24. 01. 2011.

Ređuvenejšn!

Osjećam potrebu pridružiti se pohvalama jednom od najboljih novinara u nas, Goranu Miliću, koji se jučer oprostio od nas posljednjim Dnevnikom prije odlaska u mirovinu. Barem službenu. Jedan od rijetkih čije priloge, emisije i reportaže rado gledam. Spontano teku, zanimljive su, imaju priču i informaciju, a što je najvažnije ostavljaju trag optimizma, čak i onda kad govore o sumornim temama. Dakle, svaka čast i sve pohvale na dobrom poslu! I, bez obzira na mirovinu, želim još mnogo dobrih emisija!

Dvije su me stvari u jučerašnjem Dnevniku potakle na razmišljanje, pa ih eto dijelim s vama.

Prvo, ex-predsjednik Mesić i njegovi odlasci na "ređuvenejšn" terapiju. Suvremeni tempo života zasigurno zahtijeva nešto, bilo što, da vas spasi od vlastitog žrvnja. Ipak, u bijelo odjeveno osoblje, u bijele frotiraste ogrtače odjeveni klijenti, koji leže u bijelim naslonjačima u bijelim prostorijama, kao da su izišli iz neke futurističke klinike za zamjenu iznošenih tijela i organa. Okružje izvrsno odgovara neizgorovenom geslu suvremenog svijeta: iscijedit ćemo iz tebe sve što imaš i možeš dati, a onda ćemo te ređuvejnirati i tako obnovljenog te poslati natrag... na daljnje cijeđenje.

Tome sasvim odgovara i potez uključivanja radnice s mljekarske farme koja u deset sekudni mora opslužiti nekoliko jadnih krava priključenih na strojeve. Vrlo stresan posao (koliko, to ni sama radnica ne zna – njoj se čini tjelesno teškim, a što radi njenoj duši, ni ne sluti), kao i onaj administrativne radnice koja svakoga dana zaranja u brdo papira i već se godinama guši u prašini brojaka i slova. Izabrani su pravi primjeri otuđenja i besmislenih, civilizacijom nametnutih poslova. I kao takvi su poslani na "obnovu", kao štof novinarskoj priči. Obje su, naravno, bile oduševljene i spremno se i s veseljem vratile na svoj posao. Sad će ga obavljati bolje. I, barem privremeno, zaboraviti na ključno pitanje: kakvog uopće smisla ima to što rade?

Razni ređuvenejšn centri će i dalje nicati, odjednom shvaćeni kao prijeko potrebni. Ipak, bit će dobro uklopljeni u glavnu struju civilizacijskog žrvnja. Ne dao Bog da netko postavi pitanje o tome da li bi možda svijet mogao biti drugačiji? Ne dao Bog da ga netko želi promijeniti! Takva znanja i metode nisu dobrodošle, a oni koji ih posjeduju i promoviraju, zauvijek će biti na margini, neprilagođeni kao i uvijek. (Tek toliko da znate s koje pozicije pišem!)

I još nešto, vrlo bitno, iz jučerašnjeg Dnevnika. Goran Milić je kao poveznicu svoje emisije uzeo prirast ljudske biomase. U desetak minuta, koliko je trajala, broj ljudi se na našem planetu povećao za oko dvije do tri tisuće. I da, pojavio se i prilog o upravo rođenim četvorcima u Njemačkoj (hrvatska obitelj). Uz sve pohvale, divljenje i čuđenje, sretni roditelji su zaslužili novu kuću od države, novi auto od Opela, niz povlastica i pomoći zato jer su... pa, dobili četvero djece odjednom. Lijepo. No, da li se itko ikada zapita zašto je (dobra, uređena, civilizirana) država, tako zainteresirana za povećanje broja svojih građana? Vjerojatno se to ne trebamo pitati jer i sami znamo: jedino ako nas ima više možemo održati zacrtani rast bruto proizvoda, povećanje tržišta, radna mjesta, potrošačku klimu i tako dalje.

Hrvate je, na sreću, u posljednje vrijeme, teško natjerati da se množe. Na nesreću, njihov razlog za to uopće nije povećana svjesnost o tome da izručuju svoje potomstvo civilizacijskom žrvnju, mašini koja će od njih učiniti ekonomske robove i strojeve za potrošnju i daljni rasplod. Njihov razlog je mnogo prozaičniji: nemaju dovoljno sredstava da bi potencijalno mnogobrojnoj djeci priskrbili normalan život. Inače, da imaju, svakako bi rađali više djece. Tako barem svi kažu, a ja se ipak, u svojoj usamljenoj ludosti, nadam da smo pametniji nego što se činimo sami sebi. Možda mi spontano razumijemo što se događa i pružamo nesvjesni pasivni otpor? Znam, znam, sasvim uzaludna nada. I mi bismo se nemilice razmnožavali, samo da možemo. A hoćemo, hoćemo, bez brige - povećavat ćemo svoje brojke, sve dok povećanje prihoda to od nas traži!

Gledajući globalno, na svijetu ima mjesta za još barem dvadesetak miljardi ljudi. Uredit ćemo divlje predjele, onaj preostatak životinja preseliti u zoološke vrtove, napraviti dovoljno mjesta za nove zgrade, tvornice, sportske terene, urede, shoping naselja i, da, ređuvenejšn centre u koje ćemo zalaziti kad se ugušimo pod svojim vlastitim teretom!

Za vrijeme emisije, broj stanovnika Zemlje je porastao za barem 2000, a od tog trenutak do ovog u kojem pišem, za nekih 250000 (odlično, grad veličine Osijeka u manje od 24 sata – doista napredujemo!). Goran Milić je završio svoj posljednji dnevnik slijedećim riječima: "Neki kažu da na planetu ima sve više stanovnika, a sve manje ljudi. A drugi kažu, neka samo bude više stanovnika - bit će više i ljudi!"

Među ovim drugima je, po vlastitom priznanju, i Goran Milić. E, pa, ne moramo se u svemu slagati da bih priznao vrhunski talenat za novinarski posao, poštenje i humanost, te još jednom pohvalio i zahvalio na odličnim emisijama - uključujući i ovu posljednju!

Ipak, naše vlastito sljepilo, zasnovano na sasvim ljudskim osjećajima prema vlastitom potomstvu, ne daje nam da vidimo gdje leži najveći problem. Broj ljudi stalno raste i to velikom brzinom. Svaki od te četvrtine milijuna ljudi koji su se pojavili tijekom samo jednoga dana, ima pravo na sve što pripada svakome drugome: hranu, mjesto za život, obrazovanje, posao, prihode, obitelj, barem jedan auto, novac, odmor, uživanje... I nikome se to ne bi smjelo uskratiti. A kako ćemo to učiniti, ako ne na račun našeg vlastitog planeta? Društveni problemi suvremenog svijeta neće se riješiti ako nastavimo rasti tim tempom. Štoviše, postat će sve gori i gori, usprkos bilo kakvim zakonima, ekonomskim reformama, znanstvenim otkrićim, političkim prevratima ili revolucijama.

Međutim, rijetko tko vidi tu situaciju (pri tom mislim na tu nezadrživu, suludu potrebu ljudskoga roda da se širi i razmnožava u nedogled) kao jedan od bitnih korijena svjetskih problema. A među onima koji to vide, nitko se, ili barem jako rijetki, usuđuju to izreći. Jer, ako to kažu, protiv sebe će okrenuti veliku većinu ljudi ovoga svijeta!

Što bi takvi htjeli? Da prestanemo rađati? Da prestanemo rasti i širiti se? Da prestanemo napućivati ovaj svijet? I to u ime čega? Životinja ili šuma? Ma, svašta! Već ćemo mi pronaći neko rješenje!

A tko zna, možda smo ga već i pronašli! Možda je rješenje izgraditi ređuvenejšn centre na svakom uglu?!

A opet, čak i ako to nije rješenje, vjerujte mi, vaša djeca će ih trebati kao kruh i vodu! Jer će živjeti u svijetu toliko opterećenom i neprirodnom, da će im ređuvenejšn biti zakonom zajamčen! U skladu sa svim pravilima Europske unije i Svjetskoga poretka. Ili nečeg takvog, nastalog da bi se ljudi (jako, jako mnogo njih) usprkos svemu, održali na životu, u punoj radnoj sposobnosti, spremni svake godine na povećanje bruto svjetskog proizvoda za barem 4,762%!

Broj komentara: 9:

  1. Nisam obožavateljica G.Milića, ali ovo je prokleto točno. Tnx Adrian, osjećam se bolje i kompletnije.

    OdgovoriIzbriši
  2. Istinito i žalosno, ali mislim da se ništa neće promjeniti ili dok sami sebi ne opalimo šamar ili dok nam priroda ne učini isto...

    OdgovoriIzbriši
  3. Dir Adrian
    Dobar Milić, a i Vaš osvrt uspješno pogađa bit intuitivne spoznaje o trenutku u kojem živimo te što nam se to događa.
    Osobno, sklon sam tvrdnji da kad bi na jednu stranu vage stavili sva duhovna učenja i discipline, a na drugu realiziranog čovjeka što se oslobodio straha pred vlastitim osječajima, mislim da bi potonji prevagnuo i to žestoko. Sukladno tome brijem da je najvažniji ''posao'' danas kako nagovoriti ljude da spuste svoje štitove cinizma i da prestanu klati u sebi ono najvrijednije i najblistavije, a to su osječaji. Za njih su nam razne tradicije govorile da nisu ni dobri ni važni te da ih treba žestoko suzbijati, pa smo se i odnosili prema toj i takvoj energiji kao prema kurvinom blagu.
    No nekako sam dojma da se stvari po tom pitanju mijenjaju upravo evo sad, te da u tom svijetlu, u svijetlu suosječanja prema svijetu, mnoge do jučer nezamislive stvari postaju moguće. Svijedočim da se osobno sve češće osječam kao priključen na energetsku centralu dok me preplavljuje suosjećanje prema Zemlji, Kao da kroz moju bucmastu personu probija zraak energije iz zemlje u beskraj, a dojma sam da se to dešava mnogima i da to neće stati. I još bi samo rekao: da kad samo naslutimo kraj opsadi od patetike i cinizma, tj da tek naslutimo mogućnost osječajnog leta.... nemam riječi sem da ovaj svijet to zaslužuje. Mislim da igrači dolaze.

    Da ove opaske nebi bile u zoni suhe teorije, bih Vas zamolio da kad i ako nađete vremena pogledate stranicu Vilindom blog, te srodne sadržaje na You tube. Tu je mnogo teorije pretočeno u praksu, a u tekstu ''Leaversi'' i Vaše se ime spominje.

    S poštovanjem Vaš dugogodišnji čitatelj:
    Damir Horvat

    OdgovoriIzbriši
  4. Priroda nam je opalila šamarčić,a prava šamarčina tek dolazi.Nikada???? ljudi neće shvatiti ovo o čemu Adrian piše,možda pojedinci, a to je nedovoljno.

    OdgovoriIzbriši
  5. @MrDelasur: Hvala Damire! Pogledao, čak i pročitao većinu. Sviđa mi se!

    I da odgovorim na tamo postavljeno pitanje (iako se bojim da ti se neće dopasti). Bilo je mnogo onih koji su se silom i borbom suprotstavili "lošim momcima". Na žalost, oni nisu ništa promijenili u strukturi svijeta jer su, iako poneseni u tom trenutku pravedničkim gnijevom te iako su u nekim slučajevima naizgled čak i odnjeli pobjedu, samim tim činom postali isti kao i oni protiv kojih su se borili.

    "Loši momci" mogu pobjediti na razne načine. Jedan je da te pregaze. Drugi je da te natjeraju da se braniš na isti način na koji oni napadaju.

    OdgovoriIzbriši
  6. Adriane, odličan tekst !
    ( uz mali ispravak netočnog navoda, naime Osijek ima upola manje stanovnika ;) )

    OdgovoriIzbriši
  7. Uh, onda dva Osjeka u jednom danu! :-(

    OdgovoriIzbriši
  8. Potpisujem sve navedeno, ali imam jednu nedoumicu. Adriane, kako objašnjavaš ovaj paradoks: svjetska elita tj. moćnici koji upravlaju svijetom žele da nas je što više kako bi radili za njih i povećali svjetski BDP, ali nas istovremeno i uništavaju raznoraznim cjepivima, zagađenom vodom, hranom i inim tihim "ubicama". Unaprijed zahvaljujem na odgovoru. SP, Sandra

    OdgovoriIzbriši
  9. @Sandra: Ne vidim paradoks - nezdravi način života je u interesu sustava jer može, recimo, prodavati lijekove, profitabilnu medicinu, "ređuvenejšn centre" i slično, te tako na vrlo konkretan način učiniti ljude ovisnima o sebi. Vjerojatno se taj hod po žici može oteti kontroli i pobiti čovječanstvo. No, taj rizik je sustavu prihvatljiv - tada će ionako početi iznova s onim što preostane.

    Za sada, međutim, sve ide po planu - krize se podržavaju, ratovi i dalje traju, gladnih je sve više i više (jer ljudi ima sve više i više, i to upravo tamo gdje navodno nema hrane, na što bi Daniell Queen imao ponešto pametnog za reći).

    Međutim, zaustavljanje te priče treba pokrenuti iz korijena - najprije razumijevanjem onog što se događa. A toga na žalost nema.

    Zaustviti prirast stanvništa je, naravno, samo jedna stvar. Ali bitna.

    OdgovoriIzbriši

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.