Kad počinje bezvremeno?

Prošlo je više od petnaest godina od kako se prvi put pojavio u mom životu. Od tog trenutka na dalje postao je moj najbolji prijatelj. Jedino u njegovoj nazočnosti mogu biti poptuno otvoren, potpuno… svoj. Bez njega hodam pustim poljanama i dišem rijedak zrak. Nalazim se na prilično usamljenom mjestu koje malo tko uopće može razumjeti. Ipak, nisam nesretan, pa čak ni nezadovoljan. Ako sam bilo što preuzeo od njega, onda je to oko i uho za zabavnu stranu života. U svemu, baš svemu što dođe na moj put, vidim skrivenu igru prožetu radosnim smijehom.

To ne znači da sam naivan (iako se sam sebi ponekad takvim činim); nisam ni bezosjećajan za patnju drugih, niti ne zanemarujem svoju. Također, nisam nezainteresiran za promjenu jer upravo u njoj vidim smjer prema kojem pokazuje taj skriveni smijeh, nečujna radost koja vrije ispod površine života.

Pripisati sve to samo njemu bilo bi pogrešno – na takvu bi izjavu on prvi odmahnuo rukom, a oči bi mu se nezadovoljno suzile. Umijesto toga reći ću da zbog njega i njegove nazočnosti u svom životu osjećam sigurnost i postojanost kakvu je teško opisati. Zbog njega i zahvaljujući njemu moje se misli uvijaju oko istine i tako jasno iscrtavaju ono što bi inače bilo neuhvatljivo. Iz istog razloga moje srce divlje kuca slijedeći ritam njegovog mridangama. A kad se on raspadne i razlomi, kad ga tišina podijeli i rascijepa, sve što mi preostaje jest njegova tabla i njegova pjesma koja podsjeća na zveckanja zvončića i grmljavinu tamnih oblaka.

Znam da je moj život obilježen njegovim znakom, čak i kad to ne bi bilo jasno rečeno. Malo pomalo, taj je znak postao dijelom mene, utisnut čak i dublje od onog što me određuje. To me izokrenulo, preoblikovalo, učinilo nemogućim. Kako inače objasniti činjenicu da moje postojanje počiva na nečemu što tek moram spoznati? Nije li sve to skupa nalik na onu prispodobu o podizanju samog sebe od tla povlačenjem za vezice na cipelama? Nju ponekad koriste znanstvenici da bi objasnili kako je nešto nastalo iz ničega; kako je svemir nastao iz…Naravno, oni ne žive to što govore –samo izražavaju slutnje proizašle iz neiskušane apstrakcije.

A meni se ponekad čini – sve više i više kako vrijeme prolazi, da živim u svijetu u kojem su upravo te slutnje postale stvarnost. Ono što je prethodilo nalazi se u budućnosti, a ono što slijedi samo je sjećanje.

Da li je on “kriv” za to? On i njegovi paradoksi, izvjesnost zakrivljenja stvarnosti i vremena u njegovoj nazočnosti? Možda nije kriv, ali je suodgovoran! Možda bi ta struja potekla mojim žilama i bez njega, napajajući sve što jesam sokovima neke druge loke, nekog skrivenog svijeta iz snova koji se pretaču u stvarnost.

Možda bi tako i bilo, ali dogodilo se drugačije. Sjećanje – ono što slijedi – ukazuje na njega i njegovo pojavljivanje u mojem životu. Tada i tako, na točno određeni način, iz nevidljivog tkanja ništavila izronila je točka preokreta. U njenom jarkom svjetlu izgorjelo je moje meso; rastopilo se i isteklo s mojih kostiju poput crne smole. A zatim su i same kosti postale savitljive i mekane te na kraju potekle i nestale u istoj neraspoznatljivoj tmuši.

Što sam ja i tko sam ja pored nevjerojatne snage njegovog postojanja? S vremenom, sve me manje bilo, a crni demon ahamkare počeo je jesti svoje vlastito tijelo. Kad je on nestao, ostala je samo posuda. Promijenjiva. I, što je najvažnije, zamijenjiva.

S tog, navodno “visokog” ali sasvim nepostojećeg mjesta, sada govorim i pišem, održavajući privid sakupjenosti u jednoj točci vremena i prostora. Upravo te riječi su sredstvo pomoću kojeg zaludne zamisli održavam u tijeku i promjeni - od prošlosti prema budućnosti, od istoka prema zapadu. Posao je to sličan održavanju rijeke u njenom koritu. Može se to, neko vrijeme. Ali, kad bi rijeka stvarno htjela ili bi zbog više sile, smisla ili svrhe odlučila preliti se preko zamišljenih granica, bio bih sasvim nemoćan. Na posljetku, jednom će, prije ili kasnije, sva ta voda, sav taj tijek, i sve te riječi, nestati u bezgraničnom.

Ne mogu vam, za početak, reći ništa više ni bolje od ovoga. Sada ću vas prepustiti njemu, Ganešu, pa nek vas on vodi dalje, do trenutka i mjesta kada ćete ga neizbježno izgubiti. To će se dogoditi, zasigurno, jer vaša posuda nije dovoljno velika da bi on u nju stao. Vjerujte mi, znam što govorim. Nema načina da poznajem baš svakog od vas, pa postoji mogućnost da griješim. Ali, vjerojatnost za to je toliko mala da je gotovo sigurno kako će vam uskoro zatrebati moja “pomoć”. Ili barem pokoja riječ od nekog sličnijeg vama – nekog tko svoju ljudskost još uvijek nosi kao dragu odjeću. Pa čak i kad ju mijenja, ostaje pri njoj iz navike. Ili možda baš zbog toga da vam neobičnošću ne skreće pozornost; da vam neshvatljivo zaogrne u riječi i prizore koji su vam bliski.

Kako god bilo, pred vama je još jedan tajanstveni dvorac kojeg je potrebno istražiti. Vi koji ste novi ovdje, u Ganešovom svemiru, budite tako ljubazni pa zakoračite koji korak natrag. Ulaz je u drugim knjigama. (Prva knjiga je “Maitreya”, zatim slijede “Veličanstveni Saturn”, “Čarobnica”, “Gospodar smrti”, “Sunčani labirint” i “Slomljena kljova”. Sve knjige u izdanju Dvostruke duge, Čakovec.)

Nekom igrom sudbine našli ste se par katova iznad prizemlja. Pa sad, moguće je da tako mora biti. Neću vam braniti da krenete odavde, kad vas je neka ruka već dovela do ovoga mjesta. Međutim, na kraju ćete sigurno poželjeti vratiti se na početak i saznati kako je sve to počelo. Možda nije loša zamisao da to učinite odmah sada. U međuvremenu, Ganeš i ja ćemo vas čekati ovdje, točno na ovom mjestu, kad god se poželite vratiti.

Ako pak su petlje vremena i niti uzroka i posljedice, onog što je bilo prije i onog što slijedi, sada povezane, te ako se osjećate spremnim za hodanje po tankom užetu neodređene stvarnosti i ne bojite se mogućih posljedica takve aktivnosti po svoj život, samo naprijed!

Čitajte.

***

PS. U čast tradicionalne proslave Ganeshovog rođendana, koji pada u četvrti dan uzdižućeg Mjeseca prije nego postane pun naspram zviježđa Purva Badhrapada (ove godine to je bio 01.09.2011.), dijelim s vama uvod u knjigu "Ganesh, glavom i surlom".