19. 06. 2010.

Smiraj



Ponekad mi se čini da mogu točno osjetiti granicu, mjesto gdje prestaje utjecaj ljudi, njihove nazočnosti, misli... Kao da prijeđem neku nevidljivu crtu nakon koje više ne postoji uznemirenost, čak ni njezin trag kojeg stalno osjećam u kutku uma kad sam unutra, među njima. Tisuće, milijuni želja, osjećaja, nagona, potreba, strahova, ponekad ljubavi... ali sve to izmiješano u neprepoznatljivu smjesu mentalne buke.

Samo kad bi znali - a ne znamo - koje je najveže zagađenje koje činimo ovom predivnom svemiru u kojeg smo (u)rođeni...

Ipak, postoje mjesta, ne tako daleko i uopće ne skrivena, na kojima vrijeme staje, na kojima ne postoji ništa oko čega toliki brinu i čemu streme. Naizgled ničeg nema, i sve je nepostojeće, ali odjednom u stvarnost uskače ono što je doista važno.

Kako samo griješimo! I kako tražimo na pogrešnim mjestima! A tu je, ispred nas, ispred očiju, svima vidljivo...

Broj komentara: 11:

  1. Samo ponekad ljubavi?

    Kad citam nesto sto ti napises trenutno osjetim mir i pozelim taj osjecaj zauvijek u sebi. Zelim ljubav. Hoce li ona ikada doci, samo ona, bez ljutnje, straha, buke?

    OdgovoriIzbriši
  2. Znam,Adriane,točno znam o čemu govorite. Svaki put kad zađem u Šumu-osjetim... Neizrecivo,neprevodivo u riječi,veće od ičeg ˝ljudskog˝.Život sam...
    Pjesnik u meni digne glavu i pjeva.
    Raste mi Duša!
    Sretna sam!

    OdgovoriIzbriši
  3. @Biserka: Na žalost, usred ljudske vreve samo ponekad ljubavi. U tome i jest stvar što je nema dovoljno. Kad bi je bilo, bilo bi i tišine.

    OdgovoriIzbriši
  4. "I blame you for the moonlit nights, when I wonder why are the seas still dry? Do not blame this sleeping satellite."

    OdgovoriIzbriši
  5. U meni ljubav nikad ne stvara tisinu, naprotiv, budi je.

    OdgovoriIzbriši
  6. Da, tu je pred očima, a opet tako teško vidljivo. Stvorili smo nepostojeći zastor kroz koji "gledamo" i ništa ne vidimo. Toliko puta poželim da me netko zvekne surlom po glavi i da vidim, jasno i čisto. A dok mi se ne ispuni ta želja lupat ću se sam. I natezat za uši. :)

    OdgovoriIzbriši
  7. Zvonimire :-)))))

    Adriane, a kad bi bilo vise tisine, tj. kad bi se vise ljudi posvetilo meditaciji i provodjenju slobodnog vremena u miru bilo bi i vise ljubavi?
    Mislis li da se ljudi boje prepustiti ljubavi ili ne mogu zbog buke u kojoj zivimo?

    OdgovoriIzbriši
  8. @Biserka: Da, na sva tri pitanja! : -) Tišina omogućava da ostražimo dubine oceana svoga srca, a ljubav je poput vala na tom oceanu. Ako je plitak, ne može biti velikih valova - samo uznemirena površina. Ljudi se boje te uznemirenosti (koja, znaju, neizbježno nastaje u plitkoj vodi s prepuštanjem ljubavi), a čak i kad skupe hrabrosti, naravno da im smeta situacija u kojoj žive i koja nije poticajna za ljubav.

    OdgovoriIzbriši
  9. In silence is all the power we need in this world.

    OdgovoriIzbriši
  10. Cijeli dan razmisljam o ovome sto si napisao, uvijek mi treba vremena dok skuzim tvoje oceane i valove,vjetar i slicno ;-),ali evo jasno mi je sad. Danas je vecina oceana plitka, pa nema velikih valova, nazalost... ,ali sve se mjenja, pa ce tako i oceani postajati sve dublji, a valovi veci :-) i ako smijem dodati prava caroilija nastaje kada se jedan val prozme drugim valom...

    OdgovoriIzbriši

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.