Tri poljupca

Svaki dan bi trebao biti dan žena. Ali, ako je i jedan u godini, nešto znači. Povodom toga poklanjam izvadak iz svoje knjige "Povratak Boginje".

***

Uma se nasmijala. “Eh, Dan, kao da je odgovor na to pitanje jednostavan. Moramo krenuti s različitih razina. Promijeniti se moramo iznutra, ali promjene moramo poticati i izvana. Moramo krenuti od osnovnih stvari, osnovnih odnosa kao što su, primjerice, odnos između spolova i projekcija tog odnosa na različita područja života.”

“Misliš na veća prava žena?” začudio se Dan. “Ali to se već radi. Žene imaju sva prava. Ostaje još samo da se s vremenom situacija stabilizira.”

Uma je uz smiješak zaklimala glavom. “Znaš, Dan”, rekla je, “da nisam ovako stara i mudra, sad bi se razljutila na tebe. Ne vidiš dalje od nosa! Pa zar je stvar u pravima? Jest, na površini. Ali, u biti je stvar u ravnopravnosti muškoga i ženskoga načela. Kakva prava imaju današnje žene? Po mojem sudu, imaju prava postati muškarci! To je jedino pravo koje imaju. Da, mogu postati direktorice u poduzećima. Ali, molim te lijepo, kako se upravljanje poduzećem po ženskom načelu razlikuje od upravljanja poduzećem po muškom načelu?”

Uma je malo povisila glas, a Danijel je zbunjeno slegnuo ramenima.

“Ne znaš. Naravno da ne znaš jer nitko živ ne zna kako to izgleda upravljati poduzećem po ženskom načelu! Toga još nema. Zar misliš da si nešto učinio ako ženi daš direktorsku fotelju, a onda od nje očekuješ da se ponaša kao muškarac?”

Danijel nije znao što da kaže.

“Ili,”nastavila je Uma ni ne očekujući više reakciju od njega, “pogledaj politiku. Ista stvar. Zna li itko kakva bi to bila stvarno ženska politika? Ne, to ne znamo. Nije važno da li osoba između nogu ima penis ili vaginu. Važna su načela. Buđenje ženskog načela ne znači feminizam ili vlast žena. To znači partnerstvo i suradnju u punom smislu riječi. Znamo samo kako izgleda kad žena postane političarka i ponaša se jednako kao i njezini muški kolege. To nije to, Dan. Potrebno je uvesti žensku politiku, žensko upravljanje, žensku ekonomiju… Ali, ne opet tako da se time zamijeni muška, već da ta dva pristupa budu ravnopravna i primjenjiva u različitim situacijama.”

“Ali, kakva je to ženska politika?” usudio se napokon reći Dan. “Kakvo bi to bilo žensko upravljanje poduzećem?”

Uma je na trenutak zastala, već otvorivši usta da nešto kaže, ali onda se predomislila. Uzdahnula je, a oči su joj se iznenada ispunile tugom. Trepnula je, a Danu se učinilo da je i zadrhtala. Već je želio ustati da je pridrži, ali Uma je odmahnula rukom. Sama je sjela odmjerenim pokretom, ali se ipak rukama čvrsto naslonila na koljena. Bilo je to drugi put da je Danijel u njoj vidio bilo kakve znakove tjelesne slabosti.

“Dan,” rekla je Uma mnogo tišim glasom, “ja sam već vrlo stara. Moja zadaća se bliži kraju. Osjećaj mi govori da ćeš na svoje pitanje sam morati pronaći odgovor. Samo se nadam da će ti u tome pomagati i mnogi drugi ljudi. A mislim da će ti pomagati. Već si na pola puta. Nešto si već pronašao…”, i tu je Uma značajno zastala, a Danijelovim vratom su prošli trnci, “…ali još ima toga što moraš pronaći. Otvori se. Budi otvoren i drugi će doći. Okupit će se poput noćnih leptira privučeni svjetlom. Neće ni znati zašto, ali doći će, svi oni…”

Danijel nije znao o čemu to Uma govori, ali ju je slušao i osjećao. Njezine riječi bile su nabijene nekom neobičnom energijom. Osjećao je u njima dah starine, a opet i obećanje budućnosti. Nije znao zašto, ali odjednom je u sebi osjetio ogromnu snagu. Pred njim je toliko toga, toliko toga mora učiniti… Ali odmah zatim je osjetio i tugu. Neizvjesna je bila ne samo njegova budućnost već i njegova prošlost. Ova neobična žena, s kojom je proveo toliko značajnih trenutaka i za koju sada bez oklijevanja može reći da mu je promijenila život, kao da nije bila s ovoga svijeta. Našla se ovdje, presađena, donešena, a opet vrlo sposobna i uspješna. Ništa joj nije nedostajalo i sve je imala. Ipak, nije imala ništa. Njezino vrijeme je prolazilo ili, još točnije, već je odavno prošlo.

U tom trenutku Danijel je osjetio da će ubrzo ostati sam. Panika se probila iz njegovoga srca i zasjenila njegovo lice. Uma je to vjerojatno primijetila jer mu se toplo nasmiješila i lagano mu rukom prešla preko obraza. “Dan, osjećam da si ti i pjesnik”, rekla je tiho. “Jesam li u pravu?”

Nije ju pitao kako to zna. Ništa više nije morao pitati. Jedan dio njega, onaj bezvrememeni i neizraženi, znao je sve. Sve mu je bilo jasno: i prošlost, i sadašnjost, i budućnost. Jedan dio njega živio je sada, u ovome vremenu i na ovome mjestu. A neki drugi dio živio je u davnoj prošlosti koja, iako zaboravljena, još uvijek traje barem u njegovu srcu. Onaj treći Dan, onaj kojemu pripada budućnost, do sada je spavao. Ali došlo je vrijeme buđenja.

“Reci mi jednu… pjesmu, Dan”, zamolila ga je Uma tiho još uvijek ga nježno promatrajući i držeći topli dlan na njegovom licu.

Dan je neko vrijeme šutio, a zatim je zatvorio oči. Pjesmu? O da! Pjesma! Pjesma je jedino što nam preostaje. Jer, ni milijun običnih riječi ne može u potpunosti izraziti osjećaje. Ali, jedan stih ili dva…

I dok je Dan tiho pjevao pjesmu za koju do toga trenutka nije ni znao da postoji, Uma ga je slušala i dopustila da joj sjećanja preplave dušu. Niz stare, ali još uvijek glatke obraze potekla je jedna usamljena suza.

Probudio sam se i pronašao svoje snove.
A u njima, skrivena, bila je i Tvoja pjesma.
Pjevajući je, ja sam se sjetio svega.

U zoru mojega života, ti si mi dala tri poljupca
tako da se probudim u ovom trenutku ljubavi.
Što sam to sanjao noću? Kakve su me more progonile
prije nego što sam postao svjestan Tvojih ruku na mome licu?

Ovoga jutra, kad sam se probudio, pronašao sam svoje snove.
A u njima, skrivena, bila je i Tvoja pjesma.
Vidio sam je i sjetio se svega!

Dok sam spavao, Mjesec me odveo visoko.
Blažio je moju bol držeći me u naručju.
Sjenke su bile duboke na Tvojim grudima,
a strašni krikovi noći ispunjavali su moju dušu.

Ali, sve je to sada prošlo! Ne spavam više.
Probudio sam se, a ovo jutro je puno tvojega mirisa.
Ispunila si zoru svojim likom,
a na moje pospane oči spustila još jedan poljubac.

Probudio sam se i pronašao svoje snove.
A u njima, skrivena, bila je i Tvoja pjesma.
Pjevajući je, ja sam se sjetio svega.

Kad su Danove riječi utihle, Uma mu se blago smiješila. Nije ništa rekla, samo je obje ruke prislonila na srce zahvaljujući mu tako na neprocjenjivom daru. Bio je to njihov posljednji razgovor.