Knjige

Od djetinjstva knjige su bile moji najbolji prijatelji. Sjećam se kako sam se veselio slobodnim danima jer sam mogao provesti cijelo jutro, ili poslijepodne, u čitanju! Nije bilo boljeg društva od dobre i zanimljive knjige.

Zvuči štreberski, ali što ću sad – tako je bilo. Vršnjaci su mi uglavnom bili dosadni, kao i zanimacije kojima su ispunjavali svoje vrijeme. Odrasli su mi također bili dosadni, samo na drugačiji način. Interneta, multimedije i ostalog nije bilo, pa su preostale – knjige.

Obožavao sam njihov miris u knjižnicama – ulazio bi u mene i odnosio me u druge svjetove. Prizori beskrajnih polica ispunjenih ovitcima - ponekad ozbiljno smeđih, ponekad zabavno šarenih - bili su hrana za moje oči. Ponekad bi sate provodio u knjižnici kopajući po knjigama iz drugog reda, onima koje se rijetko posuđuju. Kakve li radosti kad bih otkrio nekog novog spisatelja ili spisateljicu koji bi me uspjeli otrguti iz svijeta u kojem sam živio i odnijeti u svoj! Bio sam im zahvalan, oduševljen, zadivljen, ponizan, začuđen i... pohlepan za još!

Jedan detalj će dobro oslikati moju zaluđenost knjigama. Nakon srednje škole morao sam provesti godinu dana u tadašnjoj armiji. Poslali su me u Srbiju, u Kragujevac, gdje sam proveo jesen i zimu 1980/81 u nadasve ne-intelektualnoj obuci za vezistu (svodila se na motanje žice i učenje glupavih kodova pri javljanju ili pozivanju druge radiostanice). Nakon toga sam dubioznom milošću mog komandira poslan u obližnje vojno skladište (ako se dobro sjećam, dvadesetak kilometara od grada, negdje kroz šumu, usred ničega) gdje sam trebao provesti još šest mjeseci. Trebalo je ispasti zastrašujuće i uvjeren sam da je ta "prekomanda" bila po kazni (iako mi to nitko nije rekao), ali je na kraju ispalo savršeno! Naime, tamo se radilo po radnom vremenu, od 06:00 do 14:00, a zatim su oficiri odlazili kući. Odjednom, imao sam ogromne količine slobodnog vremena! Znate li kako sam ih provodio? Uz knjigu, naravno! Rekli su mi da sam do tada bio jedini vojnik IKADA koji se učlanio u gradsku knjižnicu Kragujevac i posuđivao knjige. Do nje sam dolazio lokalnim autobusom, bježeći preko žice, zato jer nije bilo šanse da mi daju dozvolu za odlazak u grad svaki treći, četvrti dan. A trebalo mi je toliko, budući da sam, ponovo milošću knjižničarke, dobio posebnu dozvolu da posuđujem četiri knjige odjednom, a ne dvije. A za četiri knjige, u tim uvjetima, trebalo mi je otprilike četiri dana. Jedna knjiga dnevno – uz čitanje od 14:30 do 22:00. Živcirala me jedina činjenica što je večera (ionako sam trampio meso kojeg nisam jeo, za vječni pire od graška – zbog čega sam bio vrlo popularan među "suborcima") prekidala moju potpunu stopljenost s knjigama.

Da nije bilo knjiga, doista ne znam kako bih preživio to vrijeme. Zapravo, da nije knjiga, doista ne znam kako bih proživio svo ovo vrijeme!

A vrijeme se, eto, promijenilo. Djeca više gotovo da ne čitaju knjige. Umjesto toga igraju se s računalima i njihovim izdancima u obliku igračih konzola, mobitela i svega ostalog. Kad to ne rade, gledaju filmove. Odrasli (ako ne rade isto što i djeca) uglavnom tvrde da nemaju vremena za knjige.

A ja sam i dalje zaluđen. Ne računajući profesionalne interese i knjige koje zbog toga "moram" pročitati ili barem pregledati, uglavnom čitam tempom od tridesetak knjiga godišnje. Znači, otprilike dvije i pol knjige mjesečno. S obzirom na okolnosti, zadovoljan sam, iako bih želio da mogu više.

E, sad, što vam zapravo želim reći? Nekoliko stvari.

Prvo, vjerujem da će knjiga opstati, usprkos multimediji. Ima nešto u čitanju slova i riječi što je bolje od bilo koje pokretne slike. Kad čitate, nešto u vama raste i razvija se, te stvara osjećaj kojeg ništa drugo ne može nadoknaditi. Nove generacije bi mogle propustiti taj osjećaj, ako im ga oni koji ga poznaju ne pokažu.

Drugo, opća digitalizacija ne mora biti baš takva prepreka čitanju knjiga kako se na prvi pogled može učiniti. Štoviše, možda se baš u tome skriva nova renesansa knjige, jer joj se sad pridodaju neke nove kvalitete poput jednostavnosti i praktičnosti u čitanju, prenošenju i čuvanju.

I treće, usprkos mojem nepopravljivom romantizmu i nezamjenjivom osjećaju čvrste, pa ponekad i teške, papirnate knjige u ruci, moram vam ispovjediti svoje preobraćenje! Da, nakon dugog opiranja i odbacivanja, posljednjih godinu dana prešao sam na elektroničke knjige. I... pa, eto, sad sam uvjereni zagovornik nečeg što sam do nedavno smatrao nemogućim. U toj mjeri da ću vam pokušati objasniti sve što znam o tome, svo "zašto" i "kako" oko elektroničkih knjiga, te vam predstaviti projekt eLibrika, koji u Hrvatsku donosi prvu domaću platformu za distribuciju i čitanje elektroničkih knjiga.

Počet ću od mnogobrojnih razloga koji su me držali podalje od elektroničkih knjiga tijekom posljednjih šest, sedam godina koliko sam upoznat s time i koliko o tome, kao svaki zaljubljenik u knjige, zasigurno razmišljam.

Ali, o tome u slijedećem napisu. U međuvremenu, volio bih da na osnovi ovog što sam do sada napisao čujem vaše komentare. Koliko knjiga zapravo čitate? Da li biste željeli više i zašto mislite da to nije moguće? Kakva je po vašem mišljenju budućnost knjige u digitalnom dobu? I na posljetku, iako sam vam unaprijed otkrio svoju namjeru da vas uvjerim u dobrobiti elektroničkih knjiga, kako u ovom trenutku gledate na njih? Da ili ne?