Do ruba izdržljivosti

Tijekom svoje pootrage za iskustvom Zone, isprobao sam različite pristupe. Neki od njih su djelovali sasvim u redu, ali nisu uvijek bili pouzdani. Naučio sam prihvatiti tu činjenicu – Zona je pomalo neuhvatljivo iskustvo koje ne dolazi uvijek kad ga priželjkujete.

Međutim, kad na tome radite s pažnjom i namjerom, ne samo da će iskustvo doći, već ćete ubrzo zamijećivati različite nijanse u svakom iskustvu. Zona nije uvijek ista.

Zapravo, kad se o njoj počelo govoriti, Zona se gotovo uvijek poistovjećivala s iznimnim naprezanjem, ne-ljudskim ili nadljudskim pothvatima koji su zahtijevali svaku kap volje, srca i tjelesne snage. Kad se potrošilo sve što se moglo, a zahtjev za još je i dalje bio prisutan, neki su ljudi jednostavno skliznuli u bezvremenu i bezprostornu dimenziju u kojoj je sve moguće, uključujući trčanje – ili jedrenje, ili što god da su radili – na neograničene udaljenosti i neograničeno vrijeme. Gotovo kao popratna pojava, javio se i nebeski osjećaj slobode od bilo kakvog tjelesnog ograničenja.

Osobno mi je draži drugačiji ulaz u Zonu, onaj kojeg prati lakoća i blaženstvo. Ali, ne bježim ni od ovog, naizgled napornog, posebice ako se dogodi spontano. A dogodio se neki dan kad sam “vježbao” jedrenje na duge pruge i uspio u jednom danu prijeći 173 kilometra na dasci za jedrenje!

Poradi informacije, prosječna brzina daske tijekom uobičajenog jedrenja je oko 25-35 kmh (u to se ne broje brzinske dionice s posebnom opremom tijekom kojih se postižu brzine od 60-80 kmh). Već je dovoljno teško održati tu brzinu tijekom, recimo, jednog sata, a posebno ako se to produži na 6-7 sati (koliko je meni trebalo za 173 kilometra). Također, treba reći da takve udaljenosti nisu nezamislive. Rijetke su, to je istina – i ova udaljenost predstavlja moj osobni rekord – ali pređene su i mnogo veće udaljenosti, sve do 400 kilometara pa i više u jednom danu. Naravno, za takve brojke morate imati prave uvjete poput stalnog vjetra cijeli dan, po mogućnosti površinu vode ili mora bez valova i dosta prostora za duge poteze bez okretanja. O znanju, vještini i porebnoj kondiciji ne treba govoriti – to se podrazumijeva.

Tog dana nisam imao takve idealne uvjete na grčkom otoku Karpathosu. Vjetar je bio neravnomjeran i zahtijevao stalan napor pri održavanju brzine. More je bio valovito, s mnogo bijelih krijesti, a svaki taj val sam osjećao u koljenima koja su morala ublažiti udarce. Međutim, to zapravo nije važno. Važno je iskustvo o kojem vam želim pisati.

Već na samom početku sam osjećao neobičan umor. Trebalo mi je dosta vremena, gotovo 25 kilometara, da se zagrijem i naviknem na uvjete. Nakon još desetak kilometara osjetio sam žeđ (glupavo od mene, nisam ponio naprtnjaču s vodom, što je obavezno kad se planira vkišesatno jedrenje). Ubrzo sam počeo osjećati neugodu u cijelom tijelu i nakon šezdesetak kilometara odlučio da je vrijeme za stanku.

Stojeći na obali i pijući vodu, pomislio sam kako je nepotrebno nastavljati s jedrenjem ako nema osjećaja unutarnjeg zadovoljstva. No, u isto vrijeme sam imao vrlo jasan poriv da nastavim. Kao da sam slutio da se to zadovoljstvo krije negdje unutra i samo ga je potrebno pronaći. Osim toga, nije bilo razloga da ne nastavim – osim naravno lijenosti, a tome nisam želio podlijeći.

Ponovo sam krenuo i ponovo osjetio neudobnost. Koljena su me boljela, dlanovi pekli, a u tijelu sam mogao osjetiti barem nekoliko različitih izvora bola. Međutim, jednostavno sam to zanemario i nastavio dalje.

Pokazalo se da je to bila dobra odluka. Nakon samo nekoliko kilometara, jasno sam osjetio kako se pomičem, to jest kako “kližem” u bezvremenu dimenziju Zone. Iznenada, sva je neugoda nestala a zamijenio ju je osjećaj lakoće i zaodovoljstva. Dah se usporio, misli posale polaganije, gotovo neprimjetne. Sve se zaustavilo. Naravno, ja sam i dalje bio na dasci i upravljao jedrom s najvećom djelotvornošću ni bez ikakvog problema. Nije bilo ni traga nagodi, a samo trenutak ranije bio sam spreman odustati.

Bio sam u blaženom, opuštenom stanju, iskušavajući neku vrst vantjelesnog iskustva – nepomičnost, dok istodobno obavljam vrlo zahtjevnu tjelesnu aktivnost. Bilo je to pra vo pravcati iskustvo Zone! A nastavilo se gotovo dva sata tijekom kojih sam prešao slijedećih 60-70 kilometara. Moram priznati da se su tako dugotrajni izleti u Zonu vrlo rijetki.

A onda je, iznenada, sve bilo gotovo. Izišao sam iz tog stanja, iako ne mogu reći zašto. Jednostavno sam ponovo počeo osjećati tijelo i znao sam da je vrijeme za drugu stanku.

Ponovo na obali i ponovo s bocom vode u ruci, razmišljao sam o proživljenom. Da li je ova Zona bila prava, legitimna Zona? Naime, većina mojih prošlih iskustava bila je povezana s osjećajima uživanja, gotovo nalik ekstazi. Ova Zona je, čini se, bila rođena u naporu, gotovo u neugodi. Ali, kad sam bio unutra, osjećao sam se jednako dobro kao i tijekom ranijih iskustava postignutih na lakši način.

Pretpostavljam da se razgovor o tome može nastaviti samo s ljudima obučenim da zapaze i dožive Zonu. na žalost, malo ljudi to može. Većina vjerojatno ni ne zna za to iskustvo, a kamoli da uoči razliku u nijansi između jedne i druge vrste Zone! Sportaši su, pretpostavljam, bliži vrsti Zone koja se meni sada dogodila tijeko dugog jedrenja. Oni guraju sami sebe do granice izdržljivosti. Ponekad prijeđu tu granicu i uđu u Zonu. Međutim,čak i u tim slučajevima, pitanje je da li su toga svjesni ili nisu.

No, istraživanje tih iskustava je uvijek bilo i uvijek će biti duboko osobna stvar. Teško je iskustvo prenijeti riječima. Pokušavat ću i dalje o tome pisati, tako dugo dok pokušavam ući u to prekrasno, neopisivo polje svijesti koje se naziva Zona. Ako zbog toga moram jedriti tako dugo, činit ću i to. Međutim, znam da se u Zonu može ući i na lakši način.

Ali, u biti, jedna stvar u vezi Zone je sigurna: nije važno kako ste ušli, važno je samo da ste unutra!