Kad bi bilo samo malo više srca i prihvaćanja različitosti, život bi bilo mnogo jednostavniji, ljepši, mirniji i, u konačnici, uspješniji. Negdje unutra, u dubini svoje duše, svatko zna da ne bi smio, nikako ne bi smio, drugome zabraniti ono u čemu sam uživa. To je nekako... pogrešno, pa kako god okreneš. Ali, da bismo osjetili tu pogrešnost, srce bi moralo biti glasnije. Uvjerenja bi morala utihnuti; a nesigurnost i strah koje ona donose, barem se malo povući.
Različiti jesmo. I svatko živi svoj život onako kako osjeća da je ispravno. Odnosno, tako bi trebalo biti. A ako nije, što onda?
Ako jedni žele isključiti druge iz ravnopravnog društvenog dogovora, što onda?
I što onda ako to čine naizgled demokratskim metodama, a zapravo koriste nemio trenutak krize u kojoj je najlakše iz ljudi izvući ono najgore?
Može li se demokracijom i voljom većine protjerati srce iz života ljudi? Može li se zatomiti ljubav koja ne razlilkuje, koja ne nameće i koja prihvaća, i umijesto toga postaviti "ustavna definicija" koja itekako razlikuje ispravne od neispravnih?
Izgleda da se sve to može učiniti. A da li se i hoće, vidjet ćemo uskoro.
Ovo je moj posljednji poziv onima koji još uvijek čuju svoje srce i razumiju vrijednost tolerancije i prihvaćanja. Niste tražili ovaj "mračni festival podjele" i niste nikome nametali svoj način života, svoje pogleda i svoja mišljenja. Ali, neki drugi ljudi oko vas, vrlo glasni i agresivni, s moćnom potporom i vrlo jasnim ciljevima upravo to sada čine. I uživaju gledajući kako toleratni sliježu ramenima i ne snalaze se u borbi koja im je nametnuta. Nemate izbora zapravo. Stavljeni ste u situaciju da se izjasnite. Onima koji trebaju dodatna objašnjenja o čemu se zapravo radi na nedjeljnom referendumu, proporučam pročitati izvrstan tekst s objašnjenjem prave naravi referendumskog pitanja.
Nakon nedjelje suočit ćemo se istinom o nama samima. Nastavit ćemo dalje s tog mjesta, pa kako god bilo. Međutim, ako u vama ima imalo srca i spremnosti za istinsko i stvarno prihvaćanje različitih, onda ćete poslušati taj glas i u nedjelju biti PROTIV svake vrste nametnute diskriminacije.
Različiti jesmo. I svatko živi svoj život onako kako osjeća da je ispravno. Odnosno, tako bi trebalo biti. A ako nije, što onda?
Ako jedni žele isključiti druge iz ravnopravnog društvenog dogovora, što onda?
I što onda ako to čine naizgled demokratskim metodama, a zapravo koriste nemio trenutak krize u kojoj je najlakše iz ljudi izvući ono najgore?
Može li se demokracijom i voljom većine protjerati srce iz života ljudi? Može li se zatomiti ljubav koja ne razlilkuje, koja ne nameće i koja prihvaća, i umijesto toga postaviti "ustavna definicija" koja itekako razlikuje ispravne od neispravnih?
Izgleda da se sve to može učiniti. A da li se i hoće, vidjet ćemo uskoro.
Ovo je moj posljednji poziv onima koji još uvijek čuju svoje srce i razumiju vrijednost tolerancije i prihvaćanja. Niste tražili ovaj "mračni festival podjele" i niste nikome nametali svoj način života, svoje pogleda i svoja mišljenja. Ali, neki drugi ljudi oko vas, vrlo glasni i agresivni, s moćnom potporom i vrlo jasnim ciljevima upravo to sada čine. I uživaju gledajući kako toleratni sliježu ramenima i ne snalaze se u borbi koja im je nametnuta. Nemate izbora zapravo. Stavljeni ste u situaciju da se izjasnite. Onima koji trebaju dodatna objašnjenja o čemu se zapravo radi na nedjeljnom referendumu, proporučam pročitati izvrstan tekst s objašnjenjem prave naravi referendumskog pitanja.
Nakon nedjelje suočit ćemo se istinom o nama samima. Nastavit ćemo dalje s tog mjesta, pa kako god bilo. Međutim, ako u vama ima imalo srca i spremnosti za istinsko i stvarno prihvaćanje različitih, onda ćete poslušati taj glas i u nedjelju biti PROTIV svake vrste nametnute diskriminacije.
Dirljivo, ali i predobro (preblago).
OdgovoriIzbrišiSviđa mi se ovo:
"Nakon nedjelje suočit ćemo se istinom o nama samima. Nastavit ćemo dalje s tog mjesta, pa kako god bilo."
Zapitam se gdje je kraj tome? Kad će jednom doći do tog jednog trenutka kad nećemo krenuti dalje s tog mjesta na kojem se nađemo? Do trenutka u kojem shvatimo da nema smisla zapravo i da će agresivni i glasni uvijek dobiti svoje - barem u ovoj našoj maloj zemlji.
Eto do 16:00 je izašlo cca 27% birača. Dakle, ima dosta onih koji sležu ramenima. Glavno da dijaspora glasa punom parom o nečemu što ih se, zapravo, ni ne tiče :/
To je ono što jesmo, Boba. To smo mi: Hrvatska.
IzbrišiKakvi smo, tako nam je.