"Bit ću spreman drugi put", sada je uzalud reći. Okrenuo sam lice zimi, hladnoći koja smrzava kosti, dok si mi ti nudila toplinu svoga ljeta.
"Na trenutak, samo na trenutak", očajno vičem. Ali, znam da sam izgubio; skrenuo s puta po kojem Ti stalno koračaš.
Mnogo puta sam to već učinio. Ali, nikad nisam bio tako siguran u sebe; tako siguran da ću držati Tvoju ruku kuda god me povela.
A kad si potrčala, uplašio sam se. Zadrhtio sam pred Tvojom hrabrošću; pred Tvojim srcem u kojeg stane cijeli svemir.
Odjednom, nisam više vidio put i povikao sam "Stani, stani, ne mogu dalje!" Nisam te mogao slijediti, ne tako daleko, moja Ljubavi.
Posustao sam na trenutak, ali to je bilo dovoljno da ispustim Tvoju ruku. Sada stojim pored puta, ostavljen u tišini.
Još uvijek nisam čaša u koju možeš uliti svoje more. Hoću li zauvijek imati dno koje priječi Tvoje dubine i rubove preko kojih se Tvoja ljubav uzalud prelijeva?
Ponovo sam te iznevjerio, moja Ljubavi. Nakon svih tih godina, moja čaša ipak nije bila prazna, i tvoje slatko vino prolilo se po stolu.
Nema komentara:
Objavi komentar
Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.