DILEuMA

Ako nikada niste donijeli odluku za koju ste znali da ima gotovo isto toliko loših strana kao i onih dobrih, sada imate prigodu proširiti svoje iskustvo i izrasti u mudrosti.

Znak je zrelosti priznati da ono što radimo uvijek ima dvije strane: željenu i neželjenu. Mudrost, međutim, shvaća, da postoji i treća: ona o kojoj ne znamo baš ništa.

I dok se u običnim životnim situacijama borimo s dilemama, sada smo suočeni s jednom novom vrstom nedoumice – dilEUmom! Želimo li ući ili ne želimo?

Nedavno su me nagovarali da se izrazim glede političkih opcija. Nije mi to padalo na um, jer zapravo nisam imao dilema: sve opcije su imale samo jednu stranu – onu neželjenu. Biranje je bilo, više-manje, gubitak vremena. Sad me ponovo nagovaraju i, očigledno, uspjeli su. No, moje je zanimanje prije svega potaknuto činjenicom da u ovom slučaju također prevladava samo jedna strana – ovaj put ona o kojoj ne znamo ništa!

Kao poznati "stručnjak" za nepoznato (čitaj "ono što zanima mali broj ljudi"), imam razvijen osjećaj za crne rupe u znanju, pojmove koje ne možete shvatiti ma koliko pametovali i mjesta u svemiru koja mirne duše možete nazvati nespoznatljivima. I upravo sada, usred ove vruće zavrzlame kojoj sam dao novo ime – DILEuMA – naslućujem jednu takvu pojavu! Ono što je simptomatično kod stvari o kojima ne možete znati ništa, ili barem ne mnogo, je da se uvijek javljaju ljudi koji preuzetno tvrde da baš oni ZNAJU pravo stanje stvari. U ovom slučaju, oni ZNAJU kako će nam biti ako uđemo, odnosno kako će nam biti ako ostanemo vani.

Tako sam posljednjih dana bombardiran porukama otprilike sljedećeg sadržaja (u zagradi su moji komentari):

- s EU će gospodarski razvoj biti brži (Zašto ne bi bio isto toliko brz i u odvojenoj Hrvatskoj?)

- Hrvatska može i bez Europe (Teško, baš kao što nitko od nas ne može bez svojih susjeda.)

- Europa će nam dati novce (Nitko vam, ni u Europi ni u Hrvatskoj, neće dati novce a da ih prethodno ili naknadno nije uzeo.)

- Europa će nam uzeti novce (E ta je točna, bili mi s njima ili ne!)

- prema povijesnim značajkama mi pripadamo europskom društvu (Da, ali cijeli Balkan će na kraju biti unutra, a povijest nam se neće promijeniti ako bi mi, kojim slučajem, ostali izvan.)

- u Europi ima previše socijalnih razlika, previše siromašnih, napuštenih i iskorištavanih (Zar netko želi reći da toga u Hrvatskoj nema?)

- Europa će nam usaditi drukčije radne navike, disciplinu i red (Ako želimo preživjeti, morat ćemo to učiniti i u okviru samostalne Hrvatske.)

- U Europu nas guraju političari koji gledaju svoje osobne interese. (A u Hrvatskoj to nije slučaj? Nema političara koji gledaju svoje osobne interese?)

- Kuna će propasti ako ne uđemo u EU (Kakav je to argument s ovako klimavim Eurom?)

- Uređeno društvo poput europskog privlači investitore (I opet, zašto Hrvatsko društvo ne bi bilo uređeno i bez EU?)

- U Europi će netko drugi upravljati našom sudbinom (Ajoj. Zar doista ima naivnih ljudi koji misle da u Hrvatskoj netko drugi ne upravlja našom sudbinom?

...itd.

Uh, bilo mi je naporno samo ispisati sve te besmislene i nepotrebne argumente! Ali, morao sam da barem otprilike pokažem kako možete razmišljati na različite načine – već prema točki gledišta koju odaberete.

Da budem iskren, moje najvažnije pitanje na toj razini bilo bi hoće li ljudi u EU biti otvoreniji prema duhovnom znanju? Hoće li se više okretati unutra nego u maloj samostalnoj Hrvatskoj? Hoće li više i radije meditirati? Kad bi mi netko mogao odgovoriti na to pitanje, priznajem, pao bih u napast da na osnovi odgovora oblikujem i svoj stav: idem tamo gdje ljudi prepoznaju istinsku vrijednost života!

Mislite li da EU ili ne-EU ima bilo kakve veze s tim?

Problem je uvijek isti: ljudi strastveno vjeruju da će ih neki sistem, neka zajednica – ili izlazak iz nje - spasiti ili uništiti. Ne razumiju da se sve, uvijek i u svakom slučaju, svodi na njih same! A u ovakvim slučajevima, kad su u igri povijesne silnice daleko složenije od, recimo, nepredvidljivih burzovnih ciklusa, svatko onaj tko misli da ZNA kako će stvari završiti, ili je naivan ili je manipulator i slijedi svoje vlastite interese.

Ni potpuno funkcionalna kristalna kugla, da postoji, ne bi vam pomogla da saznate odgovor na pitanje što je za nas bolje, ući u EU ili ostati izvan nje! Ima jednostavno previše toga što ne znamo pa čak ni ne možemo znati.

Prava dilEUma, nema što.

Reći ću vam što se meni čini. Bitne odluke sam uvijek donosio srcem, na osnovi osjećaja. Kad tako radite, itekako ste svjesni da svaka odluka ima dobru i lošu stranu, a vi se onda namjerno okrećete trećoj strani – onoj o kojoj ne možete znati mnogo, osim ako vaše srce nema pristup tom nepoznatom području.

Sjećam se kako sam u djetinjstvu mrzio granice. Imao sam teškoća s razumijevanjem razloga zašto one moraju postojati. I dan danas, širina je ono što je potrebno mojoj duši. Sitne podjele me ne privlače, a inzistiranje na nacionalnosti kao osnovi za povlačenje crta između ljudi mi zvuči potpuno suludo. S vremenom sam shvatio kako je specizam (dakle davanje prednosti jednoj vrsti naspram druge) izvor mnogih temeljnih zala u našoj civilizaciji. Znam da zvuči neobično, ali u ovom trenutku se ne poistovjećujem čak ni s ljudskom vrstom, a kamoli s Europskom unijom. Još manje s Hrvatskom ili brdašcem na kojem živim.

Usprkos negativnim predodžbama, dao bih svoje glasove i za Svjetsku vladu te maknuo sve nepotrebne podjele na nas i njih. Kad mi netko govori o nacionalnim državama, ne mogu se oteti dojmu da mi se predlaže šerifsko-mafijaško okruženje u kojem se busamo u prsa svojim i našim, ma kako sitno i beznačajno to bilo. I da se razumijemo "sitno i beznačajno" nije definirano količinom i brojem – dapače, što manje i što rijeđe, to dragocjenije – već onim skučenim mentalitetom koji gleda samo svoju korist i ne vidi dalje od ruba svog dvorišta (to jest, državice).

Da, jasno mi je da nas neki guraju u EU vođeni svojim privatnim ambicijama. Naravno, kapital koji vlada svijetom nije nam baš ni ostavio mnogo prostora za razmišljanje. Jasno mi je da je Hrvatska brojem mala, i da postoji opasnost da će se izgubiti među velikima. Ali ne namjeravam ju čuvati kopljima uperenim prema svijetu. Ako u hrvatskoj duši ima nešto plemenito i vrijedno očuvanja (a ja duboko vjerujem da ima) bit ću ponosno Hrvat svojim srcem i mudrošću.

Nemam pojima kako će to završiti na gospodarskom planu i da li će mali čovjek živjeti bolje ili lošije. Ne znam da li će se EU održati, niti ne znam da li je pametno ulaziti u zajednicu koja je u krizi.

Ali, imam taj neki osjećaj, gotovo viziju, da usprkos tankoj i klizavoj crti po kojoj moramo hodati, usprkos svim onim neželjenim posljedicama naše odluke, put vodi jedino i isključivo preko zajedništva i uklanjanja razdvojenosti. Što prije to učinimo, to bolje za sve nas.

Eto, sada znate kako sam ja razriješio svoju dilEUmu.