Malčice kasnim s komentarom na članak objavljen u Globusu od 29.07.2011., pod naslovom "Kraj vjernosti". Zapravo sam ga tek sad u cjelosti i pročitao – osim svojeg dijela od tri četvrtine stranice nastalog na osnovi pitanja koja mi je autorica članka, novinarka Tanja Tolić, poslala mailom. Članak počinje opisom situacije u ljubavnom i bračnom životu koja je u najmanju ruku izrazito različita deklariranim željama i namjerama svih sudionika. Koristeći citate stranih izvora (očigledno mnogo spremnijih na suočavanje s istinom), uvod članka opravdava pitanje iz svog podnaslova: "Je li vrijeme za novu emotivnu i seksualnu etiku utemeljenu na realnosti?"
Sa zanimanjem sam krenuo čitati što će o toj temi reći lokalni "stručnjaci za ljubav" (navodnici nisu znak omalovažavanja već su tu stoga jer bi takva titula bila prezahtjevna s koje god strane da ju pogledate). Sugovornici u članku su jedan srpski (Zoran Milivojević) i jedan domaći (Bruno Šimleša) autor knjiga o ljubavi. Iako obojica naizgled tolerantno (kako se već pristoji) pričaju o suvremenoj krizi ljubavi, na kraju mi je ostao dojam antiklimaksa. Nešto ne valja s našim ljubavnim odnosima i posebice s institucijom braka –otprilike ono isto što nije valjalo stoljećima pa i tisućljećima – a rješenja koja ova dvojica autora nude na kraju se ipak svode na jednako tako stoljetno (i očigledno nedjelotvorno) zagovaranje monogamije. Kao da nedostaje prave hrabrosti za stvarnu reviziju suvremene bračne anti-idile.
Inače nisam previše raspoložen za polemike. Međutim, ova je tema vrlo osjetljiva. Naime prosječni je čitatelj izrazito indoktriniran po tom pitanju. (Nemojte se buniti – svi, ama baš svi mi, odrasli u Hrvatskoj – a zapravo i bilo gdje drugdje u svijetu – od malih smo nogu indoktrinirani monogamijom kao jedinim ispravnim, moralnim, bogobojaznim, pristojnim i poželjnim načinom organiziranja svog ljubavnog i obiteljskog života.) Kao takav, odnosno takva, čitateljica će biti sklona bez mnogo promišljanja prihvatiti osnovnu postavku: monogamija je nedodirljiva, pitanje je samo zašto ju on/a ne može slijediti odnosno ostvariti? Zašto on/a, i većina ljudi koji ih okružuju, usprkos idealu, propovjedima i društvenom pritisku nekako uvijek ispadnu prevareni ili pak preljubnici? Mora da je nešto krivo u nama; mora da smo slabi ili jednostavno nedovoljno zreli. Vjerojatno smo nestabilni, skloni niskim strastima ili čak obuzeti nekim demonima. Mora da u nečemu griješimo kad nam monogamija u praksi nikako ne uspijeva!
Na toj pozadini javlja se stotine i tisuće stručnjaka i još više njihovih knjiga koje će željnima pružiti još jednu utjehu, pa reći: "Da, može se. I vi to sigurno možete. Samo se morate malo potruditi, disciplinirati se, promijeniti pokoju misao i stav i – eto! Monogamija odlično funkcionira!"
I tako počinje nova igra, novi začarani krug. Prethodno razočarani dobivaju novu nadu i vjeru u svoj ideal. Nakon toga slijede godine truda, rada na sebi, pokušaja razumijevanja svojih partnera i sebe, ponekad čak i bračnih savjetovanja i psihoterapije. I tako sve do sljedećeg ljubavnog brodoloma.
Pomalo me rastužuje činjenica da ti isti procesi i dalje traju. Usprkos vlastitom iskustvu i stvarnosti u kojoj žive, ljudi i dalje nasjedaju na iste priče. A uvijek ima onih koji jednostavno vole te priče širiti i dalje, mada bi mnogo bolje iskoristili svoje vrijeme, položaj i utjecaj da ljudima pomognu prihvatiti istinu. Naravno, najprije ju moraju prihvatiti i sami.
Već sam rekao – nisam čovjek od polemika. Ovo što ću sad napisati samo je reakcija na pročitano u članku. Nisam proučavao detaljno ni Milivojevića ni Šimlešu. Moguće je da na drugim mjestima zvuče drugačija. Na posljetku, članak je samo članak – nema dovoljno mjesta za detaljna obrazloženja. Ali, taj tekst su, takav kakav jest, pročitali mnogi. Ovaj komentar će, na žalost, vjerojatno imati manju publiku. Dakle, eto kako meni to izgleda.
Milivojević je psihoterapeut, s korijenima u službenoj medicini. Mali pregled biologije i evolucijske psihologije je u redu, a što se tiče monogamije, odmah nailazimo na zaključak da je ona više društvena nego prirodna. "Dobro je da se geni što više razmjenjuju", kaže Milivojević, pa je tako biološki opravdanije da nismo monogamni. Ali, monogamija je društveno najpravednija jer "garantira da će svatko imati dijete"!
Nije do kraja jasno na koji način to monogamija postiže, osim ponovo u snovima i idealima. Čini mi se da jedino što ona jamči jest da će svaki muškarac koji je oženjen biti uvjeren kako će dijete koje odgaja biti biološki njegovo! To je jedino jamstvo koje pruža praksa suvremene monogamije. Sve drugo je vrlo upitno.
Složio bih se s Milivojevićem kad kaže da je danas prisutan narcisoidni model ljubavi. Izgleda da je bitno što drugi ljudi donose nama. Bitne su naše potrebe. Ako ih netko zadovoljava, ljubavna veza je održiva. Najprije ja i moje potrebe, a onda ćemo vidjeti koga volimo. O davanju malo tko razmišlja, a posebice ga ne stavlja na prvo mjesto.
No, u tom kontekstu mi se opet čini da Milivojević pomalo naginje konzervativnom obliku bračnoga života. Gotovo da opravdava stara vremena u kojima se brak nije nikada razvrgavao. Kaže da je sigurno i tada bilo ljubavi, a svakako i mnogo djece. Ova posljednja primjedba vjerojatno nije slučajna jer djeca su proizvod ljubavi i braka, a danas ih, prema opće prihvaćenom mišljenju, ima premalo.
Za zaljubljenost kaže da je precijenjena, izgleda da joj se čak i protivi kad kaže da ona mora proći.
Hm. Zapravo kad malo razmislim, još je depresivniji što se tiče ljubavi same. "Ona nije smisao života, nije cilj – ona je sredstvo. Nije važno što želite od ljubavi, važno je što želite od života."
Ah.
Koliko sam shvatio, nakon prihvaćanja takvih osnovnih stavova, slijedi određivanje kriterija po kojima se neki ljudi mogu uklopiti u naš život, a neki ne. I sve to sa svrhom održavanja bračne monogamije. Ako vam se čini da u svemu tome nema mnogo ljubavi – vjerojatno ste u pravu! I meni se tako čini!
Spajanje "srca i glave" o kojem govori Milivojević je vjerojatno vrlo praktičan postupak. Naravno, pod uvjetom da se može izvesti, budući da svi znamo da srce ima svoje zakone koliko god ih mi pokušavali nadmudriti racionalnim odlukama.
Čitajući te posljednje retke Milivojevićevih odgovora na pitanje krize današnjega braka i ljubavnih odnosa, i s obzirom da je na kraju jednostavno izjavio da "još tražimo" način da riješimo taj problem (već par tisuća godina ga tražimo), pomislio sam da bi možda najbolje bilo odluku prepustiti onima koji nisu pod utjecajem zbunjujućih signala ljubavi, već su mudri, racionalni, promišljeni i - stariji od nas! Dogovoreni brakovi imaju sve atribute spajanja srca i glave koje nam predlaže Milivojević! U biti, ništa ne tražimo – već smo našli, samo se trebamo držati starih, prokušanih načina na koji je društvo stoljećima održavalo svoju prividno monogamnu strukturu!
Na neki način razumijem Milivojevića. On je psihoterapeut. Njegov posao je održavati ljude funkcionalnima, uz zadani minimum osjećaja zadovoljstva. Nije njegovo da propitkuje date kriterije i obrasce, te mijenja društvo i način na koji ono oblikuje naše ponašanje. To je posao vizionara.
Ali, ipak, da se u današnje vrijeme, početkom novog stoljeća i novih kretanja u društvenoj svijesti – zbog kojih se svi stari obrasci preispituju i mijenjaju iz temelja – zagovara svojevrsna trgovina ljubavlju u ime održavanja praktičnih vidova dobrog životnog funkcioniranja...?
Možda griješim. Možda sam stekao pogrešan dojam. Nadam se.
Bruno Šimleša je drugačija, ali opet nekako slična priča. Mlad i čitan autor koji se uspio nametnuti svojim šarmom i elokvencijom. Piše knjige o ljubavi. Počinje "diplomatski korektnom" izjavom o tome kako višeljubnih ima (u manjini su, kaže; iako je upitno odakle takvo uvjerenje, s obzirom na situaciju, statistike i izvještaje koji ukazuju na većinsko ne-monogamno ponašanje; vjerojatno je u pitanju želja da se ideal pretvori u stvarnost), te imaju svoje mjesto pod suncem a time pravo i mogućnost na sretne ljubavne odnose.
Lijepo zahvaljujem i iskreno se nadam da će se takav stav što prije raširiti i postati opće prihvaćen!
Međutim, ovaj početni dojam kvare njegove daljnje izjave, posebice ona kako je monogamija stvar karaktera. Volio bih na tom mjestu vidjeti neku drugu riječ. "Karakter" bi mogao sugerirati da su višeljubni bez njega, ili recimo "lošeg karaktera" naspram onih s karakterom monogamnih. Slična dilema bi se mogla javiti ako bi netko izjavio da je on, naspram homoseksualaca, heteroseksualan, i to zbog svog karaktera!
Naravno, pitanje seksualne orijentacije nije isto kao i pitanje ljubavne orijentacije. Ali je slično u dovoljnom obimu da se ustvrdi kako vrijednosti karaktera – posebice one koje cijenimo, jer u tom smislu obično upotrebljavamo tu riječ, vrijede za sve jednako: monogamne, višeljubne, homoseksualne, heteroseksualne i sve druge koji još nisu isplivali na površinu.
Pitanje duhovne razvijenosti i ljubavne širine neću komentirati – za to bi trebali objasniti previše pojmova i, naravno, znati o čemu govorimo kad kažemo "razvijena svijest". Znači, trebali bismo biti "stručnjak za svijest", a ne samo "stručnjak za ljubav".
Zanimljivije mi je nešto drugo - Šimlešina uvjerenost da će, bez obzira na svoju dob, ostati uvijek isti i da se neće promijeniti. Iznenađenja su uvijek moguća, ali još nisam sreo čovjeka koji bi nakon određenih godina tvrdio tako nešto. Vidjet ćemo.
No, ako "nepromjenjivost" ljubavnog statusa spojimo s izjavom o tome kako mu je lako biti monogaman zato jer "partnerica zadovoljava sve njegove emocionalne, spoznajne i seksualne potrebe", dolazimo na sklizak teren. Nesvjesno ili ne, Šimleša je ovdje izjavio kako monogamnost zapravo i nema veze s ljubavlju nego s - potrebama. Ako se sad vratim na Milivojevića, izgleda da su njih dvojica na istoj liniji: važno je da su naši ciljevi ispunjeni, tada možemo biti monogamni, odnosno to je tada lakše.
E, sad, ako je Bruno Šimleša monogaman jer partnerica sada zadovoljava sve njegove potrebe, što će biti ako se potrebe promijene? Jer, one se s vremenom mijenjaju, čak i ako mi uporno tvrdimo da smo ostali isti. Možda će ostati vjeran sebi i zamijeniti partnericu? Možda će ne-karakterno pokleknuti i slijediti vojsku "monogamnih" koji varaju svoje voljene? Ili će možda u tom procesu shvatiti da ljubav nema baš puno veze s tim jesu li naše potrebe zadovoljene ili nisu? Da, znam, ovo posljednje je pomalo teško shvatiti, pogotovo u pozadini tolike priče o samima sebi, o našim pravima, željama, potrebama, funkcioniranju, ciljevima i drugim proračunatostima.
A možda će partnerica zauvijek, do kraja života, zadovoljavati sve njegove potrebe? Koliko god je to malo vjerojatno, držimo palčeve da će tako biti (jer sve ostalo je ne-romantično i ruši ideal "onog pravog").
Nadalje, moram priznati da me Šimleša zbunio pričom o svojim "platonskim odnosima", odnosno ljubavnim odnosima s drugim ljudima (nadam se da je spominjanje odnosa s kćerkicom u tom smislu samo mala nespretnost u izražavanju). Recimo da maknemo prijateljske, roditeljske, profesionalne i druge odnose (u kojima jednako tako možemo biti predani i "intimni") kao nevažne za temu monogamije ili poligamije, dakle romantično-seksualne ljubavi, da li to znači da u njegovom životu postoje odnosi koji su ljubavni, s osobama suprotnog ili istog spola, samo nisu seksualni?
Ako postoje, po svim definicijama, to bi bilo višeljublje! Seksualni odnos ne definira ljubav. Ali, ako je tako, onda smo otvorili vrata mnogim pitanjima. Primjerice, što je s pričom o zadovoljenim svim emocionalnim potrebama s jednom osobom ako se ljubav javlja prema drugima (samo se seksualnost drži na odstojanju)? Hm.
Šimleša pak sa sigurnošću potvrđuje svoju definiciju seksualne monogamnosti: "Monogamiju ne treba shvatiti kao naredbu da imamo samo jedan ljubavni odnos, nego samo jedan seksualni."
Dakle, on zapravo govori o ne-seksualnom višeljublju! Odlično!
No, pitam se, čemu onda ta "naredba" o jednom seksualnom odnosu? Što je to u seksualnom, u tjelesnom, što je tako izrazito važno, bitno i presudno, da određuje naš život, način organizacije ljubavnih veza, društveni položaj? I, pobogu, ako je netko monogaman po prirodi – ili, neka mu bude, po karakteru – što će mu naredba?
Ako pak mu ipak treba naredba, znači da ima neke seksualne strasti, želje i potrebe koje njegova partnerica ne zadovoljava? Ili se te potrebe i želje možda javljaju, usprkos tome što ih ona zadovoljava? Doista zbunjujuće.
Kao i u slučaju Milivojevića, nadam se da se radi samo o dojmu. Tko zna što je Šimleša zapravo mislio reći... Ipak je to samo članak. Teško je izreći svoje prave misli u samo nekoliko rečenica.
Ali, vidite, sve u svemu, ostaje mi otužni dojam o našoj situaciji. Članak počinje s mnogo poleta i nade. Novinarka se potrudila sakupiti razna mišljenja – između ostalog i moje, na čemu joj zahvaljujem. Međutim, središnji dio članka okupiraju dva lokalna stručnjaka koji, svako iz svog kuta gledišta, uspkros očiglednoj krizi opravdavaju i zagovaraju prihvaćanje monogamije kao isključivog i poželjnog načina organiziranja ljubavnog života. I to u trenutku dok se cijeli svijet mijenja, dok se redefiniraju odnosi i počinje se istraživati ono novo koje nam je toliko potrebno, i to ne samo zbog ljubavnih odnosa, nego i zbog cjelokupnog načina života.
Jasno mi je da je državi, bankama i organiziranoj religiji u interesu održati nas prividno monogamnima i unutar čvrsto definiranih bračnih zajednica (tako je lakše upravljati ljudima i iskorištavati ih) ali nekako oklijevam pojedinačne zagovaratelje monogamne isključivosti svrstati u istu skupinu. Vjerujem da se radi o njihovom iskrenom uvjerenju.
Ali, kad bi istina doista bila izrečena i prihvaćena – a evo je: po prirodi smo raznoliki, većinom višeljubni, manjinom jednoljubni – vjerojatno je da psihoterapija više ne bi bila potrebna onima koji su samo takvi kakvi jesu, ali se osjećaju krivima, manjkavima i lošima zbog društvenog pritiska. Ne bi im bili potrebni ni silni savjeti o tome kako da vode svoj prividno monogamni život. Većina čitalačke publike knjiga o ljubavi bi nestala. Oni višeljubni bi se oslobodili krivice i okrenuli se bitnim stvarima: kako organizirati svoj život, kako promijeniti okolnosti svog života da njihova prava priroda bude osobođena. Oni prirodno jednoljubni bi odmahnuli rukom na savjete – jer što će im oni, kad već žive ono što jesu?
I tako, sudeći prema članku, ispada da savjete o monogamnoj ljubavi u nas daju (i knjige pišu) platonski višeljubni za istinski višeljubne kojima je teško održati seksualnu monogamiju! A sve to u ime... čega?
Sigurno ne u ime Ljubavi.
drago mi je da razmišljaš kao i ja. zbog svoje poliamoričnosti sam imala previše problema u životu. netko konačno treba progovoriti i o tome. hvala.
OdgovoriIzbrišidoista vjerujes da postoje prirodno jednoljubni pojedinci? da li to misljenje temeljis na statistici, promisljanju ili na nekoj direktnoj spoznaji 'odozgor'. ili i sam nisi zapravo uopce siguran pa ostavljas mogucnost da postoje i takvi ljudi dok su vecina ipak viseljubni?
OdgovoriIzbrišiSve ću naqpraviti da postaneš Predsjednik ove države! Mangal
OdgovoriIzbrišiu svima nama je u sustini jedna osoba, jedno Biće - tako da u svakom slučaju zapravo si uvijek sa tim jednim te istim Bićem, nalazilo se ono u tebi, u jednoj ili 100 osoba- pitanje mono ili višeljublja je pitanje ugl higijene, planiranja obitelji i obiteljskih zajednica pa i org. drustva kao cjeline , pitanje organizacije prakticnog zivota, i prije svega kulurološke uvjetovanosti - ali ni jedan oblik nema neku izrazitu prednost- višeljublje je puno prednosti ali i mana kao i jednoljublje u smislu prakticnog ostvarivana takvog nacina zivota i odnosa. svaki od ovih oblika ljubavnih odnosa ima svoje mane i prednosti.
OdgovoriIzbrišiČini mi se da je ipak lakse odrzavati povrsne odnose u tzv "poli" zajednici nego kad si s nekim 1:1 . Tada on postaje zrcalo koje ne mozes zamijeniti kad ne pokazuje sliku o tebi kakvu bi zelio. Mozda ce netko reci da 5 zrcala daje bolju i realniju sliku , i iz više uglova pa time i kompletniju ali nekako vjerujem da dvoje ljudi mora rjesavati vlastite odnose bez uplitanja okoline- često puta je najlakše okrenuti leđa i otići a poliamorični odnosi otvaraju vrata takvom nacinu ''rjesavanja problema'' . s druge strane prednost poliamoricne zajednice je sto te ne moze jedna osoba tako lako prcat u mozak i igrati power tripove jer je svjesnija tvoje individualnosti i slobode i mogucnosti izbora, pa i zastitie od strane drugog ljubljenog.
u svaskom slučaju višeljublje je prirodno, kad voliš voliš, zapravo sve oko sebe. pitanje je samo fizicke ljubavi tj seksualnosti i zajednickog zivljenja- s kime zelimo ispreplesti svoje sate i minute, dane i godine, koliko duboko i zašto.
Adriane, zagovarati monogamiju ili poliamoriju a ne govoriti o kvaliteti ljubavnog odnosa po meni je prilično bespredmetno.
OdgovoriIzbrišiKao što postoje nezdravi monogamni odnosi jednako tako mogu postojati i nezdravi poliamorni odnosi. Kao što osobe u monogamnom odnosu mogu, ali ne moraju, preuzimati odgovornost za osobnu promjenu i rasti kroz takav odnos, tako i osobe u poliamornom odnosu mogu, ali i ne moraju, činiti to isto.
Treba uzeti u obzir i kontekst u kojem se to sve događa. Kultura u kojoj odrastamo često nas oblikuje u osobe koje odlikuje emocionalna glad, strah od intimnosti i razne druge emocionalne povrede povezane s davanjem i primanjem ljubavi - i toga smo u pravilu nesvjesni. Dobrim dijelom nas takvima oblikuje odnos naših roditelja u ranom djetinjstvu, ali i sva naša iskustva u kulturi koja je takava kakva je. Mi onda u odrasloj dobi s takvim povredama ulazimo u intimne odnose koji zbog toga postaju previše često utemeljeni na iluzijama i više su na nezdravim nego na zdravim temeljima. Da bi takvi odnosi "funkcionirali" potrebno je mijenjati se i razvijati neke vještine.
Po prirodi stvari, naši najintimniji odnosi funkcioniraju kao "okidači". Ili drugim riječima rečeno, ljubav na površinu "podiže" sve što treba pogledati i iscijeliti. U tom kontekstu možemo birati: suočiti se s time što se "podiglo" ili, što se češće događa, bježati od toga u održavanje iluzija kroz aktiviranje naših unutrašnjih, nesvjesnih mehanizama koji sabotiraju bliskost i otvorenost. Jako česta je pojava da se upuštanje u odnos s nekom drugom osobom izvan "primarnoga" odnosa javlja kao posljedica upravo toga. Tako da je otvoreno pitanje ima li u tom kontekstu smisla raspravljati o jednoljubnom ili višeljubnom odnosu - jer se svaki odnos koji nije na zdravim temeljima prije ili kasnije pretvori preljub ili serijsku monogamiju, a akteri su emocionalno nezrele i nestabilne osobe koje iz odnosa u odnos ponavljaju svoje obrasce.
Ja u tom kontekstu ne vidim na temelju čega bih mogao konstatirati da smo "većinom višeljubni" ili "manjinom jednoljubni". No mogao bih konstatirati da smo većinom u "disfunkcionalnim odnosima" i manjinom u "zdravim odnosima" (sa stanovišta autentičnog življenja u primanju i davanju ljubavi, a ne sa stanovišta bilo kakve društvene konvencije).
Ako nam je to jasno, onda možemo raspravljati je li za nečije iscljeljivanje tih nezdravih temelja za ljubavne odnose primjerenije posvetiti se razvijanju jednoljubnog ili višeljubnog odnosa. Ja osobno jedva izlazim na kraj s jednoljubim odnosom, pa mi se ideja višeljubnog odnosa čini krajnje napornom i neprivlačnom, čak i kada bi u takvom odnosu bile sve samo osobe koje su emocionalno stabilne i uravnotežene.
Drugim riječima, važnije mi je da je odnos otvoren, iskren i autentičan, nego je li monogaman ili poliamnoran. A većina osoba u našoj kulturu prvo treba doći do otvorenosti, iskrenosti i autentičnosti sa samim/samom sobom, a onda i s nekom drugom osobom. Možda poslije i više osoba, no većina zapne na toj jednoj.
By the way, evo jednog razmišljanja koje se dosta poklapa s mojim uvidima na ovu temu: http://www.healthyromanticrelationships.com/related-articles/monogamy-a-spiritual-teachers-perspec.html
OdgovoriIzbriši@Anonimno 2 (stavite, molim neki nick, da se snađemo u komunikaciji): Poznajem neke starije žene kojima vjerujem i koje su doista tijekom svog života voljele samo jednog muškarca. Koliko je njihovo jednoljublje bilo društveno uvjetovano, ostaje otvoreno. Muškarce za koje bih to mogao reći ne poznajem, ali dopuštam mogućnost da postoje. Vjerujem da već po zakonu statistike mora biti prirodno jednoljubnih među nama.
OdgovoriIzbriši@Nenad: Naravno da ću se složiti sa svim što se tiče kvalitete osobnosti, zrelosti i drugih kvaliteta koje su jednako važne i za jednoljublje i višeljublje.
OdgovoriIzbrišiI da ću se posebno složiti s izjavom da, ako to razumijemo, možemo raspravljati da li je za nekog bolja jednoljubna ili višeljubna situacija. Dao Bog da te riječi čuju i prihvate i stručnjaci te autoriteti za ljubavna područja, pa da višeljublju pridaju odgovarajuću vrijednost i ulogu. Naravno, prije toga će ga morati i sami istražiti da bi znali o čemu je riječ. Bez toga nisu stručnjaci za ljubav, to je očigledno.
Malo napomena oko mnoštva disfunkcionalnih odnosa: postoji mogućnost da su loši (nedjelotvorni) odnosi u mnogim slučajevima rezultat društvenog pritiska. Zamislimo obrnuto: prirodno jednoljubnog stavimo u situaciju gdje se od njega/nje očekuje izražavanje višeljublja. Kako će on/a u tome uspjeti? Tako da izvana glumi jedno, a svoju pravu narav skriva. I osjeća se nezadovoljno u tom procesu. Odnosi koji su mu nametnuti ne mogu biti uspješni.
Poanta isticanja drugog izbora, drugih mogućnosti naspram jednoljublja, jest PREDUVJET da razmrsimo kaos nejasnoća u kojima se odnosi nalaze!
Argument da se o višeljublju ne treba govoriti, a kamoli ga isprobavati dok nismo sposobni svladati jedan odnos je neka vrst anti-komplimenta za višeljublje. S jedne strane ga stavlja u položaj nečeg višeg i naprednijeg od jednoljublja (što nije), a s druge strane njegovu primjenu u praksi odgađa na neodređeno vrijeme (dok ne sazrimo). To je pogrešan pristup. O višeljublju se mora govoriti više, a oni koji osjećaju privlačnost k tome, trebaju to istražiti slobodno i otvoreno, bez društvene stigme ili pritiska.
Da, jako je važno znati prosuditi je li za razvojni put neke osobe bolja jednoljubna ili višeljubna situacija - no osobe najčešće to same jako dobro osjećaju.
OdgovoriIzbrišiUkoliko osoba ima nedovršenog sazrijevanja iz ranog djetinjstva, po mom mišljenju ta osoba treba jednoljubni odnos i potencijal kojeg takav odnos ima zato što najveću podršku moće dobiti kroz jednoljubni odnos. A kako većina ljudi u našoj kulturi odgovara tom opisu (uključujući i mene), moj anti-kompliment višeljublju je sasvim namjeran, mada se slažem da ga ne treba stimatizirati već otvoreno prakticirati i izučavati. Naravno, što vrijedi za mene ne mora vrijediti ni za koga drugoga.
Uglavnom, nije pitanje mogogamija ili poliamorija, već je pitanje jesu li nam ljubavni odnosi otvoreni, iskreni, zdravi i autentični.
@Nenad: Pa, pitanje o monogamiji je tema članka u Globusu! :-) Načelno, da, u životu bi tako trebalo biti - nije važno u kojem su obliku odnosi, važno je da su dobri.
OdgovoriIzbrišiAli, da bismo to tako mogli reći, onda moramo znati kakvih sve mogućih oblika ima, a ne govoriti samo o jednom! I stoga je zadaća svih nas, a posebice onih koji se postavljaju u položaj autoriteta za ljubav da govore o tome na ravnopravan način (u ovom trenutku to znači VIŠE o višeljublju, budući da se o tome malo zna).
Tvoja rečenica o "nedovršenom sazrijevanju" me podsjetila na nešto što mi je jedan naš poznati psihijatar rekao u neformalnom razgovoru. "Ljudi su zeznuti već u djetinjstvu; ne treba im davati previše slobode koju neće moći podnjeti."
Pa, možemo gledati i tako. Ali, ja bih radije imao povjerenja u ljudsku sposobnost da podnesu istinu. Također bih radije razbio začarani krug "zeznuća" (mnoštvo toga nastaje zbog ustrajnog inzistiranja na monogamnoj oragnizaciji ljubavnog života, koja se onda odražava na djeci koja rastu u nove stvaratelje "zeznutih").
I, na posljetku, koliko god mi raspravljali o teoriji, višeljublje (kako god nespretno, traljavo ili početničko bilo) je praksa koja nas okružuje. Zatvaranje očiju pred tim neće pomoći nikome.
Konačno i razljućeni Adrian.Neka.Dobro izgleda.
OdgovoriIzbrišiReagiranje napisano sa strašću i to se ćuti iz riječi.
Sa strašću se govori kad je nekomu stalo.
Bez posezanja za zvučnim pojmovima, nije problem utvrditi kako su ljudi hajd,riječ je dobra - višeljubni.Rođeni sa sposobnošću voljenja/ljubljenja više osoba istovremeno ili više osoba u vremenskom nizu. To je ono što činimo od rođenja.U novije vrijeme je društveno prihvatljivo biti "višeljuban" prije zaključenja braka,a zabranjeno je ostati takvim nakon zaključenja. "Zabrana" je najprije religijska,potom je dio kulture ili je obrnuto,svejedno.Tako stoje stvari načelno i kao svaka načelna stvar - praksa pokazuje drugo.Međutim, ozakonjenje prakse (ili akulturacija,ovog puta javna) bio bi atak na stupove profitabilnih industrija koje egzistiraju (poput gljiva na raspadajućem deblu)zahvaljujući toj službenoj kulturi i upravo toj svakodnevnoj praksi.Potom je tu i praktična strana života - preteško bi bilo život organizirati a da bi bio u skladu s višeljubnošću, barem u ovakvoj civilizaciji. Stoga i imamo posljedice nemogućnosti - "preljube"(može li se išta PREljubiti?), rastave, zajedno ss službama koje žive na toj nemogućnosti(socijalne službe, odvjetnička društva,sudovi,etc).U jednu od tih službi spada i Bruno Šimleša koji je zanimljiv i originalan koliko i korejski auto - sve je tu,nekako na mjestu,ali ne ostavlja trag.
Kad se živi od određenih činjenica, onda je interes onoga koji živi da te činjenice što duže ostanu - činjenice. Tako i sva ova sila "terapeuta" koji se svjesno priključuju područjima laži kojima nas ista Laž već tisućljećima maltretira.
Rijetki su ljudi koji uspijevaju živjeti višeljubnost do kraja i istinski jer višeljubnost podrazumijeva odsustvo narcisoidnosti, shvaćanje da je ono što je dopušteno meni, dopušteno i tebi...ili kraće - to je level 2,čak i level 3,ako smo ovakvi na level 1.
za Nenad Maljković
OdgovoriIzbrišinapisao si da ti je odnos naporan i da ti je previše i taj jedan!
u tom slučaju, ti si kontrolor odnosa i samim time možemo zaključiti kako tu ljubavi nema tako da cijeli tvoj tekst pada u vodu. između ostaloga, svi takvi ljudi su barem djelomično svjesni istine pa znaš o čemu pričam, a moguće da je ovo samo projekcija :)
što se tiče žena koje su cijeli život bile jednoljubne bilo bi dobro znati koliko su to bili njihovi partneri i koliko im je uspješan odnos bio, koliko su bile sretne u svemu tome. iskreno, ja pokušavam to cijeli život, voljeti jednu osobu i želim biti samo s jednom osobom, ne znam odakle smatram da tek mi to donosi ispunjenost, ili znam, tražim svoju unutarnju ispunjenost u tom muškarcu koji bi me trebao ispuniti ali nikad neće jer ne postoji izvan mene. kad shvatim da sam sama i svoj konj i svoj princ... tada je možda moguće podijeliti ljubav i to očito sa osobom koja to isto zna ne samo u teoriji ili školi nego to jest a do tad je sasvim poželjno se tražiti
OdgovoriIzbriši