13. 01. 2013.

(Ne)napisana knjiga


Evo, ispričat ću vam kako to izgleda.

Stigne unutarnjom poštom. Pošiljatelj(ica) nepoznat(a). Adrianu stigne obavijest u obliku mentalnog bockanja. Misao koja se javi ide otprilike ovako: "Uh, još jedna! Baš lijepo. Samo, kad ću?"

Točno se zna gdje je, u kojoj svemirsko-mentalnoj ladici, pohranjena na sigurno i kodirana za otvaranje jedino i isključivo pod utjecajem namjere primatelja.

Primatelj (Adrian) ima drugih planova. Kako i ne bi, kad se bavi raznim poslovima koje - uh kako zabavno! – jednom otpočete treba i dovršiti.

I sad, što?

Napraviti neki plan; osigurati vrijeme, razmaknuti ljude i poslove, tako da se, tada i tamo, može zastati u praznini i pogledati u tu ladicu. Zaviriti u nju, otvoriti paket i vidjeti što je stiglo.

U međuvremenu, bockanje može postati pomalo neugodno. Kako raditi druge stvari kad znate da tamo negdje čeka na vas kozmička pošiljka nepoznatog sadržaja?

Pa se onda malo zabavljate razmišljanjem o tome kako bi to moglo izgledati? Tek toliko da smanjite stalni boc-boc koji osjećate u kutku svog uma. Ili duše. Kakva će biti? Sustavna ili spontana? Racionalna ili osjećajna? Duga i epska ili kratka i lirična? Ili, možda...

Ipak, sve te misli se moraju otjerati. Nakon nekog vremena počnu opasno ličiti na planove, a zapravo su nepotrebni višak. Na njih se može izgubiti jako mnogo vremena, a na kraju se pokažu kao potpuno beskorisne.

Bit će kakva će biti, što ja imam s tim?

I, na posljetku, uvijek dođe to vrijeme. Vrijeme za namjeru.

Kao što je došlo jučer.

Pripremim se. (Dugo sam čekao - bockanje je tu već godinu dana i više - pa je svaka hitnja nepotrebna.)

Tiho popodne. Meditacija. Odmor.

U redu. Sad sam spreman.

Okrećem pažnju unutra. Tražim izvor misli koje su dolazile tako uporno cijelo to vrijeme. Tražim smjer iz kojeg dolaze i pratim ih... tamo... tamo... još malo... evo, tu... Tako!
 
Ah!!!

Tu je!

Cijela; savršena! Svaki detalj... poglavlja, teme, riječi... Sve je tu!

Jedan jedini pogled; jedna jedina vizija!

Knjiga. Nenapisana, ali ipak cijela.

I sve to u jednom trenutku. Čekao sam ga godinu dana, odgađajući ga; opirući se napasti da to napravim ranije. Zato jer znam: jednom kad pogledam, nemam mi spasa! Nema oporavka od tog jednog pogleda. Postoji samo jedno rješenje, jedna stvar koju neizbježno moram učiniti.

I sada je to tu. Ne mogu pobjeći. Ne mogu raditi ništa drugo. Sve postaje besmisleno. Sve gubi važnost.

Postoji samo jedan izlaz.

Napisati knjigu.

Napisati ono što je viđeno u djeliću sekunde.

Što drugo? Kako drugo?

I tako, od jučer je moja sudbina ponovo zacrtana. Opet sam rob kozmičke volje... ili možda kozmičkog hira.

Kako god. Svejedno je.

Knjiga je još uvijek nenapisana.

I tako dugo dok ne umetnem zagrade i knjiga ne postane (ne)napisana, nema slobode za Adriana.

Eto, tako vam to izgleda.

4 komentara:

  1. Teh_Fabricator13. 01. 2013. 22:30

    Kad bi nam barem svima bilo tako lako doći do naše inspiracije...otvoriti ladicu u glavi i eto!

    Pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
  2. Preeedivno... i tako lako... ah... to je pravo obilje... odabran za takvu "igru" - jer je znaš igrati ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Jednom...
    kad se stvari slože kako treba,
    kada stanovnici neba,
    na našu stranu stanu...
    .............
    Sve do tada
    kad jednom
    postane sada...

    LP Irena

    OdgovoriIzbriši
  4. tako je to kad dođe do toga da kad stvarno znaš što trebaš napraviti niti nemaš drugog izbora. ostaje samo ono što trebaš ispuniti da bi imao mira jer to te progoni iznutra dok ne izvršiš a ponekad su to takve stvari kao za luđake. a onda kad te to napusti ili kad dugo nema ničega onda je život "pustinja"

    OdgovoriIzbriši

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.