29. 04. 2011.

Od žrtve do stvaralačke duhovnosti

Tako se zove predavanje koje sam 10.04.2011. održao u Zagrebu. Povod je bio izlazak moje knjige "Sinkrolab - sinkronistička uporaba labirinata u svakodnevnom životu", ali je predavanje zapravo bilo posvećeno vrlo zanimljivoj temi obrazaca po kojima se ponašamo. Tristotinjak ljudi na predavanju uživalo je u dobroj atmosferi i novim zamislima, a za vas koji niste bili, prijepis predavanja je na stranicama Duhovne akademije!

"Jasno mi je da mnogi upotrebljavaju sinkronicitet na mnogo nižoj razini nego bi trebalo, a ponekad i iz pogrešneih razloga. No, međutim, to nije razlog da se takvo znanje uskrati onima koji ponekad, možda često, žive na razini prihvaćanja ili stvaralačke duhovnosti."

23. 04. 2011.

Projeće, jaje, zec, pun Mjesec i nedjelja

Ime mi je Ištar. Začela sam dijete s bogom Suncem. Ni njegova ruka ni njegov penis nisu me taknuli – bila je dovoljna jedna njegova zraka!

Među vas, u svijet tame, poslala sam svog sina Tammuza, ali ga vi niste prepoznali. Kao sin Sunca njegova je svjetlost bila prejaka. Sada ga tražim, neprepoznatog, osuđenog i ubijenog.

Ja sam Kraljica neba i silazim k vama tek kad moj muž Sunce pobijedi tamu na prvi dan proljeća. Čekam da Mjesec, moja duša, bude pun, a zatim imam još par dana da pronađem svog ubijenog sina. On će biti uzdignut na nebo u nedjelju, na dan svoga oca, boga Sunca.

Vaše su oči pregrube da bi me vidjele. Zato se pojavljujem kao sjeme, klica svega, kao plodno jaje iz kojeg nastaje život. Darovala sam vam svog sina, sada vam darujem i sebe. Prepoznat ćete me i u mojem malom sluzi i prijatelju, zecu. Njegov trk po zelenim livadama koje se bude, moja je poruka za vašu budućnost.

Tog dana, moj će se sin vratiti k meni, nebeskoj majci koja je zanijela sa svjetlošću. Bit će uzdignut na nebo, ali će vam se ponovo vratiti. To je njegova sudbina. Svake godine, ponovo i ponovo, u jajetu i zecu, u Suncu i buđenju, mi vam darujemo život.

A vi to nemojte zaboraviti! Slavite taj život, u srcu i duši, u radosti i veselju, u ljubavi i davanju.

Poslije mene, doći će drugi koji će preuzeti moj lik i moju priču. I to je u redu, tako dugo dok znate što činite i koga slavite. Ali, čak i ako to zaboravite, moji simboli neće nestati! Jaje, zec, pun Mjesec i nedjelja – ovako ili onako, ostat će s vama sve dok se ne prisjetite ponovo!

Postoji istina koja je vječna – stara je poput kostiju Zemlje koju su vas iznjedrile. A postoje i priče ispričane kasnije, ne bi li služile nekim drugim ciljevima. Iza tih priča, kao i iza ove moje, istina će uvijek sjati i biti vidljiva onima koji ju iskreno traže.

Ime mi je Ištar. Začela sam djete s bogom Suncem. Dala sam ga vama, kao jaje života. Njegova smrt, vaš je život. I tako će biti zauvijek.

20. 04. 2011.

Blagoslov Gospi od mora

Još jedna događaj za ponos i za povijest. "Dupinov san" je knjiga koju sam napisao srcem i dušom – onom ljudskom i, donekle, onom dupinskom. Bilo je to prije desetak godina. U međuvremenu knjiga je dotakla mnoge. I promijenila mnoge.

Između ostalog, nastala je Udruga Dupinov san koja pod vodstvom Gorana Stojanovića ostvaruje divne projekte. Jučer sam (19.04.2011.) bio nazočan završetku jednog takvog – projekta "Bijelo" i krštenju tradicijske bracere Gospa od mora.

Nisam izravno sudjelovao u svemu tome, ali kao počasni predsjednik udruge Dupinov san, ponosan sam na Gorana i sve što je ostvarila uduruga tijekom posljednjih godina. Usred krize i recesije, kad je bilo teško pronaći novaca za preživljavanje, Dupinov san je uspio okupiti ljude dobre volje i velika sredstva za izgradnju prekrasnog drvenog broda koji sada služi na ponos cijeloj Hrvatskoj.

Evo što Dupinov san kaže o ideji izgradnje tradicijske bracere:

"Dupinov san, je s partnerima sudjelovao u procesnoj studiji koja izgrađuje još jednu viziju zajedništva, povezanu s čipkom proteklih vremena, kada se živjelo sporije, bolje, punije, bez suvremene tehnologije koja nam, samo prividno, olakšava naše užurbane živote. Zato smo za jedra, a ne snažne motore, za vjetar, a ne zatvorene kabine, za morsku sol na našim licima.

Replika tradicijske bracere 'Gospa od mora' nakon porinuća i krštenja, od travnja će 2011. godine biti u funkciji modularne i izvannastavne edukacije iz ekologije, zaštite okoliša i održivog razvoja za polaznike srednjih škola i fakulteta, hrvatskih i međunarodnih regata tradicijskih jedara, na usluzi djeci s posebnim potrebama,te domaćim i stranim turistima. Njome se želi ostvariti pozitivan pomak u potrebi očuvanja hrvatske tradicijske pomorske baštine, posebice brodogradnje."

Jučer su se u Supetru okupili gotovo svi oni koji su na ovaj ili onaj način pridonjeli da Gospa od mora danas plovi Jadranom. Njihova imena pronaći ćete na stranicama Udruge Dupinov san, a i u drugim medijima (jučer je u središnjem dnevniku HRT bio objavljen poduži prilog o tom događaju). Što se mene tiče, sve to najbolje izražava himna amaterskog kazališta "Bracera-Supetar" koju dijelim s vama.

Koz vrime ti idri ime,
ti lipa bracero moja.
Ljubavi te vežu cime,
uz porat našega škoja.

Ime još ti svitli traje,
dok života bure huču.
Kad si mi od porta dalje,
lanterne te doma vuču.

Idra puna smiha i pisme,
kroz bonace i nevere.
Bordiždajemo bez priše,
provom od naše bracere.

17. 04. 2011.

Stvarnost je bezvremena

Prestar za ludost? Premlad za mudrost? Nemoj se šaliti! Možeš biti što god poželiš - upravo sada!

Ali, starim je budalama i mladim mudracima jedno zajedničko: oni znaju da godine nemaju nikakve veza sa stvarnim životom.

Ozbiljna starija dob i luda mladost samo su stereotipi. Izađi izvan njih i vidjet ćeš da je stvarnost bezvremena.

13. 04. 2011.

Knjige na lomači

Čovjek ponekad pomisli da se svijet ipak malo promijenio. A onda doživi šok koji ga vrati nekoliko koraka unazad. No, kad malo bolje promislim, ipak sam uvjeren da se radi o nesretnim ostacima prošlosti. Ili pak prigodi da se neke stvari razjasne.

Dakle, priča ide ovako. Muzej Međimurja Čakovec organizira projekt "Mali kustosi" (ideja je da đaci osmisle neki projekt i sami urede izložbeni prostor unutar svojih škola te ga predstave kao pravi veliki kustosi). Potrebni su im sponzori koji se danas teško nalaze. Kontaktiraju nakladničku kuću Dvostruka duga i mole za pomoć u obliku donacije knjiga koje bi poklonili svim učenicima i njihovim voditeljima. Budući da se trudimo pridonijeti dobrim idejama, odlučujemo podržati njihov projekt s donacijom knjiga (romana poznatih svjetskih autora koji su i u svijetu i kod nas vrlo popularni te dječjih slikovnica od kojih su neke dobitnice književne nagrade Grigor Vitez). Vrijednost donacije je veća od 10000 kuna.

Aleksandra, naša direktorica, dogovara sve detalje, troši svoje vrijeme i sredstva Dvostruke duge i NE TRAŽI NIŠTA zauzvrat. Jedini naš motiv je pomoći i to na inicijativu i poziv samog Muzeja.

Sve izgleda odlično, do danas ujutro. Stiže poziv (neću spominjati imena, vjerujem da je taj konkretni akter priče dobronamjeran te i sam žrtva okolnosti). Isprike i neugoda, ali i obavijest da je stručno vijeće Muzeja odlučio ODBITI našu donaciju.

Ah?

Dobro. Zašto?

Pravog odgovora nema, ali može se naslutiti da je stručno vijeće zaključilo da su knjige koje im nudimo nepodobne.

Ako je tako, po čemu su to nepodobne? Politički? Ideološki? Ili nekako drugačije? Doista bi me zanimao pravi odgovor. Mora da je vrlo čvrst i uvjerljiv kad se odbija vrijedna donacija u vrijeme kad je pitanje hoće li biti za plaće djelatnika. I tko je to na tom stručnom vijeću digao glas protiv knjiga, ako su ih prethodno odobrili njihov direktor marketinga i ravnatelj muzeja?

Taman se nekako ponadamo da su prošla ona vremena u kojima su neki religiozni časopisi Dvostruku dugu (a i mene kao autora) stavljali na crnu listu, kad tamo – eto ti ga: opet smo nepodobni!

Nikada, u dvadeset godina našeg postojanja, nismo dobili ni kune iz državnog proračuna za izdavanje knjiga. Nakon što smo to zatražili nekoliko puta, odustali smo jer smo vidjeli u kojem smjeru se stvari kreću. Ma tko će nam, pobogu, dati, kad smo toliko loši da se od nas ne može ni primiti?!

Usprkos tome, i dalje vjerujem u promjenu svijeta. Ponosan sam što su sve moje knjige (i one koje izdaje Dvostruka duga) izdržale najvažniji test – čitanost. A ako netko i dalje silom želi tjerati ideologiju i određivati što je podobno, a što nije – sve što mogu učiniti je da na to, eto, javno ukažem.

11. 04. 2011.

Sinkronicitet i Sinkrolab


U petak sam održao predavanja u Zagrebu. Tema je bila sinkronicitet, ali sam više pričao o pripremi za njega. Točnije, o četiri oblika ponašanja i kako se sinkronicitet i njegova uporaba uklapa u njih.

Predavanje je snimljeno, pa će uskoro biti video materijala za one koji nisu mogli doći, kao i prijepis za one koji više vole čitati nego gledati!


Odmah zatim, tijekom vikenda je održana radionica Skrivene poruke + Sinkrolab. Kraći izvještaj s fotografijama možete naći na stranicama Duhovne akademije.

Osim sada već klasičnih metoda uporabe sinkroniciteta, zabavljali smo se otkrivanjem novih načina prolaska kroz labirinte i, naravno, Sinkrolab kartama.



05. 04. 2011.

Četvero

Žrtva misli da je netko drugi kriv za njen jad. Jadna Žrtva, ne postoji ništa što bi mogla učiniti.
Kontrolor/ka misli da može postići bilo što. On/a je odgovorna i moćna. On/a drži uzde svemira u svojim rukama.
Prihvatitelj/ica nema nikakvih briga. Sve je u savršenom redu i nema ničeg što bi trebalo mijenjati. Dovoljno je samo biti.
Duhovna Stvarateljica hoda nepoznatim putem. Ponekad prihvaća, ponekad mijenja, nikad ne kontrolira, uvijek slobodna i zaigrana.

Tko si TI, prijatelju ili prijateljice moja?