Tehnički je savršeno odrađen, prepun eksplicitnih scena nasilja, obračuna između raznih dijelova krim miljea, narko kartela i svih drugih elemenata koji mu jamče gledanost (iako to ne preporučujem osjetljivim dušicama, ako takvih danas ima). Uzgred, naslov filma nije zbog divljački nasilnih scena, iako bi mogao biti, već zbog činjenice da troje glavnih junaka na kraju završe na nekom skrivenom rajskom otoku u Indoneziji, živjeći gotovo izvan civilizacijskog dosega; životom koji bi se u određenom smislu mogao nazvati primitivno izvornim ili "divljačkim", kako to objašnjava Ophelia odnosno O., unutar čije naracije je smješten film.
Kao i u svakom filmu, i u ovom mora biti seksa i ljubavnih zavrzlama. Zapravo, upravo taj dio je razlog što o njemu pišem! Naime, cijela radnja filma se zasniva na činjenici da je Ophelia djevojka dvojice muškaraca, Chona i Bena. Njihov odnos je otvoreno višeljuban, žive zajedno, vode ljubav ponekad odvojeno (recimo na početku filma kad se Ben vraća s dugog puta, Chon uviđavno odlazi na plivanje, da ostavi prostora Benu i O. - to je nešto što može razumjeti samo onaj tko ima iskustva u višeljubnim odnosima), a ponekad i i zajedno (prije Ophelijine otmice, dok planiraju zajednički budući život na otoku). Chon i Ben nisu biseksualci niti nemaju međusobnu homoseksualnu vezu.
Oko svega toga nema previše objašnjavanja niti drame, situacija je predstavljena takva kakva jest i upravo se na njoj zasniva radnja filma. Naime, budući da Ben i Chon vode uspješan posao s "travom", jedan narko kartel otima Opheliu s namjerom da ih ucjenjuje. Njih dvojica, bez mnogo razmišljanja, kreću u akciju spašavanja, odnosno čine sve ne bi li izvukli O. iz opasnosti i pri tom su spremni žrtvovati sve što imaju, pa i svoje živote.
Otprilike kao što bi princ iz bajke žrtvovao svoj život za spas svoje princeze. Samo što su sad u pitanju dva princa. Koja se ne natječu jedan s drugim, savršeno se slažu, najbolji su prijatelji i bore se za zajedničku sreću koju su ranije imali u trojnom odnosu.
Da se razumijemo, ne smatram film nekim remek djelom (iako je zanimljiv za gledanje i nesumljivo glumački i tehnički jako dobar) – slobodno ga možete prekrižiti sa svoje liste "obavezno pogledati". Ne smatram ga ni posebno važnim za ideju višeljublja. O tome recimo mnogo bolje govori jedan bolji film od ovoga, jednako tako slavnog režisera Woody Allena, "Vicky Christina Barcelona" o kojem sam također pisao prije nekog vremena..
Međutim, znakovitim smaram da se jedna takva situacija, do nedavno potpuno marginalizirana i nemoguća, sada upotrebljava kao podloga za radnju filma koji ima potencijal masovne gledanosti! Možda će neki na to gledati kao na još jedan hir, još jednu anomaliju kriminalnog okruženja. Međutim, ako u filmu ima "loših momaka" oni su i na jednoj i na drugoj strani. Jedini stvarno pozitivan lik u cijeloj priči – lik koji nema krvi na rukama je Ophelia. A ona je višeljubna.
Sve u svemu, bez obzira na kontekst filma, upravo taj nedostatak ideoligiziranja oko višeljubne situacije je ono što daje nadu da se stvari ipak kreću u smjeru ravnoteže i nediskriminiranja raznih oblika izražavanja ljubavi. Ako ste jednoljubni, romantično zaljubljeni i u potrazi za jedinim pravim, bilo je i bit će filmova i knjiga u kojima se govori upravo o tome. Ako ste višeljubni i razmišljate i osjećate drugačije, možda će se sada naći i pokoji film u kojem je vaša situacija ocrtana kao uobičajena i normalna.
U samom filmu postoji samo jedna scena u kojoj Opheliji njena tamničarka, šefica narko kartela, pokušava objasniti da nešto nije u redu s njenom ljubavlju. Kaže joj nešto ovako: "Tvoji dečki više vole jedan drugog nego tebe. Jer da nije tako, ne bi te djelili."
Moram priznati da tijekom raznih rasprava o višeljublju takav argument još nisam čuo! Međutim, koliko god izgledao svjež, on je u tom konkretnom slučaju besmislen – opovrgava ga sama radnja filma. Da dečki više vole jedan drugog, i da im O. nije važna, mogli bi lijepo pokupiti svoju lovu i otići sami u Indoneziju i tamo naći neku drugu djevojku. Umijesto toga oni pokreću pravi rat protiv onih s kojima nitko ne želi ratovati, ne bi li ju spasili! Valjda im je onda stalo do nje. Više nego do vlastitog života. Obojici. Istovremeno.
Uh, nezamislivo, zar ne?
Nije, ako imate imalo iskustva.
Film sam inače gledao s dvije svoje partnerice s kojima sam u višeljubnom odnosu. Nakon filma imali smo kratku vrckavu raspravu o toj rečenici. Morao sam biti siguran da narko-šefica nije u pravu, i da cure ne vole jedna drugu više nego mene! Ali, ne brinite, vrlo brzo smo to riješili – u salvama smijeha!
Problem je u tome što jednoljubni razmišljaju sa svoje razine i uvijek unose neko vaganje u odnos, neku procjenu. Na kraju filma O. izgovara dvije rečenice koje bi mogle promaći neiskusnima. Kaže, otprilike koliko se sjećam, ovako: "Nikad ne voliš dvije osobe na isti način. Uspros tome što ljudi misle, to ne funkcionira tako."
Po tome, i nekim drugim rečenicama i situacijama iz filma, vjerujem da je scenarij pisala osoba s iskustvom kojeg je, na mala vrata, gotovo neprimjetno, utkala u film. Jer, svatko tko je iskusio makar malo pravog višeljublja u praksi, zna da bi na "ulazu" u svaki takav odnos morao stajati jasno istaknuti natpis: "Uspoređivanje nepoželjno. U suprotnom, postoji velika vjerojatnost od urušavanja."
Napomena: istovjetni post objavljen je na zajedničkom blogu u kojem sudjelujem, a koji govori o novim odnosima.
Dvije riječi: tvoja idealizacija!
OdgovoriIzbrišiZa početak, film je prosječan i u tome se slažemo. Glumačka postava ne spašava film kako ni brod koji tone ne spase ni najbolji mornari.
Efekte imaju danas svi filmovi. Da li im to ide u prilog ili ne, u to neću ovdje ulaziti.
Što se tiče priče same pa i priče o ljubavi...
Ovo je primjer kad i ti zapadaš u ono: "Skreći vodu na svoj mlin" - ili kako to već ide.
Ima tu nečega, ali ništa nije objašnjeno! Prosječan gledatelj (za kojeg su danas filmovi uglavnom rađeni) treba vidjeti samo naslov i povezati to s nasiljem u ovom filmu. Slijedeće je analiziranje likova. Dođemo uskoro do njihovog ljubavnog života. A kakva je to njihova ljubav? Višeljubna? E pa eto! Da su imali "normalnu" ljubav u kojoj je jedan na jedan (kako i vođa narko-kartela sama kaže da tu nešto ne valja), ništa od toga se ne bi dogodilo. Ili bi?
Dakle, mene čudi kako ti se taj film može sviđati na samom početku uz takve implikacije. Ja običavam gledati filmove, recimo od Tarantina, u kojima ima izopačenosti, ali ovoliku porciju ljudskog zla nisam već dugo vidio u filmu. Imaš nasilje, silovanje, laži...
Sviđa mi se samo zato jer to tako manje više i jest u stvarnosti. Silovatelj i "enforcer" osnuje svoj kartel i dalje mu ide "dobro" u životu. Koja je moralna poanta ovog filma? I nemoj mi odgovarati s protupitanjem: što je to moral? Ako i protupitaš, ja ću reći: silovanje i dobivanje nečega što želiš nasiljem je u redu?
Vidim da se i jednoljubna i višeljubna ljubav očito "pali" na prinčeve koji će sve dati za svoju ljubav. U tom trenutku nema vremena za razmišljanje i morat ćemo sve žrtvovati. Nema tu duhovnosti, nema tu razmišljanja o životima ljudi koje ćeš trebati ukinuti pri ostvarenju svojih ciljeva. Trebamo spasiti našu O i ni jedna cijena nije prevelika. Ako je to ljubav (višeljubna ili jednoljubna) - NE HVALA!
Zanimljivo je to. Govori se svašta na ovom blogu, ali onda se dopušta da kod ljubavi pređemo sve granice. Postoji karma, postoji dobro, postoji zlo (sad ćeš reći da su to iluzije), ali onda dođe ljubav (i to višeljubna) i ti postaneš poput djevojčice koja je jedva dočekala novi nastavak Sumraka.
O: "I am not so sure there can ever be three people equally in love. It just doesn't work that way."
- ispravka i podsjetnik onoga što se kaže u filmu.
Čini se da i sama O sumnja u sve to. Možda zbog boli i tereta kojeg joj je njezina ljubav donijela? Razgovarali smo (nagađali), prije nego što smo uopće odgledali film, o tome da li su oni troje zreli u svojoj ljubavi. Moj odgovor, nakon odgledanog filma, je: nisu. Nisu ni kao osobe zreli, a kamoli u svojoj ljubavi.
Zaključak: paradiranje iz nečega što se naziva višeljubnost. Nikako to ne koristi tome da bi ljudi konačno shvatili da nas je većina višeljubna.
@Unusual Suspect: Mislim da sam jasno istakao svoju preporuku da film ne mora biti na listi "obavezno gledati".
OdgovoriIzbrišiNe slažem se sa zaključkom da O. sumnja u njihovu zajedničku ljubav. Upravo u tome je stvar - višeljublje u filmu nije pod upitnikom - i to smatram vrijednim u filmu. Život jednostavno ide dalje, bez obzira kakav oblik iskazivanja ljubavi mi imali.
Ostalo, da li je moralno ubijati zbog ljubavi, da li je moralno prodavati drogu itd., ostavljam po strani. Ista pitanja vrijede i za jednoljubne, tako da mi u okviru ovog posta to nije bitno. Primjerice, da li bi netko za spas svoje ljubavi žrtvovao živote drugih ljudi jendnako vrijdi i za višeljubne i za jednoljubne. I ponovo, upravo to je ponata ovog posta (a i onog što vidim vrijedno u filmu) - to su ista pitanja. Vrijede jednako za sve.
Ono što posebno ističem kod svih rasprava o višeljublju da ono nije i ne može biti vezano za neku posebnu duhovnost ili zrelost. To je jednostavno (vejerojatno većinska) ljudska značajka. Kako ćemo se nositi s tim i što ćemo ili nećemo raditi u ime ljubavi, nema veze s jendoljubljem ili višeljubljem.
Zaključak: u filmu je prikazana višeljubnost. Okolnosti u kojima je prikazana (kriminal i nasilje) ne idu u prilog višeljubnosti, zbog moguće opasnosti da ljudi poistovjete jedno i drugo. Međutim, s druge strane, napravljeno je toliko nasilnih filmova s temom jednoljublja, ljubomore, zločina iz srasti itd. pa to nije naškodilo jednoljubnosti. Tako da mislim da ni ovaj kontekst neće naškoditi višeljubnosti. A pozitvna stvar i dalje ostaje: činjenica da višeljblje postaje tema mainstream filmova i da izaziva kontroverzu i razmišljanje o toj temi.
To je prilika da se nešto o tome kaže, zar ne? To je prilika da još netko o tome razmisli, zar ne?
I, eto ga, cilj postignut! :-)
Adrian je vrlo poetično poantirao, no svakako treba dodati da niko ne treba dovoditi u pitanje tuđu seksualnost, a kamoli stil življenja, pri čemu nisam pristalica onoga patetizma da to treba ostati u ''četiri zida'': niti sam policajac, niti zakonodavac, da nekoga istražujem.
OdgovoriIzbrišiDruga strana je moje intimno mišljenje o nekim stvarima: nikad se ne bih krio kao homoseksualci u kućama i stanovima, kada bi sutra bilo većinsko homoseksualno ili poliamorično društvo: uvijek bih javno izražavao svoju heteroseksualnost i potrebu za samo jednim partnerom: mislim da tu treba malo više hrabrosti i samosvijesti i raspoloženja da primiš i neki fizički ili nefizički udarac, od toga da zarađuješ putem prodaje narkotičkih sredstava i budeš u nekoga ludo seksualno zaljubljen da bi sve bacio na kocku zbog njega: bez strasti ništa, naravno, ali nakon toga dolazi povjerenje, koje se produbljuje: šta rade oni u invalidskim kolicima koji se vole...
Pošto je tomu tako to pitanje ostavljam državi, kao prvoj stavci ovoga razmatranja.
Da je RH zrela demokracija Adrian bi platio kaznu zbog iznošenja ovoga stava.
Da je moja malenkost iznijela ovaj stav u internetskom prostoru Saudijske Arabije doživjela bi društvenu ekskomunikaciju kroz gubitak posla i zatvorsku kaznu.
Dakle, što se mene tiče, država je uvijek primarni faktor: u ljudskoj civilizaciji nikad nije postojao sustav jednakih vrijednosti: ili je postojao matrijarhat sa vlašću žene, ili patrijarhat sa vlašću muškarca: ako je postojalo nešto između to su bila društva gdje je zajednica disala kao jedno, bez prevelikoga polaganja na seksualnost, tj. gdje je duhovnost stavljana u prvi plan.
Ako su takva primarno duhovna društva postojala, bilo na plemenskom ili monaškom nivou, i tada su bila ili patrijarhalna ili matrijarhalna, i to prevashodno jednoljubna, a tamo gdje je postojalo višeženstvo, ti ljudi su bili plemenski ili zajednički potčinjeni duhovnim ocima, koji su zaista bili pravi duhovnjaci, i koji su rješavali moguće sporove u vezi sa starateljstvo nad djecom i ispunjavanjem radnih obaveza svakoga pripadnika zajednice prema cijeloj zajednici.
Ovo filmski ili adrianovski čini mi se prilično infantilno, a željelo bi se proglasiti modernim: eto imam dvije žene, nemam djecu, dobro mi je, ne polažem pravo ni Bogu ni narodu.
A kako si, majstore, do toga stigao: dive li se tebi partnerice kao duhovnom učitelju, ili kao Adrianu, kao prijatelju, kao poznaniku, kao čistaču gradske ulice koga su slučajno upoznale, to je pitanje već druge diskusije.
Ja bih rekao da u današnjem globalizmu ima mnogo onih koji koriste prečice i kradu energetski suptilne i nesuptilne energije svojih pripadnika, tj. bolje reći svojih podanika.
Druga stvar pored države su djeca, koja se sve češće bune: u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Kataru, i to ne lezi, Vraže, sve češće su to žene: ako nisu teenagerke, onda su starije adolescentkinje, koje su u nekim državama pokrenule Arapsko proljeće, do toga da u Saudijskoj Arabiji protestiraju protiv višeženstva.
Da ne bih ulazio u neke dublje diskusije: to će se sve dešavati dok se globalno ne uspostavi novi sustav: a kako danas svaki Pero i Tomo hoće svoj komad slave u svom kvartu i svoje podanike, neka nam je dragi Isus na pomoći (''Divide et Impera'') u prognozi kako će se to na kraju završiti, jednom lijepom globalnom kontrolom, jer koliko je najslabija karika jaka, a dalje znate sami...
@Anonimno: Hvala na opširnom komentaru. Mogu li samo kratko priupitati zašto bi bilo tko u zreloj demokraciji platio kaznu zbog iznošenja svog stava? ("Da je RH zrela demokracija Adrian bi platio kaznu zbog iznošenja ovoga stava.")
OdgovoriIzbrišiMožda i ne bi platio: to sam otvorio kao potencijalnu mogućnost.
OdgovoriIzbrišiU Švedskoj ili Holandiji možda ne bi platio, u nekoj američkoj saveznoj državi ne bi također platio, ali u nekoj drugoj američkoj saveznoj državi bi mogao proći jednako loše kao i u Saudijskoj Arabiji: recimo da kvariš budući naraštaj, ili se suprotstavljaš stavovima RKC-a, kao izuzetno utjecajne struje u SAD-u: dočim nešto ne mora biti ni antidržavni čin, ali je dovoljno da se neko raznih organizacija se ''nakači'' sa tužbom...
No kad smo već kod demokracije: moj dobar poznanik, koji već dugo živi u Švedskoj, koristeći sve tamošnje blagodeti, ne vjeruje u demokraciju i podržava Juliana Assangea.
Da li je Švedska samo demokracija ''po potrebi'' i u vezi određenih stvari, i postoji li demokracija uopće u svijetu pitanje je koje nije baš sasvim bjelodano?!
Usput kad smo već kod seksualnosti: sudija koji je trebao doputovati u London, ne bi li Assangea u vezi seksualnoga napastvovanja ispitao, nije iskoristio to svoje pravo... možda je u svojoj demokraciji znao da Assange neće doći u Švedsku.
Mislim da je utjecaj okoline izuzetno jak: toliko da može djelovati i na reprogramiranje gensko (naučno dokazano): stoga vjerujem da usvojeni heteroseksualci u djetinjstvu, mogu u bračnoj homoseksualnoj zajednici kasnije postati homoseksualci.
Isto mislim i o poliamoriji.
I ne samo u vezi djece nego i općega svjetonazora.
Svaki čovjek, osim ako ne živi na ostrvu vancivilizacijski, svojim životom djeluje na okolinu.
@Anonimno: Hm, svi ti primjeri nekako ne odražavaju izraz "zrela demokracija". Čak mi se čini suprotno. :-) Možda "zrele demokracije" nema nigdje. Možda je taj izraz oksimoron, paradoks, ali recimo da postoji kao ideal izražavanja svojih stavova. U tom slučaju za to ne smije biti kazni. U stvarnosti, legalnih problema zbog izražavanja svog stava vjerojatno neću imati, ali da plaćam za to na mnogo načina, to mogu potvrditi.
OdgovoriIzbrišiPostoji tu drugi par rukava: demokracija je u tranzicijskim društvima takva kakva je, jedino je možemo ''šminkati'' i dotjerivati, i to bi bilo to: velike države koje će preživjeti: SAD, Kina itd. neće pretjerano razmišljati o demokraciji, nego će se svi koji su unutra morati prilagoditi datim stvarima: zarad legalizacije marihuane u SAD-u bit će nametnuto mnogo drugih strogih individualnih propisa: tiho i nenametljivo.
OdgovoriIzbrišiTi Adriane, plaćaš svoj životni stil zbog toga što su mnogi pripadnici probisvjetsko-tranzicijskoga ''šljama'' licemjerni: imati legalno jednu ''kuharicu'' majku i tajno jednu mlađahnu nemajku sasvim im je prirodno.
Kao što je i prirodno da mi prije nekih godina jedna izuzetno atraktivna ženska osoba ispriča da su sve njene kolegice morale prespavati sa šefom kako bi zadržale posao i kasnije napredovale: ona je odbila i naravno izgubila posao zauvijek.
Ali je ogromno čudo ako neko poput Adriana ima dvije žene.
Meni smeta tu jedan drugi aspekt priče: Švicarska uslugu legalizacije Komaje nevjerovatno dobro oporezuje - novac ode u zaštitu: državnih granica, prirodnih ljepota i socijalne sigurnosti.
U RH ''drmne'' RKC ''lovu'', pa onda ''drmne lovu'' Makaja: pa ko više dâ taj i pobijedi: pošto je Makaja sposobnije i bogatije lobirao, i dobio je parnicu.
Znači da nema državne politike, što je u tranzicijskim društvima kontinuirana boljka.
Adrian je normalna i uravnotežena osoba, ali na njegovom mjestu mogao je biti neki tranzicijski ''kretenoid'', i da država uopće ne zna šta se dešava unutar udruženja i organizacije koju je prijespomenuti osnovao.
U tom je ''point''...
@Anonimno: Samo da razjasnim: nemam dvije žene - to bi bilo ilegalno i stoga kažnjivo. Imam dvije partnerice. Sve je neslužbeno, jer službeno ne može biti. Stoga sam (i one) u neravnopravnom položaju prema svim drugim građanima koji snagom zakona mogu računati na nasljedstva među partnerima, zdravstvene i mirovinske povlastice prenosive među partnerima, pa čak i na takve banalnosti kao posjete u bolnici, itd.
OdgovoriIzbrišiBorba za legalnu ravnopravnost višeljubnih tek predstoji.
Uzgred, post sam propustio iako su iznesene optužbe na određene ljude i organizacije koje nisu dokazive. Budući da je ovo moj blog, ograđujem se od toga, a sve komentatore molim za opreznost u tom smislu.
Što je sad ovo? Udaljavamo se od same teme. Previše nepotrebnih brbljarija.
OdgovoriIzbrišiČula sam par puta neke komentare na borbu za prava homoseksualnih osoba koja najčešće kulminira za vrijeme ili malo prije ili poslije održavanja gay prideova. Bili su, naravno, negativni. Ljudi koji takve homofobne komentare daju ne bi trebali zaokupljati našu pažnju.
Ipak, nešto mi je zapelo za uho. Zašto ljudi heteroseksualne orijentacije nemaju svoj poseban dan kad paradiraju polugoli po gradu i ljube se na svakom uglu? Može netko reći da je takav dan svaki dan, ali po gradu se danas mogu ljubakati heteroseksualni parovi isto kao i homoseksualni. Ni jedno ni drugo nije službeno zabranjeno i nitko ne može zbog toga biti kažnjen.
Ono što želim reći: u našoj težnji da nešto učinimo jednakim, mi to stavljamo u neku sferu posebnosti (idemo u drugu krajnost) i samim time onemogućujemo svoj cilj. Ista je stvar s feministkinjama, vegetarijancima/veganima, borcima za prava drugih rasa i/ili manjina.
Spomenuta je borba za legalnu ravnopravnost višeljubnih. Ako se to ikad i dogodi, trebalo bi paziti da ta borba ne zapadne u iste konstrukcije i kontradikcije.
Zapitam se zašto bi se uopće trebali boriti i pravdati za nešto što je prirodno? Kad nastane potreba za takvim nečim, dokaz je to samo da smo duboko u okovima. Društvenim, kulturalnim, pa i životnim.
Možda sam trebala završiti komentar gornjom rečenicom, ali osjećala sam da moram još nešto reći. Ljudi nisu ni svijesni koliko nam ovaj sustav u kojem živimo nameće nepravde i koliko su stvari izvrnute. U situaciji smo da se moramo boriti za nešto što je čisto prirodno i što bi nam trebalo biti omogućeno samim našim postojanjem. Zvuči možda otrcano, ali moramo se osloboditi. Ono što tražimo izvan je nametnutih obrazaca.
"Buđenje u svijetu istine,
sasvim je...
...sasvim drugačije."