Duša plesača

Bilo je to zapanjujeće vrijeme za mene! Putovao sam kroz srednju i istočnu Europu (područje povijesno nazvano "Stara Europa"), od jednog do drugog arheološkog nalazišta. Bio sam uvjeren da su ta mjesta, upravo ona na kojima se nalazi većina starih naselja, posebna – da predstavljaju prava mjesta moći. Tražio sam nešto. Nemir u duši me gurao naprijed – sve dok se nisam prisjetio! Svog života. Našeg života. Onog što smo imali i što smo izgubili. Ali, najznačajnija stvar koje sam se prisjetio bila je – Ples!

Bilo je rano proljeće, izmaglica u zraku. Sjedio sam na jednoj povećoj stijeni u dolini Danila u Hrvatskoj, zagledan u daljinu. Oko mene mir. Staro groblje iza bijelog puta; rimske iskopine s lijeve strane. Ali, moj je um lutao još dublje i dalje u prošlost; četiri, pet tisuća godina prije današnjeg vremena. U svojoj viziji vidio sam mnoge ljude u toj dolini. I ja sam bio među njima.

Dva mjeseca kasnije, Konya, Turska. Sjedim na travnatom brežuljku nazvanom Catal Hujuk. Oči su mi zatvorene, a duša izgubljena u sjećanjima. Ali, to nisu sjećanja iz ovoga života. Vidio sam stvari, znao sam ih, a nisam mogao znati za njih. Ljudi koji su nekada živjeli ovdje bili su različiti. Njihovi umovi, njihove misli i osjećaji bili bi nam strani. Međutim, i oni su bili ljudi poput nas. Samo drugačiji. U mojoj viziji, i oni su, poput naroda iz Danila, uvijek plesali.

Još nekoliko mjeseci poslije. Nalazim se na vrhu Karfi, na otoku Kreti u Grčkoj. Na to smo mjesto došli kao u posljednje utočište, tražeći sigurnost od ratničkih plemena sa sjevera. Napustili smo svoje voljene obale i otišli u planine čekajući smrt. Ali, znali smo – rodit ćemo se ponovo! Doći će vrijeme kada ćemo se prisjetiti tko smo bili, kako smo živjeli i što smo izgubili. Ponovo i ponovo, svakoga dana, i ovdje smo plesali!

Lutao sam još, drugim putevima i mjestima. Kuda god sam došao, otkrio sam još jednu zagonetku nepoznatog mozaika. Kasnije, pisao sam knjige o tim iskustvima. Ali, jedna stvar je bila stalno prisutna i kako izgleda važnije od svga drugoga: prisjećao sam se našeg plesa! Sanjao sam o njemu! Svaki pokret, svaki dah – kako smo to radili i kako smo proslavljali – sve sam to odsanjao; vidio u viziji!

Plesao sam na svim tim mjestima; plesao sam poput izgubljene lude. Ponekad su me razdirale suze, a ponekad nisam mogao podnijeti snagu radosti. Bio sam izgubljen u vremenu. Kako i ne bi kad sam putovao tisućama godina samo da bih se rodio sada i ovdje, prisjetivši se našeg načina života.

Tada sam shvatio da su mnogi prešli isti put; mnogi su prešli ponor vremena i odlučili roditi se upravo sada. Napisao sam te knjige, čak sam pokušao uglazbiti zvukove iz svojih vizija i počeo sam govoriti o drugačijem putu za čovječanstvo. Pustio sam da glas istine poleti van.

I - neki su ga čuli! Došli su! Svi ti ljudi, sve te plesačice i plesači. I oni su se prisjetili. Sada oni ponovo plešu, baš kao što su to činili tisućama godina ranije.

Otkrio sam u sebi dušu plesača. Znam – ja sam neoplesač. A također znam da nas ima mnogo, upravo sada i upravo ovdje. Neki su budni, a neki još sanjaju, čekajući poziv na buđenje. Da li je došlo vrijeme?

Slušajte.

Slušajte!

Plešete li?