Zašto neki zaglave?

Izvrsno pitanje koje sam nedavno primio potaklo me na zaseban post o temi "zaglavljivanja". Evo pitanja: "Zašto je tako veliki broj osoba koje su godinama "uronjene" u jogu i jedino progresivno napreduju k dis-funkcionalnosti, tj. demonstriraju sve značajke zaglavljenosti na mentalnom nivou, potpuno su u nemogućnosti otpustiti rigidnost svog pretjerano dominantnog uma ili običnim jezikom rečeno: "sve im smeta, sve prosuđuju, ljute se za svaku sitnicu, oštro osuđuju ono što nije u skladu sa nekim naučenim pravilima...? Ovo su samo moje observacije i pitanja na koja još uvijek nisam našla odgovore i ne odnose se samo na jogu nego i na druge pravce i pristupe razvoja svijesti i "obećanog povratka cjelini" tj. autenticnosti."

Svaki obrazac iz kojeg ne možeš izići predstavlja zamku. Svakog je teško proniknuti, a najtvrđi orah su oni obrasci koji se na površini nazivaju riječima koje bi trebale označavati njihovu suprotnost, poput - "sloboda", "prosvjetljenje", "duhovnost", "Bog", "guru", "joga"...

Stvar je u tome da ne možeš izići iz vasane (mentalnog obrasca) mijenjajući ju za drugu vasanu. A upravo tu pogrešku već tisućama godina ponavljaju mnogi, čak stvarajući od toga tradicije i dugoživuće škole.

To se događa posvuda, ali budući da je pitanje bilo potaknuto video komentarom Joga sutri, par riječi o tome. Vrlo je lako skliznuti u pogrešno tumačenje Patanđalijevog teksta, ako se zanemari činjenica da je on zasnovan na iskustvu. Iskustvo joge je preduvjet za razumijevanje, zatim za utvrđivanje tog iskustva i na posljetku za život u njemu. Još jednom ću to napisati, jer je tako lako promašiti bit ove rečenice: ISKUSTVO JOGE JE PREDUVJET za razumijevanje tog iskustva, njegovo utvrđivanje i život u njemu.

Većina takozvanih praktikanata joge na koje se odnosi pitanje naišla je na školu koja ih pokušava podučiti suprotnom: mnogo toga za raditi, slijediti, slušati, učiti... da bi se na kraju došlo do iskustva joge. Ovako naglavačke postavljena stvar, rezultira životom koji je jednako tako izokrenut, a ljudi koji ga žive su u punom smislu te riječi zaglavljeni u neznanju.

O tom izokrenutom pristupu jogi sam već govorio i pisao, još tamo u travnju 2005., iako nisam siguran koliko ljudi je bilo u stanju to čuti. Vidi člank "Joga i iznad nje".

Prosječan čovjek danas živi u milijunima obrazaca i zbog toga pati. Prosječan sljedbenk neke duhovne škole shvatio je da pati, poželio ili poželjela to promijeniti. On/a razmišlja na ovaj način: do sada sam radio/jeo/mislio ovako, a vidiš ova škola (joge ili nečeg drugog) kaže da moram raditi/jesti/misliti ovako. I stvarno, kad promijeni način razmišljanja dolazi do promjena u životu.

Ali, avaj, te promjene su ograničene – one vode samo do slijedećeg zida, a ne do slobode. Nakon godinu, dvije, tri, takva osoba shvati da ponovo pati. Neki od njih tada promijene duhovnu školu ili učitelja i ponovo počnu proces zamjene jednog obrasca drugim. Neki odustanu i vrate se "normalnom" životu u kojem nema mjesta za duhovnost koja ionako ne funkcionira. A neki odluče da će raditi/misliti/jesti još više i discipliranije točno ono što im se kaže, jer krivnja što nisu izašli iz obrazsca, dakle nisu slobodni ni prosvjetljeni, nije u onome što rade/misle, već u tome što to ne rade dovoljno, zar ne? I iz te treće skupine se rađaju oni "rigidni, godinama uronjeni", a opet neslobodni.

Svijet je pun gurua koji pripadaju nekoj tradiciji, ponavljaju što mu je rečeno i traže od učenika da rade što im se kaže. Samo slijediš prirodni tok stvari nakon što si postavio jedan obrazac (religiju, pravila, učenje) i uvjek će se naći dovoljno onih koji su voljni zaglaviti. Svijet je, s druge strane, pun takvih, zaglavljenih učenika – ne moraju zapravo ništa mijenjati nakon što su ušli u pripremljeni obrazac: samo se drži pravila i nadaj se najboljem.

Rekavši to, reći ću vam da ima i onih koji su i kod mene zaglavili! Ne iz prvog, već iz drugog razloga! Štoviše, od mene su očekivali da se i ja ponašam upravo tako kako oni zamišljaju da se trebam ponašati. Takve pokušavam otjerati, što prije, izlažući ih upravo onome što misle da ne bih smio raditi. Ali, to je druga priča. Možda nekom drugom prigodom nešto napišem i o tome.

Natrag na bit stvari: iskustvo najprije. Tako počinju Joga sutre, tako je Patađali zapisao. Po tome znam da je bio prosvjetljen (iako je to škakljiva izjava, naravno), jer jedino netko izvan obrasca može biti toliko izvoran i toliko taktičan da kaže sve, u toliko malo riječi, savršenim redosljedom. Na žalost, upravo ta sadržajnost nas je koštala tisuća komentara koji su od slobode iskustva joge pokušali načiniti koncentracioni logor najgoreg tipa: onaj u kojem su zidovi napravljeni o pojmova poput "znanje", "prosvjetljenje" i eto, "sloboda".

I nemojte se zavaravati: najviše takvih tumačenja oduvijek je, pa i dan danas, dolazilo iz samog srca Indije. Bijeli ili naranđasti dothi, tamna put i simpatičan naglasak su cool, ali jednako tako mogu biti ambalaža omotana oko praznine.

Iskustvo joge je, s druge strane, univerzalno. Pripada svakome, po rođenju u ljudskom duh/tijelu sustvu. Nije teško niti zahtjevno, osim ako od njega ne napraviš legendu i ako ti ne služi poput religiozne bajke o obećanom blaženom stanju koje stiže... jednom.

S pripremljenim učenikom na instrukciji (A nije čak ni teško pripremiti čovjeka na iskustvo – par sati je sasvim dovoljno. Najgori su oni kojima je glava puna "duhovnog znanja" i raznih tehnika i metoda, te oni koji misle da su godinama radili "jogu". Za takve treba više vremena, i najradije bi ih poslao doma na par mjeseci "hlađenja".)... Dakle, s pripremljenim čovjekom mi je potrebno tri do pet minuta za postizanje stanja joge, te dva dana za njegovo prepoznavanje i prihvaćanje.

Tri do pet minuta. Bez filozofije, bez komplikacija, bez bilo čega što se inače smatra arsenalom jogijskih zahtjeva. A tako, podsjećam počinje i Patjanđalijev tekst. On jednostavno kaže: "Joga je sada i ovdje. Joga je nepomična svjesnost." Sudeći po tome, Patanđali je možda svoje učenike do stanja joge dovodio u 30 sekundi. Nisam tako dobar. Ne još. Meni treba pet minuta.

Tek nakon toga slijedi utvrđivanje iskustva i njegovo razumijevanje. U tom procesu, kao što sam rekao, čak i uz iskustvo joge, može se dogoditi da obrasci prevladaju i da osoba neoprezno odbaci dijamante, tražeći da ju obasipam staklenim perlama. Takva zaglavljivanja nakon doživljenog iskustva su moguća, a upravo zbog njih su i napisani tekstovi poput Joga sutri – da bi onima koji su doživjeli iskustvo i kreću se putem njegovog utvrđivanja osigurali sigurno kretanje. No, kako to već biva, razni ljudi mogu učiniti svašta i s najboljim namjerama, te tako jogu pretvoriti u baba rogu.

Raspisao sam se, a ipak je ovo samo blog! :-) Da, zaključim: iskustvo joge je preduvjet za slobodu i djelotvoran život. Ako ga nema, zaglavljivanje je zajamčeno. Nakon iskustva i njegovog redovitog održavanja, mora slijediti i dobro razumijevanje. Ako tog razumijevanja nema (a one se prije svega omogućava ispravnim tumačenjem Joga sutri – ili, ako je netko prosvjetljen i kreativan, može ponuditi i svoj tekst, nema problema), zaglavljivanje je vjerojatno. Nakon razumijevanja slijedi utvrđivanje i stvaranje stanja u kojem je iskustvo joge trajno. Za taj dio je, osim vremena, poželjan i osobni primjer života izvan obrazaca – netko tko će stalno izazivati obrasce na megdan, netko tko neće biti ugodan i nasmiješen (to je potrebno u početku, u fazi osvajanja), već stalno na rubu mogućeg. Drugim riječima, dobar učitelj.

Iako, priznajem, ovaj zadnji dio je samo dobrodošla opcija. Jednom kad imate iskustvo i razumijete ga, sve je na vašoj strani. Svemir će vam već poslati nekog da vas protrese i natjera da iz sebe izbacite posljednje tragove obrazaca u kojima ste tako dugo živjeli.