Divljaci

Prije nekog vremena imao sam prigode pogledati film "Divljaci" (Savages), Olivera Stonea, s impresivnom glumačkom ekipom.

Tehnički je savršeno odrađen, prepun eksplicitnih scena nasilja, obračuna između raznih dijelova krim miljea, narko kartela i svih drugih elemenata koji mu jamče gledanost (iako to ne preporučujem osjetljivim dušicama, ako takvih danas ima). Uzgred, naslov filma nije zbog divljački nasilnih scena, iako bi mogao biti, već zbog činjenice da troje glavnih junaka na kraju završe na nekom skrivenom rajskom otoku u Indoneziji, živjeći gotovo izvan civilizacijskog dosega; životom koji bi se u određenom smislu mogao nazvati primitivno izvornim ili "divljačkim", kako to objašnjava Ophelia odnosno O., unutar čije naracije je smješten film.

Kao i u svakom filmu, i u ovom mora biti seksa i ljubavnih zavrzlama. Zapravo, upravo taj dio je razlog što o njemu pišem! Naime, cijela radnja filma se zasniva na činjenici da je Ophelia djevojka dvojice muškaraca, Chona i Bena. Njihov odnos je otvoreno višeljuban, žive zajedno, vode ljubav ponekad odvojeno (recimo na početku filma kad se Ben vraća s dugog puta, Chon uviđavno odlazi na plivanje, da ostavi prostora Benu i O. - to je nešto što može razumjeti samo onaj tko ima iskustva u višeljubnim odnosima), a ponekad i i zajedno (prije Ophelijine otmice, dok planiraju zajednički budući život na otoku). Chon i Ben nisu biseksualci niti nemaju međusobnu homoseksualnu vezu.

Oko svega toga nema previše objašnjavanja niti drame, situacija je predstavljena takva kakva jest i upravo se na njoj zasniva radnja filma. Naime, budući da Ben i Chon vode uspješan posao s "travom", jedan narko kartel otima Opheliu s namjerom da ih ucjenjuje. Njih dvojica, bez mnogo razmišljanja, kreću u akciju spašavanja, odnosno čine sve ne bi li izvukli O. iz opasnosti i pri tom su spremni žrtvovati sve što imaju, pa i svoje živote.

Otprilike kao što bi princ iz bajke žrtvovao svoj život za spas svoje princeze. Samo što su sad u pitanju dva princa. Koja se ne natječu jedan s drugim, savršeno se slažu, najbolji su prijatelji i bore se za zajedničku sreću koju su ranije imali u trojnom odnosu.

Da se razumijemo, ne smatram film nekim remek djelom (iako je zanimljiv za gledanje i nesumljivo glumački i tehnički jako dobar) – slobodno ga možete prekrižiti sa svoje liste "obavezno pogledati". Ne smatram ga ni posebno važnim za ideju višeljublja. O tome recimo mnogo bolje govori jedan bolji film od ovoga, jednako tako slavnog režisera Woody Allena, "Vicky Christina Barcelona" o kojem sam također pisao prije nekog vremena..

Međutim, znakovitim smaram da se jedna takva situacija, do nedavno potpuno marginalizirana i nemoguća, sada upotrebljava kao podloga za radnju filma koji ima potencijal masovne gledanosti! Možda će neki na to gledati kao na još jedan hir, još jednu anomaliju kriminalnog okruženja. Međutim, ako u filmu ima "loših momaka" oni su i na jednoj i na drugoj strani. Jedini stvarno pozitivan lik u cijeloj priči – lik koji nema krvi na rukama je Ophelia. A ona je višeljubna.

Sve u svemu, bez obzira na kontekst filma, upravo taj nedostatak ideoligiziranja oko višeljubne situacije je ono što daje nadu da se stvari ipak kreću u smjeru ravnoteže i nediskriminiranja raznih oblika izražavanja ljubavi. Ako ste jednoljubni, romantično zaljubljeni i u potrazi za jedinim pravim, bilo je i bit će filmova i knjiga u kojima se govori upravo o tome. Ako ste višeljubni i razmišljate i osjećate drugačije, možda će se sada naći i pokoji film u kojem je vaša situacija ocrtana kao uobičajena i normalna.

U samom filmu postoji samo jedna scena u kojoj Opheliji njena tamničarka, šefica narko kartela, pokušava objasniti da nešto nije u redu s njenom ljubavlju. Kaže joj nešto ovako: "Tvoji dečki više vole jedan drugog nego tebe. Jer da nije tako, ne bi te djelili."

Moram priznati da tijekom raznih rasprava o višeljublju takav argument još nisam čuo! Međutim, koliko god izgledao svjež, on je u tom konkretnom slučaju besmislen – opovrgava ga sama radnja filma. Da dečki više vole jedan drugog, i da im O. nije važna, mogli bi lijepo pokupiti svoju lovu i otići sami u Indoneziju i tamo naći neku drugu djevojku. Umijesto toga oni pokreću pravi rat protiv onih s kojima nitko ne želi ratovati, ne bi li ju spasili! Valjda im je onda stalo do nje. Više nego do vlastitog života. Obojici. Istovremeno.

Uh, nezamislivo, zar ne?

Nije, ako imate imalo iskustva.

Film sam inače gledao s dvije svoje partnerice s kojima sam u višeljubnom odnosu. Nakon filma imali smo kratku vrckavu raspravu o toj rečenici. Morao sam biti siguran da narko-šefica nije u pravu, i da cure ne vole jedna drugu više nego mene! Ali, ne brinite, vrlo brzo smo to riješili – u salvama smijeha!

Problem je u tome što jednoljubni razmišljaju sa svoje razine i uvijek unose neko vaganje u odnos, neku procjenu. Na kraju filma O. izgovara dvije rečenice koje bi mogle promaći neiskusnima. Kaže, otprilike koliko se sjećam, ovako: "Nikad ne voliš dvije osobe na isti način. Uspros tome što ljudi misle, to ne funkcionira tako."

Po tome, i nekim drugim rečenicama i situacijama iz filma, vjerujem da je scenarij pisala osoba s iskustvom kojeg je, na mala vrata, gotovo neprimjetno, utkala u film. Jer, svatko tko je iskusio makar malo pravog višeljublja u praksi, zna da bi na "ulazu" u svaki takav odnos morao stajati jasno istaknuti natpis: "Uspoređivanje nepoželjno. U suprotnom, postoji velika vjerojatnost od urušavanja."

Napomena: istovjetni post objavljen je na zajedničkom blogu u kojem sudjelujem, a koji govori o novim odnosima.

Avatar

Da li vidite?

Jučer sam uživao u “Avataru” i nakon suza (nije da ne zaplačem ponekad kad gledam ili čitam nešto dobro, ali ovaj put sam stvarno pustio srcu da radi svoje), zaključio da sam upravo odgledao meni jedan od najdražih ikad snimljenih filmova! Na stranu to hoće li se netko složiti sa mnom ili ne, pitanje koje je galopiralo mojim umom tijekom filma, a jednako tako galopira i sada, je ono s kojim sam otpočeo: da li vidite?

Istina – pod utjecajem sam ljubavi Neytiri (prekrasne pripadnice naroda Na’vi s planeta Pandore) i Jakea Sullya (paraplegičara, bivšeg vojnika, člana znastvenog tima koji u obliku stvarnog, genetički stvorenog tjelesnog “avatara” ulazi u svijet i život Na’via). Njihov “volim te” se pretvorio u daleko istinitiji i neizmjerno dublji “vidim te”. Vjerojatno sam se zato, u trenucima kad sam se osvjestio od neizbježnog uvlačenja u radnju filma, pitao da li doista vidim? I da li ljudi oko mene vide?

O, da, vidjeli su film u čijem stvaranju je upotrebljena najnovija tehnologija, zapanjujući kompjuterski, digitalni i drugi filmski efekti koji su cijeli izmišljeni svijet Pandore učinili stvarnim poput našeg vlastitog. Režiser James Camerun (Titanic, Allien) ponovo je potrošio brdo novca. No, ovaj put, barem što se mene tiče, taj je trošak savršeno opravdan.

I opet, ne zato jer će milijuni ljudi širom svijeta uživati u savršenstvu suvremene tehnologije, u prikazu prelijepog šumskog svijeta i u konačnoj epskoj borbi za sudbinu Pandore. To je sve doista vrijedno gledanja, i uopće ne sumnjam da će posjećenost kino dvorana biti ogromna. Mnogi će gledati film samo zbog toga, iako možda uopće ne mare za žanr znanstvene fantastike kojemu ovaj film pripada, a još manje mare za poruku koju on tako očigledno nosi.

I zato se, ponovo i ponovo, vraćam svojem pitanju: da li vidite?



To je samo film, reći će neki – ne traži u njemu više od onog što jest. Možda je i tako, ali ipak, kad će već tolike oči gledati, bilo bi dobro da barem neke od njih i vide. Film je snažan medij – mogao bi, barem malo, pomaknuti ravnotežu kolektivnog shavaćanja situacije u kojoj se nalazi ljudska vrsta.

I kad već tako razmišljam, reći ću vam što sam ja jučer VIDIO i zbog čega sam bio zgrožen, dirnut, ushićen, ojađen i uzdignut, sve u isto vrijeme.

Dakle, vidio sam crnu sliku današnje civilizacije zasnovane na pohlepi, vlasništvu i nemilosrdnoj eksploataciji. U toj izmaštanoj budućnosti ta je civilizacija preživjela dovoljno da svoje zlo prenese i na druge svjetove. Toliko slijepi niste pa da ne vidite kako pohlepni mladi predstavnik “kompanije”, Parker Selfridge, nije znanstveno fantastični lik, već vaš susjed, poslovni manager. I ne treba mnogo pameti da shvatite da on zauzima i veliki dio vaše svakodnevne poslovne strategije u kojoj profit dolazi ispred svega.

Pukovnik Quaritch, koji na kraju preuzima glavnu ulogu u uništavanju Drveta-doma (The Hometree) naroda Na’vi  i pokušaju njihovog potpunog istrebljenja, nije ništa drugo nego slika i prilika naše vlastite povijesti. Zar zaista možete biti toliko slijepi i gluhi pa ne znati da smo mi, naša vlastita kultura i takozvana civilizacija, to isto napravili stotinama puta na našem vlastitom planetu? Istrijebili smo sve one (indijance, aboriđine, tradiconalne narode…) koji su bili drugačiji od nas (“ostavitelje” rekao bi Daniel Quinn; neokulturalce, dodao bih ja), uzimajući od njih sve što nam je odgovaralo. Ironično, a tako istinito, onima koji su imali sve, koji su imali ŽIVOT, mi smo ponudili našu vlastitu smradnu tvorevinu koju zovemo civilizacija. U filmu, Quaritch i Selfridge pokušavaju Na’viima ponuditi traperice, pivo i izgradnju cesta! Ajme. Znanstvenica Grace je nešto bolja – nudi im obrazovanje (naše, naravno) koje, u konačnici, ne seže ni do gležnja mudrosti koju posjeduju Na’vii.

(Uvjeren sam da se netko poigrao imenima likova. Self+fridge je “smrznuto ja”, hladan čovjek. Qua+ritch je “kvazi potpun”, naizgled pun, to jest nepotpun. Što se tiče tog pukovnika, nama je još i lakše da ga shvatimo – malo ga preimenujemo i on postaje “kvaran”: pukovnik Kvarić. I tako, ta dvojica, Hladan i Kvaran, u filmu više ne drmaju samo Zemljom, nego su se usmjerili na Pandoru. Znanstvenica Grace – Milost, na kraju ipak doživljava puno značenje svog imena i u milosti umire prelazeći u Eywu, kolektivnu svijest Pandore.)

Ako dakle, ne vidite da film govori o nama, o tome što jesmo i što smo učinili, o činjenici da smo potomci i suradnici Hladnog i Nepotpunog, onda ne vidite ništa. Gledali ste, ali niste vidjeli.

Na’vii, s druge strane, kao i cijeli svijet Pandore, nisu samo simbolika naše izgubljene prošlosti i raznolikosti koju smo uništili svojom brojnošću i osvajačkim svjetonazorom. Oni su i projekcija naše moguće budućnosti! Ne znam kolike su mogućnosti da ju ostvarimo, ali tako dugo dok ima onih koji ju vide, makar i u snovima ili filmovima, postoji nada…

Ali, zato ju morate vidjeti – ne samo film, već i ideju, viziju,,, kao i put koji vodi do nje. I zato ponovo pitam: da li vidite?

A evo što sam ja jučer još vidio.

Iako su scene borbe tehnološki opremljenih ljudi protiv stvorenja Pandore vjerojatno ono što prosječnom gledatelju najviše privlači pozornost, ja sam neizmjerno uživao u prizorima života Na’via. Vidio sam međupovezanost o kojoj sanjam i za koju znam da je moguća i ovdje, u našem svijetu. Na’vi imaju sve iako žive u svijetu koji ih ne mazi i koji je pun opasnosti. Svakodnevno oni uživaju u radostima tijela, snažni su i pokretni, sasvim stopljeni sa svojom Majkom, planetom Pandorom. Ideja o prirodnom neuronskom sučelju pomoću kojeg se svako stvorenje na Pandori, bilo biljka ili životinja, mogu povezati jedno s drugim, pa čak i sa kolektivnom svijesti planete, je doista nadahnjujuća. Upravo zbog nje mislim da se tu negdje krije poruka o mogućoj budućnosti, odnosno o mogućoj evolucijskoj stazi kojom bi čovječanstvo moglo kročiti. Povezanost njihove svjesnosti i svjesnosti svih stvorenja Pandore uzdignuta je u “božansku” svijest Eywe (naravno, ženskog, zaštitničkog značaja).

Na’vi nemaju politiku niti represivnu ili obvezujuću društvenu strukturu, iako imaju poglavara i “šamanku” koja tumači Eywine znakove. Njihova vjera nije institucionalizirana, pa čak nije ni vjera u našem smislu riječi. Ne moraš vjerovati, kad ti iskustvo pokazuje što jest, a što nije.

Na’vi nisu pokazaivali ni jedan oblik specizma. Nisu uzgajali životinje, iako su živjeli u simbiozi s nekima od njih (primjerice, lete s, gušterima nalik, Ikranima – a uz prizore tog letenja na filmu sam doista “odletio”!). Nisu oklijevali ubiti, niti prihvatiti smrt, ali su nadasve poštovali život s kojim su djelili sve. Nisu čak ni uzgajali biljke, budući da im je planet ionako sve pružao na dlanu. Naravno, da bi očuvali prirodnu ravnotežu, sponatno su svoju populaciju držali na razini od najviše 50 tisuća na cijelom planetu (uzgred, Pandora je zapravo mjesec koji kruži oko mnogo većeg planeta, plinovitog diva poput našeg Jupitera).

Mogao bih još mnogo toga reći o povezanosti naše vlaste uništene prošlosti i snova o mogućoj budućnosti. Ali, sve sam to već rekao pišući o neokulturi, posebice ono posljednje o neolkulturalnom umrežavanju! Mogao bih također pisati o izborima koji su pred nama, pred svakim od nas, sada i ovdje, kad pristajemo dragovoljno ili prisiljeni, na ropstvo civilizaciji koja je evidentno zla i štetna za sve prirodno i zdravo. “Ubili su svoju vlastitu Majku…” govori Jakesully (tako su ga Na’vi prozvali, spajajući ime i prezime u jednu riječ) obraćajući se Eywi prije odlučujuće bitke za život Pandore.

Ali, radije ću komentirati pitanje koje Jakesullyu upućeje pukovnik Quaritch, na kraju, tijekom njihovog završnog sukoba. “Kako se osjeća netko tko je izdao svoju vlastitu vrstu?”, pita on. Izravnog odgovora u filmu nema, ali čovjek Jake Sully na kraju u potpunosti prebacuje svoju svijest u avatara i postaje pravi Na’vi. I osjeća se sjajno!

Da se mene pita, rekao bih da Jake Sully nije izdao svoju vrstu, već se okrenuo protiv civilizacije koju je ta vrsta stvorila. Poistovjećivanje vrste, čovječanstva, sa civilizacijom u kojoj sada živimo, najveća je obmana u povjesti. A sljedeća obmana je zamisao da je čovjek jedina vrsta u kojoj obitava “čovječnost”, kao pojam dobra i ispravnosti. Avatar je jasan u svojoj poruci: Na’vi su mnogo više ljudi nego svi Selfridgeovi i Quaritchevi zajedno!

Taj dio spoznaje je možda pomalo depresivan, ali istini se mora pogledati u oči: ako ljudi ne promijene civilizaciju koju su stvorili, i to što prije, “čovječnost” – ako tim imenom možemo nazvati ono što je uravnoteženo, susosjećajno, prirodno i dobro – će otići negdje drugdje. Život je vječan, čovječanstvo nije.

Možda je vrijeme da shvatimo kako je istinita ona rečenica: “Čovjekom se ne rađaš, čovjekom postaješ.” Pripadnici naše civilizacije, svi mi, to tek trebamo učiniti.

Da li vidite?

Možete slobodno otići u kino i pogledati Avatara kao tehnološko čudo našeg vremena, kao zabavu i razbibrigu, kao igru i bajku za djecu i odrasle. Ako ste to već učinili i niste vidjeli sve ovo o čemu sam pisao (oči ne vide ono što um ne zna), hadje, otiđite ponovo – možda će sad biti drugačije.

A vi koji ga niste gledali, a ovo ste pročitali, odvojite koji sat za Avatara. Ponekad se pojave neke stvari, u obliku knjiga, događaja ili filma, koje vrijede vašeg vremena.

Bit ću sretan ako, poput mene, na kraju filma kažete “Vidim te!”… i počnete odmah razmišljati što ćete učiniti, sad kad ste konačno progledali…