Ljubavni pluralizam

Rasprave na Facebooku i na blogu bile su duge i zanimljive. Raspisali smo se na sve strane. Posebice ja. :-) Ima nekih stvari koje sam napisao koje bih želio posebno istaknuti. Šteta bi bilo da nestanu u gomili komentara, a da se o njima ne promisli. Možda ću nakon nekog vremena izdvojiti ono bitno i posložiti u, za čitanje jednostaviji oblik. Za sada vam prenosim jedan poduži komentar kao zasebnu bilješku.

***

Da li doista svaki čovjek danas ima izbor hoće li i može li slijediti svoje osjećaje? Ne treba zanemariti utjecaj okoline i utjecaj uvjetovanja. Vidio sam mnoge ljude koji su izdašno i kvalitetno (doista ne u smjeru new age mambo jumbo stvari) radili na sebi, a imali su strašne probleme u odnosima, ne zbog ne-voljenja sebe, ne zbog bilo kakvih drugih slabosti, nego baš zbog nemogućnosti uma da pojmi put koji se pred njima otvara. To nije bila opcija, pa su radili greške. Eto još jednog izrazitog razloga zašto govoriti o višeljubljui.

Pitanje osobnog razvoja je žarište mog života, privatnog i profesionalnog. Kako bih mogao imati bilo kakvu primjedbu na ideju da NAJAPRIJE osoba sama mora biti kvalitetna i uravnotežena prije nego uđe u bilo kakav odnos? Nemam primjedbe na to, naravno.

Međutim, određeni način života može ili nemora biti pogodan za to izgrađivanje. Evo, konkretno: promiskuitetni način života nije pogodan za izgrađivanje dubljih veza i doživljaj tanahnijih razina osjećaja i povezanosti. Međuitim, ako netko to želi, ja s tim nemam problema. To nije višeljublje, da se razumijemo, osim ako jako, jako i pomalo zlonamjerno ne rastegnemo taj pojam. No, međutim, ako je netko zablokiran u tijelu, srami ga se i ima tko zna kakve probleme s tim, terapija dodirima (koju je recimo nekada proviodio Osho Rajanesh, a i danas provode neki tako nastrojeni "terapeuti", ili je dio manje konzervativnih smjerova tantre) mogla bi pomoći. Dakle, u tom trenutku, ta stvar je bila "izgrađivanje". U drugom trenutku, ta ista stvar može biti izraz neravnoteže i slabosti.

Jednoljublje. U redu, povezanost, dubina odnosa, predanost i osjećaj pripadnosti... super. Ali, istodobno, sasvim nekontrolirano i nesvjesno funkcioniranje "nižih" spojnih žarišta (ispričavam se, objasnit ću to nekom drugom prigodom!), te slobodno izražavanje posesivnosti i ljubomore. čak i poželjno, jer će mnogi reći da nema ljubavi ako nema i toga. Izgrađivanje? Hm, hm. Dodajte tome konrast s osjećajima mnogih višeljubnih koji su primorani živjeti u jednoljublju, te licemjerje zbog društvenog pritiska i eto tog "rasadnika slabosti" kojeg sam spomenuo.

Višeljublje. E sad... Zparavo, iskreno, tu priča staje. Nitko ništa ne zna o tome. Jeste li ikada nešto čuli o tome kako valja, osim na način koji je bio začinjen žutilom, senzacijom, i ogromnom dozom zgražanja? Vjerojatno niste. Tako da, eto, ne znamo ništa o tome, pa sad polako saznajemo.

A što se tiče mene: da nisam proveo barem petnaest godina u višeljubnim odnosima, ne bih se usudio progovoriti o tome. Dakle, govorim iz iskustva. Nije uvijek bilo bajno, bilo je teških trenutaka. Ne idealiziram, niti ću bilo kome tko se odluči na to reći da je lako i jednostavno. Uglavnom zbog obrazaca u našem umu, uvjetovanja kojima smo izloženi, a zatim zbog okoline koja reagira agresijom na najmanji znak da se tako nešto događa u blizini. Ali ću mu, ili joj, sigurno reći da je predivno i da otvara nijanse ljubavi o kojima ne možeš ni sanjati u jednoljublju (a i to znam, petnaest godina sam živio i tako).

Knjigu "Ljubav - više nije previše" započeo sam prvi put pisati 2000. god., dakle prije deset godina. Tada sam shvatio sam da joj nisam dorastao. Drugi pokušaj je bio negdje 2004. ili 2005. Ponovo isto. Počeo sam, pa zapeo. Znam kako izgleda dobro pisanje, ono koje iziđe iz tebe i koje te jednostavno obuzme te nemaš nikakvih sumnji da je je to to, bez obzira o čemu se radilo. Ni taj drugi pokušaj nije bio na mjestu. Nisam znao dovoljno, nisam iskušao dovoljno.

Tek sada, eto, deset godina nakon prvog pokušaja, sazrio sam dovoljno da moje pisanje bude savršeno. Ne u smislu uvjeravanja ili djelotvornosti (tko zna kako sve to djeluje na ljude - ne znam, ja samo pišem što osjećam); ne, bilo je savršeno - jer je bilo moje, istisnko, autentično i zasnovano na proživljenom i promišljenom. Sada mogu stati iza toga, iako sam i prije živio iste ljubavi. Knjiga je tu, bit će na raspolaganju za koji dan.

Dakle, govorim iz iskustva. I govorim to što znam. Nemam namjeru "preobratiti" nikoga, ne vjerujem da se to može. Zahvalan sam svima na protuargumentima, kao što sam zahvalan i na podršci. Vodili smo duge rasprave na FB i na blogu, i mislim da su mnogi čitajući ih naučili što su već trebali. Niti pak ne zatsupam tezu o "jednoj jedinoj ispravnoj istinu". Upravo suprotno - sada je na snazi jednoumlje u ljubavi koje se zove jednoljublje! Kad ukinemo to ljubavno jednoumlje i dopustimo ljubavni pluralizam, onda ćemo biti u jednakoj situacij za rast i razvoj, kako nam već budu govorili osjećaji i ukazala se potreba.