Topli kamen Kokina

Za Kokino sam čuo negdje 2003. godine, dvije godine nakon otkrića. Moje putovanje po neolitskim "mjestima moći" širom područja Stare Europe već je završilo, a knjige nastale na osnovi toga ("Povratak Boginje" i "Duša Stare Europe") već su bile napisane. Međutim, Kokino je odmah došlo na "listu želja". Već iz malobrojnih dostupnih fotografija osjetio sam da se radi o nečem doista posebnom. I nisam se prevario. Ovih dana, devet godina kasnije od prvog impulsa namjere, konačno sam imao prigodu posjetiti Kokino – "sveto" mjesto iz davnina!

Nije problem pronaći osnovne informacije o ovom arhelološkom nalazištu, a 2007. sam objavio i kraći članak u sklopu web stranica neokulture. Ono što sada želim podijeliti s vama je moj osobni doživljaj – snažan utisak kojeg je Kokino ostavilo na mene.

Do Kokina se dolazi relativno lako, asfaltiranom uskom cestom kroz pitomi ali i pomalo mistični krajobraz sjeverne Makedonije. Postoje putokazi pa se ne možete izgubiti. Međutim, iako je od Kumanova udaljeno samo dvadesetak kilometara, računajte na četrdesetak minuta vijugave vožnje do Kokina. Prepoznat ćete ga već izdaleka, po stjenovitim prstima koji se uzdižu prema nebu.

Podno brdašca koje se nalazi na oko 1000 metara nadmorske visine uređeno je parkiralište, a postoje i dvije staze – jedna koja vodi ravno uvis, prema stjenovitom vrhu, i druga, mnogo blaža, koja vas vodi okolo brdašca do ritualnog mjesta zvanog "prijestolje".

Kokino posvuda nazivaju "drevnim opservatorijem". Očigledno, posebna kombinacija prirodne konfiguracije stijenja i manjih intervencija ljudske ruke, omogućila je precizno određivanje ljetnog solsticija i praćenje putanje Sunca i Mjeseca. Međutim, ako ste iole senzitivni na "unutarnje" događaje, odmah ćete znati da je Kokino bilo mnogo više od opsrevatorija. Bilo je to sveto mjesto, mjesto mnogobrojnih rituala. Moguće je da drevni korisnici Kokina nisu imali posebne riječi za "opservatorij" i "svetište". Moguće je da su imali istu riječ za obje funkcije. Za njih vjerojatno nije bilo toliko razlika između vanjskog i unutarnjeg svijeta kao što je to danas slučaj za nas.

Kao i uvijek prigodom svojih posjeta drevnim "mjestima moći" otplesao sam neodance ritual, okružen samo vjetrom, jutarnjom svjetlošću i nevjerovatnom energijom koja ni dan danas nije izgubljena.

Na mojim engleskim web stranicama možete pogledati više fotografija, a snimljen je i kratki video – tek toliko da osjetite djelić čarolije tog jutra na Kokinu.



I još jedna zanimljiva sitnica. Iako je bilo prohladno i rano ujutro nakon hladne noći, kamen Kokina je bio topao! Kad sam sjeo na "prijestolje" – odnosno, to je vjerojatnije bio ritualni oltar - uopće nisam osjetio hladnoću. Štoviše, kamen Kokina je bio topao i zaštitinički je grijao.

Svima putnicima s okom i dušom za "mjesta moći" preporučam da Kokino stave na svoju listu budućih posjeta. Često se događa da ljudi odlaze na druge kontinente u potrazi za izmišljenim vrijednostima, a ono što im je blizu, na dan, dva od njihovih kuća, ne poznaju i ne cijene.