21. 10. 2010.

Feminicid 2

Moj članak pod nazivom Feminicid izazvao je prilično prašine. Većina ga je shvatila u skladu s mojom namjerom – kao poticaj na razmišljanje o društvenoj indoktrinaciji koja žene ne samo očigledno, već i skriveno - vrlo suptilno - stavlja u podređeni položaj, te ih, paradoksalno, često čini zagovornicama onog istog sustava koji ih omalovažava.

Moje poštovanje i povjerenje u žensku mudrost je iznimno. Primio sam puno mailova i poruka od strane žena koje su prepoznale pozitivnu namjeru i osjetile se osnaženima i potaknutima da provedu promjene na bolje i u svom životu. Istina, bilo je ponešto i onih drugih koji su drugačije shvatili moj tekst. To se uvijek događa – različliti ljudi vide različito. Ako sam na bilo koji način povrijedio nečije osobne osjećaje, ispričavam se, to mi doista nije bila namjera.

No, različitost gledanja se očitovala i u reakcijama na moju pomalo provokativnu misao o utjecaju načina života na tjelo i duh žena, posebice na mogućnost da se taj utjecaj pretvori u nasljednu značajku. Drugim riječima, bilo je sporno spominjanje mogućnost genetske manipulacije ženama. Za mene osobno to nije bila središnja misao članka, niti ju sada smatram presudnom. Naime, sasvim je dovoljno da znamo kako odgoj oblikuje naš psihofizički razvoj, pa da imamo dovoljno argumenata za sumnju u apsolutnost ženskih i muških značajki tijela i osobnosti.

No neki su komentatori bili vrlo odriješiti u tome da se radi o nečuvenoj i besmislenoj postavci, jer se, navodno, ona može pobiti znanjem iz udžbenika biologije. Istina je da nisam stručan u biologiji, genetici ili antropologiji, ali ono što znam sasvim je dovoljno za uvjerenje da takva pitanja daleko nadilaze osnovna znanja i da itekako postoje razlozi za njihovo promišljanje.

Zbog toga sam, kako sam i obećao, pokušao pronaći stručne odgovore na postavljena pitanja. Prije nego prijeđem na to, želio bih dodatno pojasniti primjer freske s Krete. Njime sam ukazao sam na JEDNU kulturu u čijoj umjetnosti su prikazane žene i muškarci, ili barem djevojke i mladići, na isti način. Time nisam generalizirao tu postavku. Mnogo starije umjetnosti iz paleolitika pokazuju ženu majku (boginju) u sasvim različitom obliku od muškaraca. Biološke razlike žena i muškaraca ne ukidaju mogućnost ideje da su unutar njih moguće mnoge varijacije, te da društvena okolina na to može utjecati.

Komentatori koji su ukazivali na činjenicu da su u mnogim vrstama ženke tjelesno manje od muškaraca, potpuno su u pravu. Ali, i ovdje imamo primjere utjecaja načina života na veličinu tijela. Kod izrazito "haremskog" načina života, recimo morževa, imamo jasno raspoređene uloge jednog dominantnog mužjaka (ogromnog naspram ženki) i više submisivnih i podređenih ženki. Da li je ta tjelesna razlika prirodom data? Koliko tjelesno velikih ženki nalaze partnera i da li je doista nemoguće zamisliti da se određene genetske značajke upravo zbog toga prenose dalje, a neke ne? I koliko je opravdano ili neopravdano pomisliti da se to isto događa i ljudima, pod utjecajem njihovog načina života?

Misao o genetskoj selekciji žena (i muškaraca – isto vrijedi za njih također) koja je uvjetovana društvenom indoktrinacijom mnogi smatraju šokantnim, a očigledno i uvredljivom. Prije nego svo drvlje i kamenje svalite na mene osobno ili moje "neznanje", prisjetite se da sam u istoj kaši sa svima vama!

A što se tiče neznanja, pokušao sam ga ispraviti na mjestima koja se smatraju stručnima. Da bi dobio što preciznije odgovore, ali i da bih razjasnio kakva su zapravo pitanja, ispisao sam ih u nekoliko rečenica. Evo ih:

1. Da li se neko naučeno ponašanje može postati nasljedna značajka? Ako može, koliko vremena (ili generacija) je potrebno da bismo s nekom visokom vjerojatnošću mogli reći da se to dogodilo? Da li je moguće, i kako, odvojiti dva činitelja: istovjetni utjecaj okoline (koji zahtijeva takvu značajku ponašanja) i eventualnu nasljednu značajku? Prvenstveno me to zanima u odnosu na ljude, ali bilo kakve reference i znanja o tome u odnosu na životinje (sisavce, da budemo bliži), također će biti u redu.

2. Kod životinja, sisavaca: da li se odabirom tjelesnih značajki  ženke/majke, može postići visoka vjerojatnost tih istih značajki u ženskom potomstvu? Ako da, koliko je potrebno vremena (generacija) da ta tjelesna značajka postane prevladavajuća u većini ženskog potomstva?

3. Ukoliko bismo postavili tezu da je tjelesna konstitucija današnjih žena pod utjecajem društvenog položaja žena posljednjih nekoliko tisuća godina (podređeni položaj u odnosu na muškarca), koliko je po vašem mišljenju taj utjecaj moguć? Da li je to dovoljno vremena za tako nešto? Može li se takav utjecaj dokazati, odnosno može li se dokazati da ne postoji?

Pitao sam i razgovarao na nekoliko mjesta. Pokušao sam doći do istaknutih stručnjaka u Hrvatskoj. Prvo što je postalo jasno bila je činjenica da se uopće ne radi o jednostavnim pitanjima, te da odgovori nisu nimalo očigledni, posebice ne s osnvnim znanjima o bilogiji!

Ne krivim stručnjake što se nisu htjeli osobno imenom i prezimenom izložiti mogućim kritikama javnog nastupa u mojem blogu. Zbog toga neću navoditi imena. Ali ću, poradi primjera citirati odgovor kojeg sam dobio pismeno od jednog od najistaknutijih stručnjaka za takva pitanja, akademika i profesora iz Zagreba.

"...postavljena pitanja zadiru u toliko različitih područja da ih moja pre-malenkost nije kadra niti nabrojiti, a kamoli dati jednostavne odgovore. Pitanja predmetnosti npr. "ekologije čovjeka", "nasljeđivanja inteligencije", morfo-fizioloskih razlika tijekom rasta i razvoja (ponaosob različitih npr. ljudskih organizama), testiranja IQ (s poznatim "originalnim" znanstvenim, a zapravo lažnim tumačenjima) itd. itd. zadiru u mnoga područja o kojima, s pravom ističem, mozemo organizirati niz "okruglih stolova". Ipak je za površne (nisam bas i siguran ozbiljne pokušaje) prosudbe moguće nešto naći kod Lorenz-a i Eysenck-a, potom Keys-a i Brozek-a (iako se i prije njih nailazi na dobro utemeljena razmatranja nekih pitanja Mendelovih i ne-Mendelovih nasljeđivanja). Stoga brzo nisam u mogućnosti dati ozbiljno, meritorno misljenje, ali razgovor o  problemu (problemima i postavljenim pitanjima) svakako moze biti i intelektualno intrigantan."

Nisam dalje nastavljao taj razgovor jer se doista ne osjećam ni najmanje stručnim za to. Ali, i i iz ovog je više nego jasno da odmahivanje rukom i odbacivanje mogućih pretpostavki o utjecaju načina života na genetiku, nije baš mudar postupak.

Da li je do toga doista došlo? Da li su tjelesne i osobne značajke žena i muškaraca uvjetovanjem "izabirane" da bi odgovarale društvenom modelu? I u kojoj mjeri i kako brzo?

Ako imate odgovore na ta pitanja koji neće predstavljati besmislenu raspravu o stavovima ili osobne napade na zagovornike drugačijeg mišljenja, slobodno u komentarima ispišite izvore novih informacija o istraživanjima koja to potkrijepljuju. Svi zajedno ćemo biti zahvalni za svjetlo znanja koje nam može ponuditi znanost.

PS
U međuvremenu sam dobio informaciju o istraživanju koja potvrđuje da se ljudski genom promijenio zbog urbanizacije – dakle izravnu potvrdu da je moguća promjena genoma u evolucijski kratkom vremenu od nekoliko tisuća godina. Članak s tom informacijom pod naslovom "Diktiraju li gradovi tijek evolucije?"

20. 10. 2010.

Mala igračka za veliki dječji osmijeh

Tijekom cijele godine, a posebice u predsolsticijsko vrijeme, Udruga Umjetnost davanja provodi svoju akciju "Mala igračka za veliki dječji osmijeh".

U udruzi se skupljaju pokloni djeci kojima je potrebna odjeća, školski pribor, školske torbe, bilježnice i lektira, a mnogi mališani razveselili su se igračkama (posebice onima za vodene igre) tijekom ljeta.

I ove godine s početkom listopada prikupljaju se darovi kojom će se skupiti dovoljno poklona i za božićne i novogodišnje blagdane.

Prošle godine ti su pokloni razveselili djecu u više od desetak domova diljem Hrvatske i djecu u više od dvadesetak udomiteljskih obitelji. Udruga Umjetnost davanja poziva sve vas da se svojim poklonima priključite i ovogodišnjoj akciji. Skupljaju se igračke, školski pribor, knjige, slikovnice, knjige lektire za osnovnu i srednju školu, bilježnice, društvene igre, materijal za kreativno izražavanje, odjeću...

Sve informacije o mjestima sakupljanja, adrese i telefone možete naći na stranicama udruge Umjetnost davanja.

17. 10. 2010.

"Ljubav - više nije previše" u Zagrebu

U petak, 15.10.2010., održao sam predavanje "Sedam ljubavnih savjeta za nove odnose", u prepunoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta. Knjiga "Ljubav - više nije previše" privukla je mnogo ljudi, a prvo izdanje već je gotovo rasprodano nakon mjesec dana. Tema je svima zanimljiva, a za neke intrigantna i izazovna. Međutim, zapravo sam ugodno iznenađen tolerancijom, prihvaćanjem i razumijevanjem ideja o novim odnosima. Zagrebačko predavanje je bilo vrlo veselo i živo, baš kao i pitanja nakon njega. Bilo mi je zadovoljstvo govoriti o ljubavi, a još veće promatrati kako iz minute u minutu toplina iz srca počinje sjajiti na licima ljudi. Ljubav doista posjeduje čarobnu moć preobrazbe!

Djelić atmosfere na dvije fotografije, a njih desetak možete pogledati OVDJE.


04. 10. 2010.

Odgoj koji ne potiče ljubomoru

Na mnogo mjesta sam već istaknuo tezu da je ljubomora naučena reakcija. Nasuprot uvriježenom mišljenju da ljubomora mora pratiti ljubav, očigledno je da su postojale kulture u kojima je seksualna ljubomora smanjena ili nepostojeća. Također, i u suvremenom društvu postoje pojedinci i, za sada, marginalne skupine koje su se na ovaj ili onaj način odučile od ljubomore ili ju znatno smanjile.

Najnovija antropološka istraživanja Darcie Narvaez, profesorice psihologije sa sveučilišta Notre Dame, jasno ukazuju da suvremeni odgoj djece izravno potiče strah od napuštanja, te da se on u najvećoj mjeri prenosi na ljubomoru, to jest izražava se u općem nepovjerenju, smanjenju osjećaja povezanosti s drugima i samnjenju moralnosti.

Posebno je zanimljivo što su značajke odgoja koje bi morale biti prisutne - a nisu - dio prirodnog i spontanog odgoja djece u naših davnih predaka, paleolitskih ljudi koji su živjeli u seksualno ne-monogamnim zajednicama u kojima je uz dijete uvijek bilo VIŠE odraslih ljudi. Dijete se uvijek tetošilo i nosilo, spavalo je s odraslima, a ne odvojeno i samo (što je, uz stale psihološke prednosti, uključivalo vrlo rani kontakt i prihvaćanje seksualnosti koja nije bila tabu).

Jesu li naši davni preci bili bolji roditelji od suvremenih ljudi? U svakom slučaju, najnovija istraživanja pokazuju da na mnogo toga u našem životu moramo staviti upitnik i dobro razmisliti o stvarima koje smatramo nepromjenjivim, a zapravo su rezultat učenja i odgoja.

Na web stranicama www.ljubavi.org možete pročitati više o istraživanjima Darcie Narvaez, te o šest značajki odgoja koje bi, ako bi ih provodili, najvjerojatnije uklonili mnoge negativnosti iz današnjeg društva, uključivo i smanjenje ljubomore.