Jučer me put odveo preko granice. Nakon nekoliko kilometara, zaustavila me policijska patrola. Ups.
Ljubazno se nasmiješim mladom policajcu i dajem mu dokumente.
"Jeste li primjetili bijeli Kangoo prije onog zavoja?"
Sliježem ramenima. Nisam. Bilo je mnogo automobila.
"Imamo kameru", nastavlja policajac. "Vozili ste 61 kmh, a dozvoljeno je samo 50."
Uzdahnem. "Ah, žao mi je. No, što mogu. Pazio sam, ali događa se..."
Poziva me da iziđem iz automobila. On sjeda u svoj i kroz otvoreni prozor mi kaže da je kazna 125 eura.
"Uh", iskreno se začudim. Mnogo, za tako bezazlen i malen prekršaj, kojeg, uzgred budi rečeno, vjerojatno čini 90% vozača na tom djelu ceste.
No, prije nego stignem bilo što reći, policajac mi počne objašnjavati da doista ne može ništa učiniti. "Radi se o kameri, znate. Da je ručni radar, onda bi bilo drugačije, niste vozili brzo... Ali, ovako, to je snimljeno i odmah ide u središnji arhiv, a mi jednostavno moramo naplatiti..."
"U redu je", kažem pomiren sa situacijom. "Vi samo radite svoj posao."
No, vidim da mu je neugodno. I dalje mi se gotovo ispričava. Ubrzo se nađemo u razgovoru o plaćama, njegovom poslu, statistici koja govori o brzinama i nesrećama, visinama kazni, problemima na koje nailazi... I sve to ljubazno i srdačno, kako s moje tako i s njegove strane.
Bilo je očigledno da se čudi mojoj mirnoj reakciji. Navikao je na nešto sasvim drugo, od raspravljanja do otvorene ljutnje.
U nekom trenutku mu kažem: "Sve je u redu. Ima mnogo stvari koje su se mogle dogoditi, a koje su daleko gore od novčane kazne."
"Da, vidite, tako je, tako je...", potvrđuje gotovo radosno, a vidim da je zaintrigiran mojim riječima.
Na kraju mu, opraštajući se od njega, zahvalim i ponovo ga "tješim" zbog neugode. "Da me niste zaustavili", kažem onako usput, "tko zna, možda bih negdje dalje na putu nastradao. Možda ste me spasili od veće nesreće."
On se smiješi, ali ja nisam siguran da li stvarno razumije. Nije ni važno.
Sjedam u auto, duboko udahnem i sretan nastavljam put. Osjećam ispunjenje, radost i onaj nepogrešivi osjećaj da je sve u redu.
Istina je, iza sebe ostavljam pomalo zbunjenog policajca, ali siguran sam da će mu dan nakon toga biti mnogo bolji i ljepši.
Meni je bio! Izvrstan dan. Dan koji je počeo zahvalnošću.
lijepo. ponekad gotovo opipljivo mogu osjetiti kako takvi postupci mijenjaju svijet. ispunjenje, radost i nepogrešivi osjećaj da je sve u redu - to je to, nema više od toga. kako ne biti zahvalan?! :-)
OdgovoriIzbrišiSvako zlo za neko dobro. :-))
OdgovoriIzbrišiManje zlo, za veće dobro.
Dobro je dok samo džep osjeti kaznu.
Interesantno je Adriane da ste bas ovo napisali jer se meni dogodila slicna situacija bas nedavno( isto manji propust koji me kostao $222) i u razgovoru sam to napomenula sugovornicima, a onda mi se jedan od njih javio prije par dana i rece mi da je upravo na mene pomislio kad ga je patrola na auto-putu zaustavila jer je vozio 10 milja iznad dozvoljene brzine...potpuno identicna reakcija uniformisanog lica...na drugom kraju svijeta...
OdgovoriIzbrišiZaista sam uvjerena da se takve situacije dogadjaju jer nesto puno vece i inteligentnije budnim okom pazi na nas kao na djecicu u vrticu...i ZAHVALNOST je prvo sto mi pada na pamet...djelic smo puno vece slike osim nase male, skucene i osobne i kad to prepoznamo, osjeticemo zahvalnost za mnoge situacije zbog kojih bi se inace ljutili i negodovali...dio smo puno savrsenijeg plana!!!
Pa, ljubazan nastup je najvažniji način da se malo dobre volje proširi svijetom. Ako bi reagirali suprotno, što se nažalost često događa, onda se to širi kao virus. I taj neljubazan nastup napravi požar. Često sam promatrala neraspoložene prodavačice. Strpljivo sam ostala u ljubaznom raspoloženju i do kraja kupovine svaka je postala raspoložena. Svaki dan na svakom mjestu se može doprinijeti boljem svijetu. Ja to radim svaki dan, kad god sam u stanju a ako nisam, nastojim ne biti s ljudima ili se potrudim popraviti svoje raspoloženje samo da ne širim suprotno. M.B.
OdgovoriIzbriši