27. 08. 2010.

Rupe u tkanju života

Nedavno sam na Facebooku postavio pitanje FB prijateljima: "Koliko vas bi, da mogu - dakle na stranu posao i egzistencija (hm, tamo sam to nazvao pravim imenom – ekonomsko ropstvo) - napustilo život u gradu i otišlo živjeti na neko mirnije mjesto?"

Razvila se vrlo zanimljiva rasprava. Pedesetak ljudi je klikom na "like" potvrdilo da bi to učinilo bez mnogo razmišljanja. Međutim, podosta komentara ukazivalo je na činjenicu da ljudi vole živjeti u gradovima. Razumni argumenti za tako nešto uključivali su mogućnost brže interakcije s drugim ljudima, dostupnost kulturnih događaja, nabavka proizvoda kojih u manjim sredinama nema i slično. Neki su spominjali činjenicu da postoji razlika između manjih gradova i velegradova te povlačili crtu prihvatljivosti prema osobnom izboru. Neki su odlazak iz gradova nazivali "bijegom", a neki tvrdili da, ako imamo unutarnji mir, osjećati ćemo se dobro ma gdje stanovali.

Malo me zamislilo sve to što sam pročitao. Možda čak mogu reći da me i iznenadilo. Sudeći prema svojim vlastitim osjećajima, teško mi je povjerovati da bilo tko, iz bilo kojeg razloga želi živjeti u gradu.

Pa sam se počeo pitati zašto je tome tako? Da li je doista stvar u ukusu i odabiru? Ali, tko bi i zašto, pobogu, odabrao patiti u gradu, kad može odahnuti s olakšanjem izvan njega?

O tom sam pitanju razmišljao putujući prema Zagrebu, i nekako baš na ulazu u njega, u trenutku kad obično udarim u energetski zid gradskog ozračja, shvatio da je stvar upravo u - tom zidu! Da li je moguće - pomislio sam – da ga drugi ljudi ne osjećaju?

A zatim sam u otkrovenju shvatio da je to itekako moguće: razlike u doživljavanju svijeta uvijek su bile u korijenu svih nesporazuma. Većina ljudi koji želi živjeti u gradu (opet, na stranu to što moraju biti tamo) ne doživljava ga na isti način kao što ga doživljavam ja.

Opisat ću vam svoj doživljaj grada i pokušati prenijeti zašto me iznenađuje bilo što drugo od "biježi što dalje" izbora. Ispričavam se unaprijed ako se bilo što od napisanog nekome učini poput kritike ili osude. Namjera mi je samo opisati svoje iskustvo te, možda, potaknuti u nekima od vas razmišljanje o vlastitom iskustvu.

No, prije toga, želio bih par rečenica posvetiti argumentu "unutarnjeg mira" koji vam omogućava da živite bilo gdje, pa čak i u bučnim gradskim uvjetima, pretrpanim zgradama i zagađenim ulicama. Neki ljudi misle, obično su to oni koji samo teže unutarnjem miru, a još ga nisu postigli, da će im ostvarenje tog cilja omogućiti neku vrstu "nedodirljivosti" na vanjske utjecaje. Istina je međutim, malo drugačija: stabilnost - da, sposobnost da izdržite teškoće - da, ali nedodirljivost – to ne. Naime, mir vaše duše uvijek znači da ste povezani – mnogo dublje nego bi to ikada mogli postići mislima, riječima ili postupcima – s ljudima oko sebe. Uz stvarni mir ide i osjećaj jedinstva i povezanosti, a to odmah znači i javljanje osjećaja suosjećanja. Drugim riječima: zaboravite na utočište u koje možete pobjeći kad poželite. To je lažan osjećaj zasnovan na neznanju i nerazumijevanju prirode života. Kao i neosjetljivosti na titraje života koji vas okružuju cijelo vrijeme i s kojima ste duboko povezani. Jednom kad ste mirni iznutra, odmah ćete shvatiti da vaše malo ja, upravo takvo, mirno, odjednom raste i širi se i postaje mi.

Da ne govorim o tome kako je filozofija "meni je dobro u mojem utočištu" zasnovana na sebičnom i zapravo pasivnom stavu koji ne može proći ako postoji imalo suosjećajanja u vama. Drugim riječima, mnogi ljudi se skrivaju iza uvjerenja da je "sve kako mora biti, samo ja moram pronaći unutarnji mir". Ili, ako se ne skrivaju, onda su duhovni početnici kojima je doista potrebno najprije okrenuti se k sebi, srediti svoj vlastiti nemir, da bi tek onda mogli početi razmišljati o svijetu.

Ali, da se vratim svom doživljaju grada. Kad sam postavio pitanje o želji za odlaskom iz grada na mirnije mjesto, očito je da su mnogi pretpostavili da se gradske smetnje sastoje samo od buke, gužve i zagađenja. Naravno da se radi i o tome. Međutim, postoji nešto drugo – nešto što sam eto već nazvao titrajima života – što se prostire daleko iza, iznad i izvan površinskih izraza neugode poput automobila, tramvaja ili nečistog zraka.

Pokušat ću vam objasniti o čemu se radi. Imajte na umu da ne iznosim teoriju o tome kako ljudi djeluju jedno na drugo, već svoje iskustvo – svoj doživljaj tog djelovanja, kojeg oblačim u riječi za koje se nadam da će biti razumljive.

Dakle, svaka osoba, točnije svako živo stvorenje, oko sebe širi neku vrst tanahnog omotača svijesti. Taj omotač – ako je moguće, suzdržite se pomisli na ezoterične pojmove; nije važno kako su to sve nazivali i da li je to ono isto što ja osjećam – pun je odjeka misli i osjećaja, nagona i strasti, poriva i želja koje prolaze duhom tog stvorenja. Ako ste senzibilna ili intuitivna osoba, onda znate o čemu govorim jer čim dođete u bliski kontakt s nekim, osjetit ćete upravo taj omotač – ozračje koje ta osoba širi oko sebe.

Sada zamislite skupinu ljudi, poprilično zbijenu na jednom mjestu, recimo u nekoj prostoriji. Zbir njihovih utjecaja osjećam kao kolektivno ozračje koje su stvorili. Taj zajednički "omotač" je prilično pokretna stvar. Mijenja se, isteže, skuplja i boji raznim bojama i nijansama. Vidim ga, možda ne baš kao što vidim izraze lica tih ljudi, ali poprilično mi je jasan.

A sada zamislite grad od milijun duša zbijenih u, za njih malen prostor od desetak kvadratnih kilometara. Zamislite kakav zbirni utjecaj ima njihov omotač sastavljen od njihovih misli, osjećaja, želja, strahova, nada, i svega ostalog što se nalazi u njihovim umovima i srcima.

Svaki put kad se približavam Zagrebu udarim u taj osjetilno-mentalno-energetski zid. Osjećam ga kao meki balon koji se, kad ulazim u njega, neko vrijeme napinje, pružajući otpor, a zatim sporo rastvori i prima me u sebe. I tada, kad sam unutra...

Nadam se da shvaćate. Buka na ulicama, loš zrak, fizička nazočnost masa ljudi – sve je to ništa, beznačajno i nebitno ništa, prema užasnom kaosu, neugodi i unutarnjem bolu kojem sam izložen prilikom boravka u gradu. (Samo da napomenem – nemojte mi predlagati da radim mentalne i energetske zaštite oko sebe. To je besmisleno i sasvim promašuje poantu. Ne možete naokolo hodati s oklopom oko sebe. Odnosno, možete, ali onda se zasigurno nalazite u vrlo opasnoj okolini, zar ne? A o tome govorimo, o okolini u kojoj živimo.)

Rub tog omotača nije uvijek na istom mjestu – pomičan je. Ali, mogao bih ga osjetiti zavezanih očiju. Uopće ne moram znati gdje sam, ali znat ću kada ulazim u grad.

Nemam ništa protiv Zagreba, da se razumijemo. I Osijek ima svoj omotač, kao i Varaždin, kao i bilo koja velika nakupina ljudi koji žive na istom mjestu. Kad ste unutar toga, možete se sakriti u svoja četiri zida, ali se ne možete sakriti od misli i osjećaja mase drugih ljudi. I tako živite cijelo vrijeme, 24/7/365, možda uz iznimku par sati vikendom i par tjedana na godišnjem.

Od kad smo počeli živjeti u gradovima, izloženi smo tom utjecaju. Tijekom tisuća gdoina razvili smo i obrambeni mehanizam: zagušili smo ulazni signal, odnosno oslabili senzore. Ne može nam smetati ono što ne osjećamo, zar ne? Pa, zapravo, ipak može! To što ne osjećamo radioaktivno zračenje, ne znači da nas ono neće ubiti. To što ne osjećamo utjecaj koji nas nas ostavlja uronjenost u masu ljudi, ne znači da zbog toga ne patimo. Uklonili smo samo simptom, i to smo platili vrlo skupom cijenom: osakaćivanjem vlastitog spoznajnog aparata; uklanjanjem ili zatupljivanjem naše vlastite povezanosti s našom okolinom.

Ne znam koliko ima ljudi poput mene koji fizički osjećaju nazočnost tog "omotača" oko gradskih nakupina ljudi. Znam da neki moji prijatelji, za koje znam da su razvili ili ponovno otkrili taj isti prirodni senzibilitet, kažu da ih u velikim gradovima boli glava, osjećaju pritisak i težinu u mislima. Da, možda je to zbog toga jer nisu navikli na loš zrak, ali opet, uvjeren sam da je pravi uzrok znatno dublji i da se radi o tom masovnom mentalno-osjećajno-energetskom utjecaju.

Kao što znate, mjesta za meditaciju su uvijek udaljena od zgusnutih naseobina. Razlog je u tišini, ali ne onoj vanjskoj! Svatko tko ispravno meditira zna da vanjska buka nije prepreka za meditaciju. Možete zaroniti u sebe pored prometne autobusne stanice. Osim blage neugode, nema nikavih problema zbog buke koju stvaraju autobusi. Ali, blizina mase ljudi – e to je već druga priča. Svježina duha, bistrina unutarnjeg doživljaja i sve one divote koje se skrivaju u nama, vrlo lako bivaju zasjenjene stresovima, mislima, osjećajima i mentalnim nemirom drugih ljudi. No, ni to nije ništa što se ne bi moglo podnjeti. Naročito ako nemate izbora i morate živjeti na takvom mjestu. Ali, ako me pitate gdje bih radije bio, onda nema nikakve sumnje: što dalje od mase ljudi!

Možda će se netko zapitati što je to tako loše u masi ljudi? Zašto bi mnogo ljudi na jednom mjestu bilo neprihvatljivo i zašto bi oni stvarali takav "negativan" utjecaj?

Stvar nije u ljudima kao takvima. Ako biste stavili jako mnogo skakavaca na jedno mjesto, te ukolonili većinu drugih živih stvorenja s tog mjesta, dobili biste isto neuravnoteženo mentalno ozračje. To vrijedi za sva živa stvorenja. Zbog toga je evolucija rijetko išla u smjeru takvih masovnih okupljanja. Mravi, pčele, možda još neki insekti... među sisavcima, koliko znam, nema takvih slučajeva. Postoji prirodna granica okupljanju u masu koja omogućava ravnotežu. Zajednica štiti, ali ako se pretjera, opet nije dobro.

Većina živog svijeta živi u ravnoteži s drugim stvorenjima. Tako bi i čovjek, ako bi želio najbolje za sebe, trebao imati oko sebe određenu kubikažu slobodnog prostora, određenu kvadraturu slobodnih šuma, livada i voda. Oko njega bi trebalo biti i drugih živih stvorenja, u skladnom suživotu. Takva zajednica bi "odašiljala" oko sebe jednkao skladan omotač. Približavajući se tome, zasigurno ne bih osjećao kako se zalijećem u mentalni zid.

Gradovi su sasvim drugačiji. Ljudi su natrpani jedni na druge i jedni preko drugih. Drugih živih stvorenja ima vrlo malo. Psi, mačke, par zlatnih ribica i... ništa više.

Nekim ljudima gradovi izgledaju kao živa mjesta na kojima se mogu družiti jedni s drugima i zabavljati se. U mojim očima, gradovi su pustoš, rupe u tkanju života. Sva raznolikost je nestala, a crna mjesta, čiste praznine zjape kao upozorenje svim ostalim stvarno živim dijelovima našeg planeta: drž se podalje, opasnost na svakom koraku! U najboljem slučaju trenutno umireš. U najgorem – moraš živjeti usred te pustoši.

I, sada, kad sam vam opisao kako doživljavam gradove, nadam se da razumijete moje čuđenje oko bilo kakvog argumenta za život u gradu. Razumijem da sada to moramo činiti jer smo tako posložili civilizacijski sustav. Sretni se mogu izvući, ali to izvlačenje nije lako. Većina mora ostati. Međutim, nisam siguran da nam je bolje nabrajati prednosti grada i uvjeravati se da je to naša odluka, samo zato jer ne osjećamo stvarnu nesreću koju takav život stvara. Škole i kultura za našu djecu naspram zatupljujućeg utjecaja na njihovu dušu? Dostupnost proizvoda naspram nesposobnosti za puni doživljaj svijeta? Kulturna živost naspram stvaranja konzumerskog mentaliteta i gubitka stvarnog stvaralaštva?

Ne znam.

Mogu zamisliti svijet bez gradova, organiziran sasvim drugačije nego što je sada. (I molim vas, kad kažem bez gradova, ne mislim bez tehnologije, ne mislim na povratak u primitivno, ne mislim da gubitak i odricanje – upravo suprotno!) Mogu to zamisliti, ali ne znam može li se to ostvariti i kada.

Možda se radi o meni, možda sam ja s drugog planeta i trebao bih prestati govoriti o onome što osjećam, jer to ne osjeća nitko drugi. Možda trebam ušutjeti i prihvatiti svoju različitost. Ne znam. Vi mi recite.

20. 08. 2010.

Ljubav ili potreba?

Knjiga "Ljubav - više nije previše" pojavit će se krajem devetog mjeseca. U ime Dana Venere (prema Kalendaru umjetnosti davanja) poklanjam vam još jedno poglavlje iz knjige pod naslovom "Ljubav ili potreba"? pročitajte ga na stranicama www.ljubavi.org odnosno izravni lik je OVDJE.

Nezrela ljubav slijedi načelo: "Volim jer sam voljena".
Zrela ljubav slijedi načelo: "Voljena sam jer volim".
Nezrela ljubav kaže: "Volim te jer si mi potrebna."
Zrela ljubav kaže: "Potrebna si mi, jer te volim."


Erich Fromm

13. 08. 2010.

Početak udarnih RT - petak, trinaesti

Danas smo, kako je bilo i najavljeno počeli s udarnim Rasa tehnikama. Pridružilo nam  se stotinjak ljudi iz Hrvatske i Slovenije. Početak je bio izvanredno dobro tempiran, ako ništa drugo zbog petka, trinaestog, dana dvostruke ženstvenosti. U tom smislu vas podsjećam na jedan od mojih prvih postova, u starom arhivskom blogu: "Kako je vrag dobio rogove?"

A kakao je bilo danas? Teško da se uopće mogu pronaći riječi za takve osjećaje i iskustva! Nazočnost svih se osjećala vrlo jasno, mada smo provodili Rasa upaye svaki u svom domu. Vibrantnost i neka neobična eteričnost prevladavala je iskustvom. Šukra je dobila pravu podršku! Slavili smo ljubav svakim zrncem svoga duha i svakom stanicom svoga tijela!

12. 08. 2010.

Joga sutra TV; video šesti: "Svjetionici"

Posljednji, šesti video iz Joga sutra TV serije! Nadam se da ste uživali u njima, a posebno se nadam da će nam se neki od vas pridružiti na sklijedećem Studiju joga sutri (veljača, ožujak 2011.)

Ovaj video isječak (na hrvatskom, s engleskim titlovima) dio je posljednjeg predavanja na prvom Studiju joga sutri pri Duhovnoj akademiji, veljača/ožujak 2010., hrvatska i slovenska skupina. Nastao je nakon komentara na posljednju sutru: "puruša artha sunjanam gunanam pratiprasava kaivaljam svarupa pratišta va ćitišakti riti", koja govori o stanju slobode i su-stvarateljstva.

10. 08. 2010.

Piča o Sapu

Moram vam ispričati priču koja ide uz fotografiju psa zaglavljenog između dva stabla (u postu Zašto neki zaglave?). Mnogima se svidjela, neki su bili oduševljeni, a prijateljica mi je rekla da psi nikad tako ne zaglave, osim ako ih ljudi ne stave na takva mjesta.

No, možda je to i istina, ali ne i u ovom slučaju! Ovaj je pas – kojeg ćemo zvati imenom Sap – to učinio sam, i to s točno određenom namjerom! Zapravo, sve u stilu i duhu članka o jogi i zaglavljivanju, moram vam reći da se radi o prosvijetljenom psu, koji je samo naizgled bio zaglavljen, a u taj se položaj doveo da bi pomogao jednom nazovi joginu koji je stvarno bio zaglavljen ispod tog dvostrukog drveta... Hm, znam, zvuči komplicirano. Ali, što se može, tako je kako je, a meni nema druge doli da vam ispričam priču od početka.

Sap se prosvjetlio tijekom sedmog ili osmog života unatrag, još dok je bio u tijelu djevojke koja je s dvadeset godina odlučila popeti se na najvišu planinu na svijetu, krenula u taj pothvat, ali se zaustavila na jednoj visoravni gdje se, zbog toga što joj je jedan rijedak cvijet odvukao pozornost, spotakla i slomila nogu. Budući da tamo nije bilo nikoga tko bi joj pomogao, ona je morala... Ah, dobro... nije važno. Uglavnom, Sap se tada prosvijetlio, a od tog trenutka nadalje je trošio vrijeme uglavnom na dvije stvari koje su ga najviše zabavljale: zabava i... zabava. Ipak, kako je vrijeme prolazilo shvatio je da se ne može pošteno ni zabavljati ako nema s kim, to jest ako nema nikoga tko bi bio slobodan pridružiti mu se.

Tako je počeo pomagati onima koji su bili blizu prosvjetljenju, ili su barem pokazivali neku želju za tim. Jedan život, dva, tri... išlo mu je sasvim dobro i mnoge su duše, baš zahvaljujući njemu, doživjele oslobođenje. No tada je, u trenutku kad je napuštao prošlo utjelovljenje u kojem je bio magarac (prosvijetljeni magarac, da se razumijemo!), čuo za "sveca" kojeg su zvali Kejvoč.

Kejvoč je bio poštovani jogin koji je u mladoj dobi, s nepunih osamnaest, sjeo ispod dvostrukog drveta (da, da, baš tog) i potonuo u samadhi, nirvanu ili kako je već zvao to u što je potonuo. Uglavnom, kad ga je Sap zapazio, Kejvoč je bio nepokretan već dvadeset godina, a mjesto na kojem je sjedio postalo je mekom hodočasnika.

"Kako dosadno! Treba mu pokazati što je prava stvar", rekao je Sap još dok je bio između svjetova, a slijedeći zvuk koji je ispustio bio je slabašni "vau" u tijelu kojeg ste, eto vidjeli zaglavljenog između dva drveta.

Da ne duljim previše o Sapovom djetinjstvu – čim je malo stasao, odmah je otišao Kejvoču. Njušio ga je, lajao na njega, prevrtao se pred njim, gurkao njuškom... ali ništa. Obratio mu se i telepatski, samo da bi mu Kejvoč – uopće ne shvaćajući da mu se obraća Sap, već misleći da je naišao na neko zlo duhovno stvorenje – rekao neka ga ne iskušava jer je on čvrst i ustrajan i neće odustati sve dok se ne prosvijetli.

"Vau", rekao je Sap na tu dubokoumnu mudrost i beskrajnu Kejvočovu disciplinu, a zatim je promijenio taktiku. Iza drveta s dva stabla (da, da, baš tog), tlo je bilo malo povišeno, pa je počeo skakati i skakati, sve dok nije nekako dohvatio procijep i ostao visiti u njemu. No, nije tu stao. Počeo se migoljiti i izvijati, ritati i previjati, sve dok se nekako nije uspravio između stabala. Najprije je visio naopačke, ali je onda uspio ispraviti stvari i naći se točno u položaju u kojem ga je uhvatila kamera. Tijekom cijelog tog procesa ispuštao je zvukove teške muke, rada i naprezanja. Naravno, Kejvoč nije uopće mario za njega. I dalje je sjedio, ukručen i nirvaniziran. Međutim, sada je i Sap bio jednako tako ukočen i nepomičan. Neko vrijeme je čekao a onda počeo zavijati. Bilo mu je neudobno, to je prvo. A drugo, ogladnio je i ožednio.

"Vau, vauuuuuuuuuuu" vikao je Sap. A ko za inat, u to vrijeme oko Kejvoča, svetog čovjeka nije bilo nikoga. Ni jednog zalutalog hodočasnika, štovatelja sa zapada, pa čak ni obožavatelja koji bi izgovarao molitve tipa "mariska hargitay".

"Vau, vauuuuuuu", jadao se dalje Sap, uporno i postojano.

Prošao je jedan sat. Pa dva, tri, četiri.

I negdje na kraju četvrtog sata, Kejvoč je otvorio oči i uzdahnuo. Nije mu smetalo Sapovo zavijanje. Uopće ne. Ali, bilo je nešto u tom nesretnom psu što ga je dirnulo dublje nego je mislio dozvoliti. "Ok", rekao je sam sebi Kejvoč, "nije problem sjediti ovako još dvadeset godina. Ali ovaj ludi pas će umrijeti od žeđi i gladi. A nema nikoga da ga odglavi."

I tako je Kejvoč, po prvi put nakon dugog, dugog vremena učinio nešto za nekog drugog, a ne za svoje vlastito prosvjetljenje. Ustao je, protegnuo pomalo bolne noge i okrenuo se zaglavljenom Sapu. Sap je prestao zavijati, nakrivio je glavu i prekrižio zadnje šape (da, da, baš kao na fotografiji). I tada, u tom pomalo glupom trenutku Kejvoč se odjednom počeo smijati. Smijao se i smijao i smijao i nije mogao prestati.

Sap ga je znatiželjno promatrao, a kad je ovaj zastao i posegnuo rukama prema njemu, nježno ga oslobađajući zarobljeništva, Sap ga je liznuo jezikom i rekao: "Vau."

Kejvoč je napustio svoje sveto mjesto i sada on i Sap lutaju svijetom uglavnom trošeći vrijeme na dvije stvari koje ih najviše zabavljaju: zabavu i... zabavu. Ipak, podučeni Sapovim iskustvom, znaju da se ni zabaviti ne mogu ako nema nikog tko je dovoljno slobodan da bi im se mogao pridružiti. Pa Kejvoč ponekad priča, a Sap ponekad – a što bi drugo? – laje! Pa ako netko čuje – dobro je!

Kad ostanu sami, međutim, često se svađaju oko jedne sitnice. Tko je koga, zapravo, odglavio?

"Zapravo", kaže Kejvoč, "ipak sam ja tebe oslobodio, to moraš priznati."
"Vau, vau", kaže Sap, ne slažući se s njim nikako.
"Jesam, jesam", ustrajan je Kejvoč. "Da nije bilo mene, ti bi još zavijao na onom drvetu."
"Vauuu, vauuuu, vau", odmahuje glavom Sap.
"No, dobro, i ti si mene odglavio", priznaje na kraju Kejvoč. "Da nije bilo tebe, ja bih još tamo sjedio... hm."
"Vau", potvrđuje Sap.
Pa malo hodaju u tišini.
"Ipak, kad malo razmislim", opet će Kejvoč ubrzano, "teško je reći tko je koga, zapravo..."
"VAUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!"

07. 08. 2010.

Udarne RT skupine

Ovaj poziv upućen je završenim polaznicima tečaja Rasa tehnika. Međutim, budući da dolazi važan (i na neki način kritičan) dio godine, objavljujem ga i ovdje. Svima vama koji niste prošli RT tečaj, a želite doprinjeti poticanju pozitivnih činitelja u vremenu koji dolazi, preporučujem da na odgovarajući način proslavite Dane Venere (18.-23.08.2010.)










Drage praktikantice i praktikanti Rasa tehnika,

Na vašem RT tečaju obavijestio sam vas o mogućnosti da sudjelujete u takozvanim "udarnim skupinama" rasa tehnike tijekom razdoblja kad jyotish analiza pokaže da za tako nešto ima potrebe.

Razdoblje koje je pred nama, dakle posljednja trećina godine, načelno bi moglo biti bolje i uspješnije od dosadašnjeg tijeka godine. Za to je "zaslužna" Šukra ili Venera i njezin dugi boravak u vlastitom zviježđu: Tuli (Vaga).

Više detalja o sve tome možete pročitati u Joytish analizi 2010 godine. Cijela godina je nazvana "godinom nade i ljubavi" upravo zbog tog završnog kozmičkog događanja.

No, kao što potencijal za negativnost treba ublažiti, tako i potencijal za pozitivnost treba potaknuti. Posebice ako oni činitelji koji nose tu pozitivnost imaju određene slabosti. A takva situacija je upravo pred nama sredinom osmog mjeseca.

Pozivam vas dakle da, koristeći znanje koje ste stekli na tečaju Rasa tehnika, uložite malo svog vremena na sudjelovanje u programu zajedničkog doprinosa pobošanju kvalitete karmičkog okružja za sve nas.

Sudjelovanje ne zahtijeva dolazak na neko mjesto – tehnike možete raditi sami u svom domu. Ako vaši poznanici također sudjeluju, možete se privatno dogovoriti i raditi zajedno. Sudjelovanje u programu će vam oduzeti 20 minuta dnevno tijekom dolje navedenih datuma.

Program udarnih RT će izgledati po datumima ovako:

13.08., petak,
18.-23.08. svaki dan,
nakon toga petkom 27.08., 03.09., 10.09., 17.09., 24.09. i 01.10.

Dogovoreno vrijeme je 19:00. Pokušajte ga se držati, a ako ne možete, napravite program u bilo koje drugo vrijeme

Potrebna vam je informacija o programu kojeg ćete dobiti pozivom upućenim Aleksandri (za Hrvatsku) odnosno Senki (za Sloveniju)

Kao praktikanti Rasa tehnika, vrlo ste dragocijeni, jer znate KAKO surađivati s karmičkim nositeljima. Budući da nema mnogo takvih ljudi, bilo bi mi drago da se odazovete ovom pozivu i sudjelujete u ovom važnom programu, kao dio postupaka umjetnosti davanja i kao dio zajedničkog doprinosa nadi i ljubavi koje se naslućuju u dolazećem razdoblju.

Srdačno,
Adrian

05. 08. 2010.

Joga sutra TV; video peti: "Ogledala za jednoga"

Tko smo zapravo mi? Da li je naša osobnost iluzija i čemu uopće služi? Peti video iz Joga sutra TV serije: "Ogledala za jednoga"!

Ovaj video isječak (na hrvatskom, s engleskim titlovima) dio je predavanja nastalog kao komentar 25. sutre, četvrte knjige Patanđalijevih Joga sutri: "sada gnata sćita vrta jastat praboh puruša japarina mitvat", koja govori o Kozmičkom Jastvu i njegovoj sposobnosti spoznavanja. Predavanja o kojima je riječ dio su Studija joga sutri pri Duhovnoj akademiji. Više informacija na www.dagroup.org.

01. 08. 2010.

Zašto neki zaglave?

Izvrsno pitanje koje sam nedavno primio potaklo me na zaseban post o temi "zaglavljivanja". Evo pitanja: "Zašto je tako veliki broj osoba koje su godinama "uronjene" u jogu i jedino progresivno napreduju k dis-funkcionalnosti, tj. demonstriraju sve značajke zaglavljenosti na mentalnom nivou, potpuno su u nemogućnosti otpustiti rigidnost svog pretjerano dominantnog uma ili običnim jezikom rečeno: "sve im smeta, sve prosuđuju, ljute se za svaku sitnicu, oštro osuđuju ono što nije u skladu sa nekim naučenim pravilima...? Ovo su samo moje observacije i pitanja na koja još uvijek nisam našla odgovore i ne odnose se samo na jogu nego i na druge pravce i pristupe razvoja svijesti i "obećanog povratka cjelini" tj. autenticnosti."

Svaki obrazac iz kojeg ne možeš izići predstavlja zamku. Svakog je teško proniknuti, a najtvrđi orah su oni obrasci koji se na površini nazivaju riječima koje bi trebale označavati njihovu suprotnost, poput - "sloboda", "prosvjetljenje", "duhovnost", "Bog", "guru", "joga"...

Stvar je u tome da ne možeš izići iz vasane (mentalnog obrasca) mijenjajući ju za drugu vasanu. A upravo tu pogrešku već tisućama godina ponavljaju mnogi, čak stvarajući od toga tradicije i dugoživuće škole.

To se događa posvuda, ali budući da je pitanje bilo potaknuto video komentarom Joga sutri, par riječi o tome. Vrlo je lako skliznuti u pogrešno tumačenje Patanđalijevog teksta, ako se zanemari činjenica da je on zasnovan na iskustvu. Iskustvo joge je preduvjet za razumijevanje, zatim za utvrđivanje tog iskustva i na posljetku za život u njemu. Još jednom ću to napisati, jer je tako lako promašiti bit ove rečenice: ISKUSTVO JOGE JE PREDUVJET za razumijevanje tog iskustva, njegovo utvrđivanje i život u njemu.

Većina takozvanih praktikanata joge na koje se odnosi pitanje naišla je na školu koja ih pokušava podučiti suprotnom: mnogo toga za raditi, slijediti, slušati, učiti... da bi se na kraju došlo do iskustva joge. Ovako naglavačke postavljena stvar, rezultira životom koji je jednako tako izokrenut, a ljudi koji ga žive su u punom smislu te riječi zaglavljeni u neznanju.

O tom izokrenutom pristupu jogi sam već govorio i pisao, još tamo u travnju 2005., iako nisam siguran koliko ljudi je bilo u stanju to čuti. Vidi člank "Joga i iznad nje".

Prosječan čovjek danas živi u milijunima obrazaca i zbog toga pati. Prosječan sljedbenk neke duhovne škole shvatio je da pati, poželio ili poželjela to promijeniti. On/a razmišlja na ovaj način: do sada sam radio/jeo/mislio ovako, a vidiš ova škola (joge ili nečeg drugog) kaže da moram raditi/jesti/misliti ovako. I stvarno, kad promijeni način razmišljanja dolazi do promjena u životu.

Ali, avaj, te promjene su ograničene – one vode samo do slijedećeg zida, a ne do slobode. Nakon godinu, dvije, tri, takva osoba shvati da ponovo pati. Neki od njih tada promijene duhovnu školu ili učitelja i ponovo počnu proces zamjene jednog obrasca drugim. Neki odustanu i vrate se "normalnom" životu u kojem nema mjesta za duhovnost koja ionako ne funkcionira. A neki odluče da će raditi/misliti/jesti još više i discipliranije točno ono što im se kaže, jer krivnja što nisu izašli iz obrazsca, dakle nisu slobodni ni prosvjetljeni, nije u onome što rade/misle, već u tome što to ne rade dovoljno, zar ne? I iz te treće skupine se rađaju oni "rigidni, godinama uronjeni", a opet neslobodni.

Svijet je pun gurua koji pripadaju nekoj tradiciji, ponavljaju što mu je rečeno i traže od učenika da rade što im se kaže. Samo slijediš prirodni tok stvari nakon što si postavio jedan obrazac (religiju, pravila, učenje) i uvjek će se naći dovoljno onih koji su voljni zaglaviti. Svijet je, s druge strane, pun takvih, zaglavljenih učenika – ne moraju zapravo ništa mijenjati nakon što su ušli u pripremljeni obrazac: samo se drži pravila i nadaj se najboljem.

Rekavši to, reći ću vam da ima i onih koji su i kod mene zaglavili! Ne iz prvog, već iz drugog razloga! Štoviše, od mene su očekivali da se i ja ponašam upravo tako kako oni zamišljaju da se trebam ponašati. Takve pokušavam otjerati, što prije, izlažući ih upravo onome što misle da ne bih smio raditi. Ali, to je druga priča. Možda nekom drugom prigodom nešto napišem i o tome.

Natrag na bit stvari: iskustvo najprije. Tako počinju Joga sutre, tako je Patađali zapisao. Po tome znam da je bio prosvjetljen (iako je to škakljiva izjava, naravno), jer jedino netko izvan obrasca može biti toliko izvoran i toliko taktičan da kaže sve, u toliko malo riječi, savršenim redosljedom. Na žalost, upravo ta sadržajnost nas je koštala tisuća komentara koji su od slobode iskustva joge pokušali načiniti koncentracioni logor najgoreg tipa: onaj u kojem su zidovi napravljeni o pojmova poput "znanje", "prosvjetljenje" i eto, "sloboda".

I nemojte se zavaravati: najviše takvih tumačenja oduvijek je, pa i dan danas, dolazilo iz samog srca Indije. Bijeli ili naranđasti dothi, tamna put i simpatičan naglasak su cool, ali jednako tako mogu biti ambalaža omotana oko praznine.

Iskustvo joge je, s druge strane, univerzalno. Pripada svakome, po rođenju u ljudskom duh/tijelu sustvu. Nije teško niti zahtjevno, osim ako od njega ne napraviš legendu i ako ti ne služi poput religiozne bajke o obećanom blaženom stanju koje stiže... jednom.

S pripremljenim učenikom na instrukciji (A nije čak ni teško pripremiti čovjeka na iskustvo – par sati je sasvim dovoljno. Najgori su oni kojima je glava puna "duhovnog znanja" i raznih tehnika i metoda, te oni koji misle da su godinama radili "jogu". Za takve treba više vremena, i najradije bi ih poslao doma na par mjeseci "hlađenja".)... Dakle, s pripremljenim čovjekom mi je potrebno tri do pet minuta za postizanje stanja joge, te dva dana za njegovo prepoznavanje i prihvaćanje.

Tri do pet minuta. Bez filozofije, bez komplikacija, bez bilo čega što se inače smatra arsenalom jogijskih zahtjeva. A tako, podsjećam počinje i Patjanđalijev tekst. On jednostavno kaže: "Joga je sada i ovdje. Joga je nepomična svjesnost." Sudeći po tome, Patanđali je možda svoje učenike do stanja joge dovodio u 30 sekundi. Nisam tako dobar. Ne još. Meni treba pet minuta.

Tek nakon toga slijedi utvrđivanje iskustva i njegovo razumijevanje. U tom procesu, kao što sam rekao, čak i uz iskustvo joge, može se dogoditi da obrasci prevladaju i da osoba neoprezno odbaci dijamante, tražeći da ju obasipam staklenim perlama. Takva zaglavljivanja nakon doživljenog iskustva su moguća, a upravo zbog njih su i napisani tekstovi poput Joga sutri – da bi onima koji su doživjeli iskustvo i kreću se putem njegovog utvrđivanja osigurali sigurno kretanje. No, kako to već biva, razni ljudi mogu učiniti svašta i s najboljim namjerama, te tako jogu pretvoriti u baba rogu.

Raspisao sam se, a ipak je ovo samo blog! :-) Da, zaključim: iskustvo joge je preduvjet za slobodu i djelotvoran život. Ako ga nema, zaglavljivanje je zajamčeno. Nakon iskustva i njegovog redovitog održavanja, mora slijediti i dobro razumijevanje. Ako tog razumijevanja nema (a one se prije svega omogućava ispravnim tumačenjem Joga sutri – ili, ako je netko prosvjetljen i kreativan, može ponuditi i svoj tekst, nema problema), zaglavljivanje je vjerojatno. Nakon razumijevanja slijedi utvrđivanje i stvaranje stanja u kojem je iskustvo joge trajno. Za taj dio je, osim vremena, poželjan i osobni primjer života izvan obrazaca – netko tko će stalno izazivati obrasce na megdan, netko tko neće biti ugodan i nasmiješen (to je potrebno u početku, u fazi osvajanja), već stalno na rubu mogućeg. Drugim riječima, dobar učitelj.

Iako, priznajem, ovaj zadnji dio je samo dobrodošla opcija. Jednom kad imate iskustvo i razumijete ga, sve je na vašoj strani. Svemir će vam već poslati nekog da vas protrese i natjera da iz sebe izbacite posljednje tragove obrazaca u kojima ste tako dugo živjeli.