Povodom izlaska knjige
"Rahu - bestjelesni demon", održao sam predavanja u Rijeci, Osjeku i Zagrebu. Sadržaj predavanja bio je podudaran (s malim prilagodbama). Za sve vas koji niste mogli doći i uživo slušati o bestjelesnom demonu, ovdje prenosim prijepis glavnih zamisli s predavanja.
***
Živimo u vremenu koje bismo mogli nazvati početkom "post-2012" ere. Godinu koja ulazi u svoju završnu fazu u
jyotish analizi nazvao sam "godinom dekonstrukcije". To otprilike znači da se raspadaju – ili se barem počinju raspadati – sustavi koji nas okružuju i unutar kojih živimo, a koji su odgovorni za mnogo toga u životu ljudi i ostalih stvorenja s kojima dijelimo ovaj planet.
Analiza o kojoj je riječ zasnovana je na
jyotishu, drevnoj vještini sagledavanja tendencija vremena. Jyotish nam pruža alate pomoću kojih možemo naslutiti kako će se, barem u okvirima nekih vjerojatnosti, odvijati naš život. U tom smislu, samo da ilustriram način na koji to jyotish radi, u analizi 2013.
deveti mjesec je "prokazan" kao najkritičniji. I doista, neposredno prije naznačenog razdoblja – nekoliko dana prije, došlo je do zaoštravanja međunarodnih odnosa. Kriza, naravno, još nije gotova, ali srećom nije došlo do eskalacije sukoba. Da jest, posljedice bi bile strašne.
Jyotish predlaže i preventivne mjere kojima se takva razdoblja mogu na neki način ublažiti, transformirati, ili barem blago preusmjeriti. Jedna takva mjera provedena je od strane stotinjak ljudi u točno naznačeno vrijeme (
Šani-Rahu upaja) u Hrvatskoj. Tko zna, možda je upravo to bila ona trunka prašine koja je kretanja u kolektivnoj svijesti čovječanstva za sada preusmjerila u čekanje i strpljivost.
U ovoj trenutnoj krizi sudjeluje i Rahu – karmički princip, prirodni zakon, hvatač i osloboditelj, o kojem govori knjiga povodom čijeg izlaska smo se danas okupili.
Na određeni način i izlazak ove knjige u ovo krizno vrijeme samo po sebi je preventivna mjera. To je tako jer se radi o knjizi koja pripada ciklusu takozvanih "ritualnih priča".
S njima sam počeo prije petnaestak godina, knjigom koja govori o Saturnu, uznimno snažnom astrološkom i arhetipskom simbolu.
Veličanstveni Saturn je besplatna knjiga koja je do danas doživjela devetnaest izdanja samo na hrvatskom jeziku, a još je prevedena i izdana u Sloveniji, Srbiji i Ukrajini.
Nakon toga je uslijedila
Čarobnica, ritualna priča o Veneri, i
Sunčani labirint ritualna priča o Suncu.
I sada je na red došla jedna od "sjenovitih planeta" – sjeverni mjesečev čvor ili Rahu.
Možda je dobro predstavljanje knjige otpočeti pričom o Rahuovom nastanku (koja je ispričana u knjizi
Maitreya).
Prema legendi, negdje na samom početku vremena, na svijetu nije bilo ljudi, nego su ga nastanjivali bogovi i demoni koji su, već prema svojoj naravi, bili u stalnom sukobu. Većinu svijeta činio je veliki ocean koji je u svojim dubinama skrivao mnoge dragocjenosti. Između ostalih, tamo se nalazila i amrita, napitak besmrtnosti, koju su željeli i jedni i drugi. Ali, ni bogovi ni demoni nisu mogli sami "promiješati" ocean da bi on izbacio na površinu amritu i ostala blaga. Vasuki, jedan od demona, pristupio je bogovima i predložio da se udruže i da kasnije jednakopravno podijele amritu, te tako postanu besmrtni.
Bogovi su se složili, "bućkanje" prvobitnog oceana je napravljeno zajedničkim snagama, i amrita je isplivala na površinu.
No, umjesto da ispoštuju dogovor, bogovi su prisvojili amritu samo za sebe, a Vasukiju, koji je silom želio istjerati pravdu, odrezali glavu tako ga ubivši. No, u borbi za amritu, Vasuki je ipak uspio popiti nešto od nje i postao je besmrtan. To jest njegova dva dijela: glava i ostatak tijela, iako razdvojeni, ostali su neumrli.
Bogovi su ih poslali na dva suprotna kraja neba, neka kruže oko Zemlje tako da se nikad ne susretnu.
I tako su nastali sjeverni i južni mjesečev čvor, Rahu i Ketu. Poznati su po tome što izazivaju pomrčine, bilo Sunca ili Mjeseca. Inače ih se ne može vidjeti, osim kao sjenke koje prekrivaju Mjesec ili Sunce, već zavisno od položaja Zemlje između njih.
Već sama ta priča prepuna je simbolike. Ponajprije tu je suradnja između sila dobra i zla da bi se dobio napitak besmrtnosti. Zatim je tu prevara od strane onih koji su naizgled dobri. I naposljetku, činjenica da je demon raspolovljen i poslan na nebo i tako uzdignut na razinu prirodnog zakona koji upravlja ljudskim životima. Sve su to zanimljive stvari, i o Rahu-Ketu simbolici na osnovi priče o njihovom nastanku moglo bi se mnogo toga reći.
Međutim, to ćemo ostaviti za neku drugi prigodu.
Knjiga koja je pred vama i ritualne priče u njoj, govore o onome što se dogodilo poslije! One govore o Rahu-u i njegovoj potrazi za svojim vlastitim tijelom. Ta je potraga osuđena na neuspjeh, jer je tijelo uvijek 180 stuponjeva nasuprot njega. Međutim, to ga ne sprječava da i dalje traži ono za što smatra da mu po pravu pripada i što mu je nepravdom oduzeto.
Ta strastvenost uzaludne potrage je ono što na najbolji način oslikava Rahuovu narav.
U potrazi za tijelom, Rahu luta svijetom i nailazi na ostalih sedam arhetipova koji oblikuju scenografiju jyotisha. Rahu ulazi u određenu interakciju s njima, sa ostalih sedam hvatača, sedam arhetipova, te koristi njihova tijela (ali i umove i sve što oni jesu), da bi okusio život. Doslovce: opsjeda ih.
Svaki od tih arhetipova, kao što nam objašnjava jyotish, dio je našeg života. S njima se poistovjećujemo, u njih vjerujemo, na njih se oslanjamo. Naravno, našim životima ne upravlja samo jedan od njih; svi su u nama, ali poneki od njih prevladava. Međutim, šokantna spoznaja glasi da niti jedan od njih ne može ništa u susretu s bestjelesnim demonom! Rahu ih opsjeda i oni čine stvari koje... Pa, stvari koje čine ljudi.
Netko mi je nakon pročitane knjige rekao: "Ovo je pljuska čovječanstvu! Pljuska svim našim uvjerenjima zbog kojih smo ovaj svijet učinili ovakvim kakav jest."
Slažem se. Zamahnuo sam s veseljem. Iako, ne vjerujem da će mnoge zaboljeti. Šteta, jer... trebalo bi.
Svaki od tih arhetipova (Kralj, Majka, Ratnik, Trgovac, Svećenik, Madam i Sluga), koji se, naravno, povezuju s klasičnim astrološkim načelima, ima svoj način oblikovanja svijeta, želje, potrebe, sklonosti...
U prvoj ritualnoj priči koju sam spomenuo – Veličanstveni Saturn - glavna zamisao ima određenih dodirnih točaka s onim što se događa ovdje. Naime, kralj Vikarama u svojoj nadmenosti pokušava utvrditi koja graha – koji arhetip je najsnažniji i najbolji. Došavši do Saturna, neuglednog, šepavog, otrcanog... čini pogrešku i proglašava ga najmanje vjerojatnim kandidatom za prvo mjesto. Štoviše, ustvrdi da bi svi mogli biti najbolji, ali Saturn sigurno ne. I tu svoju tvrdnju skupo plaća kad mu Saturn tijekom slijedeći sedam i pol godina otkriva svoju moć i vrijednost.
Međutim, kralj Vikarama nije ni stigao do Rahua! Zapeo je na Saturnu i s njim se morao poigrati i od njega mnogo toga naučiti. Rahu – a moram dodati i Ketu – su nešto sasvim drugo. Oni se nalaze s druge strane pojmljivog. Dok je priča o Saturnu shvatljiva i govori o poniznosti, pomaganju, ustrajnosti i duhovnosti; Rahu sve to transcendira i odvodi nas u nepoznato područje u kojem se teško snalazimo. Saturnova poduka bila je smislena; Rahuova poduka je ona o besmislu.
Svi mi pokušavamo u životu pronaći smisao. To je na neki način pokretačka snaga svega što činimo. Pitamo se zašto nam se događa ovo ili ono; pokušavamo pronaći odgovore u religiji, duhovnosti ili u svakodnevnoj životnoj mudrosti. Međutim, koliko god se mi trudili, uvijek postoji neki dio, neka stvar, koja se baš ne uklapa u shemu koju smo zamislili. Uvijek postoji procijep u tkivu konstrukcije koja našem ograničenom umu objašnjava kakav je svemir u kojem živimo.
Ukoliko baš inzistiramo na krpanju tih procijepa, pretvaramo se u fanatike uvjerenja. Mudri ljudi znaju da je naš um ograničen i da mu stvarnost u cjelini izmiče.
U tom smislu, Rahu jest procijep, ali ne u stvarnosti, već u našoj konstrukciji stvarnosti. On nije procijep u postojanju, on je procijep u našoj zamisli o postojanju. Na njega se, u punom smislu riječi odnosi ona budistička izreka koju je upotrijebio Leonard Cohen u svojoj pjesmi Anthem: "Postoji procijep, procijep u svemu; na taj način ulazi svjetlo." ("There is a crack, a crack in everything; That's how the light gets in.")
Dakle, jedna od najvažnijih Rahuovih poruka je upravo ta: koliko god se mi trudili, naši koncepti, zamisli i objašnjenja nikad neće opisati i objasniti stvarnost kakva jest. U njima će uvijek biti rupa, paradoksa, anomalija... Mogli bismo se protiv toga pobuniti i očajnički tražiti potpune odgovore, što čini većina ljudi... ili pak prihvatiti da je sve što vidimo i osjećamo samo zamisao, nepotpuna, ograničena, prilagođena samo nama i nikom drugom, te da i najbolji sustav uvjerenja ima procijepe kroz koje ulazi svjetlost istinske stvarnosti.
I tako, kao nekim čudom, mračni i nevidljivi demon Rahu postaje znak da iluzija ima svoj kraj i da negdje tamo, onkraj konstrukcija, čeka prava stvarnost; istinska stvarnost.
Ta nam se stvarnost ne mora svidjeti. Zapravo, gotovo je sigurno da nam se neće svidjeti. To je zbog toga jer sve što vidimo i doživljavamo, sve o čemu mislimo i što osjećamo, nosi čvrsti pečat karme; čvrsti pečat ove ili one konstrukcije u kojoj sudjelujemo i to ne po kazni i prisilno, već potpuno dragovoljno, s velikom voljom i željom.
Ritualne priče iz ove knjige će vas korak po korak voditi do spoznaje da se iluzornost konstrukcija ne odnosi samo na nama očigledne i općenito prihvaćene negativnosti, poput iluzije moći, opsesije bogatstvom ili iskrivljenim religioznim uvjerenjima. Zapravo, Rahu-u je svejedno jeste li negativni ili pozitivni. Što se njega tiče, iluzija pomaganja drugima, suosjećanja ili želje za znanjem, jednako je iluzorna kao i bilo što drugo. On će se pojaviti kao procijep u vašem životu i neovisno od toga što ste izgradili i koliko ste se za to vezali, pokazat će vam da ste živjeli u prividu.
Sve to skupa može izgledati zastrašujuće. Zapravo, takvo i jest: opasno je te ugrožava temelj na kojem gradimo svoje živote. Rahu će vam pokazati da vam je potreban upravo on da biste imali uvjerenja. Na kraju priča, nakon što je obišao cijeli svijet i susreo se sa svim vrstama ljudi kroz sedam arhetipova, odgovarajući na Ganešovo podrugljivo pitanje o tome koliko ih je opsjeo, Rahu u ljutnji odgovara: "Sve njih! Sve sam ih opsjeo!"
Bez iznimke.
Rahu je s nama.
Kako se nositi s tom situacijom?
Pa, jedan od boljih načina je izreka: "Što je, tu je!" Zapravo, ako ćemo iskreno, to je jedini način. Sve drugo je nalik batrganju gliste kojoj je netko stao na stražnji kraj. Situacija u toj borbi postaje samo gora, nikako bolja. Usprotivite se postojanju procijepa u konstrukciji stvarnosti i postat ćete njegova žrtva. Jer, sve što možete napraviti je neka navodno bolja konstrukcija u kojoj će, naravno, ponovo biti procijepa. I tako u krug, ponovo i ponovo, jako dugo vremena.
Najveću je poduku sam Rahu (a i mi s njim) primio u priči o Madam. Ima ih koji se kunu u ljubav, ali ih je malo koji će razumjeti njenu pravu bit. "Ljubav nije put do ničega", rekla mu je Madam i tako srušila Rahuovu nadu da je možda ljubav ta koja će mu vratiti tijelo.
Nije bila. Ne može. Ljubav ne daje ništa i ne postiže ništa.
Onog trenutka kad joj pristupite s nekom namjerom, ona će pobjeći od vas kao preplašena srna. Mogli biste se jednako tako pokušati sakriti od Sunca iza svoje vlastite sjenke.
Ljubav nije put do nečega.
Ljudi čuju tu rečenicu i nešto se u njima pobuni. Kako, pa zar ljubav nije najveća snaga na ovome svijetu? Zar ljubav ne otvara sva vrata? Zar se ne trebamo osloniti na ljubav i zar ljubav nije sve što nam je potrebno?
Da jest tako, na svijetu ne bi bilo patnje, jer svi ljudi vole. Međutim, osim što vole, očekuju nešto od ljubavi. Svi naši odnosi zasnovani su na očekivanju. Stručnjaci za ljubav vam kažu da morate biti zadovoljni kad volite. I ne trebaju vam to ni reći – to je ono što vi želite. Želite odnos koji će vam dati to i to, koji će zadovoljiti vaše potrebe. Ako to nije slučaj, okrenete se i tražite dalje.
Koliko nam treba vremena da shvatimo kako se ne radi o ljubavi već o potrebi? Možda bi iskrenije i točnije bilo reći: "zadovoljenje potreba je sve što nam treba". Međutim, mi moramo biti romantični i vjerni iluziji u kojoj živimo i kleti se u ljubav, iako pojima nemamo kakva je ona.
Rahu je na trenutak pomislio da bi mu ljubav mogla dati to što traži, ali Madam, arhetip ljubavnice, ga razuvjerava. Ljubav ne traži ništa i ne daje ništa. Sama je sebi dovoljna, nema uzroka ni posljedica, pa ti sad uzmi ili ostavi.
Rahu kreće dalje, po prvi put pomalo zbunjen. Shvaća da je on taj koji je u ljubavi vidio nešto što je njemu bilo na pameti i da točno to čine svi ostali. Opsjednuti sami sobom, mi do ljubavi i ne možemo.
Najvažnije poglavlje u knjizi je ono o Slugi. O tome neću sada, ali ako ima nekog među vama tko je knjigu već pročitao i ima pitanja o Slugi i simbolici te priče, možemo poslije o tome porazgovarati.
Gubitak glave
Par riječi o jednoj od bitnih simboličnih prikaza u priči o Rahu-u, a istodobno i o njegovom parnjaku Ketu-u. Radi se o gubitku glave.
Koliko god tako nešto izgledalo drastično, posebice ako se dogodi da se život nastavlja i nakon takve traume, ta simbolika nije jedinstvena. Štoviše pojavljuje se na nekoliko mjesta, a jedno od najistaknutijih je svakako mitski stvor imenom Ganeš.
Dosta sam pisao o njemu. On se pojavljuje od samog početka praktično u svim ritualnim pričama, a uspio je zauzeti i dvije zasebne knjige priča (Slomljena kljova, Geneš – glavom i surlom). U pričama o Rahuu, pojavljuje se na početku i na kraju, dajući sebi svojstveni lakrdijaški okvir nečemu što bi naizgled trebalo biti vrlo ozbiljno.
Ganeš se pojavljuje kao antiteza tragičnom, grubom, razočaranom i divljem Rahu-u. Iako, treba se reći da je jednako tako nepredvidljiv kao i bestjelesni demon.
Kao što vjerojatno znate, Ganeš ne nosi svoju glavu. Izgubio ju je neposredno nakon rođenja, ali je preživio svoje vlastitito obezglavljenje. Uglavnom nosi slonovsku glavu, ali ju isto tako – kao što ćete saznati u otvaranju knjige – može i skinuti te djelovati bez nje.
Naspram njemu Rahu je samo glava, bez tijela.
Simbolika gubitka glave, drastična kakva jest, predstavlja prosvjetljenje, odnosno nestanak indentiteta koji uzaludno pokušava kontrolirati život.
Dozvolite mi malo čitanja iz završnog dijela knjige, iz poglavlja pod naslovom "Problem glave".
"Zdrav razum, a i doslovna praktičnost, govori nam da je život bez glave nemoguć. Samo Ganešovo postojanje, koliko god mitsko bilo, pa i čitava ritualna priča o Rahuu simbolički ukazuje na neke druge vidove unutar polja mogućnosti. Ganeš kao "bezglavo stvorenje" nema nikakav problem sa svojim postojanjem. On može nositi bilo čiju, bilo kakvu glavu. Ne zamara se pitanjem tko misli njome, tko je u njoj, jer je iz prosvjetljenja to pitanje iluzorno. Misli koje potiču na aktivnost ne pripadaju nikome određenom. Ili, ako hoćete, pripadaju Životu. Tko će ih pomisliti, osvijestiti i provesti, najmanje je važno.
Kao što je riječ bestjelesno u priči poprimila malo drukčije značenje i označila "glavu bez tijela", tako se sada za Ganešovo stanje života može reći da je bezglavo. Naravno, u našim svakodnevnim okvirima to je negativna tvrdnja, posprdna izjava kojom se omalovažava nečije ponašanje.
Kakva pogreška!
Jer, priče koje ste pročitali govore o ponašanju pod utjecajem samo glave; o potpuno "ne-bezglavom" ili "samo-glavom" ponašanju! I prije ste zapravo znali, a sada ste osvijestili kako to izgleda i kuda vodi. Rahu utjelovljuje ponašanje i život zasnovan na glavi koja očajnički želi svoje; koja, barem naizgled, razdvaja, odvaja i skriva cjelinu iza nevažnih dijelova.
Ganešova simbolika, a što se toga tiče i jyotish simbolika Rahuovoga tijela bez glave koje se naziva Ketu, ukazuje na stanje "bezglavosti", kao ne-odvojeno, cjelovito stanje. Bez glave ne postoji onaj dio, koliko god iluzoran bio, koji cjelinu cijepa na dijelove. Posljedica toga je da cjelina nije skrivena. Život teče. Bezglavo i neometano teče.
Rahu, kao stvorenje koje se sastoji samo od glave, čista je suprotnost takvom toku. On prisvaja, on neobuzdano želi, on čezne za nečim svojim i čini mu se da svi drugi to imaju, a samo on ne. U pričama to i jest tako. Njegovo postojanje je bestjelesno. Na taj način se ono što svi mi radimo "uz pomoć" glave, rasteže do krajnjih granica i postaje bolno vidljivo.
Ako biste samo na trenutak zamislili kako bi to bilo da ste samo glava, a da nemate tijelo preko kojeg dolazi većina vašeg iskustva, možda biste lakše shvatili kako se osjeća Rahu. Ne možete dodirnuti stvari; jesti; osjećati; isprazniti crijeva... i još milijun drugih sitnica koje sada prihvaćate zdravo za gotovo zato jer imate tijelo.
Glavi je potrebno tijelo jer inače gubi svoju "uzemljenost" i, u konačnici, smislenost. S druge strane, koliko god se to suprotstavljalo našoj naučenoj potrebi za glavom, barem prema simbolici ritualnih priča, tijelu ona nije potrebna. Ono je vođeno silom života; teče, djeluje, ne razmišlja niti ne prisvaja. Cjelina je sačuvana u svakom svom djeliću.
"Dolje glava!" s pravom bi povikao svatko tko doista razumije "prosvijetljenu" simboliku bezglavosti.
Što činiti?
Ima mnogo toga što bi se moglo govoriti o Rahu-u, o svakoj od njegovih priča pojedinačno, s mnogim sočnim detaljima rahuovske naravi. Međutim, knjigu je najbolje pročitati – i to ne jednom, već više puta.
Prije nego se prepustimo pitanjima i, nadam se, odgovorima, da budem ipak malo praktičan. Što učiniti glede Rahua?
Netko me nedavno pitao: "Kako se boriti protiv njega?"
Samo pitanje je pogrešno. Sama naznaka borbe i već ste pobijeđeni. Ispravnije pitanje bi glasilo: "Kako podnijeti tu situaciju?". Ili možda: "Kako se sprijateljiti s Rahuom?"
Postoje tri razine "djelovanja" koje vam preporučujem. Zapravo, ispravak: prve dvije vam preporučujem. Za treću to ne bih mogao reći, ali ću je spomenuti. Prva je za djecu – pomoću tih postupaka djeca odrastaju. Druga je za odrasle: pomoću njih oni postaju mudri. A treća je za one koji su sve to prošli, nemaju drugog izbora nego iskoračiti izvan bilo kakvih obrazaca i pred njima je jedino slobodni pad prosvjetljenja.
1. Djeci (dobro, da ne bi bilo zabune, ne mislim time na biološku djecu) preporučam: upotrijebite znanje o
jyotishu i saznajte gdje je Rahu u vama; kako djeluje i kako će djelovati u budućnosti. U skladu s tim znanjem, upotrijebiti preventivne mjere koje preporučuje jyotish, u smislu pomoći životinjama, beskućnicima, odbačenima, itd. Također, upotrebljavajte
labirint preobrazbe – on usklađuje vaš tok energije s rahuovskim energijama. Uz to možete i primjenjivati Rasa tehnike i druge postupke koji će s karmičke strane vaš život učiniti lakšim.
2. "Odraslima" preporučujem meditaciju. Naučite ispravno meditirati. Ne mislim time na takozvane "meditacije" koje radite "glavom" i "namjerom" jer nešto od njih želite (to je još uvijek na razini duhovnog dječjeg vrtića). Prije svega preporučam
Integralnu meditaciju, koja će vas odvesti onkraj arhetipova i omogućiti da "operete" karmičke obrasce na najbolji mogući način – u svježini čiste svijesti, u stanju joge. Bez ispravne meditacije, gotovo je nemoguće podnijeti Rahua. A budući da ga morate podnijeti, bolje vam je da meditirate. Osim što ćete se tako sprijateljiti s Rahuom u sebi, meditacija će vam donijeti mnoge druge dobrobiti koje su vam potrebne za život odraslog i mudrog čovjeka.
2. I na kraju, posljednja skupina. Ona je malobrojna u odnosu na prve dvije (mogao bih te dvije podijeliti na više njih, a zainteresiranima preporučujem članak
Jaje Maye i izlaz velik poput svemira), ali ipak postoji. Možda čak i raste u posljednje vrijeme, što je rezultat općeprisutnog raspada iluzije. Ako ste se umorili i od mudrosti – koja uglavnom dolazi iz glave, jer Rahua ne možete izbjeći – i ne znaima vas ništa drugo nego dekonstrukcija te iluzije, onda je to ono što slijedi. Ne moram to predlagati ili preporučivati – za one koji su spremni, drugog izbora niti nema. Sve ostalo je premalo, preusko, pre... ljudsko. Radi se o poslu na kraju svih puteva. Međutim, o tome ovdje neću govoriti nadugačko. Morat ćete se sami pobrinuti da dođete do informacija. Ne sumnjam da ćete ih naći.
***
Rahu – bestjelesni demon nije obična knjiga. Možda će vas užasnuti ili iznenaditi; možda u njoj nećete pronaći ništa više od priča... Ne znam, ali, vjerujem da ćete osjetiti ono nešto što me natjeralo da ju ispišem. Nisam namjeravao niti planirao. Dogodilo se iznenada, rahuovski neočekivano. Bio je to dio mojeg života kojeg bi najradije izbjegao, samo da sam mogao. Ali, nisam.
Umjesto da pobjegnem, napisao sam ovu knjigu, tako da - možda - oni koji ju budu čitali ni ne moraju bježati.
