Osamnaest lucidnih spavača

Ponekad se pitam kako je moguće da toliko mnogo ljudi zaboravi na istinu? Doista, kako je moguće da je ne vide, da ne vide to što je stvarno? Odgovor je očigledan; previše je buke UNUTAR njih da bi bili sposobni vidjeti i razlikovati ono što je istinito od onog što je lažno.

O buci izvan njih ne treba govoriti, iako ona sama po sebi ne bi trebala imati nikakav utjecaj na zapažanje stvarnosti. Međutim, unutarnja buka – to je već nešto sasvim drugo. Od nje čovjek sasvim ogluši, pa čak i oslijepi, do te mjere da postane nesposoban razlikovati istinu od privida.

U takvoj situaciji jedini izlaz je tišina. Ali, opet, ne ona vanjska. Koliko god ugodna bila, zapravo je nevažna. Unutarnja tišina je ono što nas može spasiti od zamke privida i dovesti nas u situaciju da barem naslutimo, a možda i ugledamo, ono što JEST.

Svake godine nekoliko puta pratim ljude u duboki mir unutarnje tišine. To mi je posao. Vješt sam u tome i dobro ga obavljam. Ali, problem je u tome što je ljudima obično potrebno mnogo više tišine nego što su spremni priznati. Često odlučuju da im je važnije zamijeniti buku poslovne svakodnevice s bukom skijališta ili bukom egzotične zabave u nekoj udaljenoj zemlji. Možda se malo i odmore od uobičajenog, ali nisu svjesni da time ne postižu baš ništa značajno. Samo se vrte u istom (bučnom) krugu kojem nema kraja – u krugu privida koji ih drži u stalnom ropstvu.

Naravno, većini to nije ni važno. Većina su spavači koji ni ne znaju da spavaju. Ali, tu i tamo se nađe netko tko lucidno kroči ovim snom kojeg nazivamo životom. Takvi znaju da sanjaju, ali još uvijek ne znaju kako se probuditi. Niti pak znaju TKO će se proboditi iz sna kojeg zovu samim sobom.

Kod nekih je želja za buđenjem toliko jaka da su spremni reći: "Sada je vrijeme da to učinim! Sada više neću slušati ovu nesnosnu ludnicu oko sebe, ovaj kaos podražaja zbog kojih ne vidim i ne čujem. Sada ću zastati i prepustiti se unutarnjoj tišini. Učinit ću sve što je potrebno i ništa me u tome neće spriječiti!"

Divim se takvim ljudima. Ispunjavaju me srećom i nadom. Još uvijek ih ima i još uvijek nekako nalaze put do mene.

Ovaj put me tako pronašlo njih osamnaestoro. Pripremao sam ih najmanje dvije godine. Zajedno s drugima, dakako, ali mnogi su odlučili pričekati, tako da su preostali eto upravo ovi, sada i ovdje. Osamnaest lucidnih spavača života, spremnih za buđenje.

Imam dva tjedna s njima. Četrnaest dana koje ćemo provesti u dubokom miru. Četrnaest dana do buđenja. Ako bude manje, ostatak će biti proveden u proslavi.

Tečaj se zove vrlo učeno: "Napredni studij Patanđalijevih joga sutri". Ali, to je samo temelj na kojem gradimo. Ili još bolje, podij na kojemu plešemo. Joga, svijest, skrivene sposobnosti, jastvo, duša... Naravno, pričat ćemo o svemu tome. Ili možda nećemo, ako će tišina biti važnija.

Na posljetku, ono što nas zanima je buđenje - onaj konačni poticaj za korak izvan i iznad ne-stvarnosti. Hoće li ga biti? Hoće li se spavači probuditi?

Ne mogu dati odgovor na to pitanje. Ali, ono što znam i u što sam potpuno siguran je da će slijedećih četrnaest dana biti tako dobri, tako snažni i posebni, da ih ni u kom slučaju, uz najbolju želju i namjeru neću moći opisati baš nikome!

Stoga sam odlučio to učiniti sada, u trenutku kad je mojih osamnaest ratnika tek krenulo u tišinu i kad su otresli sa sebe tek prvi sloj bučne prašine. Sutra će tišina postati toliko snažna da više neću imati ni snage ni volje za govorenje, a ni vremena za pisanje.

Do čitanja onda. Za četrnaest dana.