03. 08. 2014.

U što vjerujemo, to ne znamo

Prethodni članak: TRI FAZE PROCESA DEKONSTRUKCIJE ILUZIJE


Tijekom posljednja dva tjedna vodili smo vrlo zanimljive rasprave u komentarima postova o dekonstrukciji iluzije. Kao što sam unaprijed znao, iako su riječi jasne, kao i poruka koju prenose, potrebno je dosta ponavljanja prije nego prosječni čitatelj dokuči što sve to znači i koliko je različito od većine toga što je do sada pročitao ili čuo o prosvjetljenju.

Jedan od komentara iz prethodnog posta "Tri faze procesa dekonstrukcije iluzije", potaknuo me na malo duži odgovor kojeg sam na kraju odlučio objaviti kao zaseban članak.

Na činjenicu kako prosvjetljenje nema praktične dobrobiti ukazao sam više puta. Usporedio sam ga s osvajanjem planinskog vrha. Nema praktičnih koristi niti posebnih pametnih razloga zašto bi se to učinilo, osim što je planina tamo. Neki su nato istaknuli kako je planina sama sebi svrha, s čime sam se složio, iako je to samo način izražavanja – isključiva svrha samoj sebi znači da nema svrhe za bilo kog drugog.

Međutim, ako pokušavate biti pozitivni u smislu izražavanja bilo čega u svezi prosvjetljenja, vjerojatno je da ćete završiti u konstrukciji iluzije, a ne u njenoj dekonstrukciji.

Ljudi zasnivaju svoj život na konstrukcijama. Nekih su svjesni, a neke su toliko duboke da o njima ni ne razmišljaju. Kad ističem da dekonstrukcija iluzije uklanja SVE iluzije, onda to i mislim – SVE i SVAKU.

Da biste to učinili, morate biti spremni preispitati svaku postavku za koju ste prethodno mislili da je točna. Nijedna – ponavljam, NIJEDNA – ne smije ostati neispitana. Za to propitkivanje potreban vam je dobar "alat", a to je viveka o kojoj sam mislio pisati u ovom članku, ali sam to odgodio na par dana.

Komentar zbog kojeg sam tako odlučio najprije potvrđuje moju poruku:

"Biti prosvijetljen stvarno nema smisla, nakon svih ovih komentara, a i onih prijašnjih. :)"

U redu. Zapamtite ovo. Ako vam bilo tko, bilo kada, kaže da prosvjetljenje nečemu služi, onda on/ona sam ne zna ništa o tome, a vas pokušava uvući u svoju vlastitu priču u koju vjeruje.

Mogli biste, po uzoru na planinu, reći da je prosvjetljenje samo sebi svrha. Bili biste u pravu u smislu da ćete na kraju to učiniti, popeti se na taj vrh, ili propasti u tu provaliju, ne zbog nekog razloga, nego tako... zato jer je to stvarnost kakva jest. Tu je. Možete zatvarati oči pred njom dugo, dugo vremena, ali na kraju, to vam ništa ne vrijedi. Vi spavate, a stvarnost je i dalje tu.

Ako ste u stanju pomiriti se s tom "svrhom bez svrhe", onda u redu; imate barem donekle pravilan uvid u to što se događa ili će se dogoditi tijekom buđenja.

Međutim, onog trenutka kad počnete tražiti razloge, posebice one u postavkama koje ste naučili do sada i na koje oslanjate svoj život, tog ste trenutka zaspali još dubljim snom i riječ "prosvjetljenje", kao ni silan trud koji ćete, možda, uložiti u potragu za njim, neće značiti baš ništa.

Drugi dio komentara zbog kojega pišem ovaj dodatni članak, ova je rečenica:

"Ako me to ne približava Bogu, čemu onda sve to?"

S ovim ću biti vrlo oprezan. Ne zbog potencijalnog bogohuljenja u mojim riječima, nego zbog opasnosti da netko shvati kako tvrdim da Bog ne postoji. Da ne biste donijeli takav pogrešan zaključak, pažljivo čitajte, molim.

Osnovne pretpostavke osobe koja je ovo napisala glase:

Bog postoji.
Moja je svrha približiti se njemu.

Te su pretpostavke zasnovane na uvjerenju. Očigledno, ako mu nismo blizu, ni ne znamo postoji li. Vjerujemo da postoji, ali ne znamo.

Nadalje, zašto bismo mu bili blizu? Odakle ideja da mi moramo biti blizu njemu? Ili, obrnuto, kako znamo da mu nismo blizu, pa se mu moramo približiti? Itd.

Ne znamo ništa od toga. Djelujemo na osnovi uvjerenja.

Ali, pazite, to su uvjerenja zbog kojih donosimo odluke! Njima opravdavamo svoje postupke. Kroz njih procjenjujemo drugačije ideje (u ovom slučaju prosvjetljenje, koje, eto, nema smisla, ako ne zadovoljava ono u što vjerujemo).

Vidite li snolikost te situacije? Radi se o magli koja nikad – NIKAD – neće nestati sve dok jasno ne uvidimo što je iluzija, a što nije.

Netko bi mogao sad reći da je upravo to svrha i korist od prosvjetljenja. Ali, opet, čak i to uviđanje... čemu ono služi? Svrha je samome sebi, to jest ne služi ničemu; jer sve što uopće možemo zamisliti, vezano je za naše snove, kakvi god oni bili.

Ako tražite smisao i svrhu, bježite od dekonstrukcije iluzije i idite raditi nešto drugo. Ionako ću uskoro prestati pričati o ovome, pa se možemo okrenuti smislenim stvarima i korisnoj duhovnosti.

Ako vam pak stvarnost kakva jest ne da mira i, bez obzira na to što shvaćate da je većina toga ili pak možda sve u vašem životu iluzija te ne marite hoće li ta stvarnost na kraju ispasti dobra za vas ili možda neće, onda ste u skupini anti-iluzornih monomaničara i do istine ćete doći ovako ili onako. Adrian vam samo – bez razloga – nudi put s manje muka, potencijalno čak zabavan i svakako sigurniji (ako vam je do toga ipak stalo).

***

Sljedeći članak: VIVEKA
Ova je serija članaka (anti)najava za seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije", 27.09.2014.



41 komentar:

  1. Dragi Adriane, hvala ti na objašnjenju.
    Potpuno mi je jasno da ne znam tko je Bog, i da zapravo ništa ne znam. Svjesna sam toga, ali sam odlučila vjerovati, i to s razlogom, zato što tražim smisao - i u tom traženju smisla, izabrala sam ono što mi najviše odgovara da vjerujem. Kao što si i sam rekao, tko ne zna, vjeruje. Odlučujemo vjerovati (ili ne vjerovati) zato jer težimo za smislom. Ne znam niti jednog čovjeka koji ne teži za smislom, kakav god da ta smisao jest i što njemu znači.

    Ne znam ni što su misli, od kuda dolaze - da li nam se šalju ili ih proizvodimo sami. Ono što znam (promatrajući sa razine snova, jer jedino tako i "znam" prosuđivati i donositi odluke i stavove - uvjerenja) jest to da osim razuma postoji i nešto što nas čini osjećajnim bićima. Već si u prošlim tekstovima govorio o tome da prosvjetljeni čovjek može imati različite osjećaje. Nikako ne mogu razumjeti da se s prosvjetljenjem može izaći van a istovremeno postoje osjećaji koji ispunjavaju prosvjetljenu osobu. I nije mi jasno da prosvjetljenje nije iskustvo. Iskusiti znači nešto doživjeti - ako prosvjetljenje nije doživljeno, onda nije ni iskušano. Nemoguće. Kako to zdravim razumom objasniti? Ili, kako to zdravom razumu objasniti? :-)

    Također, postoji tijelo u kojem se nalazimo, kao "okvir" za tu snoliku pojavnost kojeg zovemo čovjek. Ne znam ni od kud mi to tijelo -da li sam ga sama izabrala, ili mi je dodijeljeno. Ako već sve to postoji, i kažemo da je to Maya, iluzija, možemo reći da je to ono što jest (iako se kaže da je to ono što nije). Razumski, sve što jest ovdje, postoji. A ono što ne postoji, to ni nije. Dakle, razum je samo alat svijeta snova. Izaći iz svijeta snova značilo bi vidjeti ili doživjeti da to nije istina, da je to samo privid, magla, iluzija. Ako prosvjetljenje nije to iskustvo ili barem ta spoznaja, uvid - znači da ne postoji. ("Bitak jest, nebitak nije", rekao bi grčki filozof, što god da mu to značilo. :-) )
    Hoću reći da je prosvjetljenje onda nešto što nije - nije od svijeta koji jest dostupan razumu i osjetilima. Ili možemo sve izokrenuti pa reći: ovaj svijet je prividi, varka, magla, iluzija - dakle, on ne postoji, već nam se samo priviđa da postoji - mi smo zavarani, u svijetu snova (kao što nam to uporno objašnjavaš). S te strane gledajući, istina je to da ona (istina) postoji, a da ne postoji neistina, već nam se samo čini da postoji. Ili, sve što mi doživljavamo kao istinu, zapravo je laž.

    Sve ovo što sam napisala također je konstrukcija ovog razuma kojim se služim i koji slaže svoju logiku i traži nekakav smisao u tome.
    Budući da razum, ili cijelo naše biće, ipak traži smisao i slaže konstrukcije, onda vjerojatno prosvjetljeni čovjek nema takve težnje. Vjerojatno zato što s te strane mu je sve "bistro" - vjerojatno zato ta riječ "prosvjetljenje" jer vidi sve - sve mu je jasno "kao dan" ;-)
    On "vidi" smisao (ili ne) - zna da je život individue samo igra. Igra znanja i ne znanja, sanjanja i budnosti. Kako bi mogao biti izdvojen, ako ne bi postojao zaborav? Bez zaborava, igra se ne bi mogla igrati. Zaborav dozvoljava da sanjamo.

    I, dakle, što kažeš, kako da prestanem praviti konstrukcije? :-)





    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dekonstrukcijom iluzije. :-) Tako se prestaju praviti konstrukcije.

      A tvoje (ne samo tvoje) idu i dalje od onog što si uočila i ispravno napisala.

      Recimo:

      Kako znaš da je razum alat svijeta snova?

      Kako znaš da su to osjećaji?

      Kako znaš da bilo što unutar osobe nije (ili jest) iluzorno?

      Ne možeš znati, pa su sve tvoje odluke snolike. A neki snovi mogu biti vrlo živi, mogu preslikavati stvarnost do u tančine. I tako dugo dok je tako, sanjamo. A tada vrijedi sve što si napisala - i potreba za smislom, i odluka da vjerujemo ovom ili onom, i nemogućnost izlaska (kao i osjećaj slobode) i zbunjenost (kao i povremena sigurnost) i stalna potraga (kao i povremeni osjećaj mira) i sve drugo.

      Izbriši
    2. Hahaha... kakvo pitanje - takav i odgovor... :-)

      Da, budući da ne znam apsolutno ništa, nego mi se priviđa da znam, postavljam si pitanje: i što sad kad sve to znam da ne znam... Ili, možda: kako znam da ništa ne znam?...hehehe... pa tako mogu do sutra...

      Nekada sam se zamarala s takvim pitanjima i tražila odgovore do u tančine. Želim samo reći, da sam prošla fazu u kojoj sam mislila "turbo na sat" - kada mi se mozak doslovno "zapalio" od mišljenja i kad sam napokon to uspjela otpusiti, voljno, iako je još on vrtio svoje, ali mu više nisam pridavala pažnju kako bih ostala čitava u nekom, ajmo reći, duševnom smislu.

      Faza u kojoj ludiš, koja te iscrpljuje, vjerujem-znam da nikome ne koristi... Ali, kako znam da "ludim"? Pa valjda i ti osjećaji nečem služe. :-) Prema tom osjećaju koji je u nama u određenom trenutku mi donosimo odluke - pa bio to osjećaj smisla ili besmisla. Ne može te prevariti osjećaj. Možeš to nazvati i nekom drugom riječju, ali ipak osjećaš nešto u sebi.

      Onaj tko je stvorio iluziju vjerojatno je znao sve kako tu iluziju održati, kako iz nje izaći. Kako znam da je to netko stvorio? Pa ne znam, ali mi izgleda logično. :-) Nemoguće je nešto stvoriti a da nije stvoreno... Ili je moguće? Hm... Ovo je sada zabavno, ali bilo je trenutaka kada mi nije bilo zabavno i kada su pitanja bila tako snažna, tako obilna i brza i tako zahtjevna, pritiskajuća.

      U takvoj jednoj situaciji prije dosta godina, ja sam zavapila za Bogom iz dubine svojeg bića, za spasom - i dobila sam pomoć -mir... ne znam od kuda i kako. Bilo je još nekih doživljaja, ali o njima sada neću. Ne znam tko mi je pomogao, ali sam "osjetila" - "doživjela" da nikad zapravo nismo sami. Možda ovo nema veze s dekonstrukcijom iluzije, ali znam da mi je poslije bilo dobro - jer tako sam se osjećala. I zato, ne mogu zamisliti da izađeš iz svega, pa i osjećaja - jer, ako ništa drugo, barem osjećaš mir.

      Nakon toga počela sam se više radovati životu, nekako sam ga znala više cijeniti. I zato, kad spominješ bombu, omah mi asocijacija ide na taj moj doživljaj. Sve na ovom svijetu ima svoje ime, naziv kako bismo razlikovali stvari, bića i pojave. A izvan tog svijeta? Ne znam - čak me ni ne zanima kao nekad, kad sam zahtijevala da mi sve bude odgovoreno. Da li je mir kojeg sad osjećam samo privid? Ne znam - ali dobro se osjećam.

      Opet sam zaspala, ali i treba mi sna da se odmorim. :-)

      Izbriši
    3. Ako je san toliko živ, da ne znaš da li je to san ili java, tj. stvarnost, po čemu onda uopće određuješ razliku?
      Ti kažeš da je zdravi razum upravo taj koji nam kazuje istinu.
      Što je razum? Alat iz svijeta snova ili alat iz stvarnosti - ako ne znamo istinu, onda možemo samo pretpostavljati. Ako je razum onaj koji nas povezuje sa stvarnošću, onda nije samo snoliki alat.
      "Mislim, dakle jesam", kaže Descartes... A, da li je to točno? :-)
      Mogu li postojati i bez da mislim? ;-)

      Ako ništa drugo, barem znam da je razum dualan, ali ovdje na Zemlji ne istovremeno - jedna misao slijedi drugu. Ne možeš istovremeno misliti dvije misli. Jedna izgovorena, ili samo pomišljena misao, u sebi skriva suprotnost onog drugog, neizrečenog, nepomišljenog i nevidljivog.

      To znam.
      :-)

      A da li bi trebalo znati još nešto, ne znam ...

      Izbriši
    4. Razum obavlja dekonstrukciju. Kad to počne raditi, najprije će se pobuniti oni dijelovi koji su najiluzorniji (koji god to bili, iako to uobičajeno budu uvjerenja, pa osjećaji). Međutim, razum je taj koji će na kraju, prije konačnog "pada" zadnji pokušavati zariti prste u stijenu i zadržati se na površini. Međutim, bit će kasno. San će završiti.

      Izbriši
    5. Pokušavam shvatiti kako će to biti - i onda shvatim da pri tom stvaram konstrukciju. Jer, ne znam kako je to i ne mogu ni zamisliti - ali, pokušavam - zašto? Ne znam, možda zbog one znatiželje koja je ubila mačku, kao što kaže netko od komentatora. Ali, poslovica cijela zvuči ovako: Znatiželja je ubila mačku, a neznanje čovjeka.
      Možda jednostavno ne bih trebala praviti konstrukcije, zamišljanja, razumska objašnjenja...ali, opet, onda sve ostaje isto, nema dekonstrukcije.
      Ima nešto u nama što želi znati. Možda bi to trebao biti jedini motiv za dekonstrukciju iluzije. Barem se meni čini da je tako u mojem slučaju. No, dalje je pitanje hrabrosti... kao što si već govorio.
      Ali, ako istina nije ništa od ovoga svijeta i ako će to sve nestati kad se dekonstruira iluzija, nije mi jasno, kako sada ti živiš s nama u iluziji, znajući istinu - da li te to "frustrira" (oprosti ako nije prava riječ) ili motivira - ili si potpuno ravnodušan. (Užasavam se ravnodušnosti.) Thanks :-)

      Izbriši
    6. LA-LA, razveselila si me! :-) Zato jer si na kraju došla do onog na što prst pokazuje: NIŠTA ŠTO ZAMIŠLJAŠ NIJE TO. Treba malo vremena da ta spoznaja sjedne i da um prestane raditi konstrukcije. On se i dalje buni, pokušava zamisliti ovo ili ono, ali polako odustaje. Kad odustane i kad se suoči s tim "ne znam, ne mogu znati, ne pretpostavljam ništa", spreman je za dekonstrukciju!

      Međutim, mnogima treba strašno puno vremena da dođu do toga jer su previše toga pročitali, previše toga čuli, zamislili, naučili, odsanjali, vjerovali...

      Glede ovog zadnjeg... Pažjivo čitanje otkrit će da sam napisao (na nekoliko mjesta) nešto poput ovog: "nestat će sve što imate", "izgubit ćete sve što mislite da imate". Jer, to je uglavnom iluzija. Ali, što je od toga stvarno iluzija, a što nije, to ne znate! Dekonstrukcija iluzije će vas dovesti do situacije u kojoj je korijen iluzorne stvarnosti iščupan. Što je to, kako je to, posljedice toga... ne da nema smisla zamišljati, nego će to zamišljanje spriječiti um da bude u stanju gore opisanom, a koijeg si ti izrazila svojim riječima.

      A što se tiče motivacije i ravnodušnosti... evo, veselje zbog tvog uvida je tu, zar nije? Nešto vodi ove prste da tipkaju i zabavljaju se putokazima, ne? Izgubljen je san, to je točno. Ostala je stvarnost.

      Izbriši
    7. Pa to je onda super. (ili ne??) Strah od nepoznatog me zapravo odvraćao da uopće do toga dođem, mislim do te rečenice. Nekako su me tvoje riječi o "gubitku svega" preplašile. Valjda zato što sam zamišljala što bi to trebalo značiti. Sama riječ "gubitak" u meni je odjekivala negativnim prizvukom. A gubitak razuma, da ne govorim koliko. Vjerujem da nikome nije to lijepo za čuti: izgubio je zdrav razum. To bi ovdje značilo da je bolestan ili opsjednut. Naravno da to ne želim. Niti itko od nas.
      A dalje...
      Čekam tekst o viveki... :-)

      Izbriši
    8. Imam još pitanja. Izgleda da kod mene nikad ne prestaju.
      Možda kad (ako) se prosvijetlim izgubim i ta pitanja.
      Da li prosvjetljen čovjek nakon prosvjetljenja gubi SJEĆANJE na sva svoja prijašnja iskustva, doživljaje, osjećaje identiteta, integritet i sl.? Ili s prosvjetljenjem ima samo drugačiji uvid u sve to? (Stalno me muči ta riječ "uvid" - i sama sam primijetila da sam je već spominjala kroz komentare)
      Opet tražim odgovore zbog svog daljnjeg života... i shvaćam sad kad sam postavila pitanje da je to ono što nas odvraća od istine, jer smo vezani za ono što imamo. Riskirati sve to za nešto što niti ne znaš da postoji ili ne, ili samo vjerovati nekome na riječ? Hm... zdrav razum se ne da, ali znatiželja vuče.
      A što je s onom izrekom: Istina će vas osloboditi? Vjerojatno "samo" iluzije. Ako prosvjetljenje nije spoznaja toga, nije iskustvo - ne znam što je onda...Uh... opet razum radi konstrukcije...

      A viveka nikako da stigne... ;-)

      Izbriši
    9. Pitaš: "Da li prosvjetljen čovjek nakon prosvjetljenja gubi SJEĆANJE na sva svoja prijašnja iskustva, doživljaje, osjećaje identiteta, integritet i sl.?"

      Hm, ne. Nećeš izgubiti sjećanje. Mada, moglo bi se dodgoditi da imaš sjećanja za koja ne znaš čija su! :-))

      Nemoj nikome vjerovati na riječ. Ni Adrianu.

      Pogotovo ne njemu. :-)

      Što se tiče izreke, točno je: istina oslobađa od iluzije. To je samorazumljivo, zar ne?

      Izbriši
    10. "Hm, ne. Nećeš izgubiti sjećanje. Mada, moglo bi se dodgoditi da imaš sjećanja za koja ne znaš čija su! :-)) "

      I što sad misliti nakon ove rečenice??? :-)

      "Nemoj nikome vjerovati na riječ. Ni Adrianu.

      Pogotovo ne njemu. :-)"

      Vidim da te ovo zabavlja, a moram priznati i mene... ;-)

      Izbriši
    11. Zar razum kojim se obavlja dekonstrukcija nije dio maye? Zar uvjeravanje svog uma da sve sto si ikada naucio jest samo uvjerenje i da zapravo nista ne znas opet konstrukcija unutar maye? Suplje i nelogicno, bar za mene. Zanimljivo mi je samo kako ljudi prihvacaju razno razne stvari bez kritickog promisljanja, ali tako je svugdje, a ne samo u duhovnosti. I makar ti ponavljas da je rijec o prstu opet je sve, bar za mene, nelogicno i prenategnuto :).

      Izbriši
  2. moje ružičaste naočale su se nakon duuuuugo godina počele mutiti i shvatih da u suštini i nisu bile ružičaste, samo su bile premazane. možda bi boljelo više da sam gledala bez njih, a možda više boli sad kad sam svjesnija da je sve bila iluzija... mislim da sam spremna na stvarnost, no po mogućnosti stepenicu po stepenicu, gutljaj po gutljaj, da se ne utopim zagnjurivši naglo u taj ocean...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, bez ružičastih naočala boli više. Ružičaste naočale su vrlo korisne, bog ih blagoslovio (ovo nije ironija). Ipak, na kraju dođe vrijeme da ih skinemo. Korak po korak zvuči kao dobar plan... :-)

      Izbriši
    2. Ako boli,onda jest iskustvo!

      Izbriši
    3. Nigdje nisam rekao da prosvjetljenje boli, jesam li? :-)

      Proces dekonstrukcije može boljeti, i to jest iskustvo.

      Izbriši
  3. Slažem se s vama Adrijane u svezi zanimljivih rasprava o komentarima postova o dekonstrukciji iluzije. Riječi su jasne i poruke koju prenose, ali.......uzet ću jedan banalan primjer: kako objasniti djetetu (ili odrasloj osobi) kakvog je okusa čokolada? Možeš objašnjavati danima, ali dok je ne proba....neće znati, zar ne?! E tako, vaše su riječi kristalno jasne, ali mi/ja nismo prosvjetljeni i živimo u iliuziji. E sada, dobra stvar je ta da je čovjek po prirodi takav da želi više i bolje...Nisam nikada panično ili nestrpljivo tražila odgovore na životna pitanja, a kamoli o Bogu, vjeri, prosvjetljenju....Ali, kada razmišljam o dekonstrukciji iluzije moj razum mi šalje poruku: "Curiosity killed the cat".

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I to je potpuno točna poruka! Upravo to će se i dogoditi - poor cat will die. :-)

      Glede gornjih ideja o razumu - on će ispravno uočiti opasnost, ali će čovjek biti privučen dekonstrukciji zbog nećeg drugog. Ne zbog osjećaja, unutarnjih poriva, ili tako nećeg romantičnog. Sve će to, zajedno s razumom vrištati NE, NE, NE. Međutim, isto tako bi se mogli buniti proitiv nestajanja fatamorgane. Koliko god vičeš ne, ona na kraju ipak nestane.

      Izbriši
  4. U zadnjem postu sam vidio da si napisao da je samoostvarenje na jednoj strani, a prosvjetljenje na drugoj. Ti si znači postigao samoostvarenje kad to tvrdiš ili sam ja nešto krivo shvatio :)? I zanima me još da li je Ganesh, npr. prosvjetljen :)?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hm, ne moram biti izvrstan popravljač bicikla, vozač rakete, istraživač podmorja, akademski slikar, itd., da bih znao da su te stvari na ovoj strani, a prosvjetljenje na drugoj, te da to dvoje nema nikakve veze jedno s drugim (i u tom smislu su suprotni - to sam i naglasio u tom komentaru).

      Međutim, u slučaju "samoostvarenja" je situacija čak i mnogo gora od toga! Ta riječ je kandidat za apsolutno najgori mogući opis prosvjetljenja. Od svih pogrešnih opisa i skliskih riječi, ona je najopasnija.

      Izbriši
    2. Nisam te pitao da li je samoostvarenje prosvjetljenje nego da li si ga postigao :). Koliko se sjecam, u pismu McKenni napisao si da nemas nista protiv misticnih iskustava, cak naprotiv, da uzivas u njima (makar ona nemaju nikakve veze s prosvjetljenjem). Dakle, konkretno, da li postigao samoostvarenje? I nisi odgovorio na moje pitanje o Ganeshu.

      Izbriši
    3. Odgovorio sam ti, ali ne želiš vidjeti. Iz mojeg odgovora je trebalo biti jasno slijedeće:

      1. da bi me isto tako mogao pitati da li sam u stanju odvoziti 40 km u jednom satu na cross race biciklu. Jednako je tako nevažno za prosvjetljenje i jednako tako skreće s teme.

      2. da je pitanje o "samoostvarenju" zapravo i gore od toga, i da više sliči pitanju da li sam danas na plaži sreo Donalda Dacka (Paju Patka) i da li smo pričali o njegovom ujaku.

      Ovo o Ganeshu je otprilike na istoj razini: zašto ne pitaš da li je kiša prosvjetljenja, ili zakon gravitacije, ili statički elektricitet, ili Zeus, ili Arhanđeo Mihael?

      Nije primjenjivo na te stvari, a ja se ponekad ne stgnem baviti svim distrakcijama koje uspjevate napraviti zato da biste izbjegavali gledati tamo kud pokazujem, a ponekad odšutim u nadi da je i to dovoljno dobar odgovor.

      Kad te netko pita jesi li bio u zemlji nedođiji, najprije si zbunjen, možda se nasmiješ, ne znaš što bi rekao i ne možeš vjerovati da je pitanje ozbiljno. Pretpostaviš da je šala, ali kad pitač inzistira, što onda?

      Ok, evo. Ne, Marine, nikad nisam bio tamo, nikad neću i ne pada mi na pamet da se bavim takvim stvarima.

      Izbriši
    4. Adriane, bez ljutnje, ali pojavljuju se pukotine u tvojoj priči. Kako ti možeš znati da su dekonstrukcija i samoostvarenje na suprotnim stranama ako zapravo ne znaš što je to samoostvarenje? A ja ću eventualno gledat tamo gdje ti pokazuješ tek kada nestanu nelogičnosti velike kao i izlaz iz maye koji ti zagovaraš ;). I ne vidim zašto je pitanje o Ganeshu promašeno? Postoji li on kao i ti? Vjerojatno i njega zanima istina ili se previše boji istine kao i ostatak onih opijenih tradicijom?

      Izbriši
    5. Ljtnja? Ne, ovdje bi se mogla pojaviti samo dosada - ako moram više od deset puta objasniti istu stvar. Par puta je dovoljno, pa tko gleda, gleda.

      Probat ću još jednom, ali doista, ako ne vidiš, gubimo vrijeme. (I postaje dosadno.)

      "Kako ti možeš znati da su dekonstrukcija i samoostvarenje na suprotnim stranama ako zapravo ne znaš što je to samoostvarenje?"

      Pletenje bambusa, recimo. Znam što je bambus, znam što je pletenje. Nikad to nisam radio, a kamoli da sam postao u tome vješt. Ipak, znam da to nema veze s prosvjetljenjem.

      Samo-ostvarenje. Znam što znači sebe, ja, mene, ego i sve drugo što ide pod ovo "samog sebe". Znam što je ostvarenje (moglo bi značiti spoznati, potvrditi, ispuniti, itd). Čak i da to nisam radio i da nisam u tome vješt, ipak zam da to nema veze s prosvjetljenjem.

      "I ne vidim zašto je pitanje o Ganeshu promašeno? Postoji li on kao i ti?"

      Promašeno je jer skreće s teme. Ganesh nije ljudsko biće. Da je dupin, imali bismo teškoća s poimanjem njegove svjesnosti, a kamali ovako kad je u području tanahne stvarnosti (dakle, ne, ne postoji kao ja ili ti, nije materijalan, nije ljudsko biće, itd.) i predstavlja utjelovljeni ili uosobljeni prirodni zakon. Na takve stvari se ne odnose ova naša priča. Bilo što što bih rekao o tome bila bi budalaština, ispisana samo da zadovolji tvoju potrebu za konstrukcijom (dok uporno izbjegavaš ono drugo).



      . T

      Izbriši
  5. Zen Majstor Rinzai je bio upitan: “Što si obično radio prije no si postao prosvijetljen?"

    On je rekao: "Ja sam obično cijepao drva i nosio vodu sa izvora."

    Na to ga je čovjek pripitao: "A sada, pošto si se prosvijetlio, što sada radiš?"

    Rinzai mu je odgovorio: "Isto to - cijepam drva i nosim vodu sa izvora."

    Čovjek je bio iznenađen i rekao je: "Ja to ne mogu razumjeti. Koja je onda razlika? Koja je onda svrha prosvjetljenja? Prije si običavao da cijepaš drva i donosiš vodu sa izvora, a i sada to i dalje radiš! U čemu je razlika?"

    Rinzai se nasmijao. Rekao mu je: "Razlika je sljedeća: prije sam to radio jer sam trebao da to uradim, to je bila moja dužnost; sada je to radost. Kvalitet raspoloženja se promijenio - posao je ostao isti!"

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zlatko, prvi dio priče ću odmah potvrditi - kako prije, tako i poslije.

      Rinzaievo objašnjenje, međutim, novi je mamac za Mayine poklonike. Uh, super, bit ću radostan cijelo vrijeme! Ništa od toga. Kvaliteta raspoloženja se može promijeniti na sto različitih načina - od afirmacija, sugestije, meditacije (bog blagoslovio duhovnost!) preko sporta, seksa, psihoterapije ili droge. I mijenjat će se, poslije prosvjetljenja kao i prije njega.

      Težnja radosti je, baš poput izbjegavanja patnje, Mayina igra. Dobra je, naravno.

      PS Da je Rinzai bio pravi, na pitanje o svrsi bi odgovorio sleganjem ramenima. Ili tišinom. Ili zbunjujućim "nema je". Ovako, ili Rinzai nije bio prosvjetljen, ili je, kao i obično, netko začinio stvari tako da spavačima (opet) bude lakše sanjati.

      Izbriši
  6. Sve konstrukcije?vecina ljudi imamo konstrukciju u glavi da je zemlja okrugla jer nam je tak receno,rijetko ko ju je doista vidio,dakle nemamo dokaz nego vjeru,u nekim plemenima mozda jos uvijek vjeruju da je ravna.dakle,na taj nacin se sve moze dovesti u pitanje ili?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Sve se treba dovesti u pitanje. Ali, mi govorimo o umnim konstrukcijama. Govorimo o našoj svijesti. Nisam siguran da će prosvjetljenju (osim u onom svakodnevnom smislu - "aha, Zemlja je okrugla prosvjetljenju") pridonjeti stavljanje pod povećalo znanstvenih tvrdnji ili istraživanja.

      Izbriši
  7. Neki komentari na prethodne postove su malo zakašnjeli, jer smo već par koraka naprijed, ali prenosim jedan, zajedno sa mojim odgovorom.

    Marin kaže: "...makar Adrian stalno naglašava da on pokazuje na mjesto "gdje" je prosvjetljenje, a ne na samo prosvjetljenje (prst koji pokazuje prema mjesecu). Ima se tu još puno toga za reći u svakom slučaju i ima brdo nelogičnosti..."

    Nema nelogičnosti, iako je točno da bi se o tome moglo govoriti unedogled. Ili šutjeti zauvijek.

    Ono što tvoj um (kao i um Anonimnog) zapaža kao nelogičnost, zapravo je pokušaj da se prosvjetljenje dovede u vezu (bilo potvrdnu, bilo suprotstavljenu) s ranije utvrđenim uvjerenjima o tome.

    Siniša je istaknuo da Anonimno ne govori "od tamo", već odavde. To je točno, iako nije bitno. Kad bi to bio moj argument, to bi značilo da tražim od vas da povjerujete u ono što govorim jer sam tamo, a ne da pokušate okrenuti svoj um u tom smjeru. Bilo bi to kao da kažem: "Vjerujte mojm prstu, on je super, i bio je u Zagrebu, pa mora da pokazuje prema tom gradu". Prst ne mora biti u Zagrebu da bi tamo pokazivao.

    A kuda pokazuje ovaj prst? Pokazuje van, izvan koncepata. Za razliku od Anonimnog koji je za svoje argumente upotrebljavao naučene koncepte o tome kako bi to trebalo biti.

    Koncpetualni um zbunjuje nedostatak opisa. Ni na jednom mjestu nisam napisao kakvo je zapravoi prosvjetljenje. "Optužili" su me da sam negativan, samo zato što su ranije bili uvjereni da je prosvjetljenje nešto pozitivno. Ali, pažljivi čitatelji mogli su uočiti da opisa nema. Nema ni tvrdnji u koje bi trebalo povjerovati.

    Logika takvog pristupa je u ovom pisanju konzistetna.

    Što se toga tiče, ona je poznata čak neprosvjetljenim indijskim filozofima i logičarima. Ne znam da li je to načelo poznato u zapadnjačkom sustavu logike (postoji takozvana "via negativa", ali nisam siguran da označava baš istu stvar), ali tamo se naziva "neti neti" . NIje ni ovo, a ni ono. Neti neti kao logički pristup na kraju dovodi do zbunjenosti (što god kažeš, nije to), ali ne i do prosvjetljenja. Kao opisivanje je u redu i može poslužiti kao putokaz.

    Dosljedno primjenjeno načelo "ni ovo, ni ono" samo po sebi će izvrnuti um osobe koja je naviknuta misliti u konceptima. To je otprilike ono što se i ovdje događa.

    Međutim, to nije dovoljno. Prava metoda mora iću dublje i dalje. To čini viveka - dekonstrukcija iluzije.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nemam potrebu da prosvjetljenje dovodim u vezu sa svojim konceptima. Logicno je da je prosvjetljenje van svih koncepata i da je nezamislivo. U koji koncept mozes ugurati pojam beskraja npr? Nelogicno jest da ti "znas" sto mnogi drugi ne znaju ili po tebi, ne zele znati iz vrlo prozaicnog razloga, jer se boje. No to smo vec raspravili. Nisi mi odgovorio na pitanje jakva je razlika iznedju toga da sve rastavis do kraja (dekonstrukcija) i da vidis od cega je sve sastavljeno ( nazovimo to samospoznaja)?

      Izbriši
    2. Ah, samospoznaja je za tebe kad vidiš od čega je sve sastavljeno? Odakle je to došlo, mogu samo zamisliti! Ali, dobro, ako ti tako kažeš...

      Nelogično je da su malobrojni prosvjetljeni, to je točno. Da je u pitanju samo logika, bilo bi ih vjerojatno više. Ali to je činjenica, nisam ju ja izmislio ili nametnuo. To je jednostavno tako. I jedini LOGIČAN razlog zašto je to tako je - strah. Ljudima je dobro u snovima, boje se buđenja.

      Odgovor na pitanje... uhm.

      Dakle, ni prosvjetljenje ni dekonstrukcija iluzije ne dovode do toga "da vidiš od čega je sve sastavljeno". Onome tko to želi preporučam fiziku.

      Dekonstrukcija iluzije ne rastavlja SVE do kraja - ona rastavlja ILUZIJU do kraja. Naziv joj to kaže, nema potrebe implementiratiu dodatke. Kad se iluzija dekonstruira, kroz gomilu krša se nazire ono što nije iluzija.

      Izbriši
    3. I, kad kažeš da "nemaš potrebu prosvjetljenje dovoditi u vezu sa svojim konceptima" ne govoriš istinu. Nema čovjeka koji tu potrebu nema. Zato ispituješ toliko. Zato pokušavaš shvatiti, usporediti s onim što si ranije znao. To je sasvim u redu.

      Međutim, u konačnici, bit će spreman tek kad kažeš (i ne samo kažeš, nego to doista tako misliš i osjećaš): "Ne znam što je izvan koncepata, ne mogu ni znati ni zamisliti jer moje znanje i misli su mogući samo UNUTAR njih. Sve što sam čuo, naučio, "shvatio", lažno je, jer je zasnovano na snovima. Sve što mi bilo tko može o tome reći, uključujući i Adriana, nema nikakve važnosti, jer ću ja to shvatiti na osnovi svojih uvjerenja."

      Nakon tog "uvida", pitanja uglavnom prestaju, a tek onda treba vidjeti da li će anti-iluzorna monomanija preuzeti stvar u svoje ruke i odvesti te u dekonstrukciju iluzije (na ovaj ili onaj način), ili ćeš još malo vjerovati i plesti snove.

      Izbriši
    4. Ajmo jos jednom. Osobno, nemam apsolutnu nikakvu koncepciju o tome sto je to prosvjetljenje, a bilo bi i zalosno da imam jer bi to znacilo da se prosvjetljenje moze definirati i da pripada domeni konacnog i ogranicenog. Ono sto sam recimo prihvatio jest da je ono van svakog intelektualnog dosega jer je intelekt dio maye. I recimo da mi je logicno ono sto govore oslobodjeni jogiji i isto tako dovoljno vjerodostojno da pokusam i sam. Sta je za tebe konkretno iluzija? Samo koncepti i uvjerenja ili apsolutno sve sto se nalazi oko tebe pa i ti sam?

      Izbriši
    5. "Ajmo jos jednom. "

      Još samo jednom.

      "Osobno, nemam apsolutnu nikakvu koncepciju o tome sto je to prosvjetljenje, a bilo bi i zalosno da imam jer bi to znacilo da se prosvjetljenje moze definirati i da pripada domeni konacnog i ogranicenog."

      Imaš koncepcije o prosvjetljenju. To se vidi iz tvojeg pisanja. Recimo, čak dvije si izrazio u istom dahu, u istoj rečenici: "Prosvjetljenje se ne može definirati". I drugu: "ne pripada domeni konačnog".

      Kad to prestaneš raditi, onda možda i pogledaš u smjeru koji ti pokazujem.

      "Ono sto sam recimo prihvatio jest da je ono van svakog intelektualnog dosega jer je intelekt dio maye."

      Uh, stvarno postajem pomalo umoran od tvog "prihvaćanja". Možda se i ti jednom od toga umoriš.

      "I recimo da mi je logicno ono sto govore oslobodjeni jogiji i isto tako dovoljno vjerodostojno da pokusam i sam."

      "Oslobođeni jogiji" - Marine, ti to ozbiljno? Nakon što si rekao da nemaš koncepata, ti sada znaš koji su oslobođeni jogiji? I nakon što si rekao da je intelekt dio Maye, da nemaš koncepata, na kraju ispada da vjeruješ nekome tko ti je rekao da je netko "oslobođen"?

      Kad jednom doista shvatiš da si sve svoje postupke do sada bazirao na vjeri (a i u ovom slučaju pokušavaš - pokušavaš mi vjerovati), morat ćeš početi iznova. Sve iznova.

      "Sta je za tebe konkretno iluzija? Samo koncepti i uvjerenja ili apsolutno sve sto se nalazi oko tebe pa i ti sam?"

      To su pitanja na koja ćeš, jednom, morati odgovoriti sam. Ako bih Adrian na to odgovorio, stvarao bi koncepte u onima koji čitaju. Moj posao je samo pokazivati van, a do odgovora ćete doći (ili nećete, ako se toga ne prihvatite) kroz dekonstrukciju iluzije. Što je iluzija, Marine, a što nije, je pitanje (i odgovor) koiji dovode do ruba provalije. Ali ne kao igra virtualnih slova na ekranu, nego kao rezultata dugotrajne i često mukotrpne borbe s usvojenim uvjerenjimna.

      Izbriši
    6. Ok, zahvaljujem na odgovorima i strpljenju :).

      Izbriši
  8. U svakom slucaju,covjek treba za viveku biti spreman?u smislu da nije psih.nestabilan,da nije npr.dijete ili jako mlada osoba,ovisnik,mesojed itd. Itd.valjda ima nekih ogranicenja?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ta su ograničanja samo zbog moje (Adrianove) udobnosti. S psihičkim bolesnicima je teško i dugotrajno raditi - oni ionako trebaju pomoć drugih ljudi, ja nemam što tu raditi.

      Raditi to s mladim osobama (djecom) bilo bi ne samo nelegalno nego i suludo, jer u načelu nisu sposobni sagledati život s punom odgovornošću.

      Nemam ni najmanju ideju zašto bi se ovisnik osjećao privučen dekonstrukciji, ali ako mu ta konkretna ovisnost ne pomračuje zdrav razum, moglo bi, iako meni to ne bi bilo baš po volji (ne da mi se natezati s dodatnim problemima koje ovisnici imaju. I prosječni su dovoljno komplkicirani.

      Što se tiče mesojeda, vegana, bretarijanaca, gurmana, sportaša, katolika, teoretičara zavjere, hindusa, aboridžina, ateista, newagera, NLP praktičara, političara, astronauta, promatrača ptica, otetih od svemiraca, kanalizatora entiteta s Plejada i ostalih, na dekonstrukciji nemam ništra protiv. Dakle, oni mogu. :-)

      Izbriši
  9. Adrijane, da li je istina da kada nestane svih uvjerenja nestane motivacije za zivot? Naime to bi se dalo zakljuciti iz Jedovih knjiga. Tip je blazeno prosvjetljen, nezna sta bi sa sobom i ceka da mu jednog dana smrt pokuca na vrata i kaze: "hajde fino si se dosadjivao, vrijeme za party."

    Naime, vecina nasih akcija su rezulatat nasih uvjerenja. Npr. zivimo u uvjerenju da nam trebaju mnoge ovozemaljkse stvari pa provodimo jako puno vremena na poslu kako bi zaradili novac za sve te stvari.

    Dakle da li je tocno da se, kada nestanu uvjerenja, akcija svodi na tehnicki minimum (sto bi bile one ugradjene potrebe: hrana, voda itd.)?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne bih rekao, ne. Kad nestanu uvjerenja (ne u smislu da smo uvjereni da nema uvjerenja, već doista) život ide dalje. Akcija se svodi na "tehnički minimum" za održavanje tog toka.

      Međutim, ne treba u taj "tehnički minimum" ubacivati samo naše zamisli o osnovnim potrebama. Život teče na različite načine. Oni su ponekad jednostavni, a ponekad vrlo složeni i zanimljivi. "Tehnički minimum" će u ovom drugom slučaju možda izgledati kao vrlo razrađena, profinjena vještina umjetničke kvaliteta i znanstvene zahtjevnosti. A to ne mogu izvesti svi prsti u svakom trenutku. Pa neki rade ovo, a neki drugi nešto drugo.

      Jed je prst. A upozorio sam vas da ne promatrate i ne proučavate prste. Što se toga tiče, samo za napisati knjigu ili knjige treba dosta "motivacije", a on je i to obavio. Pa, ako je obavljeno, i sad nema drugog posla, što će sad drugo nego čekati da se stvar završi?

      Međutim, umijesto zamišljanja sebe u nečijim tuđim cipelama, trebate samo gledati kud vam prst pokazuje. Ako tamo nalazite konstrukciju, uvjerenje, vjerovanje... onda znate da imate posla s Mayinom šalom. Ako vas smjer vodi van, na mjesto koje izvan koncepata (a to znate jer vam se počnu tresti noge, budući da se drma ono na čemu ste stajali), koga briga kakav je prst i što on još radi?

      Izbriši
    2. Sjećam se ja svega,
      Ali nitko se ne sjeća mene.
      Previše je praznih utega
      Pritislo uspomene.
      Sad sjećanja samo govore,
      Ponavljaju priče stare.
      Ne čekaju odgovore
      Ni vrijedene strvinare.

      Sjećam se ja ljepote,
      Ali ona me je prevarila.
      U ljubavi sjećam se sramote,
      Gnjezdo je tame ostavila.
      I pamćenja sada šute,
      U ponoru vrijeme stoji.
      Kao da me nema,
      a praznina život u okvire sprema.

      Izbriši
  10. Ha ha ha, kanalizatori sa Plejada i razni ''duhovni'' praktičari. vrlo dobro. Svako malo posjetim ovu stranicu da se nadišem svježeg zraka. U ovom kaosu na Zemlji svih mogućih besmislenih ego koncepata, lijepo je imati ovakvo mjesto. Hvala.

    OdgovoriIzbriši

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.