Antropologija ljubomore

Nedavno se pojavila intrigantna knjiga koja je odmah postala bestseler te potaknula mnogobrojne rasprave o suvremenoj seksualnosti, jednoljublju i višeljublju. Radi se o knjizi "Sex at Dawn: The Prehistoric Origins of Modern Sexuality" (Seks u zoru - pretpovijesni korijeni suvremene seksualnosti) autora Christophera Ryana i Cacilde Jethá.

Kad dovršim čitanje knjige napisat ću opširniju recenziju. Za sada vas upućujem na web stranice www.ljubavi.org gdje ćete moći pročitati nekoliko zanimljivih članaka nastalih kao reakcije na knjigu, odnosno odgovori autora. Za početak, zanimljiv članak s naslovom: Jedno i više: antropologija ljubomore.

Pronašli su tvoju Boginju!

"Da, pronašli su je, pronašli su je!" Neki je čovjek vikao ispred mog prozora. Izišao sam van da vidim što se događa. Bio je to moj susjed iz Slovenije, zaljubljenik u povijest. "U Pokrovniku, malom selu pored Šibenika", govorio mi je oduševljeno, "arheolozi su pronašli malu figuricu Boginje. Šest centimetara, vrlo mala, baš kao i tvojoj knjizi. To je tvoja Boginja, našli su je!"

2003. godina napisao sam jednu od meni najdražih knjiga "Povratak Boginje". Radi se o romanu, zasnovanom na nekim malo poznatim povijesnim činjenicama o neolitu. Mladi student Danijel slučajno pronalazi mali kipić Boginje, a zatim počinje neobičan razgovor preko provalije vremena, s prethodnom vlasnicom kipića: mladom djevojkom iz neolita, imenom Zora. Radi se o nekoj vrsti duhovne ljubavne priče, ali je to istodobno i priča o tome što smo, kao čovječanstvo jednom imali, a zatim izgubili.

I sad, javlja se ovaj, za mene simboličan znak podrške, pa čak i neka vrst čuda! Posebice je to bitno u ovo vrijeme kad se sve više govori o ljubavi i izazivaju se naši kulturološki stavovi o njoj. Morate biti svjesni da, barem koliko znam, u arheološkom području Danilo-Smilčić-Pokrovnik nije bilo takvih nalaza. Kipići Boginje nađeni su posvuda drugdje u neolitskim nalazištima, ali ne i tu. Ovu, vjerojatno prvu nađenu, nazvali su "Venera iz Pokrovnika", a pretpostavlja se da je stara 5000 godina, baš kao i u mojoj knjizi!

Naravno, postojala je neka vjerojatnost da će se prije ili kasnije kipići Boginje pojaviti, ali to nije bilo moguće znati. Zapravo, u svojoj knjizi sam razvio priču o tome kako su ljudi iz ovog područja bili suočeni s posebno nasilnim i zlobnim ratničkim plemenom. To je pleme namjerno uništavalo sve simbole ženskosti, posebice simbole Boginje. Figura Boginje koju Daniel nalazi u knjizi bila je pomno skrivena, a to je Zora, mlada svećenica ljubavi, platila svojim životom.

Kad bi moja zamišljena priča bila istinita, naravno da bi figure Boginje na ovom području bile rijetke, budući da su uništavane ili skrivane. Zapravo, moja zamisao u knjizi bila je fiktivno objašnjenje zašto nema figurina Boginje na ovom području. Taj dio knjige, iako moguć, bio je pomalo i kritiziran od nekih intelektualno nastrojenih čitatelja.

Međutim, baš kao i u svim ostalim naseljima neolitske kulture, ljudi su i ovdje morali imati male, priručne, umjetničke prikaze Boginje. To je bio dio neolitske duhovne kulture. I, sada, konačno znamo da ih doista i jesu imali! Boginja je pronađena. I, kao što možete vidjeti, oštećena je – gornji dio nedostaje.

Da li bi moglo biti da moja zamišljena-odsanjana-odgledana priča oslikava i konkretnu istinu o Danilskoj kulturi? Tijekom pisanja knjige imao sam neka vrlo zanimljiva iskustva koja bi se mogla nazvati vizijama. Nekako sam znao da pišem neku vrst proročanstva o ideji boljega društva. Nikad nisam imao nikakve sumnje u opći okvir priče. Međutim, sad, s ovim naizgled malim, ali za mene jako važnim nalazom, ne mogu a da se ne zapitam: "Da li se moja Boginja konačno doista pojavljuje? Da li će se konačno vratiti i da li će proročanstvo doista biti ispunjeno?"

fotografije iz revije "Šibenik", rujan 2010.

Eskimska razmjena partnera

Povodom izlaska moje knjige "Ljubav - više nije previše", koja govori o mogućnosti novih i drugačijih ljubavnih odnosa, kao i članaka o ljubomori, javila se potreba za dodatnim objašnjenjima tvrdnje da je seksualna ljubomora kulturološki uvjetovana. Naši stavovi o drugačijim kulturama često su obojeni predrasudama koje bismo trebali izbjegavati - posebice onu da neku tradicionalnu kulturu nazovemo primitivnom samo zato što je različita od naše. U prethodnom članku naveo sam tvrdnje bračnog para O'Neill da postojanje makar samo jedne kulture u kojoj je seksualna ljubomora smanjena ili nepostojeća, dokazuje da se radi o društvenom uvjetovanju, a ne o prirodnoj i općoj reakciji. Vjerujem da će dodatne informacije o neobičnim običajima Eskima pomoći da uklonimo predrasude o primitivnosti, iako će neobičnost i dalje ostati!

Našoj kulturi Eskimi su strani, i ne mora nam se sviđati sve što su radili Ali, evo nekih podataka o njihovim drugim društvenim običajima koji su vezani uz tu razmjenu partnera. Muškarac drugog muškarca s kojim je razmijenio ženu naziva aipak ili "moje drugo ja". Od tog trenutka na dalje takav čovjek je više nego rod – izrazom aipak se izražava jedinstvo s njim. Mladim ljudima (dakle onima koji bi mogli zbog hormona iili nezrelosti zloupotrijebiti sistem) tako nešto društveno nije dozvoljeno. Preljubnici, dakle oni koji bi sustav "razmjene partnera" također zloupotrebljavali, brzo se otkrivaju – mnogo brže nego u našem društvu koje je poticajno za skrivanje i licemjerje – i bivaju kažnjeni. Sstem tako stvorenih društvenih veza toliko je jak da je u mnogim slučajevi spriječio sukobe i bitke između raznih plemena. Ratnici bi trčali s jedne na drugi stranu borbene linije, prividno se ne mogavši odlučiti za koju stranu bi se borili, budući da na svakoj strani imaju toliko mnogo aipaka! I na koncu, većina bitaka bi bila otkazana, a krvoproliće spriječeno! Potrebna je posebna vrsta društvenog sljepila da se tako nešto nazove primitivnim naspram naše bajne kulture.

Eskimska kultura jest patrijahalna, ali je položaj žene tradicionalno zapravo bio u mnogim aspektima bolji nego kod nas. Ženski poslovi su smatrani presudnim za preživljavanje i žene su stoga bile cijenjene. U našoj kulturi (iako su naravno i tu ženski poslovi bili presudni) prema ženskim poslovima smo se odnosili s prezirom. Kad se, kao i svugdje, u ime globalizacije dogodio kulturocid Eskima, žene su bez problema preuzele ulogu obrazovanijih i snažnijih – dakle nije bilo nikakvog ograničavanja njihovih prava niti posebne borbe. Eskimi su jednostavno učinili ono što je bilo neizbježno, a žene su bile prilagodljivije i stoga su danas obrazovanije i u poziciji društvenog utjecaja. Istodobno, muškarci su preuzeli kućanske poslove i odgajanje djece. Kod nas se, primjerice, emancipacija žena žestoko spriječavala, a ta borba zapravo i dalje traje. Sve to govori da se, iako patrijahalna, eskimska kultura jednostavno ne smije nazvati primitivnom. Posebice u odnosu na našu kulturu. Tumačenje po kojem je razmjena partnera tako užasna je opet samo proizvod kulturnog uvjetovanja. Žene su sudjelovale u tim razmjenama, imale pravo odbiti (iako je istina da se ne zna koliko je tog odbijanja bilo ceremonijalno, a koliko stvarno. Kad proučavate znastvene radove o tome, zapanji vas poznavanje svega što se odnosi na muškarce, a nedostatak podataka o većini toga što se odnosi na žene.)

Eskimi su nadalje dobar primjer za još nešto: oni poznaju ljubomoru! Naime, razmjena partnera i preljub izvan dragovoljnog pristanka izazvat će ljubomoru, kako kod muškaraca tako i kod žena. Mnogi znastvenici to smatraju dokazom da je ljubomora, koliko god u nekim svojim osnovama bila nagonski ili egzistencijalno potaknuta, može biti i jest kulturološki uvjetovana reakcija! A to je poanta cijela priče: ako smo uvjetovani da budemo ljubomorni na nešto, onda se automatski postavlja pitanje kako bismo reagirali da tog uvjetovanja nema?

I otvara se pitanje izbora: hoćemo li u svom vlastitom životu dozvoliti ljubomori da vlada ili ćemo ga oblikovati na nekim drugim osnovama? Sada smo u poziciji da birimo, što nikada do sada zaparavo nismo bili. Čovječanstvo je došlo do te razine svjesnosti da ne mora više reagirati uvjetovano i slijepo se držati kulturoloških naputaka. Isprva će ta promjena biti individualna (o njoj govorimo sada), ali vrlo skoro će – nadam se – postati opća.