ovaj "mračni festival podjele" i niste nikome nametali svoj način života, svoje pogleda i svoja mišljenja. Ali, neki drugi ljudi oko vas, vrlo glasni i agresivni, s moćnom potporom i vrlo jasnim ciljevima upravo to sada čine. I uživaju gledajući kako toleratni sliježu ramenima i ne snalaze se u borbi koja im je nametnuta. Nemate izbora zapravo. Stavljeni ste u situaciju da se izjasnite. Onima koji trebaju dodatna objašnjenja o čemu se zapravo radi na nedjeljnom referendumu, proporučam pročitati izvrstan tekst s objašnjenjem prave naravi referendumskog pitanja.

Nakon nedjelje suočit ćemo se istinom o nama samima. Nastavit ćemo dalje s tog mjesta, pa kako god bilo. Međutim, ako u vama ima imalo srca i spremnosti za istinsko i stvarno prihvaćanje različitih, onda ćete poslušati taj glas i u nedjelju biti PROTIV svake vrste nametnute diskriminacije.


22. 11. 2013.

Referendum, ljubav, pedofilija i ostale stranputice


U diskusiji na moj post "Protiv" razvila se diskusija oko referenduma. Kao i obično, ima svakojakih mišljenja, ali izdvajam jedan moj odgovor anonimnoj osobi koja u isti koš trpa istospolne zajednice, pedofiliju, zoofiliju i nekrofiliju.

Budući da se radi o čestom miješanju pojmova, mislim da je vrijedno izdvojiti to kao zaseban post.

***

Anonimno, tvoji argumenti su još jedan primjer klasičnog kratkog spoja u razumijevanju, koji je značajka zatucanosti i neznanja o kojem govorim. Svejedno, u dobroj vjeri da se radi samo o naivnom neznanju, zahvaljujem na tako lijepo postavljenim pitanjima i predlažem da pažljivo pratiš odgovore, te da, ako je moguće, jednom zauvijek ukloniš to pogrešno razmišljanje iz svog uma.

Kažeš: "Adriane, no sto ako sutradan na red dode zoofilija? I to je ljubav. Volite svog psa najvise na svijetu i hocete s njime sklopiti brak. Po cemu bi tako ljubav bila drugacija od neke druge ljubavi? Ili pak pedofilija?... Ista stvar s nekrofilijom, i to je isto ljubav, zar ne?"

Dakle, NE, TO NIJE LJUBAV. Ljubav je uvijek obostrana (ili višestrana). Ljubav uvažava drugu osobu i ne zakida ju na ničemu. Životinje ne mogu dati pristanak na navodnu ljubav. Djeca ne mogu dati pristanak na navodnu ljubav. Mrtva tijela ne mogu dati pristanak na navodnu ljubav. VIDIŠ LI RAZLIKU?

Izjednačavanje istospolne zajednice i homoseksualne ljubavi s ovim gore anti-ljubavima je ZLONAMJERNO PODMETANJE i otrov za naivne i neupućene. Žalosno je da obrazovani ljudi u današnje vrijeme mogu biti žrtve takve manipulacije i ne vidjeti razliku između jednog i drugog.

Pitaš: "Ne znam koliko ste liberalni u svom definiranju ljubavi, no mislim da treba postojat neka granica do koje smo spremni ici."

Moja granica je čvrsta i apsolutna. Postavljena je točno tamo gdje ju je postavila priroda: ljubav je najuzvišeniji osjećaj dostupan svjesnom stvorenju, uvijek je višestrana i moguća samo uz svjesni pristanak svih koji su u nju uključeni. Da bi taj pristanak dali, moraju biti SVJESNI, odrasli, odgovorni, zreli, neizmanipulirani, itd. Ukoliko su ti uvjeti ispunujeni, ljubav nema drugih granica, ni u rasi, ni u obrazovanju, ni u načinu života, ni u seksualnim praksama, ni u spolu.

Zajedno s vama ću se boriti protiv pedofilije, budite bez brige - do "zadnje kapi krvi", ako treba. Ali, sad vam po stoti put kažem: ako ste "za" ovo, onda ste zavedeni, naivni i izmanipulirani. Nema tu ni ljubavi ni tolerancije ni poštovanja. Ne postoje nikavi razlozi da homoseksualne osobe budu diskriminirane, manje vrijedne ili na bilo koji način zakinute ili označene unutar društva,.

Istospolna ljubav je jednako tako ljubav kao i heteroseksualna, i ta manjina mora imati pravo na sve ono na što ima većina.

21. 11. 2013.

Mrak u zemlji Crvatskoj

Ilustracija: MJ
U nekom zabačenom selu, u dnu dvorišta posljednje kuće, nalazio se kokošinjac. U blatnoj zemlji, u potpunom mraku, živjeli su crvi - slasna poslastica proždrljivim kokošima.

Kokoši bi mogle preživjeti i bez njih, ali usprkos tome, crvi su vjerovali u svoju vrijednost. Vjerovali su oni u mnogo toga, a posebno u svoju zemlju koju su - a kako bi drugačije - zvali Crvatska.

U Crvatskoj je općenito bilo malo svjetla, pa su crvi oduvijek smatrali da mrak pripada samo njima. U tome su se, naravno, prevarili. Međutim, što se tiče Crvatske, da, ona je stvarno bila njihova. Barem dok kokoši nisu odlučile da je vrijeme ručku.

Ovo je priča o jednom nemilom događaju koji je tragično završio. Da biste ju razumjeli, morate znati da su ti crvi bili uglavnom dvospolci, pa je tako svatko od njih mogao biti i mama i tata malim crvićima. Ovo "uglavnom" odnosi se na nekih 5% njih koji su bili jednospolni i nisu mogli biti oboje, već samo jedno: ili mama, ili tata. Takvi su do sada živjeli u tajnosti, pokušavajući skrivati to što jesu.

No, došlo je vrijeme i da se toj istini pogleda u oči. To se, iz nekog neshvatljivog razloga, nije svidjelo prevladavajućoj većini.

I tako su se, u jednom nemilom trenutku društvenih previranja u Crvatskoj, dva prosječna crva sukobila oko svojih... hm, ajmo reći, prirodnih sklonosti.

Jedan, prigodno malo veći, napao je drugog, prigodno malo manjeg: "Slušaj ti! Nemaš ti što raditi ovdje. Kakav je to način živjeti kao jedan spol? To je grijeh! To je protiv Božje volje!"

Drugi je zbunjeno odgovorio: "Ali nisam ja to birao. Bog me takvog stvorio, što sad da radim?"

"Lažeš! Tvoj um je iskrivljen. Svojim prisustvom kvariš našu djecu. Izglasat ćemo da ti i tebi slični više ne možete živjeti u mraku."

"Ali, mi već živimo u mraku", bunio se nejako onaj manji. "Kako bi drugačije živjeli? Pa sve je ovo mrak..."

Veći je na to pobjesnio: "Nemoj da te čujem kako govoriš takve stvari! Mrak je samo za prave crve. Vi ne možete živjeti u mraku. Idite nekud i živite kako hoćete... Ali, nemoj ni da te čujem da to zoveš mrak! Nema šanse. Nazovite to drugačije.. krak, brak... ne zanima me. Ali, mrak je samo naš!"

Manji crv je zbunjeno slušao, pa je u toj zbunjenosti presavio par zadnjih kolutića jedan preko drugog.

Vidjevši to, veliki je još više podivljajo: "A tako znači! Ti si od onih koji savijaju zadnje kolutiće! I to ćemo izbaciti iz Crvatske! Ne smije toga biti kod nas. Stavit ćemo vas u posebne rupe i tek ako vas ima više od 50% u toj rupi, moći ćete se tako savijati! Jasno?"

Ovom manjem ništa nije bilo jasno. Na žalost, nikad mu ni neće biti jasno, jer su u tom trenutku naišle dvije kokoši.

"Jel' ti znaš o čemu ovi pričaju?" pitala prva drugu.

"Pojma nemam", odgovara druga.

"Nema veze - glavno da je ručak!" nasmije se prva.

Kok, kok... odoše i onaj veliki, i onaj mali.

09. 11. 2013.

Protiv

Jučer sam morao čekati u redu... negdje, gdje je bila gužva. To su obično situacije u kojima ljudi šute, tapkaju nogama i nestrpljivo gledaju jedan drugom preko ramena u očekivanju pomaka prema teško dostupnom šalteru. Ponekad, međutim, nekome bude dosta tmurne tišine pa otpočnu "mali razgovori". Priča se o suncu, kiši, nesposobnosti gradskih vlasti, nesrećama ili, ako se tako nešto sprema - o referendumu!

Glavni akteri jučerašnje šalter drame bila su dva postarija gospodina, oba krupna, ali jedan sa štapom i teško pokretan, a drugi dobro se držeći, nabusita izgleda s velikom bradavicom na nosu. Njima nasuprot našla se četrdesetogodišnja žena priprosta izgleda od koje zapravo nisam očekivao ono što je uslijedilo.

Onaj sa štapom iznenada je rekao: "Kakva su vremena došla! Sad nas tjeraju da se izjasnimo za kakav smo brak. Strašno je to, zar nije? To nekad nije bilo tako. Mojoj pokojnoj ženi i meni nikad ne bi palo na pamet da o tome razmišljamo, a kamoli da..."

Iz još nekoliko rečenica koje je izgovorio, postalo mi je jasno da on vjeruje kako je ovaj referendum izjašnjavanje o njegovoj seksualnoj orjentaciji - o tome što on želi u svom životu! Doista - u svojoj naivnosti on to tako vidi. Potencijalni učinak referenduma na prava nekih tamo nepoznatih i nezamislivih ljudi, njemu nije ni kraj pameti. On to ne može ni pojmiti.

A onda se javio onaj nabusiti. "Ma kakve su to gluposti! Meni je ljepše vidjeti mladića i djevojku, lijepi zdravi par, nego... njih! Jel' tako gospođo?"

S ovim zadnjim je pogriješio. Gospođa bi vjerojatno odšutjela na sve to, baš kao što sam i ja, ali budući da joj se izravno obratio, slijedila je paljba koja me obradovala.

"Znate šta", okrenula se ona prema nosu s bradavicom, "meni je ljepše vidjeti mlade i lijepe ljude, a ne stare i ružne. Da li ću zbog toga trošiti državne novce da vama zabranim dolazak na ovo mjesto?"

Stari se lecnuo, otvorio usta, ali ništa nije izašlo kroz njih. Nije očekivao to što ga je snašlo. Sasvim bijesna, žena je nastavila: "Jeste li vi odlučlili biti ovakvi kakavi jeste? Niste. Tako nisu ni ti vaši oni. Pustite ih da žive kako žele. Koji je vrag svima vama? Morate zabati nos u tuđa posla i određivati kako će tko živjeti? Sram vas bilo!"

Htio sam zapljeskati, ali tada se red pomaknuo i super-žena je morala napustiti scenu.

Prvi starac nije uopće shvaćao što se dogodilo, a drugi je nešto promrljao sebi u bradu i u očaju, ali ipak malo opreznije, s "Jel' tako? Jel' tako?", zatražio odobravanje od neke druge žrtve sklonije slaganju s njegovim svjetonazorom.

Nešto kasnije tog istog dana, saznao sam da su neki srednjoškolci iz Zadra stavili plakat pored ceste tražeći od vozača da zatrube ako su protiv pedera. Kažu da je bilo prilično buke.

Također sam čuo nevjerovatno objašnjenje nekog HDZ-ovca u Saboru koji je tvrdio da odredba o braku koja nam se sprema nije oduzimanje ničijih prava budući da homeskusalne osobe nikad nisu imale ta prava, pa im se ona ne mogu oduzeti. Po toj njegovoj iskrivljenoj logici, ni žene ni ljudi drugačije boje kože, ne bi ni dan danas imali pravo glasa jer ga "nikad nisu ni imali" pa im stoga ono nikad nije oduzeto. Zna se - HDZ.

Svjedočio sam i ljigavom gaženju proklamiranih stavova od strane SDP-a - vjerojatno zbog nekih nama sada teže shvatljivih političkih ustupaka. Razlike između jednih i drugih postaju sve manje i manje.

Obradovala me Jadranka Kosor, koju nikad nisam simpatizirao, ali sam bio sretan kad je, kako god bilo, postala prva žena premjerka (nekako sam mislio: ajde, barem mali odmak od sulude muške dominacije). Njezin prijedlog o tome da Sabor zatraži ocjenu ustavnosti pitanja koje ugrožava pravo jedne manjine, u ovoj je situaciji pošten i jedino ispravan. Uzgred, pitam se zašto tu procejnu ustavnosti nisu ranije zatražili Kontra i Iskorak? Ili pak vlada, mnogo ranije? Ova sramota se vuče od proljeća.

Na izbore inače ne izlazim jer je potpuno svejedno tko će preuzeti vlast. Što se mene tiče, dao bih ju kompjuteru. Jeftinije i bolje bi upravljao nego bilo koja skupina korumpiranih ljudi (pod "korupcija" ne mislim samo na novac, nego i na ideju o vladanju). Eventulane manjkavosti obilato bi nadoknadio mnogobrojnim prednostima. Međutim, kad budu sljedeći izbori, pridružit ću se toj farsi i dati svoj glas HNS-u. Napravit ću to kao osobni izraz podrške samo za jučerašnje principjelno izjašnjavanje protiv netolerancije i diskiminacije (da ne bi bilo krivog shvaćanja, ne zanima me njihova politika i ne mislim da su osobito bolji od bilo koga drugoga na političkoj sceni.)

Sve u svemu, nemam mnogo iluzija kako će sve ovo završiti. Ankete pokazuju da u Hrvatskoj trenutno živi i djeluje barem 60%, ako ne i više, homofoba koji će glasovati za diskriminaciju po seksualnoj orjentaciji. Ako se nekim slučajem ne dogodi čudo (možda pod pritiskom za sada vrlo diskretne packe i upozorenja iz tolerantnije Europe) pa Ustavni sud ipak odluči da je pitanje neprimjereno za referendum; malo je vjerojatno da će se dogoditi druga vrsta čuda, a to je da očito prevladavajuće konzevativna i nazdana Hrvatska na referendumu glasa PROTIV.

Što se mene tiče, izaći ću na taj referendum i bit ću vrlo sretan da se, usprkos realnosti u kojoj živimo i usprkos vjerojatnom žalosnom ishodu ove sramote, izjasnim PROTIV. Bit će mi utjeha znati da sam time rekao DA slobodi, toleranciji i ljubavi, a NE licemjerstvu, manipulaciji i nasilju.

Onda ću se - kao i do sada - okrenuti stvarima koje me više zanimaju, a ljudi će - kao i uvijek - dobiti svijet točno onakav kakva žele.