24. 09. 2014.

Snovi netalentiranog glazbenika

Nije lažna skromnost - poznajem svoja ograničenja. Ali, to me nije spriječilo da od rane mladosti padam u ekstazu slušajući ili stvarajući glazbu. Na fotki desno imam 16 godina. Još se sjećam teškog rada cijeloga ljeta (ručni pretovar cementa i vapna iz željezničkih vagona na kamione) da bih kupio svoju prvu električnu gitaru. I evo je! Ne može se promašiti sreća na mojem licu, zar ne? Stara slovenska Melodija. Kasnije su došle bolje gitare, uključujući i fenomenalnog Gipson Les Paul Customa iz 1978, koji je sve bolji što je stariji, i na kojem i danas sviram.

Tokom srednje škole i fakulteta svirao sam u wannabe jazz-rock grupi "Jan Amos". Imam neke analogne snimke iz tog razdoblja - ako uspijem nabaviti kazetofon i ako trake nisu propale, možda bi se to i moglo digitalizirati. Bili smo mladi i zaneseni, a svirali smo glazbu koju gotovo nitko nije razumio, a često ni mi sami.

Još i danas ponekad poželim da je život otišao u drugačijem smjeru i da mi je gitara češće bila u rukama. Međutim, točno je - ima drugih stvari za koje sam mnogo talentiraniji nego za glazbu, pa je i za mene i za druge bolje da se držim njih. Ipak, cijelo sam vrijeme uronjen u čaroliju zvukova. Stalno nešto radim u tom smjeru, održavajući snove koji su... samo snovi.

U međuvremenu sam se prebacio i na klavijature, a načio sam svirati i diđiridoo. Pjevanje... eh, to mi nikad neće dobro ići. Ali, nije važno. Važan je proces, stvaranje, osjećaj sklada, trnci u cijelom tijelu kad se zvukovi slože točno onako kako treba. Zbog toga ću, usprkos očitim manjkavostima mojeg "glazbenog" izražaja, uvijek trzati neku žicu, udarati neku tipku ili puhati u neku cijev.

Pronalazak fotografija iz mladosti je pokrenuo sjećanje na dosadašnje glazbene izlete. Prije nekoliko godina, nadahnut izvrsnim stihovima Jasne Bolanče, napravio sam CD "Zvjezdanooka". Jedan profesionalni glazbenik je, čuvši snimke, rekao samo: "Hrabro, vrlo hrabro." Taj je komentar bio usmjeren na činjenicu da je produkcija bila... hm, nedovoljno dobra, a pjesme prepune pogrešaka. Ipak, neizmjerno sam uživao snimajući Zvjezdanooku, pa to - valjda - opravdava moju "hrabrost".

Pjesme su vrlo lagane, a ako imate volje, možete poslušati neke isječke, tek toliko da dobijete dojam o atmosferi CD-a. (Zvjezdanooka, Zagrli me sad, Kad ode ljubav, Sjeme)

Nakon toga sam se prihvatio ozbiljnijeg posla i glazbe koja više odgovara mojim unutrašnjim zbivanjima i snimio CD "Distant past". Radi se o glazbi za neodance, odnosno o plesnoj glazbi za "neodance rituale". Zbog raznih tehnika disanja koje se koriste u neodance-u, a koje su ukomponirane u gazbu Distant past-a, projekt je napravljen pod imenom "The Breath". Link će vas odvesti do stranice na kojoj možete poslušati isječke. U usporedbi sa Zvjezdanookom, produkcija je bolja (naučio sam neke trikove), a atmosfera glazbe, naravno, sasvim, sasvim drugačija.

U posljednje vrijeme sam se okrenuo malo žeščim ritmovima i glazbi. Moj sin Borna je izvrstan bubnjar. Mnogo je talentiraniji od mene u svakom glazbenom pogledu. Nadam se da će uspjeti ostvariti svoje glazbene snove. Mladost je žestoka, a ako želite vidjeti koliko, pogledajte jednu snimku koncerta Borne i njegovog banda. Snimljena je mobitelom, ne očekujte studijsku kvalitetu, ali bit će dovoljno za utisak. Dečko ima ritma, bez svake sumnje!

Borna i ja onako usput radimo jedan mali zajednički projekt. On pjeva i bubnja, ja pišem tekstove i sviram ostatak instrumenata koje čujete. Za sada su dostupna tri glazbena video uratka - projekt "We are not". Pretpostavljam da ovakva glazba nije prvi izbor među čitateljima mog bloga, ali nije važno. Ovo su samo glazbeni snovi, zar ne?

Ovdje imam 18 ili 19 godina, a sviram na Gipson-u.
Fotografija je napravljena u klubu V3 Gimnazije u Varaždinu gdje su se održavali koncerti mladih bandova.



22. 09. 2014.

Poštovanje prema Izvoru

Danas više nikoga ne treba uvjeravati da se s klimom događa nešto neobično. Mnogi su promjene osjetili na svojoj koži, a sigurno je da ćemo ih u budućnosti svi zajedno skupo platiti.

Ali, što učiniti u situaciji kad nema ama baš nikakve naznake da će čovjek popustiti svoj stisak nad prirodom? Ekološke su teme cijelo vrijeme na dnevnom redu. Ljudi sve više shvaćaju koliko je važno očuvati okoliš. Istodobno, s tom se namjerom sukobljavaju ekonomski interesi koji, zauzvrat, hrane te iste ljude. Je li moguć kompromis? Je li moguće pogađati se s prirodom?

Nije. Većina zamisli ekoloških udruga, zelenih političara i navodno osviještenih pojedinaca, svodi se na ograničavanje štete. Nametnuli smo svoju volju prirodi, sad vidimo da u konačnici to nama čini štetu pa počinjemo pričati o održivom razvoju, donosimo propise o tome kako se ponašati sa šumama, rijekama ili morem te gdje ćemo i kako odlagati svoj otpad.

Nemam ništa protiv toga. Kamo sreće da se o tome počelo misliti ranije. Ali, to nije dovoljno.

Potrebna je temeljitija promjena. Ona u kojoj ćemo prestati gledati na prirodu kao na svoje igralište koje je potrebno očuvati zbog nas samih.

Priroda je mnogo više od našeg igrališta. Ona je važnija od ljudskih života.

Šokirani?

Većini će ova izjava zvučiti poput svetogrđa. Takvo je vrijeme u kojem živimo. Takvi smo danas mi ljudi.

Nemam neko gotovo, cjelovito, pa čak ni djelomično rješenje za ekološke probleme u kojima smo se našli. Mislim da nitko ne zna što je potrebno učiniti. Međutim, ono što znam jest da to NEZNANJE o smjeru djelovanja izvire iz potpuno pogrešne slike o ljudskom mjestu pod kapom nebeskom.

Tako dugo dok prirodu i život oko sebe ne počnemo tretirati s poštovanjem, neće nam ni pasti na um ono što bismo mogli učiniti da ispravimo vlastite pogreške i vratimo život tamo gdje smo ga iskorijenili ili zatrovali.

Promjena počinje u svijesti. Poštovanje prema prirodi počinje u vašim mislima, u duši i srcu.

Promatrajte što se događa oko vas. Priroda nije slijepa, gluha i glupa. Upravo suprotno; u njoj se krije ljudima još uvijek nezamisliva inteligencija. Njeni su ritmovi i naši ritmovi. Ali mi smo zaboravili gledati. Zaboravili smo osjećati svoj vlastiti Izvor.

Danas je prvi dan jeseni, umjetno izbrojane 2014. godine. Jeste li ga proslavili? Je li vam uopće palo na um da se tog dana nešto događa oko vas - nešto mnogo važnije od onoga o čemu većina ljudi razmišlja?

Kad osluškivanje prirode i njenih ritmova, proslava i život s njima budu istinski važan dio ljudskog života,  tada ćemo pronaći rješenje za probleme koje smo stvorili. Tada ćemo znati što je potrebno učiniti.

16. 09. 2014.

Sinkrolab online seminar je upravo postao još bolji!

Prije nekoliko mjeseci otpočeo sam s online seminarima. Iako sam odmah jasno vidio prednosti takvog "kanala" podučavanja duhovnog znanja, bilo je pitanje kako će takva novost proći u praksi. Prošla je – odlično!

Prošli tjedan sam poslao malu anketu sudionicima Sinkrolab online seminara. Neki od podataka koje sam do sada dobio kažu:
  • 67% sudionika smatra da su preko online seminara dobili VIŠE znanja nego uživo
  • za 44% sudionika online seminar je ponudio nešto IZNAD njihovih očekivanja (ostatak, 56%, prema očekivanjima)
  • 89% sudionika bi definitivno preporučilo online seminar prijateljima
Zahvaljujem također na izvrsnim ocjenama koje su mi sudionici dali za video i pisane materijale, te vježbe.

Međutim, razlog što pišem ovaj članak zapravo su primjedbe i prijedlozi za poboljšanje koje su neki sudionici izrazili.

Prije svega, da ne ispadne da ističem samo dobre stvari, postoji jedna primjedba koja se ponavljala, a to je pitanje motivacije. Izgleda da samostalni rad kod kuće ne nosi u sebi nadahnuće koje pružaju sastanci uživo. S jedne strane, prednost je što doista možeš raditi kad god želiš i kad imaš vremena. S druge strane, tu se krije mali nedostatak jer nas životne obaveze uvuku u sebe.

Iako je moj odgovor na to da i online seminar pruža dovoljno interakcije (recimo, razgovor o vježbama i materijalima između sudionika, kao i stalni kontakt sa mnom preko forumskih mogućnosti Siminar platforme), priznajem da je uživo ipak – uživo. Tu nema spora i to će uvijek ostati tako. Međutim, s online seminarima se otvaraju nove mogućnosti. A jednu od njih ću vam upravo demonstrirati.

U kometarima ankete nekoliko sudionika je zatražilo samostalne vježbe. Sinkrolab je tehnika koju treba naučiti. Nakon izloženih objašnjenja dolazi se do vježbanja, pitanja i odgovora, koja na kraju komentiram u video materijalu. Međutim, izgleda da su sudionici osjetili potrebu za još vježbanja, i to takvog gdje bi oni NAJPRIJE ponudili svoja tumačenja, a ja (i drugi) ih nakon toga komentirali.

Primjedbe za poboljšanja su mi dragocijene, jer tako znam što ljudima odgovovara, a što ne. Uvijek se trudim ispuniti ih, koliko god je to moguće. Međutim, da ste sudionik nekog uživo seminara i da mi nakon toga kažete da bi vam se više sviđalo da je nešto bilo ovako, a ne onako, ja bih vas saslušao i vjerojatno poslušao. Sama poboljšanja, međutim, ne odnose se na vas! Ona će biti u korist budućih sudionika, na sastancima na kojima vi nećete biti.

S online seminarom nije tako! Svako poboljšanje kojeg ću uključiti u Sinkrolab seminar od koristi je SVIM SUDIONICIMA koji su bilo kada u prošlosti upisali Sinkrolab. Njima je seminar otvoren bez vremenskih ograničenja i mogu se vratiti na bilo koju njegovu točku i proći kroz novitete.

Recimo, upravo sam dodao dodatne vježbe u osmom, devetom i jedanaestom koraku Sinkrolab online seminara. To su dodatne vježbe s tehnikama jednog, tri i devet labirinata. Oni koji su prethodno završili seminar, sada mogu otići na to mjesto i uključite se u vježbanje.

To je kao da nakon uživo seminara uvijek možete ponovo, kad god poželite, sudjelovati na sastanku koji vam se sviđao, ili na kojem ste nešto propustili. Naravno, to nije moguće.

Ovdje, na online seminaru, to ne samo da je moguće, nego se i događa! Sinkrolab online seminar je upravo postao bolji! Za dobrobit ne samo onih koji će ga upisati sada i u budućnosti, nego i onih koji su ga već prošli.

A to je slučaj i s drugim online seminarima. Imaju svoja ograničenja, bez daljnjega. Ali, imaju i svoje prednosti. Suvremeno vrijeme nosi nove metode, ne kao zamjenu, već kao nadopunu onim koje već poznajemo.

06. 09. 2014.

Omphalos sindrom

Zeus je, kaže priča, pustio dva zlatna orla da lete svaki u svom smjeru. U trenutku kad su se sreli, Zeus je ispustio veliki kamen - omphalos. Tamo gdje padne, navodno je pomislio Zeus, bit će najvažnije mjesto na svijetu; njegovo središte.

Kamen je pao u Grčku, na mjesto gdje je kasnije nastalo najpoznatije proročiste - Delphi. Tamo su snimljene fotografije desno s navodno izvornim, pravim omphalosom. Ako su ga doticale Zeusove ruke, bilo bi zanimljivo dotaknuti ga svojima, pomislio sam. Tko zna što se krije u tom kamenu?

Hm, bio je topao od sunca, ali osim toga, kamen ko kamen.

Omphalos na grčkom inače znači "pupak". Simbolično, to je nešto kao "središte svega". Međutim, nisam se mogao oteti dojmu da, budući da ga je bacio Zeus, ovaj kamen nije mogao sletjeti nigdje drugdje nego u Grčku. Shiva je svoje omphalose ostavio po Indiji, a Jahvino kamenje, da je imao volje baviti se njime, bez sumnje bi završilo u Jeruzalemu.

"Omphalos sindrom" je pogrešno uvjerenje da je "naše vlastito" ono najvažnije na svijetu, njegovo središte, pupak svemira. Prisutan je posvuda u religiji, filozofiji, povijesti, politici...

Prisutan je, međutim, i na mjestu koje nam je najbliže - naš vlastiti osjećaj identiteta. Gdje je središte svemira? Gdje je njegov pupak?

Gdje bi uopće mogao i biti nego tamo gdje sam ja?