U ovom slučaju, upravo je to na sebe odvuklo svu pažnju čitatelja. Jasno je da moje mišljenje, baš kao ni mišljenje komentatora, neće utjecati na Kinu, Indiju i druge zemlje gdje je natalitet najveći; niti pak može značajno pridonjeti povećanju nataliteta u zapadnim zemljama gdje je n najmanji. Drugim riječima, na sve ovo gledam kao na vježbu u širenju obzora, a ne kao na rješavanje bilo kakvih konkretnih pitanja.
Na posljetku, kao da žele ilustrirati "važnost" teme, komentatori su jednostavno zanemarili dvije konkretne ideje s početka članka.
Prva je: "Recesija je, trošite koliko možete!" (Dakle, suprotno od onog što ste slušali posljednjih pet godina.)
A druga je: oni koji štednjom i racionalizacijom trošenja pokušavaju poboljšati svoj život i učiniti ga jeftinijim, svjesno ili nesvjesno potkopavaju sistem, znajući ili ne znajući do kakvih će katastrofa dovesti njegovo rušenje te time vjerojatno znatno pogoršati i njihov život.
O tome nije bilo riječi u komentarima. To je zapravo vrlo učestala pojava: zanemarivanje konkretnog, onog što bi se moglo učiniti u ime sukobljavanja mišljenja oko onog što je izvan našeg dohvata.
Ali, što je tu je!
Odlučio sam ovaj put ne odgovarati na komentare. Pokušat ću ovako iznijeti neka razmišljanja, pa tko želi može se ponovo nadovezati na to.
Jedna od zanimljivih zamisli iznesenih u komentarima bila je ukazivanje na činjenicu da natalitet pada tamo gdje je ekonomska situacija povoljnija. I to je točno. Gdje prevladava društvena nesigurnost, prevladava i osnovni instinkt za preživljavanjem. Što više djece znači sigurnost za pojedinca i zajednicu. Čak i ako polovina djece umre, ostaje ih dovoljno da se pobrinu za nastavak (kakvog, takvog) života. Onog trenutka kad ljudi počnu živjeti u sugurnosti (ili čak u iluziji sigurnosti), nagon za razmnožavanjem se iznenada gasi ili svodi na mnogo manju mjeru.
Zagovornici ne-kontrole rađanja ispravno ukazuju na činjenicu da bi natalitet prestao rasti kad bi jednakomjerno raspodjelili bogatstvo i educirali stanovništvo. Pitanje je međutim imamo li za to vremena i da li je ta mogućnost realna.
Zapažam sljedeću činjenicu: očigledno je da nagon za razmnožavanjem, iako prirodan, može biti preoblikovan pod utjecajem društvenih okolnosti! To znači da zagovornici "prirodnog prava" i sličnih tvrdnji, zapravo pucaju u prazno. Prirodno jest, ali je pod utjecajem kulturoloških i društvenih činitelja. Da li je tako daleko od pomisli da bi promjena uvjerenja mogla jednako tako pridonjeti padu ili rastu nataliteta kao i ekonomska situacija?
I koliko je realno promijeniti jedno, a koliko drugo? Ili, koji se cilj može postići brže? I zašto se na tome ne bi radilo istodobno?
Dakle, mišljenja sam da se o pitanju broja stanovnika, utjecaju tog broja na planet i sve nas, ovog ili onog načina "kontrole", te svim drugim pitanjima, jednostavno mora razgovarati. To ne bi smjela biti tabu tema. Niti ju se, kad se ona pokrene, samo tako smije odbaciti u ime nekakvog imaginarnog prirodnog prava koje je ionako pod utjecajem različitih činitelja.
Kina je svoj cilj sprovela: državna politika uspjela, pacijent možda podlegao, jer sada nemaju osobit natalitet, a ušli su u strašan ciklus ekonomskog rasta koji traje zadnjih 5 god., i može se dogoditi da uskoro prvi put u povijesti imaju mortalitet ravan onom kada su ih Japanci pobili, ili kada su marširali bespućima komunističke Kine do pobjede i neovisnosti.
OdgovoriIzbrišiTo bi bilo stravično: živjeti na tolikoj površini uz cifru od 500.000.000: kao da ideš od Britanije do Grčke ili Turske i ponegdje sretneš ljude, ili da živiš potpuno sâm u ogromnoj kući ili stanu: ne bi znao ni šta ćeš sa sobom, a ni šta ćeš sa duhom svojim u tolikoj kvadraturi.
I zašto uzimati samo kao primjer Kinu ili Indiju.
Ove godine Rusija ima ogroman porast stanovništva, a usto ima i ogroman ekonomski rast.
Područje sa najvećim ekonomskim rastom u svijetu u ovoj godini je Afrika: pola Španije i Portugala je tamo pronašlo posao i supruge i dobilo djecu.
Tako da teza o ekonomskoj sigurnosti može i ne mora biti tačna.
Evropa je stara i sterilna zbog mnogih drugih stvari: nekadašnjega kolonijalizma, prebacivanja moći u SAD i danas u Kinu, a ne samo trenutne ekonomske krize, koja je zapravo suprotno uvjetovala: ne da natalitet u EU-u raste nego da opada, kako na sjeveru tako i na jugu Evrope...
Bivša Jugoslavija je imala mnogo emigranata, a ipak je sačuvala stabilnu stopu od oko 24.000.000 i to čitavo vrijeme u toku svoja zadnja dva desetljeća.
Ovo drugo gledište je Adrianovo pravo na drugačiji stav, ali ipak bih osobno htio istaći slijedeće.
Ne mislim da bi monogamija ili poligamija išta riješili: i u poligamnim zajednicama moguć je visok natalitet, bez obzira da li su takve zajednice visoko etične ili ne.
A što se tiče razmnožavanja samoga, mislim da je problem daleko dublji, a on je egzistencijalan: ono o čemu su Sartr, Nietzsche, Fromm i mnogi drugi pisali na različite načine, ali je suština ista: kako individua može pobijediti egzistenciju ili je zapravo shvatiti.
Tri osobe sam uživo sreo koje ne zavise od egzistencijalnosti: ne žive na prani, ali od egzistencijalnosti ne zavise (moralne, nemoralne, materijalne, nematerijalne, odnosne, prijateljske, psihološke, uloge gurua ili sljedbenika, uloge revolucionara ili institucionalnoga pripadnika), što će reći da je problem u svjesnosti osobne slobode.
A kako Swami Satyananda Saraswati (čiji poklonik nisam) napisa da je jako dugotrajan put čovječanstva do toga stadija.
"Da li je tako daleko od pomisli da bi promjena uvjerenja mogla jednako tako pridonjeti padu ili rastu nataliteta kao i ekonomska situacija?"
OdgovoriIzbrišiPa, i nije, zapravo. Ali, promjena uvjerenja je jako spor proces... i temelji se uglavnom na iskustvima pojedinaca. Isto tako i ekonomska situacija može i ne mora utjecati na odabir pojedinaca (ali, uglavnom utječe). I da, treba razgovarati - a ponekad (zbog sporosti samog procesa promjene) izgleda mi kao da je svaki razgovor "mlaćenje prazne slame"
- sama se ponekad ulovim u tome ;-)
I još, ponekad ta promjena ide tako sporo, da je gotovo i nema... tada se događa ono što nazivamo "višom silom"...tj. kad priroda donese odluku umjesto nas...
(bar mi se tako čini)
Ne znam kako drugi, ali ja nisam zanemario ono što si napisao o tome da štednja u doba krize (recesije-kako god) zapravo pogoršava dugoročno životni standard. Jednostavno mislim da se na to nema što reći jer oni koji imaju i dalje troše, a oni koji nemaju i dalje štede i ništa se previše ne mijenja. Ne znam kako ti misliš da bi neka obitelj s lošijim imovinskim stanjem trebala reagirati na tu tvoju izjavu. Kako da troše kad nemaju što trošiti? ;D
OdgovoriIzbrišiZanimljivo mi je i to da svi govorite o tom "sistemu" u kojem je nekakva recesija. Zašto se on ne imenuje? To je neoliberalni kapitalizam koji je zlo i nema uopće razloga zašto ne bi stvari nazvali pravim imenom. Sistem u kojem je važniji profit od ljudi. Neka više propadne taj sistem i gotova priča. Imam, ipak, neki osjećaj da neće propasti...
Što se tiče društvenih i kulturnih obrazaca koji utječu na natalitet i/ili mortalitet. Što god u zadnje vrijeme pričao/pisao i na kojoj god drugoj poziciji stajao, nekako se držim prirodno-znanstvenog materijalizma. Ljudi imaju spolne organe i oni za nešto služe. Evolucija je to solidno napravila i u prošlosti se brinula da slabiji nestanu, a jači opstanu. Kako god ti uredio neko društvo ili donio neke zabrane ili što već, mislim da protiv ljudskih nagona i ljudskh potreba teško što može ići. Mislim da je iz toga proizašlo to da gotovo svi žele imati djecu - barem jedno ako već ne može više. Mislim, kako je i iz komentara na prijašnji post (prešutno) zaključeno, da nam riječi neće pomoći u zaustavljanju ljudi od razmnožavanja. Ponekad se pitam da li bi nam i (pri)sila pomogla! Stvari idu svojim prirodnim tokom, okrutnim i hladnim, a čovjek je stao na put prirodi. Naše prisile (društvene konvencije i sporazumi) su samo premali kavezi u koje pokušavamo strpati nešto što se obuzdati ne može.
U ovakvom društvenom, ekonomskom i socijalnom sistemu napredak je moguć samo tamo gdje postoji pozitivan prirodni prirast koji rezultira povećanim brojem potrošača koji daju zamah ekonomiji. I dokle kod temeljimo ekonomiju i društveno blagostanje na konzumerizmu dotle će biti situacija takva kakva je, a kada se prirodni resursi počnu polako iscprljivati, a to je prilično brzo ako nastavimo sadašnjim tempom, e tek onda će se ljudi početi pitati može li drugačije. Ukratko čitav sustav je neodrživ, a odražava se samo i isključivo silom i manipulacijom vladajuće manjine kojoj naravno odgovara. Dakle s jedne strane porast stanovništva i nije loš jer mora dovesti do promjena, na žalost, na težak način. Šta možemo kad nismo mudri...
OdgovoriIzbriši