(Ne)napisana knjiga

Evo, ispričat ću vam kako to izgleda.

Stigne unutarnjom poštom. Pošiljatelj(ica) nepoznat(a). Adrianu stigne obavijest u obliku mentalnog bockanja. Misao koja se javi ide otprilike ovako: "Uh, još jedna! Baš lijepo. Samo, kad ću?"

Točno se zna gdje je, u kojoj svemirsko-mentalnoj ladici, pohranjena na sigurno i kodirana za otvaranje jedino i isključivo pod utjecajem namjere primatelja.

Primatelj (Adrian) ima drugih planova. Kako i ne bi, kad se bavi raznim poslovima koje - uh kako zabavno! – jednom otpočete treba i dovršiti.

I sad, što?

Napraviti neki plan; osigurati vrijeme, razmaknuti ljude i poslove, tako da se, tada i tamo, može zastati u praznini i pogledati u tu ladicu. Zaviriti u nju, otvoriti paket i vidjeti što je stiglo.

U međuvremenu, bockanje može postati pomalo neugodno. Kako raditi druge stvari kad znate da tamo negdje čeka na vas kozmička pošiljka nepoznatog sadržaja?

Pa se onda malo zabavljate razmišljanjem o tome kako bi to moglo izgledati? Tek toliko da smanjite stalni boc-boc koji osjećate u kutku svog uma. Ili duše. Kakva će biti? Sustavna ili spontana? Racionalna ili osjećajna? Duga i epska ili kratka i lirična? Ili, možda...

Ipak, sve te misli se moraju otjerati. Nakon nekog vremena počnu opasno ličiti na planove, a zapravo su nepotrebni višak. Na njih se može izgubiti jako mnogo vremena, a na kraju se pokažu kao potpuno beskorisne.

Bit će kakva će biti, što ja imam s tim?

I, na posljetku, uvijek dođe to vrijeme. Vrijeme za namjeru.

Kao što je došlo jučer.

Pripremim se. (Dugo sam čekao - bockanje je tu već godinu dana i više - pa je svaka hitnja nepotrebna.)

Tiho popodne. Meditacija. Odmor.

U redu. Sad sam spreman.

Okrećem pažnju unutra. Tražim izvor misli koje su dolazile tako uporno cijelo to vrijeme. Tražim smjer iz kojeg dolaze i pratim ih... tamo... tamo... još malo... evo, tu... Tako!

 

Ah!!!

Tu je!

Cijela; savršena! Svaki detalj... poglavlja, teme, riječi... Sve je tu!

Jedan jedini pogled; jedna jedina vizija!

Knjiga. Nenapisana, ali ipak cijela.

I sve to u jednom trenutku. Čekao sam ga godinu dana, odgađajući ga; opirući se napasti da to napravim ranije. Zato jer znam: jednom kad pogledam, nemam mi spasa! Nema oporavka od tog jednog pogleda. Postoji samo jedno rješenje, jedna stvar koju neizbježno moram učiniti.

I sada je to tu. Ne mogu pobjeći. Ne mogu raditi ništa drugo. Sve postaje besmisleno. Sve gubi važnost.

Postoji samo jedan izlaz.

Napisati knjigu.

Napisati ono što je viđeno u djeliću sekunde.

Što drugo? Kako drugo?

I tako, od jučer je moja sudbina ponovo zacrtana. Opet sam rob kozmičke volje... ili možda kozmičkog hira.

Kako god. Svejedno je.

Knjiga je još uvijek nenapisana.

I tako dugo dok ne umetnem zagrade i knjiga ne postane (ne)napisana, nema slobode za Adriana.

Eto, tako vam to izgleda.