Elektroničke knjige? Nikada!

Tako sam odgovorio barem desetak puta kad su me pitali što mislim o tome. U početku, to je bilo prije svega zato jer se "elektroničko" vezalo uz zaslon računala. Moram priznati, bilo mi je dosta sjedenja za stolom i gledanja u svjetlucave piksele, pa mi je prijedlog da bih tako mogao pročitati knjigu bio potpuno besmislen. Zasloni su za rad, informacije, filmove... a nikako i nikada za knjigu.

Kao što sam napisao u prvom nastavku, promijenio sam mišljenje, ali za sada vam neću objašnjavati kako i zašto. Za sada ću se poigrati đavoljeg odvjetnika i nabrojati sve moje razloge PROTIV elektroničkih knjiga.

Znači, na prvom mjestu je bio zaslon. Ionako mi se činilo da mi vid slabi prebrzo zbog silnih sati provedenih za računalom. Sad bih još trebao i čitati na isti način. Ne, hvala.

Druga stvar je bila praktičnost samog čitanja. Mislim, teško da računalo možete odnijeti sa sobom u krevet ili u voćnjak pod staru trešnju. Nekako to tamo ne pripada, dok se dobra stara papirnata knjiga sasvim uklapa u taj scenarij.

Treće, ne radi se samo o veličini samog uređaja (na posljetku, to je riješeno, recimo tabletima i drugim manjim džepnim "igračkama"). Zapravo me brinulo nešto sasvim obično: osjećaj okretanja stranica. Kako ću, pobogu, bez toga? Kako ću bez presavijenih kutova, šuštanja papira pod rukom, ljutnje zbog nemara prethodnih čitatelja, masnih mrlja od nečijeg doručka... No dobro, ovo posljednje se uglavnom odnosi na posuđene knjige, ali ta neka osobnost papirnatog predmeta i sadržaja koji krije u sebi... e, to mi je izgledalo potpuno nenadoknadivo u bilo kojoj elektroničkoj inačici. Da budem iskren, taj dio je i dalje nenadoknadiv, iako sam u elektroničkim knjigama pronašao drugačije načine uosobljavanja knjige kao "živog stvorenja" i prijatelja. Ali, o tom ću u detalje u sljedećem nastavku.

Pod četvrto bih naveo sve druge romantične razloge protiv elektronike. Recimo, miris knjige koja je upravo došla iz tiskare! Mmm... Ili, miris sto godina stare knjige požutjelih stranica koju ste pronašli u antikvarijatu! Mmm...

Ili, recimo, ulazak u lokalnu knjižnicu i pogled na stare drvene police koje se savijaju pod teretom knjiga koje leže na njima, poslaganih u pokušaju nadoknađivanja manjka prostora. Ljudi koji stoje pored njih, listajući ih i tražeći onu pravu – knjigu koja će ih oteti iz ovoga svijeta tijekom sljedećih desetak dana.

Ne znam, čak i sada, kad zagovaram elektroničke knjige, znam da će, ako sve to doista nestane, u meni nastati praznina koju neću moći ispuniti ničim. Ali, tješim se, tako je sa svom tehnologijom. Nekima su nedostajale kočije ili stari gramofoni s vinilnim pločama, ali oni su otišli u prošlost i tome nema pomoći.

U redu, hajdmo sad na ozbiljnije primjedbe. Moj put u digitalno doba počeo je u studentskim danima s Commodore 64 – jednim od prvih računala za kućnu uporabu (sjeća li se netko toga?). Ha, bio sam jedan od prvih studenata na Fakultetu za defektologiju, odsjek logopedija, a valjda i jedan među prvima na Zagrebačkom sveučilištu koji je svoj diplomski rad zasnovao na digitalnim uređajima! Sam sam izradio program za taj "komodorac" koji je mjerio vrijeme reakcije na vizualni podražaj, a zatim proveo istraživanje na eksperimentalnoj i kontrolnoj skupini djece. Kasnije sam na osnovu tog istog Commodora 64 napravio niz vježbi koje sam koristio s djecom u terapeutskom radu. E, to je bilo nešto novo i baš zanimljivo! Početak osamdesetih prošlog stoljeća – ni mobitela ni kompjutera nigdje naokolo- no, niti sam ja nastavio rad u tom području, niti je Commodore 64 preživio to desetljeće. Pojavili su se prvi PC-ovi i Macovi, a moj program je sada samo smješna mala epizoda iz nedavne prošlosti.

Poanta je u sljedećem: kad bih ga htio prebaciti na PC, obnoviti, preraditi ili bilo što s njim raditi, morao bih početi ispočetka. Pobogu, bio je zapisan na magnetsku traku! Gdje bih danas uopće našao kazetofon preko kojeg bih to očitao?

Imate li još onih starih flopy disketa s početka PC doba? Kako biste sada s njih skinuli neki zapis kad računala ne dolaze više s uređajima koji to mogu čitati? Ista stvar će se dogoditi s CD i DVD uređajima.

Znate što želim reći – tehnologija ide naprijed, a to znači da današnji mediji digitalnog zapisa neće trajati zauvijek. Ukoliko bi se sve knjige prebacile u digitalni oblik, tko će ih stalno prebacivati na nove medije?

Ili, da uzmem katastrofični scenarij mogućeg (ne ulazim u vjerojatnost takve mogućnosti) okretanja magnetskih polova Zemlje ili nekog sličnog kozmičkog događanja koje će spržiti sve digitalne uređaje. Ako knjiga kao materijalnih predmeta više neće biti, moglo bi se dogoditi da sva pisana baština čovječanstva nestane u trenu.

Dakle, trajnost i moguća opasnost po digitalne zapise predstavljaju moju petu primjedbu protiv elektroničkih knjiga.

Šesta je vezana uz moju profesiju spisatelja, odnosno profesionalnu vezanost za nakladništvo. Znam da prosječnom čitatelju to ne izgleda važno, ali radi se o stvarnom problemu koji utječe na budućnost knjige. S digitalnim zapisima i Internetom pojavila se nova filozofija "djeljenja" svega. Mrežni anonimci traže slobodu konzumacije svih sadržaja, a nakladničke industrije svih vrsta se protiv toga bore jer žele naplatiti svoj posao. Kao potrošaču, zamisao o besplatnim sadržajima izgleda mi sjajno. Kao profesionalcu koji od toga živi, javlja se niz pitanja. Da bi se knjiga (kako tiskana tako i ona elektronička) našla pred očima čitatelja, potreban je autor koji troši znatan dio svog vremena za pisanje. Osim nje ili njega potrebni su drugi stručnjaci: urednici, lektori i savjetnici. Potrebni su i poduzetnici koji će uložiti svoj novac u dobre ideje. Također, iza toga stoje i administrativni radnici koji moraju odgovarati na mailove i telefone, te knjižiti i evidentirati. Potrebni su i distributeri i promotori, i tako dalje. Znači, ako je proizvod besplatan za korisnika, sve te ljude mora platiti netko drugi, a to obično znači da će proizvod biti više, manje reklamnog tipa i da će investitor kroz njega promovirati nešto drugo. Drugim riječima, besplatni internetski ili elektronički sadržaj uglavnom znači smrt neovisnog stvaralaštva. A to ne želimo, zar ne?

Naravno, oko svega toga ima mnogo rasprava i različitih mišljenja, zakona koji ne valjaju, kriminala koji se događa, zlouporaba koje se najavljuju i slično. Nema nam druge nego se nositi s tim i vidjeti kako će se sve to u budućnosti riješiti. Međutim, nekoliko godina unazad sa stajališta profesionalaca, elektronička knjiga predstavljala je nepoznati rizik. Pojavljuje se pitanje zaštite, razbijanja zaštite, zakonskih posljedica, mjera koje se moraju poduzeti u tom smislu i velikog niza drugih stvari s kojima se jednostavno nisam želio baviti. I stoga je moj odgovor na elektroničku knjigu ponovo bio negativan.

U ovom trenutku sam i kao profesionalac promijenio mišljenje iako su argumenti protiv i dalje ostali. Zaključio sam da je bolje suočiti se s tim problemima nego odumrijeti zajedno s dinosaurima, željeznicom na ugljen i vinilskim pločama. Potencijalne koristi za sve, i za profesionalce i za korisnike, znatno su veće nego opasnost od zlouporabe. Što me navelo na promjenu mišljenja? O tome detaljnije u sljedećim nastavcima.

U međuvremenu, zanima me kako vi gledate na sve ovo? Neke od argumenata ve ste napisali u komentarima na prethodni napis. Ima li možda joše nečega što bi vi istakli kao važno, a ja sam propustio? Kad bi papirnate knjige sasvim nestale - što se, nadam se, neće dogoditi - i zamijenile ih one elektroničke, što bi vam doista najviše nedostajalo?

Knjige

Od djetinjstva knjige su bile moji najbolji prijatelji. Sjećam se kako sam se veselio slobodnim danima jer sam mogao provesti cijelo jutro, ili poslijepodne, u čitanju! Nije bilo boljeg društva od dobre i zanimljive knjige.

Zvuči štreberski, ali što ću sad – tako je bilo. Vršnjaci su mi uglavnom bili dosadni, kao i zanimacije kojima su ispunjavali svoje vrijeme. Odrasli su mi također bili dosadni, samo na drugačiji način. Interneta, multimedije i ostalog nije bilo, pa su preostale – knjige.

Obožavao sam njihov miris u knjižnicama – ulazio bi u mene i odnosio me u druge svjetove. Prizori beskrajnih polica ispunjenih ovitcima - ponekad ozbiljno smeđih, ponekad zabavno šarenih - bili su hrana za moje oči. Ponekad bi sate provodio u knjižnici kopajući po knjigama iz drugog reda, onima koje se rijetko posuđuju. Kakve li radosti kad bih otkrio nekog novog spisatelja ili spisateljicu koji bi me uspjeli otrguti iz svijeta u kojem sam živio i odnijeti u svoj! Bio sam im zahvalan, oduševljen, zadivljen, ponizan, začuđen i... pohlepan za još!

Jedan detalj će dobro oslikati moju zaluđenost knjigama. Nakon srednje škole morao sam provesti godinu dana u tadašnjoj armiji. Poslali su me u Srbiju, u Kragujevac, gdje sam proveo jesen i zimu 1980/81 u nadasve ne-intelektualnoj obuci za vezistu (svodila se na motanje žice i učenje glupavih kodova pri javljanju ili pozivanju druge radiostanice). Nakon toga sam dubioznom milošću mog komandira poslan u obližnje vojno skladište (ako se dobro sjećam, dvadesetak kilometara od grada, negdje kroz šumu, usred ničega) gdje sam trebao provesti još šest mjeseci. Trebalo je ispasti zastrašujuće i uvjeren sam da je ta "prekomanda" bila po kazni (iako mi to nitko nije rekao), ali je na kraju ispalo savršeno! Naime, tamo se radilo po radnom vremenu, od 06:00 do 14:00, a zatim su oficiri odlazili kući. Odjednom, imao sam ogromne količine slobodnog vremena! Znate li kako sam ih provodio? Uz knjigu, naravno! Rekli su mi da sam do tada bio jedini vojnik IKADA koji se učlanio u gradsku knjižnicu Kragujevac i posuđivao knjige. Do nje sam dolazio lokalnim autobusom, bježeći preko žice, zato jer nije bilo šanse da mi daju dozvolu za odlazak u grad svaki treći, četvrti dan. A trebalo mi je toliko, budući da sam, ponovo milošću knjižničarke, dobio posebnu dozvolu da posuđujem četiri knjige odjednom, a ne dvije. A za četiri knjige, u tim uvjetima, trebalo mi je otprilike četiri dana. Jedna knjiga dnevno – uz čitanje od 14:30 do 22:00. Živcirala me jedina činjenica što je večera (ionako sam trampio meso kojeg nisam jeo, za vječni pire od graška – zbog čega sam bio vrlo popularan među "suborcima") prekidala moju potpunu stopljenost s knjigama.

Da nije bilo knjiga, doista ne znam kako bih preživio to vrijeme. Zapravo, da nije knjiga, doista ne znam kako bih proživio svo ovo vrijeme!

A vrijeme se, eto, promijenilo. Djeca više gotovo da ne čitaju knjige. Umjesto toga igraju se s računalima i njihovim izdancima u obliku igračih konzola, mobitela i svega ostalog. Kad to ne rade, gledaju filmove. Odrasli (ako ne rade isto što i djeca) uglavnom tvrde da nemaju vremena za knjige.

A ja sam i dalje zaluđen. Ne računajući profesionalne interese i knjige koje zbog toga "moram" pročitati ili barem pregledati, uglavnom čitam tempom od tridesetak knjiga godišnje. Znači, otprilike dvije i pol knjige mjesečno. S obzirom na okolnosti, zadovoljan sam, iako bih želio da mogu više.

E, sad, što vam zapravo želim reći? Nekoliko stvari.

Prvo, vjerujem da će knjiga opstati, usprkos multimediji. Ima nešto u čitanju slova i riječi što je bolje od bilo koje pokretne slike. Kad čitate, nešto u vama raste i razvija se, te stvara osjećaj kojeg ništa drugo ne može nadoknaditi. Nove generacije bi mogle propustiti taj osjećaj, ako im ga oni koji ga poznaju ne pokažu.

Drugo, opća digitalizacija ne mora biti baš takva prepreka čitanju knjiga kako se na prvi pogled može učiniti. Štoviše, možda se baš u tome skriva nova renesansa knjige, jer joj se sad pridodaju neke nove kvalitete poput jednostavnosti i praktičnosti u čitanju, prenošenju i čuvanju.

I treće, usprkos mojem nepopravljivom romantizmu i nezamjenjivom osjećaju čvrste, pa ponekad i teške, papirnate knjige u ruci, moram vam ispovjediti svoje preobraćenje! Da, nakon dugog opiranja i odbacivanja, posljednjih godinu dana prešao sam na elektroničke knjige. I... pa, eto, sad sam uvjereni zagovornik nečeg što sam do nedavno smatrao nemogućim. U toj mjeri da ću vam pokušati objasniti sve što znam o tome, svo "zašto" i "kako" oko elektroničkih knjiga, te vam predstaviti projekt eLibrika, koji u Hrvatsku donosi prvu domaću platformu za distribuciju i čitanje elektroničkih knjiga.

Počet ću od mnogobrojnih razloga koji su me držali podalje od elektroničkih knjiga tijekom posljednjih šest, sedam godina koliko sam upoznat s time i koliko o tome, kao svaki zaljubljenik u knjige, zasigurno razmišljam.

Ali, o tome u slijedećem napisu. U međuvremenu, volio bih da na osnovi ovog što sam do sada napisao čujem vaše komentare. Koliko knjiga zapravo čitate? Da li biste željeli više i zašto mislite da to nije moguće? Kakva je po vašem mišljenju budućnost knjige u digitalnom dobu? I na posljetku, iako sam vam unaprijed otkrio svoju namjeru da vas uvjerim u dobrobiti elektroničkih knjiga, kako u ovom trenutku gledate na njih? Da ili ne?

Smrt straha

Mnogo toga u našem životu činimo iz straha.

Ali, ako uspijemo - nekako i negdje - djelovati kao da ga nema, naš život odjednom postaje poput čarolije. Svaka istinska preobrazba uvijek je počela uklanjanjem straha. Bez toga ostajemo tamo gdje smo, bojeći se nepoznatog.

Ljudi bi htjeli mnogo toga, ali se boje učiniti ono što bi ih moglo dovesti do ostvarenja njihovih želja. Iz straha se zatvaraju u poznato okruženje, koliko god ono bilo neprihvatljivo. Jer, tko zna, ako se pomaknemo makar i malo, život bi mogao postati sasvim... neočekivan. Život bi, možda, mogao i prestati, a to je ono najgore što nam se može dogoditi, zar ne?

Ne, nikako ne! Prvo, najgore što vam se može dogoditi je da zapnete na određenom mjestu i ne mičete se s njega jako, jako dugo vremena. Ta najgora mogućnost već se dogodila većini ljudi koje poznajete. Zapnu negdje između trinaeste i šesnaeste godine svog razvoja i ne mijenjaju se sve dok ih smrt ne izbavi iz tog užasnog položaja.

Drugo, "prestanak života" je samo po sebi potpuna nemogućnost pa je strah od toga besmislen. Na žalost, nema načina da u to uvjerite osobu koja je sigurna u odvojenost svog vlastitog postojanja od cjeline koja ju okružuje.

Međutim, ima načina da to pokažete onima koji su već naslutili da je tome tako! Ako negdje iznutra osjećate da smrt nije i ne može biti kraj, onda ste dobar kandidat za konačno oslobođenje od straha. Nije to lak put, priznajem, ali se isplati krenuti njime. Na posljetku, teško je govoriti o istinskom životu ako stalno zatvaramo oči pred preobrazbom koju nazivamo smrt.

Poricanjem njene stvarnosti ne postižemo ništa, odnosno hranimo taj isti strah. Smrt jest stvarna, ali ne predstavlja ono čega se mi bojimo – kraj života. Tako nešto ne postoji. Život jest vječan.

Naravno, sve su to samo riječi koje – ako ih prihvatite kao uvjerenje – mogu pomoći u smislu poticanja pozitivnog raspoloženja ili davanja hrabrosti za suočavanje s teškim životnim situacijama.

Ali, zamislite da tog straha doista nema! Zamislite da vam nije potrebno uvjerenje kako biste ZNALI da apsolutno nema nikakvog razloga za strah! Zamislite da NE POSTOJI onaj dio vas koji se može bojati – da ga nema, te da je zajedno s njim nestalo i straha.

Ako to možete makar i zamisliti, onda ćete naslutiti kako izgleda život probuđenog - život u kojem je strah ostao po strani, zajedno sa smrću koja je smještena upravo tamo gdje je oduvijek i bila – u svijet priča i privida.

***

Već četranest godina govorim na taj način o smrti. Napisao sam dvije knjige o tome – "Gospodar smrti" i "Život smrt-život". Održao sam mnogobrojne radionice s istim nazivom, a sada je došlo vrijeme za malu reviziju. Knjige neću dirati – one su izraz jednog razdoblja i predstavljaju zaokruženu cjelinu. Ali, iskustvo s radionicama u međuvremenu mi je pokazalo da postoje tanahni načini pomoću kojih se možemo još više približiti stanju bez straha i konačnoj "pobjedi" nad smrću.

Radionica "Život-smrt-život" koju ću održati početkom jedanaestog mjeseca u Centru bit će pomalo drugačija od dosadašnjih. Zadržat ćemo "inicijacijski proces umiranja", ali priprema će biti obogaćena novim metodama, primjerenim novom vremenu preobrazbi u kojem se nalazimo.

Oni koji su bili na skupu "Buđenje" početkom šestog mjeseca, otprilike će znati u kojem smjeru se te nove spoznaje kreću. Nakon obnovljene radionice "Život-smrt-život", s istom ćemo temom nastaviti i tijekom radionice "Solsticijska preobrazba", 21.12.2012. A nakon toga, početkom petog mjeseca 2013., slijedi veliki skup pod nazivom Sinkro-Buđenje koji će nas odvesti još jedan korak dalje – u svijet međupovezanosti svih dijelova Jedinstva.

Iako se svaka od tih radionica može pohađati neovisno jedna od druge i iako ni za jednu od njih ne postoje posebni preduvijeti (znači neovisne su od drugih programa Duhovne akademije ili prethodnog znanja i iskustva) preporučujem povezanost i kontinuitet. Ukoliko osjećate želju i imate mogućnosti (a mogućnosti uvijek ima kad je želja dovoljno snažna), povežite te tri radionice: Žvot-smrt-život (03.-04.11.2012 - Centar); Solsticijska preobrazba (20.-23.12.2012. - Centar) te Sinkro-Buđenje (01.-05.05.2013. – Novi Vinodolski).

Njihov zajednički cilj je smrt straha – najveće prepreke istinskom životu; životu o kakvom maštate, ali čak ni vaša mašta nije dovoljno smjela da bi vam predočila makar i najmanji njegov djelić.

Svejedno, taj život jest u vama, a ja vas čekam na mjestu s kojeg vam mogu pokazati kako on zapravo izgleda.

Budućnost je negdje drugdje?

Ponekad me iznenadi spoznaja koliko kaskamo za svijetom. Elektroničke knjige su već odavno stvarnost, prodaja im raste, a sve je više čitatelja koji su shvatili njihove prednosti i sada više i ne kupuju ništa drugo.

Amazon je nedavno krenuo s Whispersyncom. Uz pisanu knjigu ide i audio knjiga, pa se u istoj aplikaciji možete prebacivati s teksta na audio na sinkronizirani način. Primjerice, čitate dobru knjigu navečer, a ujutro kad se vozite na posao slušate točno s onog mjesta gdje ste sinoć stali. Popodne kuhate ručak i nastavljate slušati, a navečer opet čitate na klasičan način (upotrebljavajući svoj čitač elektroničkih knjiga - to je klasičan način, zar ne?). Poanta: ne morate prestati čitati ako radite nešto što vam onemogućava gledanje i držanje čitača u ruci. :-)

Iako nisam previše zainteresiran za slušanje knjige dok kuham, a zbog brzine čitanja mi je slušanje knjige zapravo sporija varijanta, mogu zamisliti vremenska razdoblja tijekom dana kad bi se tako nešto moglo uklopiti u moj raspored. Zgodno - ne morate odložiti dobru knjigu bez obzira na sve!

Međutim, ovu bilješku sam zapisao zbog iznenađujućih otpora koje primjećujem u Hrvatskoj kod ljudi koji su profesionalno vezani uz knjigu. Sami čitatelji su mnogo otvoreniji elektroničkim knjigama i vjerujem da samo čekaju prave načine i mogućnosti da zakorače u neizbježnu budućnosti.

Odlučio sam dati svoj doprinos tom prijelazu, pa ću uskoro napisati nekoliko članka o svojoj preobrazbi iz knjiškog moljca u knjiškog buga! Jer, doista, usprkos svim mojim prijašnjim primjedbama, ako imam izbora, sada više uopće ne dvojim između papira i elektronike. Apsolutno je jasno čemu ću dati prednost.

O tome za nekoliko dana! Pozdrav!

Wind walking

Već dugo vas nisam izvještavao o svojim pustolovinama s vjetrom. Ali, to ne znači da ih nema! Vjetar je postao toliko prisan dio mojeg života, da više i ne razlikujem između svojih misli i njegove pjesme, svojih pokreta i njegovih zapuha.

Ovaj slatki video počinje pričom o svemu što su zaljubljenici u vjetar spremni napraviti da ga nađu. Priča nije nužno istinita, ali opet nekako i jest. Vidjet ćete. :-)



Srednji, najduži i pravi windsurferski dio je mješavina snimaka koju smo napravili Contour video kamerom pričvršćenom na kacigu. Snimatelji i glavni akteri su Vladan Desnica (CRO 5, RRD X-Fire V4 90 / Loft Blade 5,6), višestruki prvak Hrvatske u raznim natjecateljskim disciplinama jedrenja na dasci, njegova supruga Urška Desnica (Manta 49 and Loft Blade 4,9), prema neslužbenim GPS podacima najbrža žena na dasci u Hrvatskoj i Sloveniji i skromno vaš, soulwindsurfer Adrian (CRO 108, Starboard iSonic 97 / Loft Blade 7,0)