09. 01. 2011.

Tko nas je tome podučio?

Nedavna rasprava na mojoj FB stranici nadahnula me da napišem članak o trenutnoj paradigmi u kojoj svi sudjelujemo. Počelo je s izjavom iz mog članka o Neokulturi: "Paradigma suvremene civilizacije potiče iskustvo pojedinačne svjesnosti. Zbog toga izrastamo odvojeni, usamljeni i uplašeni."

Paradigma o kojoj je riječ nije politička niti društvena – radi se o načinu na koji doživljavamo stvarnost.

Na što mislim kada kažem "pojedinačna svjesnost"?

Možda sam toj izjavi trebao dodati riječicu "samo" ili "isključivo", jer zapravo nema ničeg lošeg u doživljavanju stvarnosti kroz pojedinačnost (individualnost). Ali, da li je to sve? Da li se stvarnost mora doživljavati samo kroz određenu, individualnu točku gledišta, ili postoje i druge mogućnosti? Što je s iskustvom cjelovitosti ili iskustvom jedinstva? Tko nas je tome ikada podučavao?

Tijekom djetinjstva bio sam okružen dobrim ljudima. Svi oni, od mojih roditelja, rođaka, školskih učiteljica i učitelja i drugih, bili su dobronamjerni prema meni. Sve što su činili, činili su za moje dobro. Ili su barem tako mislili.

Od njih sam naučio da moram biti to što jesam (iako je sama definicija toga što jesam ostala potpuno nerazjašnjena); da moram imati svoje mišljenje i stavove; da moram učiti i ojačati kao pojedinc, da bih preživio. Moji učiteljiu su mi govorili (ne nužnu uvijek riječima) da tamo vani čeka opasanost: strašni svijet pun ne tako dobrih ljudi koji će mi nauditi. Naravno, bili su u pravu.

Ne samo to, podučili su me da je svemir prilično strašno mjesto, prepuno prirodnih katastrofa i s vrlo malo sigurnosti, ako je uopće igdje i ima. Tu i tamo, gotovo usput, spominjali su nešto o mogućem postojanju više sile, Boga ili nečeg takvog. Ali, ta je sila uvijek bila transcendentalna i ne odveć vrijedna povjerenja i vremena. Barem ne dok ne ostarimo i nema ničeg drugog što biso radili, osim da čekamo i posjećujemo crkvu.

O, podučili su me i ljubavi i prijateljstvu, a čak sam bio izložen i plemenitim mislima o bratstvu cijelog čovječanstva. Međutim, te su ideje nekako uvijek izgledale oštro suprotstavljene onome što se događalo oko mene. Toliko ljudi je patilo u svijetu da nije bilo teško zaključiti kako je nešto pošlo po zlu.

Vrlo rano sam se otisnuo u potragu za odgovorom – o čemu se radi? Gdje griješimo?

Dijelovi tog odgovora su vrlo složeni, a vjerojatno ima onih dijelova koje nikad neću otkriti. Međutim, u jednu sam stvar potpuno siguran: ako želite znati zašto se gornji katovi zgrade tresu, ispitajte temelje!

Mogao bih sad naširoko i nadugačko pričati o načinu na koji sam došao do tih uvida, ali bolje je biti kratak i, nadam se, jasan. Temelj naše stvarnosti je naše iskustvo te stvarnosti. A iskustvo je zasnovano na onome tko iskušava. Bez promatrača, ne bi bi bilo promatranja. Ako je tako, kakvo je zapravo moje iskustvo? I još šokantnije pitanje: kakav je temelj mog vlastitog postojanja?

Ups! Takva pitanja bila bi vrlo nezgodna za učitelje mojeg djetinjstva! Vjerojatno bi ih smatrali apstraktnim, nekorisnim i nepotrebnim. Pomislite samo: pa samo po sebi je jasno da ja postojim, takav kakav jesam; a i oni postoje, takvi kakvi jesu. Zašto onda postavljati besmislena pitanja o nekakvom "temelju postojanja"?

Pa, vidite, ako se vratim na svoju izvornu misao o paradigmi: sve čemu su nas podučili, dakle paradigma u koju smo izrastali, potiče pojedinačnost - individualnost postojanja i samog iskustva stvarnosti. Radi se o jakom, nepokolebljivom i beskompromisnom poticanju samo jedne vrste iskustva. Iz nekih razloga, međutim, ta ista paradigma ne govori baš ništa o tome TKO je taj kojeg se slavi kao pojedinca? TKO je taj koji zapravo doživljava svijet?

Ono što su o tome rekli meni, istovjetno je onome što su rekli vama: ništa. Pretpostavlja se da "ja" ima neko ime kojim se razlikuje od drugih. Tijekom života uz to ime se vežu određene vrijednosti (poptu znanja, časti, hrabrosti, iskrenosti... ili njihovih suprotnosti). Te vrijednosti se doživljavaju kroz naše odnose, ali to samo po sebi nije na prvom mjestu budući da od toga ne živimo. Na prvom mjestu su važnje stvari poput akademskog statusa, posla, novca, kuće i automobila. Slava i moć se također ne odbacuju.

I to bi trebao biti taj pojedinac – individua na kojoj se zasniva ne samo njezin doživljaj stvarnosti, već i interakcija između pojedinaca, dakle, čitav svijet?

Nitko, doslovce nitko, tijekom cijelog mog djetinjstva nije mi rekao ni riječi o tome tko sam ja zapravo; gdje je to mjesto gdje ja doista JESAM, bez svih tih privjesaka i pridjeva imanja, postizanja, mišljenja ili osjećanja!  Možda sam rođen na krivom mjestu i išao u pogrešan vrtić, školu i fakultet. Možda jednostavno nisam imao sreće. Ali, ako je tako, moja sreća je stvarno bila na niskim granama, jer ne samo da mene nisu podučili ničemu o meni samom, već nism sreo baš nikoga koga jesu! K vragu.

Na posljetku sam zaključio da se ne radi o mojoj sreći, već o načinu na koji su stvari organizirane u današnjem svijetu. Paradigma je takva da skriva od ljudi znanje o njima samima! Takav je "sustav". Ljudi koji ne znaju ništa o stvarnima sebi, o temelju svog postojanja, odvojeni su, usamljeni i uplašeni. Kako je netko rekao, idealni kupci!

Zapravo, morao bih malo ispraviti svoju početnu izjavu. Trenutna paradigma ne potiče individualnost, pojedinčanu svjesnost – ona u biti ne potiče ništa osim same sebe! "Individualnost" se u ovom trenutku uglavnom svodi na košaricu punu potrošačkih dobara.

Stvarno iskustvo onog tko iskušava, iskustvo SEBE, zahtijeva drugačiji pristup, drugačiju paradigmu. Ona nije prisutna u ovom trenutku, barem ne u "glavnoj struji".

Zanimljivo je zapitati se zašto naizgled individualističko društvo poput našega, izbjegava stvarno znanje o pojedincu? Odgovor na to pitanje zahtijeva razumijevanje paradoksa stvarnosti, dobro poznatog onima koji imaju stvarna duhovna iskustva. Naime, u trenutku kad dođemo do samog izvora iskustva, do onog tko iskušava, zapravo prestajemo postojati kao odvojena individualnost! Rečeno drugačije, na toj razini nema puno razlike između "ja" i "ti".

I evo nas na nezamislivom mjestu! Nestajanje razlika! Cjelina i Jednost postojanja! Svemir beskonačnih mogućnosti! Neki će to zvati Ljubav, a neki će reći da je sigurno Bog. Možemo o tome razmišljati kao o Ničemu, ali nećemo pogriješiti ako u tome vidimo Sve!

Pa, gdje je to znanje bilo kada smo odrastali? Tko nas je tome podučavao? I gdje je to znanje sada? Možda će novi klinci imati više šansi nego što smo imali mi...

***

Točno znam koju vrstu stvarnosti stvara naša suvremena paradigma. A znate i vi – samo se osvrnite oko sebe. To je to. To je naš svijet.

Možda vi i ja možemo krenuti s te točke i promijeniti situaciju. Znamo li kakvu vrstu stvarnosti i kakvu vrstu svijeta bismo mogli stvoriti na osnovi novih iskustava Cjeline i Jednosti?

Sumnjam da znamo. To je preveliko za naš sadašnji mentalni sklop.

Ali - uvijek možemo maštati, zar ne?

1 komentar:

  1. "Paradigma suvremene civilizacije potiče iskustvo pojedinačne svjesnosti. Zbog toga izrastamo odvojeni, usamljeni i uplašeni."

    Paradigma o kojoj je riječ nije politička niti društvena – radi se o načinu na koji doživljavamo stvarnost.

    GREŠKA

    Paradigma o kojoj je riječ JE isključivo politička i društvena. Zato se i zove paradigma i zato je mejnstrim i zato su ostale "underground" percepicije i načini života uvek marginalizovani. DA nije politička i društvena bila bi samo jedna od mogučnosti u polju bez hierarhije, jedan slobodan izbor u petak poslepodne. Ali ne-to je diktatura, darwinistička "you must win" percepcija, koja če uraditi sve da ostale percepcije nestanu ili u najboljem primeru ne smetaju. Zato je uvek bila i uvek biče politička i društvena i zato je tako problematična.

    OdgovoriIzbriši

Izrazite svoje mišljenje o napisanom (bilo u mojem postu, bilo u nečijem komentaru), kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujem da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.