Ređuvenejšn!

Osjećam potrebu pridružiti se pohvalama jednom od najboljih novinara u nas, Goranu Miliću, koji se jučer oprostio od nas posljednjim Dnevnikom prije odlaska u mirovinu. Barem službenu. Jedan od rijetkih čije priloge, emisije i reportaže rado gledam. Spontano teku, zanimljive su, imaju priču i informaciju, a što je najvažnije ostavljaju trag optimizma, čak i onda kad govore o sumornim temama. Dakle, svaka čast i sve pohvale na dobrom poslu! I, bez obzira na mirovinu, želim još mnogo dobrih emisija!

Dvije su me stvari u jučerašnjem Dnevniku potakle na razmišljanje, pa ih eto dijelim s vama.

Prvo, ex-predsjednik Mesić i njegovi odlasci na "ređuvenejšn" terapiju. Suvremeni tempo života zasigurno zahtijeva nešto, bilo što, da vas spasi od vlastitog žrvnja. Ipak, u bijelo odjeveno osoblje, u bijele frotiraste ogrtače odjeveni klijenti, koji leže u bijelim naslonjačima u bijelim prostorijama, kao da su izišli iz neke futurističke klinike za zamjenu iznošenih tijela i organa. Okružje izvrsno odgovara neizgorovenom geslu suvremenog svijeta: iscijedit ćemo iz tebe sve što imaš i možeš dati, a onda ćemo te ređuvejnirati i tako obnovljenog te poslati natrag... na daljnje cijeđenje.

Tome sasvim odgovara i potez uključivanja radnice s mljekarske farme koja u deset sekudni mora opslužiti nekoliko jadnih krava priključenih na strojeve. Vrlo stresan posao (koliko, to ni sama radnica ne zna – njoj se čini tjelesno teškim, a što radi njenoj duši, ni ne sluti), kao i onaj administrativne radnice koja svakoga dana zaranja u brdo papira i već se godinama guši u prašini brojaka i slova. Izabrani su pravi primjeri otuđenja i besmislenih, civilizacijom nametnutih poslova. I kao takvi su poslani na "obnovu", kao štof novinarskoj priči. Obje su, naravno, bile oduševljene i spremno se i s veseljem vratile na svoj posao. Sad će ga obavljati bolje. I, barem privremeno, zaboraviti na ključno pitanje: kakvog uopće smisla ima to što rade?

Razni ređuvenejšn centri će i dalje nicati, odjednom shvaćeni kao prijeko potrebni. Ipak, bit će dobro uklopljeni u glavnu struju civilizacijskog žrvnja. Ne dao Bog da netko postavi pitanje o tome da li bi možda svijet mogao biti drugačiji? Ne dao Bog da ga netko želi promijeniti! Takva znanja i metode nisu dobrodošle, a oni koji ih posjeduju i promoviraju, zauvijek će biti na margini, neprilagođeni kao i uvijek. (Tek toliko da znate s koje pozicije pišem!)

I još nešto, vrlo bitno, iz jučerašnjeg Dnevnika. Goran Milić je kao poveznicu svoje emisije uzeo prirast ljudske biomase. U desetak minuta, koliko je trajala, broj ljudi se na našem planetu povećao za oko dvije do tri tisuće. I da, pojavio se i prilog o upravo rođenim četvorcima u Njemačkoj (hrvatska obitelj). Uz sve pohvale, divljenje i čuđenje, sretni roditelji su zaslužili novu kuću od države, novi auto od Opela, niz povlastica i pomoći zato jer su... pa, dobili četvero djece odjednom. Lijepo. No, da li se itko ikada zapita zašto je (dobra, uređena, civilizirana) država, tako zainteresirana za povećanje broja svojih građana? Vjerojatno se to ne trebamo pitati jer i sami znamo: jedino ako nas ima više možemo održati zacrtani rast bruto proizvoda, povećanje tržišta, radna mjesta, potrošačku klimu i tako dalje.

Hrvate je, na sreću, u posljednje vrijeme, teško natjerati da se množe. Na nesreću, njihov razlog za to uopće nije povećana svjesnost o tome da izručuju svoje potomstvo civilizacijskom žrvnju, mašini koja će od njih učiniti ekonomske robove i strojeve za potrošnju i daljni rasplod. Njihov razlog je mnogo prozaičniji: nemaju dovoljno sredstava da bi potencijalno mnogobrojnoj djeci priskrbili normalan život. Inače, da imaju, svakako bi rađali više djece. Tako barem svi kažu, a ja se ipak, u svojoj usamljenoj ludosti, nadam da smo pametniji nego što se činimo sami sebi. Možda mi spontano razumijemo što se događa i pružamo nesvjesni pasivni otpor? Znam, znam, sasvim uzaludna nada. I mi bismo se nemilice razmnožavali, samo da možemo. A hoćemo, hoćemo, bez brige - povećavat ćemo svoje brojke, sve dok povećanje prihoda to od nas traži!

Gledajući globalno, na svijetu ima mjesta za još barem dvadesetak miljardi ljudi. Uredit ćemo divlje predjele, onaj preostatak životinja preseliti u zoološke vrtove, napraviti dovoljno mjesta za nove zgrade, tvornice, sportske terene, urede, shoping naselja i, da, ređuvenejšn centre u koje ćemo zalaziti kad se ugušimo pod svojim vlastitim teretom!

Za vrijeme emisije, broj stanovnika Zemlje je porastao za barem 2000, a od tog trenutak do ovog u kojem pišem, za nekih 250000 (odlično, grad veličine Osijeka u manje od 24 sata – doista napredujemo!). Goran Milić je završio svoj posljednji dnevnik slijedećim riječima: "Neki kažu da na planetu ima sve više stanovnika, a sve manje ljudi. A drugi kažu, neka samo bude više stanovnika - bit će više i ljudi!"

Među ovim drugima je, po vlastitom priznanju, i Goran Milić. E, pa, ne moramo se u svemu slagati da bih priznao vrhunski talenat za novinarski posao, poštenje i humanost, te još jednom pohvalio i zahvalio na odličnim emisijama - uključujući i ovu posljednju!

Ipak, naše vlastito sljepilo, zasnovano na sasvim ljudskim osjećajima prema vlastitom potomstvu, ne daje nam da vidimo gdje leži najveći problem. Broj ljudi stalno raste i to velikom brzinom. Svaki od te četvrtine milijuna ljudi koji su se pojavili tijekom samo jednoga dana, ima pravo na sve što pripada svakome drugome: hranu, mjesto za život, obrazovanje, posao, prihode, obitelj, barem jedan auto, novac, odmor, uživanje... I nikome se to ne bi smjelo uskratiti. A kako ćemo to učiniti, ako ne na račun našeg vlastitog planeta? Društveni problemi suvremenog svijeta neće se riješiti ako nastavimo rasti tim tempom. Štoviše, postat će sve gori i gori, usprkos bilo kakvim zakonima, ekonomskim reformama, znanstvenim otkrićim, političkim prevratima ili revolucijama.

Međutim, rijetko tko vidi tu situaciju (pri tom mislim na tu nezadrživu, suludu potrebu ljudskoga roda da se širi i razmnožava u nedogled) kao jedan od bitnih korijena svjetskih problema. A među onima koji to vide, nitko se, ili barem jako rijetki, usuđuju to izreći. Jer, ako to kažu, protiv sebe će okrenuti veliku većinu ljudi ovoga svijeta!

Što bi takvi htjeli? Da prestanemo rađati? Da prestanemo rasti i širiti se? Da prestanemo napućivati ovaj svijet? I to u ime čega? Životinja ili šuma? Ma, svašta! Već ćemo mi pronaći neko rješenje!

A tko zna, možda smo ga već i pronašli! Možda je rješenje izgraditi ređuvenejšn centre na svakom uglu?!

A opet, čak i ako to nije rješenje, vjerujte mi, vaša djeca će ih trebati kao kruh i vodu! Jer će živjeti u svijetu toliko opterećenom i neprirodnom, da će im ređuvenejšn biti zakonom zajamčen! U skladu sa svim pravilima Europske unije i Svjetskoga poretka. Ili nečeg takvog, nastalog da bi se ljudi (jako, jako mnogo njih) usprkos svemu, održali na životu, u punoj radnoj sposobnosti, spremni svake godine na povećanje bruto svjetskog proizvoda za barem 4,762%!