Gdje je granica?

Danas ujutro sam sređivao jedan članak za www.soulwindsurf.com stranice, pa sam ponovo posegnuo za izvrsnom knjigom Johna Douillarda "Duh, tijelo i sport". Plivač svjetske klase, piše Douillard, djelotvoran je u vodi samo osam do devet posto, za razliku od riba koje su djelotvorne deset puta više. Ono što je nekada smatrano nedostižnim, danas postižu mnogi, čak i sportaši amateri. Novi rekordi se postižu svakodnevno, i malo je vjerojatno da ćemo se ikad zaustaviti u tome.

No, sportom se bave milijuni ljudi. Ogromna količina vremena, rada, znanja, tehnologije i industrije usmjerena je na sportske i rekreativne aktivnosti. Tisuće profesionalaca i stotine tisuća amatera teže postizanju sve boljih i boljih rezultata u odabranim vještinama.

Pitam se međutim, koliko su ljudi svjesni da jednako tako velike mogućnosti, ako ne i veće, postoje u području duha? I što bi se dogodilo kad bismo barem dijelić te silne energije koju trošimo na unaprijeđenje tjelesnih postignuća, usmjerili na unaprijeđenje onih unutarnjih, mentalnih ili čak duhovnih?

Neki dan je u Dvostruku dugu nazvao neki gospodin, pomalo negativno nastrojen prema meni, optužujući me da "prepisujem svoje knjige". Njegov najveći argument bio je nevjerica oko mogućnosti da netko piše u prosjeku dvije knjige godišnje, i s tim nastavlja već petnaest godina. Uz to on niti ne zna kakvu količinu posla – između ostalog i drugog pisanja – obavljam svakodnevno, od predavanja, putovanja i organiziranja raznih projekata za posebne skupine, pa do razmišljanja i – uživanja! Ne zna niti to da meni osobno sve što sam učinio izgleda malo i sporo, te da sam siguran da mogu i više od toga.

Na žalost, nije to prva sumnja s kojom sam se susreo, a vjerojatno niti posljednja. Ljudi najčešće ne mogu shvatiti ono što im je trenutno izvan dohvata. Zato je usporedba sa sportom izvrsna. Možda sada ne možete pretrčati par stotina metara, a da se ne umorite. Također, znate i zašto je tako: jer ste mnogo godina slabo upotrebljavali svoje tijelo i uglavnom sjedili, to jest imali "gradsku" i "poslovnu" rutinu koja baš nije poticajna za stanje vašega tijela. Jednako tako znate da bi se stanje moglo popraviti – i da biste ubrzo mogli trčati i cijeli kilometar! – samo ako biste se malo trgnuli i počeli vježbati te uspavane mišiće.

A sada zamislite kako bi to izgledalo da ste cijeli život, od svoje rane mladosti, pa sve do sada, svakoga dana proširivali i vježbali sposobnosti svojega duha! Svakoga dana – uporno i uporno, s velikim zadovoljstvom i radošću. Od svoje trinaeste godine radim upravo to. Nisam posustao sve do danas – i dalje redovito meditiram, zaranjam u unutarnju tišinu svakoga dana. Metode su se možda tijekom godina malko promijenile, ali to je samo zato jer sam ih kroz iskustvo usavršio i profino.

Rezultati?

Pa, kakva bi to tehnologija bila, kakvo vježbanje, da rezultat nema!? "Dvije knjige godišnje" je samo vrh ogromne sante leda! Moja unutarnja vizija i većina onoga što ne napišem – to je svijet u kojem se zapravo krećem. Dvije knjige godišnje je poput deset posto djelotvornosti plivača u vodi.

Ako su ribe devedeset posto djelotvorne, pita se Douillard, da li to znači da mi nikad nećemo biti stvarno djelotvorni, ili da je naš potencijalni napredak neograničen?

Gospodinu koji je sumnjičav oko mogućnosti, kao i svima ostalima koji ne razumiju kako se neke stvari mogu učiniti - i to ovdje, u njihovom susjedstvu i njihovom vremenu - mogu samo poručiti da, što se mene tiče, mogao bih pisati i četiri knjige godišnje. U ovom trenutku mojim umom prolaze ideje za barem još pet, šest njih. Razlog zašto to ne činim, i zašto sam se ograničio na manje od toga, nije u meni, već u sposobnosti ljudi i vremena da prihvate eventualni sadržaj tih knjiga. Njihovo pisanje tako postaje besmisleno, a one same neupotrebljive. Držim se dakle, djelotvornosti, a ta jednadžba ne ovisi samo o meni već i o drugima.

Svoje sposobnosti možete zamišljati, ali je najvažnije da ih razvijate. Svakoga dana, svakoga trenutka gledajte u ono što biste još mogli učiniti. Učite od onih koji su učinili više, što god to bilo. Nemojte ograničavati sami sebe stavljajući naljepnice "nemoguće" na ono što je za sada izvan vašeg dohvata.

I, najvažnije od svega, nemojte se pomiriti s prosjecima, ne prihvaćajte ograničenja samo zato jer su ih prihvatili svi drugi. Kad pronađete odgovor na pitanje iz naslova – Gdje je granica? – tog trenutka ste umrli, nestali, zaustavili se u slijepoj ulici. Jer, na to pitanje, naravno, nema odgovora...