05. 03. 2013.

Potraga


Prethodni nastavak: "Iluzija u vašem životu"


(Tekstovi koje objavljujem na blogu su skraćene verzije ćlanaka koje se mogu pronaći u časopisima "Svjetlost" (Hrvatska) i "Aura" (Slovenija).

***

Sreća i istina


Postoje dvije sile koje neumoljivo i neprikosnoveno upravljaju vašim životom. Kad ljudi čuju za prvu od njih, ponekad ustuknu i zbune se. "Nije moguće", kažu. "Zar doista sve što radim radim zbog toga?" Na kraju, međutim, kad o tome razmisle, shvate da su bez sumnje u njenoj potpunoj vlasti.

Druga od njih im je naizgled draža i njeno im ime zvoni ponosno u umu i srcu. Međutim, kad o tome razmisle, ljudi često shvate da gotovo ništa nisu radili zbog nje. Štoviše, na kraju se pokaže da ih je većina toga što su činili od nje udaljavalo.

Paradoksalno, međutim, ta druga sila upravlja prvom, u nju se umata i iza nje se skriva. Možda je to zbog toga što je ljudi ne podnose golu, pa i ona sama štedi njihove oči i uši, prikazujući se onakvom kakva nije. Ili, možda je točnije reći – prikazuje im se onakvom kakvu je ljudi mogu razumjeti.

Govorim o sreći i istini, naravno. To su dvije sile koje u vlasti drže svaki vaš pokret, svaki vaš osjećaj i svaku vašu misao.

Što se tiče sreće, mogli bismo reći da ljudi razmišljaju ovako: "Nije važno što je i kakvo je, samo da sam sretan."

Što se tiče istine, ljudi vrlo rijetko razmišljaju o njoj, a kad tvrde da ih zanima samo ona, obično nesvjesno lažu. To je zato jer za nju vrijedi slijedeće: "Nije važno kako se osjećam, gdje sam ili gdje nisam, samo da je istinito."

Tko bi pri zdravoj pameti pristao na to? Sreća izgleda mnogo prihvatljiviji vodič na putu kroz život. A opet, kad jednom shvatite da se radi samo o konceptu; samo o našoj zamisli o tome kako bi stvari trebale izgledati, a ne o životu samom, možete li to zanemariti?

U priči s kojom smo počeli, Adi Shankara je odbacio Mayinu ruku u ime stvarnosti. Da li će to učiniti sretnijim nego što je bio tada odnosno sretnijim nego što bi bio u novom svijetu znanja o kojem je sanjao? To je teško reći. Naime, za razliku od sreće, istina se ne može prepoznati na razini motivacije. Štoviše, kao što sam napisao, ljudi ju zapravo teško podnose golu i neukrašenu.

Usprkos tome, zajedno sa srećom iza koje se često skriva, istina upravlja našim životom i drži ga u apsolutnoj vlasti. Koliko god željeli biti sretni, i koliko god uporno i teško radili u smjeru ostvarenja sreće, nećete uspjeti pobjeći zagrljaju istine.

U svom ste životu to osjetili mnogo puta, a vjerojatno ćete doživjeti još poneki put. Sreća nije trajno stanje. Čini vam se da se nalazi na nekom mjestu, vi ulažete znatne napore da do nje dođete i doista, tamo je i pronađete. Ali, nakon nekog vremena, njezin sjaj blijedi i vi krećete dalje, u potragu za nekom novom srećom, na nekom drugom mjestu. Taj se ciklus ponavlja milijun puta, na tisuću različitih načina i oblika. Sve dok na kraju istina ne preuzme stvar u svoje ruke. Gola i neukrašena.


Potraga

Do shvaćanja iluzornosti svojega života ljudi dolaze svakoga dana. Također, svakoga dana pokušavaju to razumijevanje odbaciti i nastaviti sa svojim snovima. A jedno od najžešćih područja odbacivanja istine je suvremena duhovnost.

Da, dobro ste pročitali – to je upravo ono mjesto na kojem ljudi započinju i provode svoju potragu. Iako se upravo tamo najviše govori o "buđenju" i "prosvjetljenju", gotovo je izvjesno da toga tamo najmanje ima. Koliko ljudi je tako izišlo iz zagrljaja Maye? Koliko njih je završilo svoju potragu? Budite iskreni u odgovoru na ovo pitanje, i bit će vam jasno da su putevi kojima ljudi hodaju u prividnoj potrazi za izlazom, načinjeni od onog istog materijala od kojeg su načinjeni svi snovi.

Međutim, nemojte ovo shvatiti kao kritiku duhovnosti. Radi se samo o opisu činjeničnog stanja i ukazivanju na ograničenja u kojima živimo. Na određeni način, prirodno je da ljudi, čak i onda kada deklarativno traže izlaz iz iluzije, zapravo čine sve da bi ostali u snu koji im se sviđa. Ili ga žele promijeniti na način koji im odgovara.

Maya koristi motivaciju sreće da bi nas zadržala u zatvoru. To je odlična strategija koja čini nepotrebnim troškove održavanja i čuvanja zatvora. On čak nije ni zaključan, budući da rijetko tko iz njega želi izići. Zašto i bi, kad je uređen poput hotela s pet zvijezdica! All inclusive. A cijena – prava sitnica! Cijeli vaš život.

To su loše vijesti. A dobre su slijedeće: iluzija kao takva nije postojana; ona ima kraj. Može trajati jako, jako dugo; možda čak nezamislivo dugo, ali će ipak jednom završiti. I ta činjenica je poput skrivenog virusa u tkanju snova u kojima ljudi provode svoje nazovi živote. Traže sreću i ponekad je pronalaze. Mogu se smiriti neko vrijeme, ali ne zauvijek. Zatim počinju potragu ponovo. Ta nestalnost i nemogućnost trajnosti, uzrokovana je nestvarnošću snova. To je svijet kojim gospodari iluzija, a ne istinit svijet budnosti.

Problem je, međutim, u tome što, iako nema čuvara na vratima zatvora, njegova gospodarica Maya osjeća kad se netko previše približi otkriću izlaza. Zbog toga je njezin zagrljaj gotovo nepostojeći na mjestima gdje te opasnosti nema, a raste tamo gdje postoji mogućnost da netko pobjegne iz njenog carstva. I tako nastaje ta paradoksalna sistuacija u kojoj je zanimanje za duhovnost logičan nastavak nepostojane potrage za srećom (kad nas više ne zadovoljavaju stvari izvan nas, odgovore počinjemo tražiti unutar nas), ali nas istovremeno čini izloženim Mayinom budnom oku. Zamke koje nam ona postavlja su tim veće i opasnije, što smo dulje i dalje na tom putu. Zapravo, ako ćemo pravo, sam PUT je Mayina najveća zamka.

***

U slijedećem nastavku: "Jaje Maye"

Broj komentara: 25:

  1. Pozdrav! :-)))

    imaju neka pitanja koja golicaju.. pa ako se može dati kakav-takav odgovor...

    zavodljiva Maya, osim što nas mami ljepotom doživljaja sreće/ugode i čini ovisnima o istom, služi li se i oruđem straha što se više približavamo izlazu koji vodi iz iluzorne matrice dualizma?

    može li se reći da je ego-um Mayino dijete, ili je to jedno te isto?

    napušta li nas Maya onog časa kada je prepoznamo/spoznamo i s ljubavlju prigrlimo njezinu nezrelost?

    Hvala!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. @buk:
      "zavodljiva Maya, osim što nas mami ljepotom doživljaja sreće/ugode i čini ovisnima o istom, služi li se i oruđem straha što se više približavamo izlazu koji vodi iz iluzorne matrice dualizma?"

      Ne vidim zašto ne bi. Bilo što.

      "može li se reći da je ego-um Mayino dijete, ili je to jedno te isto?"

      Ovo je opet pitanje s pretpostavkama. :-) Mogu odgovoriti na drugi dio pitanja: nije jedno te isto.

      "napušta li nas Maya onog časa kada je prepoznamo/spoznamo i s ljubavlju prigrlimo njezinu nezrelost?"

      Nezrelost Maye? Bila je ovdje oduvijek, teško da je nezrela. Ona radi svoj posao. Neće pomoći prigrljivanje.

      Izbriši
  2. Normalni Ivan05. 03. 2013. 21:38

    Što kad bi netko proživio svoj život u sreći i blagostanju i imao mnogo materijalnog i to bi mu bilo dovoljno?

    Kako bi nazvali tog čovjeka - ako bi uopće on imao neki poseban naziv?
    Što ako čovjek ne mari za te Maye i slično i,dapače,ne zamarajući se s tim on je sretan i ništa mu ne fali?

    Da li je njegov život manje vrijedan od nekog čovjeka na duhovnom putu koji se uporno trudi naći neku "višu" istinu?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. @Normalni Ivan: Životi takvih pretpostavljenih ljudi su potpuno jednako vrijedni.

      Izbriši
  3. "Zapravo, ako ćemo pravo, sam PUT je Mayina najveća zamka."

    Zanimljiv završetak teksta. Privid kretanja, tj. putovanja odnosi se na vanjsku manifestaciju života, tj. materijalnu, tj. Mayin veo. Naravno, jer postoji "privid" vremena u ovoj dimenziji. Kad bismo bili svjesni uvijek sadašnjeg trenutka, put, kao kretanje između dvije točke (prošlosti i budućnosti, blizine i udaljenosti) bi na neki način nestao - ili, možda i ne? :) Ovisno kako se gleda - s one prolazne "manifestirane" ili one vječne "nemanifestirane" stvarnosti.

    Ali, što ja znam o tome... s tim što sam malo pročitala knjigâ? Ionako život nije u knjizi... nego u nama, ali opet, svuda je život...

    Evo mi došao filozofski odgovor kako da Maya nestane. :)
    Ako svjesno živimo vječnost Maya će nestati - ona nije vječna. :))

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Ako svjesno živimo vječnost Maya će nestati - ona nije vječna. :))"

      Ovo nije filozofski odgovor nego više pjesnički i zamućeni. Nadasve nerazumljivi.
      Nije sve što ni sami ne razumijete kad izgovorite filozofija.

      Zbog ovakvih stvari, nitko (ili sve manje njih) ne cijeni filozofiju.

      Izbriši
    2. @Sjenka tebe:

      Riječima je uvijek teško izraziti istinu. (Što ne znači da je gore napisano apsolutna istina.) Na riječ "filozofski" sam trebala samo staviti navodnike... ;)

      Filozofija nije nešto rezervirano samo za diplomirane filozofe - svatko je po prirodi filozof... ako istinski cijeni i voli mudrost, ako traži istinu- a svatko je u nekoj fazi života bar jednom traži. Ja volim mudrost i mudrovati, ali ovdje na blogu ne iznosim svoj filozofski sustav, već svoja promišljanja...

      Ti kažeš da zbog toga što sam napisala nitko ne cijeni filozofiju. Smiješno. Prije bih rekla da su se filozofi "pokopali" svojim razmišljanjima koja nisu uopće praktična.
      Samo praktična filozofija vrijedi onima koji, težući mudrosti, ono što su spoznali dalje žive.

      Sve teorije ništa ne dokazuju... mrtvo slovo na papiru.

      Kao što je Maya ono što čovjeku zamućuje "pogled" kako bi vidio istinu, tako je filozofu upravo "riječ" ta koja zamagljuje vidike, a još s njima barata.

      Riječi su izvori svih zabluda - jer podsvjesno jedna riječ meni i tebi ima sasvim različita značenja.


      Shvati kako hoćeš.:)



      Izbriši
  4. "...ali nas istovremeno čini izloženim Mayinom budnom oku".

    znači li to da je Maya svjesna svog postojanja (kakvo već ono da je), dakako, i svog funkcionalnog djelovanja na bića svih vrsta a posebno na svjesnija? ili...

    možda ova pitanja jesu banalna, ali odgovori na njih, kakavi bili, puno mi znače!

    Hvala!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. @buk: Nadam se da nisam stvorio dojam da je bilo koje pitanje banalno. :-)

      Hm, priča je priča, analogija služi nekoj svrsi. Na Mayu neki gledaju kao na "boginju", pa je stoga za pretpostaviti da je svjesna.

      A opet... možda i nije važno.

      Izbriši
    2. ok....:-)))
      obećavajuće stvari ne ispuštaju iz vida samo tako...

      naime, mnogo sam vremena provodio razmišljajući o prosvjetljenju i bezbrižnosti koje ono donosi sobom. ali izgleda da je lijepa Maya svojom čarolijom i nadom, kad nestane čarolije, obavila sve i da ništa s ove strane nije izvan njezinog dosega. pretpostavljam, da Maya kao i svaka pojava u prirodi ima "slabu točku" kroz koju se može naći izlaz... nekakvog sam skromnog mišljenja i... da stisak Maye počne slabiti odnosno gubiti moć nad nama onog časa kad uistinu prestanemo robovati stvarima koje nas (ovako ili onako) privlače i zaokupljaju i kad prestanemo se vezivati za njih.
      možda je upravo ljepota i velik osjećaj sreće jedna od zamki koju je Maya lukavo postavila kao mamac, tik prije samog izlaza, za koji se tragatelj oslobođenja zalijepi.......

      eto mašta radi svašta, zar ne? :-)

      L. Pozdrav!

      Izbriši
    3. @buk: "naime, mnogo sam vremena provodio razmišljajući o prosvjetljenju..."

      Još i još. Kad više ništa ne bude važno. Kad voda dođe do grla ili vatra do kućnog praga, kad ne bude ni jedne jedine misli koja nije van, van, van... Tada, buk, tada će biti gotovo.

      "... i bezbrižnosti koje ono donosi sobom."

      Van i preko toga. Bezbrižnost je tvoj mamac.

      "...ali izgleda da je lijepa Maya svojom čarolijom i nadom, kad nestane čarolije, obavila sve i da ništa s ove strane nije izvan njezinog dosega"

      Ništa. Ni ovo.

      Ali je ipak prst.

      I pokazuje van.

      Izbriši
  5. Ima nešto što je važno i nešto što nije.
    Ne vjerujem čak ni da prosvijetljen može prenijeti to stanje neprosvijetljenome, a kamoli neprosvijetljen neprosvijetljenom: dapače, u potonjem slučaju problem će se multiplicirati.
    A u najbolje namjere ne sumnjam, kao i u potrebu da se višak energije, možda pozitivne, podijeli sa drugima.
    Labirinti su divna stvar, ali neoliberalizam je upropastio Šibenik...

    OdgovoriIzbriši
  6. Hvala Adriane!

    konačno nešto sam počeo drukčije "shvaćati" od dosadašnjeg. posljednja 3 teksta na ovom blogu, najviše ovaj i tvoja dodatna pripomoć promijenilo je, kod mene, poziciju gledišta. iz iskustva znam da nisam ovo fizičko tijelo, ja sam samo promatrač bez obaveza, ostalo je promatrano. neobično može biti, ali danas kao da u nekoj mjeri ne brinem što će se događati s mojim tijelom, u intervalima. čini mi se da hranu i vodu ne tražim ja, nego samo moje tijelo. dajem mu hranu, nešto slično kao nekom drugom...... već je bilo sličnih stvari i prije....

    OdgovoriIzbriši
  7. jednostavnost, zahvalnost, spontanost...

    jučer u šetnji, dok sam distancirano promatrao i "proučavao" Mayinu ljepotu i njezinu navodnu moć nad nama, ni jednom prilikom nisam uočio ni osjetio njezinu prirodnu težnju da nam bude prepreka na "putu" oslobođenja, što bi po mom shvaćanju značilo da nas Maya zapravo ne želi držati zavedene u neznanju, još manje napakostiti nam. Ona zapravo ima snage nad nama onoliko koliko joj mi dajemo, točnije, koliko smo čvrsto i slijepo (mentalno) vezani za njezinu zamamnu draž. sama po sebi ona meni sliči na nevin (ogroman) biološki mehanizam ("stroj") koji radi po nekom obrascu ili "programu". da ne bi izgledalo previše mehanički i suhoparno, njezina iluzorna kreacija u promatračevu oku stvara dojam bezazlenog nevinašca.

    sad, da ne bi zvučalo na neki način prepotentno, ljepotu prirode i dalje vidim ali je gledam drugim očima. bolje vidim kako se naivno lako može zaplesti u slatku Mayinu mrežu. ljepotu vidim na jedan više proziran način, manje-više kao neuvučeni promatrač. fizička svijest, um, ego, "pogrešna" navika percipiranja, materijalnu stvarnost doživljava doista kao neupitno stvarnu, no ono što je doista stvarno i istinito je neupleteni promatrač koji i svoju fizikalnost vidi slično objektu promatranja, nipošto kao sebe.

    teško bi se sa sigurnošću s moje strane nešto bitno moglo reći. ovo što sam kratko prepričao, je osebujan dojam kakav je jučer Maya na mene ostavila, iz drugog kuta promatranja. za to vrijeme fizički svijet nije se doimao ovako, kao sada, čvrstim.

    osciliram.

    p.s.
    Adriane smatraš li da ovaj post nije vrijedno objavljivati, izbriši ga. :-) Hvala!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. @buk: Vrijedno je, vrijedno! :-) Kao i onaj prije ovog.

      Potreban ti je još samo mali impuls. Ili vrijeme, svejedno. Doći će.

      Izbriši
  8. @Adrian: Adi Shankara je odbacio Mayinu ruku u ime stvarnosti.(...) Naime, za razliku od sreće, istina se ne može prepoznati na razini motivacije. Štoviše, kao što sam napisao, ljudi ju zapravo teško podnose golu i neukrašenu.

    Jednom sam od nekoga čula da je istina zapravo: kada je jedna "stvar" jednaka sama sebi, kada je npr. A = A. To na prvi pogled zvuči vrlo banalno - nema tu nekog fascinirajućeg otkrića. I moglo bi reći da je čak i "glupasta" izjava na prvi pogled...pa čak je i teško podnijeti kao "istinu" - jer pod tim pojmom ("istina")tražimo ili zamišljamo nešto toliko drugačije od svega što nam je poznato, a ono što je očigledno ne vidimo. Možda samo trebamo pronaći način da stanemo, da ne jurimo nego da napokon živimo...jer, dok tražimo, ne znamo...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. @LA-LA: Ovo zadnje je teoretski točno, ali u praksi krije novu zamku. Otprilike kao da kažeš da je sve kako valja i da se ne treba ničim zamarati, ništa činiti i ne micati se s mjesta na kojem si. Što je "najgore", i to je zapravo točno. :-) Međutim, jasno je kako je lako poskliznuti se na takvoj izjavi.

      Problem u tvojoj zadnjoj rečenici je u pojmu "trebamo". Čak i ako kao cilj postaviš nešto što je u teoriji (na riječima, to jest) točno, i dalje si u iluziji. Krečeš se iz jednog fima u drugi.

      Iz tih i sličnih razloga stalno naglašavam da je put van zamagljen, dobro skriven iza same strukture iluzije. Pa je njena dekonstrukcija (ne destrukcija, da se razumijemo), jedini način "gledanja" kroz njene velove.

      Izbriši
    2. Da... kako "raskrinkati" iluziju kad smo i sami dio nje? :)

      "Trebali" bismo se služiti onim dijelom "sebe" koji nije dio iluzije.
      A što bi to zapravo bilo?

      Da li je ljubav iluzija?

      Izbriši
    3. :-) Hej, LA-LA, sad si počela postavljati prava pitanja!

      Razmišljaj dalje. Nema gotovih odgovora.

      Izbriši
    4. Što, dakle, nije iluzija?

      Evo, sada pišem i ovo mi izgleda kao stvarnost. Dok razmišljam, sve mi govori da je to stvarnost. Sva moja osjetila, moje misli. Dok čitam, slušam, pjevam, jedem, hodam ili bilo što drugo radim...opet...stvarnost? Sve je to stvarnost... stvarnost tog trenutka. Ali, kako iz razine uronjenosti u takvu stvarnost upće govoriti o stvarnosti iznad te uronjenosti? (Nije li opet to "iznad" isto privid stvarnosti?) Ima li, dakle, nešto što je neprolazna, vječna istinska stvarnost? Ima li nešto što je trajno i istovremeno (svevremeno) dok se krećemo kroz prolaznu stvarnost?
      Ako takva stvarnost postoji, kako to spoznati?
      Da li su misli koje dobivamo (tko zna od kuda) iluzija? Ili su itekako stvarnost koja može oblikovati našu "iluzornu" stvarnost? Ili s pravim mislima možemo sagraditi most do istine? Ali, ako su misli iluzija, kako s iluzijom graditi most do istine?

      Kako se izdići iznad uronjenosti u prolaznu, trenutnu stvarnost?
      Može li to čovjek sam, bez da ima ikakvih saznanja od onih koji su to prošli prije njega?

      Izbriši
    5. Hm, LA-LA, mnogo je pretpostavki u ovome što si napisala, tako da bi to trebalo poprilično pročistiti. To nije posao od par dana na blogu. To je posao za dekonstrukciju iluzije.

      Pitanje: "Može li to čovjek sam, bez da ima ikakvih saznanja od onih koji su to prošli prije njega?"

      Odgovor: Može. Svatko može sam. I u konačnici to i čini sam. Međutim, prava pomoć, ukazivanje na bitno, putokazi na putu, itd. - su neprocjenjivi. S tim je brže i znatno, znatno lakše.

      Izbriši
  9. Zašto bi netko ili nešto uopće postavio tu iluziju?

    Što ako je samo naše zamišljanje da postoji nekakva iluzija zapravo iluzija?

    OdgovoriIzbriši
  10. Ovo svo zamaranje bi bilo uzalud :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pa, zapravo ne. :-)

      Ukoliko bi tako bilo, dekonstrukcija iluzije bi pokazala da da smo bili u iluziji o iluziji, to jest uklonila bi tu iluziju.

      Dekonstrukcija iluzije nije "što ako" ili "što bi bilo kad bi bilo". Što god da jest, tako jest. Sada ne znaš i pitaš "što ako". Nakon toga znaš.

      Izbriši

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.