***
"Ljubav je strpljiva,ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se;
nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi."
Prva poslanica Korinćanima; 13; 3-7
Ljubav sve ispričava? Zaboravlja i prašta? Sve podnosi?
A što to mi onda osjećamo kad se misli ili osjećaji našega partnera ili partnerice okrenu nekom drugom, pa makar i na trenutak? Da li su onaj unutarnji nemir, neugoda, strah, pa čak ponekad i tjelesna bol rezultat ljubavi? Jesu li oni doista neizbježni? Ima li ljubav svoju sjenku koja se zove ljubomora?
Mnogi će tvrditi da je tako. Ljubav ne može postojati bez ljubomore, reći će oni. "Ako ne osjećaš ljubomoru kad tvoj partner flertuje s nekim drugim, onda ti do njega nije stalo. Zapravo ga ne voliš." Ovu izjavu ste vjerojatno čuli bezbroj puta. Da li je ona doista istinita?
Ljubomora je naša svakodnevica. Ona je uzrokom mnogobrojnih nepodopština u našem životu – ponekad bezazelenih, ponekad tragičnih. Da nema ljubomore, ne bi bilo milijuna knjiga, filmova, a posebice TV serija čija se radnja uglavnom vrti oko toga tko je koga s kim prevario i što je tko učinio iz ljubomore.
Iako izgleda kao neizbježan pratitelj ljubavi, ljubomora često ljubav ubija. Na posljetku, u hrvatskom jeziku ljubomora znači upravo to – "ono što ubija (mori) ljubav"! Ako malo razmislimo, to bi zapravo značilo da ljubomora ne može biti dio ljubavi, već njezin ljuti neprijatelj!
Ipak, da li poznajete neku osobu, bilo koju, makar jednu, koja nije ljubomorna? Vjerujem da će rijetki odgovoriti potvrdno na ovo pitanje. Doista, ljubomora je toliko sveprisutna u našem okruženju da smo skloni pripisati je ljudskoj naravi. Mnogi smatraju da je ljubomora urođena. Tu tvrdnju potkrjepljuju činjenicom da su mnogobrojne životinje ljubomorne – poznata je izreka "ljubomoran k'o pas" – a postoje i očigledni znakovi ljubomore koju pokazuju djeca, čak i dojenčad.
Ali, da li ste znali da postoje čitavi narodi kojima je ljubomora gotovo nepoznat osjećaj? Eskimi po tradiciji nude gostu spavanje sa svojom suprugom. Taj čin ne samo da ne izaziva ljubomoru već je sasvim moguće da će ih odbijanje uvrijediti. Godine 1972. bračni par O'Neill u svojoj knjizi Otvoreni brak piše: "Trebalo bi odbaciti zamisao da je seksualna ljubomora prirodna, instinktivna i neizbježna. Ljubomora je prvenstveno naučena reakcija određena stavom pojedine kulture. U mnogim društvima širom svijeta, uključujući Eskime, Marquesanse i Lobije iz zapadne Afrike, narod Siriono u Boliviji i druge, ljubomora je minimalna. A kod nekih drugih, poput naroda Toda iz Indije, potpuno je nepoznata. Ako je nešto u drugim društvima znatno smanjeno ili gotovo nepostojeće, onda se to nešto ne može nazvati "prirodnim" za čovjeka. Zašto je onda ljubomora tako prisutna u našem društvu?"
Čini se opravdanim postaviti takvo pitanje. Jer, doista, ako je unutar samo jednog društva postignuto društveno ozračje koje ne podržava ljubomoru, onda moramo postaviti upitnik na tvrdnju o prirodnosti i urođenosti. Na žalost, društva u kojima bismo mogli promatrati drukčiju situaciju ljubomore, odnosno njezinog nepostojanja, sve su rjeđa i rjeđa. A naša kultura, naša "civilizacija", evidentno stvara mnoštvo uvjetovanja koja zapravo potiču ljubomoru. Možda ljubomora i jest prirodna na određenoj razini razvoja, ali je sasvim moguće da izrastanjem postajemo sposobni osjećati nešto drugo, odnosno možemo zaštititi ljubav od ljubomore. Ali, ako društveno okruženje i indoktrinacija kojoj smo izloženi to ne podržava, onda se to neće dogoditi. Kako uopće možemo zamisliti svijet bez ljubomore kad nemamo nikakvog iskustva, pa čak ni znanja o toj mogućnosti?
(Izvadak iz knjige A.P. Kezele: "Ljubav - više nije previše", poglavlje "Ljubomora i ljuboživa")
Ti kažeš:
OdgovoriIzbriši"Možda ljubomora i jest prirodna na određenoj razini razvoja, ali je sasvim moguće da izrastanjem postajemo sposobni osjećati nešto drugo, odnosno možemo zaštititi ljubav od ljubomore. Ali, ako društveno okruženje i indoktrinacija kojoj smo izloženi to ne podržava, onda se to neće dogoditi. Kako uopće možemo zamisliti svijet bez ljubomore kad nemamo nikakvog iskustva, pa čak ni znanja o toj mogućnosti?"
Definitivno, to je tako. Mi u svojoj unutrašnjosti uvijek možemo osjećati ljubav, možemo znati za ljubav, davati je drugima, ali ako to društvo ne priznaje, ne osijeća, ne podržava, u očima drugih ćemo biti poput nekakvog sanjara koji živi u oblacima i nema nikakvog doticaja s ovim zajedničkim svijetom.
Još u mladosti naši snovi traže ostvarenje, traže načine kako da objave istinu, a onda s vremenom dolazi bolno rastrežnjenje - uvijek su mi ''odrasli'' na neki način smetali, uvijek sam se kraj njih osjećala sputano.
A najviše od svega me je ''dotuklo'' kada sam i sama postala ''odrasla''.
Nema ništa gore nego pretvoriti se u ono što ne želiš biti.
Ljubomora je dokaz da ne znamo za ljubav kao civilizacija. Kad bismo znali za ljubav, ne bi nam trebalo mnogo zakona (prema jednoj poslovici), niti bi se morali naoružavati (jer tada ne bi bilo neprijatelja), niti bi nam bile potrebne razne materijalne stvari kako bismo nadomiještali praznine u sebi samima. Mi još uvijek živimo na razini u kojoj se ljubav povremeno pojavljuje pa nestaje - u takvim slučajevima, budući da ne znamo zadržati ljubav, nastaje posesivnost. Zato što ''objekt'' naše ljubavi želimo samo za sebe, i u tome vidimo sigurnost.
Ljubav je sigurnost, ona je ono što si otkrio u sebi, ili nisi... Ako nisi, onda tu ljubav ne možemo naći ni u drugome, ta ljubav će nam stalno izmicati iz ruku...stalno će nam nedostajati, stalno ćemo je tražiti, ali na pogrešnom mjestu.
Jer, ljubav jedino može zasjati najprije u nama, tek tada je možemo dati drugome. U suprotnom, ako je nismo otkrili u sebi, bit ćemo ovisnici o tuđoj ljubavi - i otuda bol, patnja, ljubomora, posesivnost, lažna nada i slično.
Ne možemo posjedovati ljude, niti mi možemo biti nečiji posjed. Možemo ih samo voljeti, ali ako istinski najprije volimo sebe - onakve kakvima nas je Bog dragi stvorio, a ne onakve kakvima smo se sami učinili.
Istinska ljubav prevazilazi "obe strane-učesnike", ona živi kao entitet i biće koje se stvara"između njih " i iz njih i kao takva spaja nas sa Izvorom, možemo reći Bogom, Svjetlošću i Istinom u nama.
OdgovoriIzbrišiZato je stvorena Ljubav među ljudima, da nas približi našoj Božanstvenosti, koju smo sakrili u sebi od samih sebe.
Onaj ko istinski voli suštinski ne zna šta je ljubomora, taj je slobodan od svih potreba za kontrolom bilo koga , pa i osobe koju voli, jer on zna da je samo ljubav važna...ona koju osjeća, a ne ona koju traži da mu se da.Jer ko to jednom osjeti, taj poznaje osjećaj istinske sreće-ona je uvijek iz nas i u nama...ljudi oko nas su samo naša slika i lijepo ogledalo na koje treba da se ogledamo.
I kada se tako lijepo ogledamo, vidimo sebe u drugome, kažemo "hvala ti što si tu da ja mogu spoznati ko sam ja".
Možemo li bilo kojoj osobi, bez razloga ili koristi gledati u oči i reći "volim te", zbog same energije koja raduje naše biće, a da ne očekujemo bilo šta za uzvrat, tada smo blizu Božije ljubavi, kakva je suštinski zamišljena.A jedino takva istinski raduje.
Tada volimo sebe zaista , a iz nas potiče sve, jer cijeli Univerzum "skupio se" u jedno malo biće, vas ili mene ili bilo koga...naučite da volite sebe iskreno i sve druge ljubavi već stižu...moje srce voli vas i očekujem da se skupa u ovo godini svi"zaljubimo" u sam Život.
ljubim vas kroz vječnost sve
Biljana