Jeste li ikada čuli za windsurfera na anti-depresivima?

Iznimno sam uživao u čitanju jednog rijetkog i neobičnog teksta – magistarskog rada Petera Francisa Wilkinsona (Master of Philosophy in Visual and Material Culture. Massey University, Wellington, New Zealand).

Radi se o 117 stranica ispisanih znastvenim riječnikom, ali dovoljno jednostavno i čitko za svakog prosječnog windsurfera. Međutim, dok čitate, vjerojatno ćete se brzo zapitati nije li pridjev "prosječan" oksimoron ako se upotrijebi u odnosu na windsurfere?

Pitanje koje sam stavio u naslov ovog članka je zapravo podnaslov jednog poglavlja unutar Wilkinsonovog rada čiji je opći naslov jednako tako interesantan: "Kome treba novac, kad se može jedriti? – paradoks opiranja konzumerizmu kroz sudjelovanje u sportskoj subkulturi".

Na Wilkinsonov rad naišao sam slučajno nakon što sam primio poruku od do tada nepoznatog virtualnog prijatelja (@mobednl). Bila je to ljubav na prvi pogled! Prepoznavanje ideja i, naravno, slaganje s njima, onako iz duše. Wilkinsonov rad je dostupan svima, pa ako vam se čita u originalu evo ga OVDJE (radi se adobe fileu, skida se malo duže). Moj članak je samo niz utisaka i misli koje sam imao čitajući ovaj doista interesantan tekst.

Ponajprije, moram istaknuti da će svaki (soul)windsurfer vrlo lako prepoznati opise svoje "opsjednutosti" vjetrom. Ali, malo tko će o tome razmišljati u terminima otpora glavnoj struji konzumerizma, otpora kulturnim očekivanjima i otpora ideji ekonomskog kapitala kao prvenstvene mjere uspjeha. Te riječi zvuče ozbiljno, ali su, uvjeren sam, sasvim blizu istini.

Uvijek sam znao da windsurferi dolaze iz svog vlastitog svemira; oni su posebna vrsta ne samo među ljudima, nego i među drugim sportašima i rekreativcima. I, sudeći prema Wilkinsonovom istraživanju, čini se da sam bio u pravu!

Wilkinson piše: "Pripadnici windsurferske subkulture kroz svoj način života izražavaju otpor prema konzumerizmu, prevladavajućoj ideologiji našega društva. Međutim, da bi slijedili taj način života moraju kozumirati priličnu količinu materijalnih dobara u obliku opreme koju koriste. Pitanje je, dakle, što ti sudionici zaporavo konzumiraju? Što ih motivira da žrtvuju ono što je potrebno žrtvovati da bi sudjelovali?"

Ne bi li pronašao odgovor na svoja pitanja, Wilkinson je, i sam windsurfer, promatrao, razgovarao, neslužbeno i službeno, istraživao te, naravno, mnogo čitao i mislio.

U želji da ukratko prenesem glavne zamisli, počet ću s pitanjem subkulture. Moram priznati da nisam do sada o windsurfingu razmišljao u tim terminima, ali je ideja zapravo logična i očigledna. Wilkinson objašnjava terminologiju i razloge zašto se odlučio na izraz "lifestyle sport". (Imam teškoća s prevođenjem tog izraza pa ću ga ostaviti takvog kakav je.)

Spominje se i dilema da li je jedrenje na dasci uopće sport? Sviđa mi se razmišljanje Tima Danta koji govori o "igri" više nego o sportu, a također i Belinde Wheaton koja spominje izraz "umjetnost". Moje mišljenje, kao zagriženog i poprilično opsjednutog windsurfera, je da se radi o sve tri stvari istodobno!

Ima li razlike između drugih sličnih sportskih, a opet drugačijih aktivnosti i jedrenja na dasci (jer, u opticaju su različiti termini poput "ekstremni sportovi", alternativni sportovi", "treći sportovi", "whiz", "adrenalinski" i slično)?

I, da li su i te aktivnosti neka vrsta otpora konzumerizmu? Mogle bi biti, ali windsurfing je svakako poseban i jedinstven među njima. Zašto?

Zato što windsurfing nikada nije uspio stvarno privući masovnu pozornost. Slike i prizori windsurfinga jesu komercijalizirane kao ideali slobode i mladosti, ali sama akcija, sam sport nikad se nije raširio na opću populaciju, za razliku od drugih sportskih "rođaka" koji su počeli kao alternativni (recimo većina uličnih sportova na "daskama" poput skatebaordinga, ili čak snowboardinga, mountain bajkinga i slično) a završili izrazito komercijalizirani i pretvoreni u veliki biznis. Windsurfing je pošteđen takve krute sudbine.

Razlog zbog kojeg je tome tako (mi windsurferi smo stvarno sretni ljudi!) je djelomično u tome što je jedriti na dasci prilično teško naučiti. Krivulja učenja je mnogo sporija nego kod drugih sportova, a potrebni su mnogi sati prije nego možete reći da sad jedrite, makar malo i kratko. Ta činjenica je suprotna zahtjevima suvremenog brzog načina života. Površne aktivnosti, koje nisu toliko zahtjevne, mnogo je lakše iskoristiti u komercijalne svrhe.

Za Wilkinsona, kao znastvenika, windsurfing stoga pruža rijetku prigodu. On piše: "Jedrenje na dasci je samo po sebi značajno jer je pošteđeno preuzimanja od strane velikih komercijalnih kompanija, pa tako imamo mogućnost proučavanja lifestyle sporta koji se razvija bez izravnog utjecaja masovnih medija."

Uzgred, ne mogu se oteti dojmu da upravo svjedočimo istom procesu komercijalnog preuzimanja u slučaju kite-surfinga. Tu je vještinu lakše naučiti (iako vjerojatno opasnije), pa vjerujem da će se kitesurfing "probiti" do šire publike i tako postati jedan od komercijaliziranih takozvanih "alternativnih" sportova. To je samo moje mišljenje, ali smatram da će windsurfing izdržati i zadržati svoj poseban status stvarnog, autentičnog i slobodnog lifestyle sporta.

Tajna je u predanosti. Upravo količina predanosti windsurfingu određuje njegov subkulturalni status. Predanost se ne vidi samo u količini vremena posvećenoj tome, već i u činjenici da windsurferi često tome podređuju svoj život: gdje žive, koje poslove rade, pa čak i odnose kakve imaju. Tako kaže Wilkinson i, naravno, u pravu je. Znam to iz osobnog iskustva!

Evo, da to kažem vrlo izravno: ne možete glumiti da ste windsurfer! Kod većine drugih sličnih aktivnosti, moguće je kupiti opremu, obući neku odgovarajuću odjeću, izlaziti s pravim ljudima na prava mjesta i tako postati dio subkulture odnosno tvrditi da imate svoj "životni stil". Drugim riječima, vanjskim znakovima možete pokazivati svoju "pripadnost" nečemu. U windsurfingu toga jednostavno nema! Nema zapravo ničeg na čemu bi se mogla zasnovati komercijalizacija. Morate biti na vodi, s vjetrom, činiti to – jedriti, i tako utvrditi svoj "status" za kojeg su vam potrebni bezbrojni sati vježbanja. Tek tada ste windsurfer!

To je razlog zašto windsurfing nije masovan i zašto mnogo ljudi vjerojatno nikad neće ući u to područje. Jednostavno je prezahtjevan za prosječnog potrošača suvremenih dobara. On traži podosta žrtvi, ponajviše volje i vremena. Na prvi pogled, to može izgledati kao prepreka za popularizaciju, ali istodobno upravo to je razlog zašto su oni koji ipak jedre na dasci tako posebni! Pokazuju upornost, autentičnost snagu volje i zapravo rade suprotno onome što se očekuje od potrošača. Windsurferi žive svoj život!

Wilkinson ističe da je upravo ta predanost i odlučnost da se uobičajeni prioriteti stave na prvo mjesto, ono što je presudno za definiciju otpora suvremenoj potrošačkoj kuluri. Windsurfing često zahtijeva od ljudi da ugroze svoj ekonomski potencijala (smanje prihode da bi mogli više vremena biti s vjetrom) a time se jasno izražava odbacivanje prevladavajućeg društvenog priznanja materijalnom bogatstvu kao najvišoj vrijednosti.

Ne mogu a da ne spomenem svog prijatelja Pierra, australskog Hrvata, i njegove čuvene rečenice: "Dok puše, ne poznaš!". Ona se odnosila na njegovu dragu suprugu, a izražavala je, vrlo simpatično, stanje stvari i poredak prioriteta. Njih dvoje su to, koliko znam, izvrsno riješili, ali neki ne uspijevaju. Englezi imaju izraz "windsurfing widow" – widnsurferska udovica, koji se odnosi na djevojku ili ženu koja čeka da se njezin dragi vrati s jedrenja.

A što je onda važno windsurferima? Oni pretpostavljaju zabavu natjecanju, a slobodu cijene daleko iznad bilo kakvih pravila. Pravi su buntovnici, ti windsurferi! Ne mare za to koliko su bogati, samo ako mogu određeno vrijeme provesti na vodi s vjetrom. Individualci su, hedonisti (ali ne lijeni, već vrlo usmjereni i odlučni), te njeguju neku čudnu, gotovo izvanzemaljsku, anti-natjecateljsku etiku.


Motivacija

Wilkinson postavlja vrlo značajno pitanje: da li takav životni stil doista postoji ili je i on stvoren od proizvođača windsurf opreme i oblikovan u zamamni paket "svijeta iz snova"? Nisu li i windsurferi samo druga vrsta potrošača, te i dalje ostaju robovi snolikog svijeta lažne slobode? To je teško pitanje i vjerojatno jedno od onih koje izazivaju mnogo rasprava. Ali, Wilkinsonov odgovor – treba li reći da se slažem s njim? – je pozitivan: da, takav način života postoji i vrlo je stvaran!

Tajna je u motivaciji. Windsurferi su potrošači windsurferske opreme. Neki od njih mogu biti žrtvom reklame i kupovati stvari koje im zapravo ne trebaju za dobro jedrenje. Ali, uglavnom oni ne konzumiraju robu – oni konzumiraju iskustvo! Windsurferi koriste svoju opremu zbog njene vrijednosti (iskustvo na vodi), a ne kao znak prestiža ili statusa. I ovdje ponovo imamo onaj dio o otporu – živi se zapravo protivno potrošačkoj i društvenoj klimi.

Citiram Wilkinsona: "Windsurferi iznad svega teže unutarnjem zadovoljstvu stvarnog iskustva koje se opisuje različitim izrazima: zona, tijek, "buzz", "stoke"... te ne mare za površne izraze lažnog poistovjećivanja.

Ispitivanja među windsurferima Novog Zelanda ukazala su tri najveća činitelja motivacije:

1. iskustvo "getting high", zone ili transcendencije
2. katarza ili oslobađanje od napetosti
3. estetski razlozi (lijepo je!)

Treći razlog je pomalo iznenađenje, ali eto, tako stoje stvari. Između svih drugih svojih neobičnosti, windsurferi na visoku razinu motivacijskog poriva stavljaju i doživljaj ljepote.

Razlozi poput zdravlja, tjelesnog vježbanja i privlačnosti drugim ljudima su vrlo malo zastupljeni. Dakle, mi ne jedrimo zbog ideala tjelesne ljepote, mladosti i zdravlja, ili nekih drugih površnih razloga. Isto vrijedi i za iskustvo koje Wiklinson naziva "komunitas" – isustvo koje dijelimo s prijateljima ili grupom. Ono je prisutno kod windsurfera u obliku povezivanja s prijateljima po jedru i dasci, važno je, ali ne predstavlja primarni motivacijski činitelj za jedrenje. Dakle, rijetko tko postaje windsurfer samo zato da se pridruži gangu. Kud svi Turci, tud i mali Mujo, jednostavno ne vrijedi za windsurfere!

Ponovno se može osjetiti ta razlika između uobičajnih motiva prosječne osobe i onih prisutnih kod windsurfera. Prosječna će osoba, sportaš ili rekreativac, učiniti mnogo toga da bi ostao zdrav, spreman i tjelesno privlačan. Ali, te površne stvari ne zanimaju windsurfere, barem ne toliko da bi zbog toga jedrili. Ne, oni su spremni žrtvovati ekonomski status, promijeniti posao, preseliti se na neko neobično mjesto, posvetiti stotine sati vjetru... ali ne zbog nekih trivijalnosti. Njihov glavni razlog za tako nešto je, njima očigledan a drugima nejasan, osjećaj kojeg Wilkinson naziva "biti u struji, biti u toku" (in the flow).


Duh

I sad dolazimo do onoga što stvarno volim! To je onaj dio "duše", onaj "soul" u windsurfingu. Čak sam saznao da su neki znanstvenici također dali isto ime toj posebnoj orijentaciji u pristupu sportskoj aktivnosti (Duncan Humphrie i izraz "soul-boarders")!

Što to znači "biti u struji"? Mihaly Csikszentmihalyi opisuje to iskustvo na slijedeći način: "Koncentracija je tako snažna da nema nikakve preostale pažnje koja bi se usmjeravala na razmišljanje o bilo čemu nevažnom, nikakve brige o bilo čemu. Nestaje svijesnost o sebi i osjećaj za vrijeme se iskrivljava."

Ovaj opis zvuči poput neke drevne joga sutre! Zparavo, budući da znam nešto o Patanđaliju (pisac joga sutri), a znam ponešto i o windsurfingu, mogu slobodno reći da Csikszentmihalyi zapravo opisuje jedno od stupnjeva u razvoju svijesti, neku vrst samadhija. I to sve povezuje s windsurfingom. Zapanjujuće!

A ima i još: Csikszentmihalyi kaže da iz tog iskustva toka, nastaje zadovoljstvo. To je, naravno, ona čuvena jogijska svijest blaženstva!

Neću nastavljati dalje u tom smjeru. Kao što mnogi znaju, već duže vremena održavam posebne web stranice (Soulwindsurf) posvećene isključivo takvim iskustvima. Možemo ih nazvati "zonom", "tokom", "samadhijem", nije važno. Važno je da su ta iskustva tu i da ih, ako ih razumijemo, možda možemo unaprijediti i učiniti trajnijima. (Inače, ovaj članak je izvorno napisan na engleskom, a možete ga pročitati u tom obliku OVDJE.)

Sve u svemu, moram izraziti svoje divljenje suvremenim mlađim misliocima i znastvenicima: konačno su počeli shvaćati i opisivati duhovne tajne jedrenja na dasci!

Imajte na umu da je riječ o PRIMARNOM motivacijskom činitelju za windsurfere! Možda je teško takvo iskustvo izraziti riječima (Wilkinson napominje da su ispitanici imali teškoća opisati što im se zapravo događa na vodi), ali je ono usprkos tome vrlo stvarno. I to je glavni razlog zašto windsurferi čine to što čine!

Evo kako još jedan znastvenik, Patrick Laviolette, opisuje to iskustvo: "Takva aktivnost iskrivljuje uobičajeni doživljaj vremena, prostorne orijentacije i kretanja. Događaji su ubrzani ili usporeni na neproporcionalan način tako da se mijenja doživljaj protoka vremena."

Pa, možete razmišljati o rečenom, a možda bi netko tko to iskušava upravo tako i opisao. Moje iskustvo s prosječnim windsurferom ili windsurfericom je da on ili ona pozanju to iskustvo na neverbalnoj razini, na razini "utjelovljenog znanja". Međutim, često će ih upravo društvena indoktrinacija spriječiti da o tome misle ili da se o tome izražavaju (radi se o neobičnim iskustvima, "otkačenim", o tome nitko ne priča). Umijesto toga, oni to jednostavno čine i doživljavaju na vodi, ulazeći u tok, u zonu, u windsurfersku nirvanu, neovisno o svojoj sposobnosti ili voljnosti da to kasnije izražavaju.

Wikinsonov rad sadrži još mnogo drugih zanimljivih stvari, poput pripreme za jedrenje koju on poistovjećuje s nekom vrstom rituala procjene uvjeta na vodi. Također govori o elementu "slučajnosti" i osjećaju koji iz njega proizlazi da se radi o igri neke "više sile", nečeg što je izvan dosega pojedinca. Zapravo, svi soulwindsurferski elementi o kojima sam pisao u svom prvom, sada već klasičnom članku o soulwindsurfingu, su na ovaj ili onaj način pokriveni i razrađeni u tom tekstu.

Članak ću završiti citatima dva odgovora iz intervjua sa (soul)windsurferima s Novog Zelanda.

"Kada netko nazove i traži sastanak, ja najprije provjerim windguru. Ako će biti vjetrovito, kažem da su mi svi termini popunjeni – do prvog dana bez vjetra."

"Pitao sam ga da li bi želio biti uspješniji u očima društva, a on je odgovorio: 'Ma ne, ja samo želim windsurfati."