27. 08. 2010.

Rupe u tkanju života

Nedavno sam na Facebooku postavio pitanje FB prijateljima: "Koliko vas bi, da mogu - dakle na stranu posao i egzistencija (hm, tamo sam to nazvao pravim imenom – ekonomsko ropstvo) - napustilo život u gradu i otišlo živjeti na neko mirnije mjesto?"

Razvila se vrlo zanimljiva rasprava. Pedesetak ljudi je klikom na "like" potvrdilo da bi to učinilo bez mnogo razmišljanja. Međutim, podosta komentara ukazivalo je na činjenicu da ljudi vole živjeti u gradovima. Razumni argumenti za tako nešto uključivali su mogućnost brže interakcije s drugim ljudima, dostupnost kulturnih događaja, nabavka proizvoda kojih u manjim sredinama nema i slično. Neki su spominjali činjenicu da postoji razlika između manjih gradova i velegradova te povlačili crtu prihvatljivosti prema osobnom izboru. Neki su odlazak iz gradova nazivali "bijegom", a neki tvrdili da, ako imamo unutarnji mir, osjećati ćemo se dobro ma gdje stanovali.

Malo me zamislilo sve to što sam pročitao. Možda čak mogu reći da me i iznenadilo. Sudeći prema svojim vlastitim osjećajima, teško mi je povjerovati da bilo tko, iz bilo kojeg razloga želi živjeti u gradu.

Pa sam se počeo pitati zašto je tome tako? Da li je doista stvar u ukusu i odabiru? Ali, tko bi i zašto, pobogu, odabrao patiti u gradu, kad može odahnuti s olakšanjem izvan njega?

O tom sam pitanju razmišljao putujući prema Zagrebu, i nekako baš na ulazu u njega, u trenutku kad obično udarim u energetski zid gradskog ozračja, shvatio da je stvar upravo u - tom zidu! Da li je moguće - pomislio sam – da ga drugi ljudi ne osjećaju?

A zatim sam u otkrovenju shvatio da je to itekako moguće: razlike u doživljavanju svijeta uvijek su bile u korijenu svih nesporazuma. Većina ljudi koji želi živjeti u gradu (opet, na stranu to što moraju biti tamo) ne doživljava ga na isti način kao što ga doživljavam ja.

Opisat ću vam svoj doživljaj grada i pokušati prenijeti zašto me iznenađuje bilo što drugo od "biježi što dalje" izbora. Ispričavam se unaprijed ako se bilo što od napisanog nekome učini poput kritike ili osude. Namjera mi je samo opisati svoje iskustvo te, možda, potaknuti u nekima od vas razmišljanje o vlastitom iskustvu.

No, prije toga, želio bih par rečenica posvetiti argumentu "unutarnjeg mira" koji vam omogućava da živite bilo gdje, pa čak i u bučnim gradskim uvjetima, pretrpanim zgradama i zagađenim ulicama. Neki ljudi misle, obično su to oni koji samo teže unutarnjem miru, a još ga nisu postigli, da će im ostvarenje tog cilja omogućiti neku vrstu "nedodirljivosti" na vanjske utjecaje. Istina je međutim, malo drugačija: stabilnost - da, sposobnost da izdržite teškoće - da, ali nedodirljivost – to ne. Naime, mir vaše duše uvijek znači da ste povezani – mnogo dublje nego bi to ikada mogli postići mislima, riječima ili postupcima – s ljudima oko sebe. Uz stvarni mir ide i osjećaj jedinstva i povezanosti, a to odmah znači i javljanje osjećaja suosjećanja. Drugim riječima: zaboravite na utočište u koje možete pobjeći kad poželite. To je lažan osjećaj zasnovan na neznanju i nerazumijevanju prirode života. Kao i neosjetljivosti na titraje života koji vas okružuju cijelo vrijeme i s kojima ste duboko povezani. Jednom kad ste mirni iznutra, odmah ćete shvatiti da vaše malo ja, upravo takvo, mirno, odjednom raste i širi se i postaje mi.

Da ne govorim o tome kako je filozofija "meni je dobro u mojem utočištu" zasnovana na sebičnom i zapravo pasivnom stavu koji ne može proći ako postoji imalo suosjećajanja u vama. Drugim riječima, mnogi ljudi se skrivaju iza uvjerenja da je "sve kako mora biti, samo ja moram pronaći unutarnji mir". Ili, ako se ne skrivaju, onda su duhovni početnici kojima je doista potrebno najprije okrenuti se k sebi, srediti svoj vlastiti nemir, da bi tek onda mogli početi razmišljati o svijetu.

Ali, da se vratim svom doživljaju grada. Kad sam postavio pitanje o želji za odlaskom iz grada na mirnije mjesto, očito je da su mnogi pretpostavili da se gradske smetnje sastoje samo od buke, gužve i zagađenja. Naravno da se radi i o tome. Međutim, postoji nešto drugo – nešto što sam eto već nazvao titrajima života – što se prostire daleko iza, iznad i izvan površinskih izraza neugode poput automobila, tramvaja ili nečistog zraka.

Pokušat ću vam objasniti o čemu se radi. Imajte na umu da ne iznosim teoriju o tome kako ljudi djeluju jedno na drugo, već svoje iskustvo – svoj doživljaj tog djelovanja, kojeg oblačim u riječi za koje se nadam da će biti razumljive.

Dakle, svaka osoba, točnije svako živo stvorenje, oko sebe širi neku vrst tanahnog omotača svijesti. Taj omotač – ako je moguće, suzdržite se pomisli na ezoterične pojmove; nije važno kako su to sve nazivali i da li je to ono isto što ja osjećam – pun je odjeka misli i osjećaja, nagona i strasti, poriva i želja koje prolaze duhom tog stvorenja. Ako ste senzibilna ili intuitivna osoba, onda znate o čemu govorim jer čim dođete u bliski kontakt s nekim, osjetit ćete upravo taj omotač – ozračje koje ta osoba širi oko sebe.

Sada zamislite skupinu ljudi, poprilično zbijenu na jednom mjestu, recimo u nekoj prostoriji. Zbir njihovih utjecaja osjećam kao kolektivno ozračje koje su stvorili. Taj zajednički "omotač" je prilično pokretna stvar. Mijenja se, isteže, skuplja i boji raznim bojama i nijansama. Vidim ga, možda ne baš kao što vidim izraze lica tih ljudi, ali poprilično mi je jasan.

A sada zamislite grad od milijun duša zbijenih u, za njih malen prostor od desetak kvadratnih kilometara. Zamislite kakav zbirni utjecaj ima njihov omotač sastavljen od njihovih misli, osjećaja, želja, strahova, nada, i svega ostalog što se nalazi u njihovim umovima i srcima.

Svaki put kad se približavam Zagrebu udarim u taj osjetilno-mentalno-energetski zid. Osjećam ga kao meki balon koji se, kad ulazim u njega, neko vrijeme napinje, pružajući otpor, a zatim sporo rastvori i prima me u sebe. I tada, kad sam unutra...

Nadam se da shvaćate. Buka na ulicama, loš zrak, fizička nazočnost masa ljudi – sve je to ništa, beznačajno i nebitno ništa, prema užasnom kaosu, neugodi i unutarnjem bolu kojem sam izložen prilikom boravka u gradu. (Samo da napomenem – nemojte mi predlagati da radim mentalne i energetske zaštite oko sebe. To je besmisleno i sasvim promašuje poantu. Ne možete naokolo hodati s oklopom oko sebe. Odnosno, možete, ali onda se zasigurno nalazite u vrlo opasnoj okolini, zar ne? A o tome govorimo, o okolini u kojoj živimo.)

Rub tog omotača nije uvijek na istom mjestu – pomičan je. Ali, mogao bih ga osjetiti zavezanih očiju. Uopće ne moram znati gdje sam, ali znat ću kada ulazim u grad.

Nemam ništa protiv Zagreba, da se razumijemo. I Osijek ima svoj omotač, kao i Varaždin, kao i bilo koja velika nakupina ljudi koji žive na istom mjestu. Kad ste unutar toga, možete se sakriti u svoja četiri zida, ali se ne možete sakriti od misli i osjećaja mase drugih ljudi. I tako živite cijelo vrijeme, 24/7/365, možda uz iznimku par sati vikendom i par tjedana na godišnjem.

Od kad smo počeli živjeti u gradovima, izloženi smo tom utjecaju. Tijekom tisuća gdoina razvili smo i obrambeni mehanizam: zagušili smo ulazni signal, odnosno oslabili senzore. Ne može nam smetati ono što ne osjećamo, zar ne? Pa, zapravo, ipak može! To što ne osjećamo radioaktivno zračenje, ne znači da nas ono neće ubiti. To što ne osjećamo utjecaj koji nas nas ostavlja uronjenost u masu ljudi, ne znači da zbog toga ne patimo. Uklonili smo samo simptom, i to smo platili vrlo skupom cijenom: osakaćivanjem vlastitog spoznajnog aparata; uklanjanjem ili zatupljivanjem naše vlastite povezanosti s našom okolinom.

Ne znam koliko ima ljudi poput mene koji fizički osjećaju nazočnost tog "omotača" oko gradskih nakupina ljudi. Znam da neki moji prijatelji, za koje znam da su razvili ili ponovno otkrili taj isti prirodni senzibilitet, kažu da ih u velikim gradovima boli glava, osjećaju pritisak i težinu u mislima. Da, možda je to zbog toga jer nisu navikli na loš zrak, ali opet, uvjeren sam da je pravi uzrok znatno dublji i da se radi o tom masovnom mentalno-osjećajno-energetskom utjecaju.

Kao što znate, mjesta za meditaciju su uvijek udaljena od zgusnutih naseobina. Razlog je u tišini, ali ne onoj vanjskoj! Svatko tko ispravno meditira zna da vanjska buka nije prepreka za meditaciju. Možete zaroniti u sebe pored prometne autobusne stanice. Osim blage neugode, nema nikavih problema zbog buke koju stvaraju autobusi. Ali, blizina mase ljudi – e to je već druga priča. Svježina duha, bistrina unutarnjeg doživljaja i sve one divote koje se skrivaju u nama, vrlo lako bivaju zasjenjene stresovima, mislima, osjećajima i mentalnim nemirom drugih ljudi. No, ni to nije ništa što se ne bi moglo podnjeti. Naročito ako nemate izbora i morate živjeti na takvom mjestu. Ali, ako me pitate gdje bih radije bio, onda nema nikakve sumnje: što dalje od mase ljudi!

Možda će se netko zapitati što je to tako loše u masi ljudi? Zašto bi mnogo ljudi na jednom mjestu bilo neprihvatljivo i zašto bi oni stvarali takav "negativan" utjecaj?

Stvar nije u ljudima kao takvima. Ako biste stavili jako mnogo skakavaca na jedno mjesto, te ukolonili većinu drugih živih stvorenja s tog mjesta, dobili biste isto neuravnoteženo mentalno ozračje. To vrijedi za sva živa stvorenja. Zbog toga je evolucija rijetko išla u smjeru takvih masovnih okupljanja. Mravi, pčele, možda još neki insekti... među sisavcima, koliko znam, nema takvih slučajeva. Postoji prirodna granica okupljanju u masu koja omogućava ravnotežu. Zajednica štiti, ali ako se pretjera, opet nije dobro.

Većina živog svijeta živi u ravnoteži s drugim stvorenjima. Tako bi i čovjek, ako bi želio najbolje za sebe, trebao imati oko sebe određenu kubikažu slobodnog prostora, određenu kvadraturu slobodnih šuma, livada i voda. Oko njega bi trebalo biti i drugih živih stvorenja, u skladnom suživotu. Takva zajednica bi "odašiljala" oko sebe jednkao skladan omotač. Približavajući se tome, zasigurno ne bih osjećao kako se zalijećem u mentalni zid.

Gradovi su sasvim drugačiji. Ljudi su natrpani jedni na druge i jedni preko drugih. Drugih živih stvorenja ima vrlo malo. Psi, mačke, par zlatnih ribica i... ništa više.

Nekim ljudima gradovi izgledaju kao živa mjesta na kojima se mogu družiti jedni s drugima i zabavljati se. U mojim očima, gradovi su pustoš, rupe u tkanju života. Sva raznolikost je nestala, a crna mjesta, čiste praznine zjape kao upozorenje svim ostalim stvarno živim dijelovima našeg planeta: drž se podalje, opasnost na svakom koraku! U najboljem slučaju trenutno umireš. U najgorem – moraš živjeti usred te pustoši.

I, sada, kad sam vam opisao kako doživljavam gradove, nadam se da razumijete moje čuđenje oko bilo kakvog argumenta za život u gradu. Razumijem da sada to moramo činiti jer smo tako posložili civilizacijski sustav. Sretni se mogu izvući, ali to izvlačenje nije lako. Većina mora ostati. Međutim, nisam siguran da nam je bolje nabrajati prednosti grada i uvjeravati se da je to naša odluka, samo zato jer ne osjećamo stvarnu nesreću koju takav život stvara. Škole i kultura za našu djecu naspram zatupljujućeg utjecaja na njihovu dušu? Dostupnost proizvoda naspram nesposobnosti za puni doživljaj svijeta? Kulturna živost naspram stvaranja konzumerskog mentaliteta i gubitka stvarnog stvaralaštva?

Ne znam.

Mogu zamisliti svijet bez gradova, organiziran sasvim drugačije nego što je sada. (I molim vas, kad kažem bez gradova, ne mislim bez tehnologije, ne mislim na povratak u primitivno, ne mislim da gubitak i odricanje – upravo suprotno!) Mogu to zamisliti, ali ne znam može li se to ostvariti i kada.

Možda se radi o meni, možda sam ja s drugog planeta i trebao bih prestati govoriti o onome što osjećam, jer to ne osjeća nitko drugi. Možda trebam ušutjeti i prihvatiti svoju različitost. Ne znam. Vi mi recite.

21 komentar:

  1. Na neki način se slažem sa tobom ali na drugi opet ne. Prvo je što se gradovi razlikuju medju sobom, ne svidja mi se Zagreb ali obožavam Pariz, u njemu ima tolko kutaka koji su puno lepši i mirniji od sela, i opet, puno energetsko vampirskih rupa od kojih se treba zaštititi. Selo je meni super al ne za dugo jer me seljačka dinamika posle dužeg vremena smara na još gori način od gradske fobije. Ne znam, pitam se kako bi izgledalo kad bi svi odjednom "pobegli" na selo-pretvorili bi jih u još gore gradove. Inače se totalno slažem sa tobom po pitanju novih zajednica, novih oblika ali ipak-ja živim u Amsterdamu i super se osečam, vozim se biciklom, brodom, svaki dan, kad mi je previše svega sednem na vlak, provozam se do mora, do tišine...

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja imam svoje mišljenje o gradu, naime odrasla sam na selu, bilo je lijepo odrastati u prirodi, ali tamo mi je život bio dosta jednoličan i dosadan. Ljudi u mojem okruženju nisu bili baš druželjubljivi, ustvari kao zajednica nismo uopće funkcionirali. Došlo je vrijeme kada sam počela tražiti sebe, i splet okolnosti ( znamo da nema slučajnosti) odveo me u Zagreb, nije se bilo lako prilagoditi, ali upoznala sam veoma tople i drage ljude, koji su me prihvatili kao dio sebe.Upoznala sam čari Zagreba, Maksimirska šuma je jedno prekrasno mjesto koje zrači posebnom energijom, Sljeme, Bundek, Jarun.... Grad trebamo osjetiti, on diše svojom energijom, ali grad se upoznaje pješačeći tako da ga uistinu i doživimo, osjećajući dijelove njega. I grad zrači svojom ljepotom i privlačnošću, ali treba ga pustiti u srce i osjetiti.

    OdgovoriIzbriši
  3. Potpuno te razumem i slažem se s tobom.
    Osječam sve slično ..kao si opisao.

    Senzibilnost je nekada stvarno "bolna" za osobu.
    Gradovi su za takve opterečenje. Večina ne zna o čemu govoriš. Otupeli su.

    Ali...sve se svodi na to, da nas ima previše!!
    Pa kako je Anonimna rekla...ako bi svi krenuli živjeti u priprodu, brzo bi ju pretvorili u gradove...doduše malo manje guste ljudima.
    Ali definitivno imali bi isti problem.
    S toga hvala bogu za svaki km neposeljene zemlje, dok je bude igde bilo.
    Meni miriši..ono kamenito ..uz more.
    :-)
    Kišni pozdrav iz Mb! Senka

    OdgovoriIzbriši
  4. Kao što sam napisao, mogu govoriti samo o svom iskustvu. A ono vrlo jasno govori da su mjesta na kojima je prirodna raznolikoist svedena na minimum (masa ljudi, par pasa, mačaka, zlatnih ribica, golubovi i štakori - isto je i s biljnim svijetom) prave pravcate rupe u tkanju života. Kao neke rane na površini živog planeta.

    OdgovoriIzbriši
  5. Najviše što meni odzvanja u glavi i to toliko puno puta u životu je posljednji odlomak koji ste napisali...takodjer, moje iskustvo je da sam zivjela u Zagrebu,godinama i radila, u Pragu isto tako...sada sam ponovno u svome malom gradu u Hrvatskoj...nebitno koji...i je...drugačiji je taj omotač u Pragu, drugačiji je u Zagrebu...možda je čak najteži i u mome malome gradu...ali ja se nekako najlakše nosim ovdje...i najbolje se osječam ovdje...bez obzira što se se svi donekle znamo...svak o svakome zna sve..al nema veze...rekla bih zapravo..ne zbog predrasude...niti zbog osuđivanja velikih gradova ili uspoređivanja...meni osobno taj omotač koji tako nazivate...jako guši...ne znam dali bih mogla živjeti na selu ili negdje van civilizacije....to je sada već druga neka priča...ali da...veliki gradovi...osjeća se tamo nešto drugačije...nešto što ja ne bi da se u mene mješa...i dosta mi je samo da tamo prodjem...ne bih ostajala...opet ponavljam...to je moje..jer ja nevolim mase, niti gužve...hvala Bogu...svi smo različiti...maja

    OdgovoriIzbriši
  6. I ja se ponekad osjećam da sam s drugoga planeta,da ovo što osjećam moram držati za sebe.Mi koji smo slićni odašiljemo jednu frekvenciju a to je najveći dar života-bezuvjetna ljubav.Zato nikad nemojte prestati govoriti ono što osjećate jer to ste VI.Mi odašiljemo jedno novo svjetlo-svjetlo budućnosti.Upravo zato što smo različiti od drugih imamo dar da ovo što osjećamo podijelimo s drugima,da im približimo onaj divan osjećaj blaženstva,nesebične ljubavi.A to je Božji dar.A vi to jeste i ostanite takvi.RADENKA

    OdgovoriIzbriši
  7. samo nemoj prestati govoriti,Prijatelju!
    A svoju različitost si odavno prihvatio,inače čije bi se knjige gurale na mom stolu?? :-))

    OdgovoriIzbriši
  8. Interesantno je posmatrati kako se diskusija ovdje odvija na dva paralelna nivoa bez dodirivanja...oni koji razumiju o cemu Adrijan govori su frustrirani zbog toga sto ga ovi drugi pogresno tumace :-), ali nema potrebe za frustraciju.

    Senka kaze:
    "Senzibilnost je nekada stvarno "bolna" za osobu.
    Gradovi su za takve opterečenje. Večina ne zna o čemu govoriš. Otupeli su."

    Osvrnula bih se prvo na ovo sto je Senka rekla:
    Senzibilnost je samo bolna dok smo u procesu ucenja kako nacu svrhu za tu senzibilnost u nasem zivotu, kako je ukomponirati u nase svakodnevno funkcioniranje jer da budem iskrena, one duse ciji put oznacava spoznaja kroz senzibilnost ce se morati nauciti kako funkcionirati s njom.
    Govorim Iz osobnog iskustva jer sam zadnjih 10-ak godina potrosila na pokusaje da "oguglam" i nije se dogodilo...

    Vecina ljudi zaista "ogugla" i u cemu je razlika?

    Razlika je u sudbinama tj. putevima spoznaje koje su duse odabrale za ove sadasnje zivote prije nego su se rodile.

    Naime, ovisno o iskustvima u proslim zivotima i "karmi" koja se uglavnom pogresno tumaci, svaki novi zivot ce nositi drugaciji vid iskustava koja ce podupirati duhovni razvoj i rast i budjenje duse. Karma je uzrocno-posledicni sistem pri kojem dusa bira odredjena iskustva koja ce najbolje doprinijeti duhovnom rastu, ono "losa"/"dobra" je klasifikacija koja se poistovjecuje sa Egom tj. Umom i Racionalnim.

    Tako neke duse dolaze iz proslih zivota sa iskustvima, znanjima i vjestinama koje im u ovom zivotu nije potrebno savladavati kao npr. medjuovisnost sa drugima po pitanju finansija, raspolozenja, pronalazenje ljepote na najneocekivanijim mjestima i osjecaj pripadanja vecim grupama, vjestina manipuliranja svog elektromagnetnog polja i prilagodljivost u skucenim i napucenim prostorima kao sto su gradovi...

    i onda takve duse u ovom zivotu krecu u nove spoznaje kao sto je samodostatnost, eksperimentiranje i dostizanje krajnjih limita ekspanzije elektromagnetnog polja i kreiranje sredstava za odrzanje zivota direktnim radom na magnetiziranju svog elektromagnetnog polja i takav put zahtijeva sirinu prostora i cistocu okruzenja, znaci zivot u prirodi. Takvi ljudi ce prirodno gravitirati ka zivljenu u osami, na selu, u prirodi...

    Oni koji gravitiraju vise ka zivotu u gradovima dolaze sa drugacijom "domacom zadacom", znaci oni uce sve ono sto ovi prvi ne trebaju vise "vjezbati" sto ne znaci da su jedni bolji od drugih, nema hijerarhije, samo razlicitost spoznajnih puteva...

    Sto se tice "oguglavanja" :-) , cinjenica je da veliki broj ljudi zaista i nakon spoznaje opet moze oguglati i taj proces kretanja unazad na spoznajnom putu je jedino moguc ako je spoznaja na mentalnom nivou, nivou Racionalnog, tj. uma.

    Na spoznajnom putu na nivou Duse nema kretanja unazad, tj. kad se Dusa jednom pocne buditi spoznaje i iskustva je nemoguce potiskivati jer ce Dusa uvijek naci nacina da nas podsjeti... ;-))

    Kao sto Caroline Myss kaze u svojoj knjizi: "Racionaliziranje i Um nisu put do Duse i iscjelenja, ali kad se Dusa probudi onda su cuda moguca..." (slobodan prevod)

    Citajuci vas post na temu "peglanje mentalnih obrazaca" pitala sam se kad i da li cete se Adrijane osvrnuti i na ovu tematiku i kao da ste me "culi" :-)

    Lijep pozdrav od SDJ

    OdgovoriIzbriši
  9. SDJ

    Imam malih problema sa odabirom imena pod "Open ID" i "Ime URL".
    Naime dobijam upozorenje da mi ID nije verificiran pa se javljam pod Anonimno. Da li je jos neko imao slicnih problema?

    OdgovoriIzbriši
  10. @SJD - tehničke stvari: Ne znam za OpenID (to je noviji sustav, praktican jer zamijenjuje mnoge passove i logine na mnogim mjestima, iako ne znam tocno kako funkcionira i ne kroistim ga). Ali, ako se odabere Ime/URL, upiše se željeno ime - mora funkcionirati, to je provjereno.

    OdgovoriIzbriši
  11. Adrijane, nemoj nikad ušutjet, jer mnogi smo govorili baš o tome i nikad nećemo prestati...

    OdgovoriIzbriši
  12. Pozdrav!
    Htjela sam samo reći da sam živjela u malom mjestu i u velikom gradu i, bez ikakvog poniranja u tzv. duhovne teme, mogu reći da su mi oba ta iskustva bila potrebna u određenim životnim razdobljima. Veliki grad obično privlači mlade, one koji imaju potrebnu snagu i energiju da izdrže buku koju ti gradovi stvaraju - iako, ja ne mogu zaboraviti trenutke kada mi je nedostajala tišina - unutarnja i ona vanjska... Da..., tišina, priroda, more, šuma, kamen, planina... Jedna doza samoće u kojoj možeš osjetiti život u svoj svojoj ljepoti. A to sam u velikom gradu mogla osjetiti tek u noći... kada većina ljudi spava (možda to onda i nije tako veliki grad?:-))

    Mali grad ti ne da ponekad dovoljno vlastitog prostora - previše ti oduzimaju snagu
    nekadašnji poznanici ako im to dozvoliš - tada veliki grad čovjeku može poslužiti za bijeg. No, to je obmnana jer veliki grad ti obično pruža usamljenost, površnost i užurbanost iako si okružen brojnim ljudima, poznavao ih ili ne...

    Danas živim u malom gradu i muka mi je kad moram ići u veliki... ali, tješim se jer je to samo na kratko.

    No, zaista je točno da čovjeku danas nedostaje određeni uravnoteženi životni prostor - ali, i jedna širina i raznolikost živih bića na određenom prostoru pa se slažem sasvim s tvojim riječima da čovjek treba određenu kubikažu slobodnog prostora, šuma livada i voda...

    Selo? Nikada me nije privlačilo u ranoj mladosti - ali, sada... ono pruža savršen mir, ako je riječ o malom selu, s raštrkanim susjedima, u nekoj planini... ili dolini...na otoku ili obali ... i ako susjede vidiš rijetko, i ako su susjedi po mogućnosti normalni.

    OdgovoriIzbriši
  13. LA-LA kaze:
    Htjela sam samo reći da sam živjela u malom mjestu i u velikom gradu i, bez ikakvog poniranja u tzv. duhovne teme...

    Malo bih se osvrnula na ovo sto LA-LA kaze - kakva je to zivot i egzistencija gdje vecinu vremena provodimo u "povrsnom" zakljucivanju koje iskljucuje nasu bit, sustinu? (to je onaj "duhovni" aspekt u koji se navodno ne zelimo upustati :-) ).

    Potrebna je ogropmna kolicina zivotne vitalnosti da se odrzi taj rascjep u svakodnevnoj egzistenciji gdje vecinu vremena komuniciramo i funkcioniramo kao prazna limenka jer ne zelimo prihvatiti ocigledno i jer je "drustveno prihvatljivije".

    Puno je prirodnije prestati se "odupirati" i integrirati cjelovitu sliku o sebi kao duhovnom bicu koje prolazi kroz ovo zemaljsko izkustvo...

    Adrijan je tu cijelo vrijeme i hvala Bogu da je jedan od hrabrijih ;-))) i svojim primjerom vas puno vise uci nego ijednom knjigom (uz duzno postovanje za vas literarni rad i sav ulozeni trud Adrijane :-) ), ali imam dojam da je Divine Timing sve, tj. samo oni koji su spremni progledati ce progledati...

    Nema osude, ovo su samo observacije...

    OdgovoriIzbriši
  14. Živjela sam u gradovima različitih velična(npr.Hamburg).Adrijan je u pravu.Užasna mentalna buka u velikom gradu.Gdje god sam bila uvijek mi je bilo jako bitno pronaći vodu,što više vode to bolje.Kao da voda upija ili neutralizira dio tog pritiska,a uz vodu je obično i neka priroda koliko toliko je mirnije.Sad živim u Osijeku.Takođe uz Dravu.Najbolje se osjećam uz more na nekoj plaži sa što manje ljudi.Zato je možda divno na malim otocima.Mir okružen sa puno vode.Na plaži je najljepše pred noć.Tada gotovo da i nema ljudi.

    OdgovoriIzbriši
  15. Snježanina primjedba o vodi me podsjeća na film "The Green Beautiful" (Zelena ljepotica). Jeste gledali? :-) Ako niste, obavezno!

    Ima nešto istine u onim zabavnim scenama mentalnog kontakta između vanzemaljke i njenih doma, zbog kojih je morala stajati u vodi, pa makar u kadi! :-)

    OdgovoriIzbriši
  16. Adrijan :
    "Ima nešto istine u onim zabavnim scenama mentalnog kontakta između vanzemaljke i njenih doma, zbog kojih je morala stajati u vodi, pa makar u kadi! :-)"

    A ja sam se vec godinama pitala sto mi se to dogadja jer iz tusa svaki puta izadjem sa brdom novih spoznaja... ;-)

    OdgovoriIzbriši
  17. SDJ kaže:
    ''Puno je prirodnije prestati se "odupirati" i integrirati cjelovitu sliku o sebi kao duhovnom bicu koje prolazi kroz ovo zemaljsko izkustvo...''

    Hvala SDJ na komentaru - ipak, ovdje sam htjela samo podijeliti svoje životno iskustvo... da nije bilo tako kako je bilo, danas ne bih znala to što znam.
    Uostalom, puno komentara sam već ostavila na Adrianovom blogu, a eto, sada nisam htjela ići u dubiozu...

    OdgovoriIzbriši
  18. Ej,apk,nije uopće čudno to kaj osjećate prema velikim gradovima.I meni je muka kad moram u zg,sva ta žurba,strka, buka,hrpa namrgođenih lica...Jednostavno stvara prevelik pritisak..Dok priroda je sasvim nešto drugo..Ni ja ko curica nisam jako voljela boraviti u prirodi,ali sad je to pravi odmor za mene.

    OdgovoriIzbriši
  19. hm... javljam se 1. put. znam da sam duhovni pocetnik. vas sam adrijane zavoljela kad sam otkrila soulwindsurfing stranicu, napokon netko tko pise o onome sta sam ja samo slutila na toj dasketini (jos uvijek se nismo bas pomirile, ma kakav jaki vjetar.. :-) knjige sam puno slabije razumjela :-)) ponekad kad trcim ili planinarim udjem u zonu, puno rjedje kad sam u meditaciji. ali svjesna sam da sam jos u vrticu i dalje trazim racionalne odgovore :-) zbunjena sam nekim razmisljanjima u postu i u komentarima... nedavno je na facebook-u bila grupa 'za one koji bi sve ostavili i isli na velebit cuvati ovce' i puno ljudi koje poznajem su clanovi te grupe a nikad nisu ni bili na velebitu. naslucuju vjerojatno taj mir koji im priroda moze pruziti. u svakom slucaju potaklo me na slicno razmisljanja kao u ovom postu. ja sam planinar i cesto sam u prirodi, obozavam planine i kornate, ali obozavam i gradove. btw na kornatima ima kamp u kojem godinama kampiraju slovenci, francuzi, austrijanci, nijemci... svi osim hrvata :-( isto tako se nudio posao pastira u drniskoj krajini za 1000 E i nitko se nije javio... da se vratim na gradove, obozavam tu vibraciju, povijest, energiju ljudi koja je stvarala taj prostor, zalaze sunca (nakon kise- neprocjenjivo), parkove, city lights, prvi snijeg na ulicama, dogadjanja... jedino ne volim shopping centre, tu (jos uvijek :-)) osjecam kako 'udarim u taj osjetilno-mentalno-energetski zid'. e sad pitanja....
    da li razliciti gradovi imaju razlicite energije? koliko su one iskustveno uvjetovane- ne bi smjele biti, zar ne? ako je stav "meni je dobro u mojem utočištu" pasivan i sebican, zar nije po istoj analogiji i odlazak u malo mjesto ili prirodu isto stav 'moje utociste'? ne razumijem kako energetski omotaci promasuju poantu, zar se ne radi 'losoj' energiji koja prelazi na nas u masi ljudi? ne razumijem kako to NIJE na nama da stvaramo svoj mir i tako ga PRENOSIMO na svoju okolinu? pocetnik :-) ja sam razumjela makni se od puno ljudi da ne budes povezan s njima? ... pa zar nije to cilj (malo sad karikiram), mislim lako je imati mir u planini, u pecini.... sok je doci iz mira u grad, slazem se, ali zar nije u tome snaga? imati mir ma gdje da se nalazis? zar je stvarno fizicka udaljenost od ljudi tako bitna? pa nasa kuglica zemaljska je tako mala, da je najveca moguca fizicka udaljenost smijesna?
    bez obzira na pitanja (i moguce odgovore :-) imate moje duboko postovanje

    OdgovoriIzbriši
  20. Pozdrav Lucija,

    Odgovori - bit će kratki, ali nadam se jasni! :-)

    Različiti gradovi imaju različite energije, zbog razlitih ljudi u njima, ali i zbog okoline i klime. Međutim, radi se jednostavno o tome da je nečega previše. Recimo, kao previše elektromagnetskih valova na jednom mjestu i radio, inače dobar i uštiman na pravu frekfenciju, počne se ponašati čudno.

    Ono o "sebičnosti" se odnosilo na mišljenje da je važno samo sebi stvoriti mir, bez obzira gdje smo. To je samo početak. Prvi korak. Vrlo brzo, kako malo napredujemo u tom unutrašnjem stanju mira, shvatimo da se javlja suosjećanje. Želimo da "ja" više nije u središtu pozornosti, već "mi". I onda počnemo razmišljati o tome što je za nas sve bolje. Reorganizacija gradova i njihovo razbijanje na manje cjeline je globalni pothvat. Ako ikada bude izvršen, bit će to za naše zajedničko dobro. Motiv zbog kojeg sam napisao ovaj članak nipošto nije da ja, ili netko drugi treba otići na selo. Ja osobno sam to učinio i većinu svog vremena provodim daleko od gužve. Ne treba mi ništa drugo. Ali, ovaj planet je živ. I tako dugo dok sam u njemu, svaka misao svakog drugog živog bića dodiruje i mene.

    Da, imam svoj mir i teoretski, ništa drugo mi ne treba. Ali, to je, kao što sam napisao, tek početak.

    Meni nije problem zadržati mir i usred najveće gužve i buke i deset milijuna ljudi. Ali, ako me pitaš gdje sam radije, odgovor je jasan.

    Također, nije mi problem prenositi taj mir na druge ljude kad sam među njima. To se ionako događa. Ali, pobogu, neću sad boraviti tamo gdje ne treba samo zato jer su miljarde drugih lijeni napraviti promjenu ili im se iz bilo kojih razloga neće!

    Radije pišem i govorim o tome, pokušavam pokazati primjerom na pogreške, ponekad učim zajedno s drugima i na svaki način pokušavam doprinjeti boljitku svih nas i cijelog planeta.

    Nadam se da su odgovori malo razjasnili problematiku! :-)

    Dobar ti vjetar želim (i ne boj se onog jakog, to je tek pravi gušt!)

    OdgovoriIzbriši
  21. hvala na brzom i detaljnom odgovoru. hvala na miru i energiji koju sirite. a vjetar... eh, vjetar, jednom kad mu se pustim... :-)

    OdgovoriIzbriši

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.