Zašto nas tome ne podučavaju?

Prošli vikend sam u Zagrebu održao tečaj Integralne meditacije za petnaestak polaznika. Među njima je bilo dvoje djece, šest i devet godina. Koliko god volim podučavati odrasle vještini koju su trebali odavno znati, još mi je draže kad su u pitanju djeca. Moram priznati da rijetko imam za to prigode, pa sam posebno uživao gledajući kako pametne male glavice uče ono što ne mogu naučiti nigdje drugdje i kako se topla mala srca otvaraju novom znanju, još nezaprljana ni stresom ali ni silnim (dez)informacijama koje odraslima priječe dostup najvažnijoj stvari u ovom svemiru - njima samima.

Pa sam se kao i uvijek zapitao - zašto? Zašto nas tome ne podučavaju onda kad je vrijeme?

Kad smo imali pet ili šest godina, kome od nas su roditelji rekli nešto poput ovog:

"Gledaj mali čovječe ili mala ženo, naučio si hodati i govoriti, pomalo učiš misliti svojom glavom. Već si odavno naučio spavati, jesti i prati ruke, a uskoro ćeš morati naučiti silna znanja o slovima, brojkama, događajima, ljudima i raznim otkrićima. Vrijeme je da naučiš najvažniju stvar na svijetu: tajnu o tome tko si zapravo ti!

I dok ti druge tajne života možemo opisati, ovu ne možemo. Ne možemo ti je čak ni pokazati, jer ona nije izvan tebe. Ta je tajna skrivena u tebi i sam ćeš je morati pronaći i doživjeti. Nitko, baš nitko ju ne može saznati umjesto tebe, a bez nje ćeš biti izgubljen. Doživjeti sebe, onakvim kakav jesi, znači biti siguran, utemeljen i zaštićen, čak i onda kad nas ne bude pored tebe.

I kad smo te već podučavali i još ćemo te podučavati svim tim malim i velikim korisnim stvarima, kad ti već dajemo svoju ljubav koja će te zauvijek pratiti kroz život, kakvi bismo mi to roditelji bili a da te ne naučimo onom najvažnijem - kako doživjeti svoje najdublji ja - svijest koja si TI, koja JEST i po kojoj ti postojiš.

I mi tvoji roditelji svakoga dana odlazimo tamo - svakoga dana, barem malo zaranjamo u svoju dubinu i osvježeni se vraćamo natrag. Bez toga bismo bili kao list na vjetru, nesretni i slabi, pod utjecajem vanjskih sila koje bi krojile naš život i sudbinu. Bez toga bili bismo neznalice - jer što vrijedi znati bilo što drugo, kad o sebi ne znaš ništa? Sada, kad si još malen i kad tek krećeš u život, vrijeme je da i ti naučiš tko si.

Mali čovječe ili mala ženo, zapamti, život nikad neće biti potpun ako ne budeš znao tko si, ako ne budeš znao da u tebi postoji mjesto savršenog mira i savršenog zadovoljstva, izvor svih tvojih sposobnosti, svog tvog znanja i buduće sreće i bogatstva. Vrijejme je da naučiš kako ispravno meditirati.

To je lako i jednostavno, poput hodanja ili spavanja. I jednako je tako potrebno, da bi tvoja i naša sreća, ona ista koja je počela kad si se rodio i pridružio nam se u ovome svijetu, bila potpuna. Ti koji jesi to što jesi, sada ćeš to osjetiti i sam. Znamo da možda ne razumiješ sve te riječi koje ti govorimo; ali tvoj je um čist i neograničen. Nama, koji smo to naučili u starijoj dobi, bilo je teže. Ti ćeš mnogo lakše iskusiti čaroliju istine, čaroliju čistog postojanja. A jednom kada to znaš, znat ćeš i da si nepobjediv, da si stvoren savršen i da ti to savršenstvo nitko nikada ne može oduzeti."

Da su meni tako govorili kad sam imao pet godina, ne znam da li bih baš sve razumio umom, ali siguran sam da bih razumio srcem. I prihvatio bih to znanje i sasvim prirodno bih ga učinio dijelom svoga života.

Ali, djeci ne govore na taj način. Govore o svemu drugome, ali ne o tome. Znam i zašto -  zato jer ni sami o tome ništa ne znaju.

Ali, ipak se pitam, jesu li se vremena promijenila? Da li je ipak došlo vrijeme kad će najvažnije znanje doista biti najvažnije i kad će se podučavati onda kad se mora - na početku pustolovine koju zovemo život?