Piča o Sapu

Moram vam ispričati priču koja ide uz fotografiju psa zaglavljenog između dva stabla (u postu Zašto neki zaglave?). Mnogima se svidjela, neki su bili oduševljeni, a prijateljica mi je rekla da psi nikad tako ne zaglave, osim ako ih ljudi ne stave na takva mjesta.

No, možda je to i istina, ali ne i u ovom slučaju! Ovaj je pas – kojeg ćemo zvati imenom Sap – to učinio sam, i to s točno određenom namjerom! Zapravo, sve u stilu i duhu članka o jogi i zaglavljivanju, moram vam reći da se radi o prosvijetljenom psu, koji je samo naizgled bio zaglavljen, a u taj se položaj doveo da bi pomogao jednom nazovi joginu koji je stvarno bio zaglavljen ispod tog dvostrukog drveta... Hm, znam, zvuči komplicirano. Ali, što se može, tako je kako je, a meni nema druge doli da vam ispričam priču od početka.

Sap se prosvjetlio tijekom sedmog ili osmog života unatrag, još dok je bio u tijelu djevojke koja je s dvadeset godina odlučila popeti se na najvišu planinu na svijetu, krenula u taj pothvat, ali se zaustavila na jednoj visoravni gdje se, zbog toga što joj je jedan rijedak cvijet odvukao pozornost, spotakla i slomila nogu. Budući da tamo nije bilo nikoga tko bi joj pomogao, ona je morala... Ah, dobro... nije važno. Uglavnom, Sap se tada prosvijetlio, a od tog trenutka nadalje je trošio vrijeme uglavnom na dvije stvari koje su ga najviše zabavljale: zabava i... zabava. Ipak, kako je vrijeme prolazilo shvatio je da se ne može pošteno ni zabavljati ako nema s kim, to jest ako nema nikoga tko bi bio slobodan pridružiti mu se.

Tako je počeo pomagati onima koji su bili blizu prosvjetljenju, ili su barem pokazivali neku želju za tim. Jedan život, dva, tri... išlo mu je sasvim dobro i mnoge su duše, baš zahvaljujući njemu, doživjele oslobođenje. No tada je, u trenutku kad je napuštao prošlo utjelovljenje u kojem je bio magarac (prosvijetljeni magarac, da se razumijemo!), čuo za "sveca" kojeg su zvali Kejvoč.

Kejvoč je bio poštovani jogin koji je u mladoj dobi, s nepunih osamnaest, sjeo ispod dvostrukog drveta (da, da, baš tog) i potonuo u samadhi, nirvanu ili kako je već zvao to u što je potonuo. Uglavnom, kad ga je Sap zapazio, Kejvoč je bio nepokretan već dvadeset godina, a mjesto na kojem je sjedio postalo je mekom hodočasnika.

"Kako dosadno! Treba mu pokazati što je prava stvar", rekao je Sap još dok je bio između svjetova, a slijedeći zvuk koji je ispustio bio je slabašni "vau" u tijelu kojeg ste, eto vidjeli zaglavljenog između dva drveta.

Da ne duljim previše o Sapovom djetinjstvu – čim je malo stasao, odmah je otišao Kejvoču. Njušio ga je, lajao na njega, prevrtao se pred njim, gurkao njuškom... ali ništa. Obratio mu se i telepatski, samo da bi mu Kejvoč – uopće ne shvaćajući da mu se obraća Sap, već misleći da je naišao na neko zlo duhovno stvorenje – rekao neka ga ne iskušava jer je on čvrst i ustrajan i neće odustati sve dok se ne prosvijetli.

"Vau", rekao je Sap na tu dubokoumnu mudrost i beskrajnu Kejvočovu disciplinu, a zatim je promijenio taktiku. Iza drveta s dva stabla (da, da, baš tog), tlo je bilo malo povišeno, pa je počeo skakati i skakati, sve dok nije nekako dohvatio procijep i ostao visiti u njemu. No, nije tu stao. Počeo se migoljiti i izvijati, ritati i previjati, sve dok se nekako nije uspravio između stabala. Najprije je visio naopačke, ali je onda uspio ispraviti stvari i naći se točno u položaju u kojem ga je uhvatila kamera. Tijekom cijelog tog procesa ispuštao je zvukove teške muke, rada i naprezanja. Naravno, Kejvoč nije uopće mario za njega. I dalje je sjedio, ukručen i nirvaniziran. Međutim, sada je i Sap bio jednako tako ukočen i nepomičan. Neko vrijeme je čekao a onda počeo zavijati. Bilo mu je neudobno, to je prvo. A drugo, ogladnio je i ožednio.

"Vau, vauuuuuuuuuuu" vikao je Sap. A ko za inat, u to vrijeme oko Kejvoča, svetog čovjeka nije bilo nikoga. Ni jednog zalutalog hodočasnika, štovatelja sa zapada, pa čak ni obožavatelja koji bi izgovarao molitve tipa "mariska hargitay".

"Vau, vauuuuuuu", jadao se dalje Sap, uporno i postojano.

Prošao je jedan sat. Pa dva, tri, četiri.

I negdje na kraju četvrtog sata, Kejvoč je otvorio oči i uzdahnuo. Nije mu smetalo Sapovo zavijanje. Uopće ne. Ali, bilo je nešto u tom nesretnom psu što ga je dirnulo dublje nego je mislio dozvoliti. "Ok", rekao je sam sebi Kejvoč, "nije problem sjediti ovako još dvadeset godina. Ali ovaj ludi pas će umrijeti od žeđi i gladi. A nema nikoga da ga odglavi."

I tako je Kejvoč, po prvi put nakon dugog, dugog vremena učinio nešto za nekog drugog, a ne za svoje vlastito prosvjetljenje. Ustao je, protegnuo pomalo bolne noge i okrenuo se zaglavljenom Sapu. Sap je prestao zavijati, nakrivio je glavu i prekrižio zadnje šape (da, da, baš kao na fotografiji). I tada, u tom pomalo glupom trenutku Kejvoč se odjednom počeo smijati. Smijao se i smijao i smijao i nije mogao prestati.

Sap ga je znatiželjno promatrao, a kad je ovaj zastao i posegnuo rukama prema njemu, nježno ga oslobađajući zarobljeništva, Sap ga je liznuo jezikom i rekao: "Vau."

Kejvoč je napustio svoje sveto mjesto i sada on i Sap lutaju svijetom uglavnom trošeći vrijeme na dvije stvari koje ih najviše zabavljaju: zabavu i... zabavu. Ipak, podučeni Sapovim iskustvom, znaju da se ni zabaviti ne mogu ako nema nikog tko je dovoljno slobodan da bi im se mogao pridružiti. Pa Kejvoč ponekad priča, a Sap ponekad – a što bi drugo? – laje! Pa ako netko čuje – dobro je!

Kad ostanu sami, međutim, često se svađaju oko jedne sitnice. Tko je koga, zapravo, odglavio?

"Zapravo", kaže Kejvoč, "ipak sam ja tebe oslobodio, to moraš priznati."
"Vau, vau", kaže Sap, ne slažući se s njim nikako.
"Jesam, jesam", ustrajan je Kejvoč. "Da nije bilo mene, ti bi još zavijao na onom drvetu."
"Vauuu, vauuuu, vau", odmahuje glavom Sap.
"No, dobro, i ti si mene odglavio", priznaje na kraju Kejvoč. "Da nije bilo tebe, ja bih još tamo sjedio... hm."
"Vau", potvrđuje Sap.
Pa malo hodaju u tišini.
"Ipak, kad malo razmislim", opet će Kejvoč ubrzano, "teško je reći tko je koga, zapravo..."
"VAUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!"