Karma, dharma i ispunjenje želja (4. dio)

Četvrti dio predavanja koje sam održao u Zagrebu, 17.12.2010. (U organizaciji Dvostruke duge - potražite ju i na Facebooku pod tim imenom). Ovdje govorim o prirodnim ritmovima, jyotishu i onome što nas očekuje u 2011. godini i nakon nje.

Karma, dharma i ispunjenje želja (3. dio)

Treći dio predavanja koje sam održao u Zagrebu, 17.12.2010. (U organizaciji Dvostruke duge - potražite ju i na Facebooku pod tim imenom). Objašnjavam pitanje dharme - životne zadaće, kao i ulogu većih karmičkih ciklusa cijelih zajednica u odnosu na ispunjenje osobnih želja.

Karma, dharma i ispunjenje želja (2. dio)

Drugi dio predavanja koje sam održao u Zagrebu, 17.12.2010. (U organizaciji Dvostruke duge - potražite ju i na Facebooku pod tim imenom). Uživajte!

Ređuvenejšn!

Osjećam potrebu pridružiti se pohvalama jednom od najboljih novinara u nas, Goranu Miliću, koji se jučer oprostio od nas posljednjim Dnevnikom prije odlaska u mirovinu. Barem službenu. Jedan od rijetkih čije priloge, emisije i reportaže rado gledam. Spontano teku, zanimljive su, imaju priču i informaciju, a što je najvažnije ostavljaju trag optimizma, čak i onda kad govore o sumornim temama. Dakle, svaka čast i sve pohvale na dobrom poslu! I, bez obzira na mirovinu, želim još mnogo dobrih emisija!

Dvije su me stvari u jučerašnjem Dnevniku potakle na razmišljanje, pa ih eto dijelim s vama.

Prvo, ex-predsjednik Mesić i njegovi odlasci na "ređuvenejšn" terapiju. Suvremeni tempo života zasigurno zahtijeva nešto, bilo što, da vas spasi od vlastitog žrvnja. Ipak, u bijelo odjeveno osoblje, u bijele frotiraste ogrtače odjeveni klijenti, koji leže u bijelim naslonjačima u bijelim prostorijama, kao da su izišli iz neke futurističke klinike za zamjenu iznošenih tijela i organa. Okružje izvrsno odgovara neizgorovenom geslu suvremenog svijeta: iscijedit ćemo iz tebe sve što imaš i možeš dati, a onda ćemo te ređuvejnirati i tako obnovljenog te poslati natrag... na daljnje cijeđenje.

Tome sasvim odgovara i potez uključivanja radnice s mljekarske farme koja u deset sekudni mora opslužiti nekoliko jadnih krava priključenih na strojeve. Vrlo stresan posao (koliko, to ni sama radnica ne zna – njoj se čini tjelesno teškim, a što radi njenoj duši, ni ne sluti), kao i onaj administrativne radnice koja svakoga dana zaranja u brdo papira i već se godinama guši u prašini brojaka i slova. Izabrani su pravi primjeri otuđenja i besmislenih, civilizacijom nametnutih poslova. I kao takvi su poslani na "obnovu", kao štof novinarskoj priči. Obje su, naravno, bile oduševljene i spremno se i s veseljem vratile na svoj posao. Sad će ga obavljati bolje. I, barem privremeno, zaboraviti na ključno pitanje: kakvog uopće smisla ima to što rade?

Razni ređuvenejšn centri će i dalje nicati, odjednom shvaćeni kao prijeko potrebni. Ipak, bit će dobro uklopljeni u glavnu struju civilizacijskog žrvnja. Ne dao Bog da netko postavi pitanje o tome da li bi možda svijet mogao biti drugačiji? Ne dao Bog da ga netko želi promijeniti! Takva znanja i metode nisu dobrodošle, a oni koji ih posjeduju i promoviraju, zauvijek će biti na margini, neprilagođeni kao i uvijek. (Tek toliko da znate s koje pozicije pišem!)

I još nešto, vrlo bitno, iz jučerašnjeg Dnevnika. Goran Milić je kao poveznicu svoje emisije uzeo prirast ljudske biomase. U desetak minuta, koliko je trajala, broj ljudi se na našem planetu povećao za oko dvije do tri tisuće. I da, pojavio se i prilog o upravo rođenim četvorcima u Njemačkoj (hrvatska obitelj). Uz sve pohvale, divljenje i čuđenje, sretni roditelji su zaslužili novu kuću od države, novi auto od Opela, niz povlastica i pomoći zato jer su... pa, dobili četvero djece odjednom. Lijepo. No, da li se itko ikada zapita zašto je (dobra, uređena, civilizirana) država, tako zainteresirana za povećanje broja svojih građana? Vjerojatno se to ne trebamo pitati jer i sami znamo: jedino ako nas ima više možemo održati zacrtani rast bruto proizvoda, povećanje tržišta, radna mjesta, potrošačku klimu i tako dalje.

Hrvate je, na sreću, u posljednje vrijeme, teško natjerati da se množe. Na nesreću, njihov razlog za to uopće nije povećana svjesnost o tome da izručuju svoje potomstvo civilizacijskom žrvnju, mašini koja će od njih učiniti ekonomske robove i strojeve za potrošnju i daljni rasplod. Njihov razlog je mnogo prozaičniji: nemaju dovoljno sredstava da bi potencijalno mnogobrojnoj djeci priskrbili normalan život. Inače, da imaju, svakako bi rađali više djece. Tako barem svi kažu, a ja se ipak, u svojoj usamljenoj ludosti, nadam da smo pametniji nego što se činimo sami sebi. Možda mi spontano razumijemo što se događa i pružamo nesvjesni pasivni otpor? Znam, znam, sasvim uzaludna nada. I mi bismo se nemilice razmnožavali, samo da možemo. A hoćemo, hoćemo, bez brige - povećavat ćemo svoje brojke, sve dok povećanje prihoda to od nas traži!

Gledajući globalno, na svijetu ima mjesta za još barem dvadesetak miljardi ljudi. Uredit ćemo divlje predjele, onaj preostatak životinja preseliti u zoološke vrtove, napraviti dovoljno mjesta za nove zgrade, tvornice, sportske terene, urede, shoping naselja i, da, ređuvenejšn centre u koje ćemo zalaziti kad se ugušimo pod svojim vlastitim teretom!

Za vrijeme emisije, broj stanovnika Zemlje je porastao za barem 2000, a od tog trenutak do ovog u kojem pišem, za nekih 250000 (odlično, grad veličine Osijeka u manje od 24 sata – doista napredujemo!). Goran Milić je završio svoj posljednji dnevnik slijedećim riječima: "Neki kažu da na planetu ima sve više stanovnika, a sve manje ljudi. A drugi kažu, neka samo bude više stanovnika - bit će više i ljudi!"

Među ovim drugima je, po vlastitom priznanju, i Goran Milić. E, pa, ne moramo se u svemu slagati da bih priznao vrhunski talenat za novinarski posao, poštenje i humanost, te još jednom pohvalio i zahvalio na odličnim emisijama - uključujući i ovu posljednju!

Ipak, naše vlastito sljepilo, zasnovano na sasvim ljudskim osjećajima prema vlastitom potomstvu, ne daje nam da vidimo gdje leži najveći problem. Broj ljudi stalno raste i to velikom brzinom. Svaki od te četvrtine milijuna ljudi koji su se pojavili tijekom samo jednoga dana, ima pravo na sve što pripada svakome drugome: hranu, mjesto za život, obrazovanje, posao, prihode, obitelj, barem jedan auto, novac, odmor, uživanje... I nikome se to ne bi smjelo uskratiti. A kako ćemo to učiniti, ako ne na račun našeg vlastitog planeta? Društveni problemi suvremenog svijeta neće se riješiti ako nastavimo rasti tim tempom. Štoviše, postat će sve gori i gori, usprkos bilo kakvim zakonima, ekonomskim reformama, znanstvenim otkrićim, političkim prevratima ili revolucijama.

Međutim, rijetko tko vidi tu situaciju (pri tom mislim na tu nezadrživu, suludu potrebu ljudskoga roda da se širi i razmnožava u nedogled) kao jedan od bitnih korijena svjetskih problema. A među onima koji to vide, nitko se, ili barem jako rijetki, usuđuju to izreći. Jer, ako to kažu, protiv sebe će okrenuti veliku većinu ljudi ovoga svijeta!

Što bi takvi htjeli? Da prestanemo rađati? Da prestanemo rasti i širiti se? Da prestanemo napućivati ovaj svijet? I to u ime čega? Životinja ili šuma? Ma, svašta! Već ćemo mi pronaći neko rješenje!

A tko zna, možda smo ga već i pronašli! Možda je rješenje izgraditi ređuvenejšn centre na svakom uglu?!

A opet, čak i ako to nije rješenje, vjerujte mi, vaša djeca će ih trebati kao kruh i vodu! Jer će živjeti u svijetu toliko opterećenom i neprirodnom, da će im ređuvenejšn biti zakonom zajamčen! U skladu sa svim pravilima Europske unije i Svjetskoga poretka. Ili nečeg takvog, nastalog da bi se ljudi (jako, jako mnogo njih) usprkos svemu, održali na životu, u punoj radnoj sposobnosti, spremni svake godine na povećanje bruto svjetskog proizvoda za barem 4,762%!

Još jedan početak

Osnovni tečaj Integralne meditacije. Ovaj put u Mariboru. Osamnaestero polaznika vrlo je brzo i s lakoćom svladalo osnove tehnike meditacije. Već prvoga dana iskustva su bila vrlo duboka, tako da je bilo moguće pružiti im i naprednija objašnjenja o razvoju svijesti.

Veliko je zadovoljstvo vidjeti kako u nekoliko sati dolazi do promjene u unutarnjem doživljavanju sebe. Od napetosti, nesigurnosti i prevladvajućeg intelekta, do jednostavnosti u prepoznavanju osnovnog stanja svijesti svakog od nas - stanja joge, kako to nazavi poznati mudrac Patanđali.

Kao i mnogobrojni prije njih, polaznici ove skupine napustili su tečaj s osmjehom na licu. Sada je na njima da redovitom praksom utvrde naučeno i doživljeno. Slijedeći susret, već za mjesec dana, bit će im orijentacija na daljnjem putu. Najveći test meditacije i njene korisnosti je svakodnevni život, veća smirenost, povećana djelotvornost i prije svega zadovoljstvo koje nepogrešivo zrači iz nas samih.

Karma, dharma i ispunjenje želja (1. dio)

Poklon za vas! U produkciji Dvostruke duge (potražite ju i na Facebooku pod tim imenom), objavit ćemo predavanje koje sam 17.12.2010. održao u Zagrebu. Predavnje će biti objavljeno u četiri dijela, a za sada uživajte u prvom!

Prvi koraci u novu stvarnost

Upravo sam završio s Tečajem aktivacije, naprednim tečajem u okviru programa Integralne meditacije. Tjedan dana intenzivnog istraživanja svijesti doista je posebno iskustvo. Budući da za ovaj tečaj treba dosta pripreme - duže vrijeme redovite meditacije, nepostojanje ovisnosti i slično - veliko je zadovoljstvo tim putem provesti svaku novu skupinu. Opširniji izvještaj s nekolicinom fotografija možete pronaći na stranicama Duhovne akademije.

Tišina i namjera

Nikad ne podcjenjuj snagu tišine u svom životu. Bez tišine, tvoj je um samo list kojeg nosi vjetar. Nikad ne podcjenjuj snagu namjere u svom životu. Kuda god tvoj um ide, i tvoj će svijet krenuti baš tamo.

Svemiri

U samo jednom svom snu mogu prošetati tusućama svemira - mogu živjeti tisuću života. Ono što mogu vidjeti i doživjeti ne može se ni nabrojati, a kamoli opisati!

Mogu biti više nego lucidan; mogu biti svjestan svog vlastitog neograničenog Jastva. Mogu sanjati, a ne izgubiti sebe. A kada podignem svoje tijelo i iziđem iz svijeta snova, mogu živjeti lucidne živote, baš kao što sam proživio lucidne snove.

Smatraš da uzimaš iz svijeta u kojem se nalaziš. Ali, to je opasni privid. Zapravo, svijet uzima tebe! Ti se njemu daješ i tako prodaješ dijamant koji jesi, a zauzvrat dobijaš slomljenu posudu koja nisi. Nalaziš se u svijetu i sebe stvaraš od njega. Ali, to tako ne mora biti! Svijet bi morao biti U TEBI; morao bi biti OD TEBE! Kada shvatiš tu mogućnost, vidjet ćeš kako se jednina pretvara u množinu: SVJETOVI, mnogo njih, nalaze se u tebi! Tvoji su – potrebno je samo izabrati.

Ali, sada, u ovome trenutku, tužnom za mnoge, svijet – ovaj svijet – je tvoj gospodar, a ti si njegov rob. I tako si duboko uronjen u njega da niti ne vidiš šipke svoje zatvorske ćelije. Zapravo, svojim neznanjem pomažeš da one budu čvrste i nesalomljive.

Kažeš da nemaš vremena za promjenu. Nemaš vremena doći na mjesta razlita od onog na kojem se sada nalaziš i nemaš vremena učiti. Kažeš da postoje ljudi kojima si potreban i stvari koje se moraju obaviti. Tvoja djeca, roditelji, rođaci... tvoj posao, tvoja kuća i tvoj automobil.

Da, slažem se, svima njima si doista potreban. Ali, tko si zapravo ti, da li znaš? I da li je njima potrebna sjenka koja si postao živeći u svijetu koji ti se čak niti ne sviđa? I kome će biti potrebni tvoji ostaci kad te svijet proždre i tebe više ne bude? Koliko ti je vremena preostalo, znaš li? Moglo bi biti da si već odavno otpisan.

Gdje si sada? Potrebna su ti dva, tri dana da dođeš na drugu stranu planeta. Ne zavaravaj se. Ako išta imamo danas, onda je to povezanost. Upotrijebi je. Ne čekaj. Nema više mnogo vremena. Potroši ga na pravi način.

Vrlo skoro otvorit će se nove mogućnosti. Na njih smo čekali nezamislivo dugo. Da li ćeš i dalje spavati, onda kada bi morao biti budan? Ako će biti tako, želim ti lijepe snove. Ali, radije bih te vidio lucidnog, kako u snovima, tako i budnog. Radije bih gledao kako hodaš, trčiš, letiš ovim Svemirima, prožet blaženstvom, vrišteći od radosti!

Probudi se, moj brate po duhu!

Probudi se, moja sestro po srcu!

Očekuje te svijet – stvarni svijet, a ne ovaj u kojem sanjaš sebe kao roba; svijet mnogostrukih Svemira načinjenih od tvojih misli, od tvoga srca i duše. Probudi se.

Stvarnost

Stvarnost je izvan dosega riječi i misli. Više je od onog što mogu izreći, a manje od onog o čemu mogu misliti. Milijun knjiga ju neće opisati, a samo je jedna riječ previše za nju. Kada ju znamo, ti i ja smo jedno. Da bismo uopće vidjeli razliku između nas, potrebna je određena količina zaboravljanja.

Tko nas je tome podučio?

Nedavna rasprava na mojoj FB stranici nadahnula me da napišem članak o trenutnoj paradigmi u kojoj svi sudjelujemo. Počelo je s izjavom iz mog članka o Neokulturi: "Paradigma suvremene civilizacije potiče iskustvo pojedinačne svjesnosti. Zbog toga izrastamo odvojeni, usamljeni i uplašeni."

Paradigma o kojoj je riječ nije politička niti društvena – radi se o načinu na koji doživljavamo stvarnost.

Na što mislim kada kažem "pojedinačna svjesnost"?

Možda sam toj izjavi trebao dodati riječicu "samo" ili "isključivo", jer zapravo nema ničeg lošeg u doživljavanju stvarnosti kroz pojedinačnost (individualnost). Ali, da li je to sve? Da li se stvarnost mora doživljavati samo kroz određenu, individualnu točku gledišta, ili postoje i druge mogućnosti? Što je s iskustvom cjelovitosti ili iskustvom jedinstva? Tko nas je tome ikada podučavao?

Tijekom djetinjstva bio sam okružen dobrim ljudima. Svi oni, od mojih roditelja, rođaka, školskih učiteljica i učitelja i drugih, bili su dobronamjerni prema meni. Sve što su činili, činili su za moje dobro. Ili su barem tako mislili.

Od njih sam naučio da moram biti to što jesam (iako je sama definicija toga što jesam ostala potpuno nerazjašnjena); da moram imati svoje mišljenje i stavove; da moram učiti i ojačati kao pojedinc, da bih preživio. Moji učiteljiu su mi govorili (ne nužnu uvijek riječima) da tamo vani čeka opasanost: strašni svijet pun ne tako dobrih ljudi koji će mi nauditi. Naravno, bili su u pravu.

Ne samo to, podučili su me da je svemir prilično strašno mjesto, prepuno prirodnih katastrofa i s vrlo malo sigurnosti, ako je uopće igdje i ima. Tu i tamo, gotovo usput, spominjali su nešto o mogućem postojanju više sile, Boga ili nečeg takvog. Ali, ta je sila uvijek bila transcendentalna i ne odveć vrijedna povjerenja i vremena. Barem ne dok ne ostarimo i nema ničeg drugog što biso radili, osim da čekamo i posjećujemo crkvu.

O, podučili su me i ljubavi i prijateljstvu, a čak sam bio izložen i plemenitim mislima o bratstvu cijelog čovječanstva. Međutim, te su ideje nekako uvijek izgledale oštro suprotstavljene onome što se događalo oko mene. Toliko ljudi je patilo u svijetu da nije bilo teško zaključiti kako je nešto pošlo po zlu.

Vrlo rano sam se otisnuo u potragu za odgovorom – o čemu se radi? Gdje griješimo?

Dijelovi tog odgovora su vrlo složeni, a vjerojatno ima onih dijelova koje nikad neću otkriti. Međutim, u jednu sam stvar potpuno siguran: ako želite znati zašto se gornji katovi zgrade tresu, ispitajte temelje!

Mogao bih sad naširoko i nadugačko pričati o načinu na koji sam došao do tih uvida, ali bolje je biti kratak i, nadam se, jasan. Temelj naše stvarnosti je naše iskustvo te stvarnosti. A iskustvo je zasnovano na onome tko iskušava. Bez promatrača, ne bi bi bilo promatranja. Ako je tako, kakvo je zapravo moje iskustvo? I još šokantnije pitanje: kakav je temelj mog vlastitog postojanja?

Ups! Takva pitanja bila bi vrlo nezgodna za učitelje mojeg djetinjstva! Vjerojatno bi ih smatrali apstraktnim, nekorisnim i nepotrebnim. Pomislite samo: pa samo po sebi je jasno da ja postojim, takav kakav jesam; a i oni postoje, takvi kakvi jesu. Zašto onda postavljati besmislena pitanja o nekakvom "temelju postojanja"?

Pa, vidite, ako se vratim na svoju izvornu misao o paradigmi: sve čemu su nas podučili, dakle paradigma u koju smo izrastali, potiče pojedinačnost - individualnost postojanja i samog iskustva stvarnosti. Radi se o jakom, nepokolebljivom i beskompromisnom poticanju samo jedne vrste iskustva. Iz nekih razloga, međutim, ta ista paradigma ne govori baš ništa o tome TKO je taj kojeg se slavi kao pojedinca? TKO je taj koji zapravo doživljava svijet?

Ono što su o tome rekli meni, istovjetno je onome što su rekli vama: ništa. Pretpostavlja se da "ja" ima neko ime kojim se razlikuje od drugih. Tijekom života uz to ime se vežu određene vrijednosti (poptu znanja, časti, hrabrosti, iskrenosti... ili njihovih suprotnosti). Te vrijednosti se doživljavaju kroz naše odnose, ali to samo po sebi nije na prvom mjestu budući da od toga ne živimo. Na prvom mjestu su važnje stvari poput akademskog statusa, posla, novca, kuće i automobila. Slava i moć se također ne odbacuju.

I to bi trebao biti taj pojedinac – individua na kojoj se zasniva ne samo njezin doživljaj stvarnosti, već i interakcija između pojedinaca, dakle, čitav svijet?

Nitko, doslovce nitko, tijekom cijelog mog djetinjstva nije mi rekao ni riječi o tome tko sam ja zapravo; gdje je to mjesto gdje ja doista JESAM, bez svih tih privjesaka i pridjeva imanja, postizanja, mišljenja ili osjećanja!  Možda sam rođen na krivom mjestu i išao u pogrešan vrtić, školu i fakultet. Možda jednostavno nisam imao sreće. Ali, ako je tako, moja sreća je stvarno bila na niskim granama, jer ne samo da mene nisu podučili ničemu o meni samom, već nism sreo baš nikoga koga jesu! K vragu.

Na posljetku sam zaključio da se ne radi o mojoj sreći, već o načinu na koji su stvari organizirane u današnjem svijetu. Paradigma je takva da skriva od ljudi znanje o njima samima! Takav je "sustav". Ljudi koji ne znaju ništa o stvarnima sebi, o temelju svog postojanja, odvojeni su, usamljeni i uplašeni. Kako je netko rekao, idealni kupci!

Zapravo, morao bih malo ispraviti svoju početnu izjavu. Trenutna paradigma ne potiče individualnost, pojedinčanu svjesnost – ona u biti ne potiče ništa osim same sebe! "Individualnost" se u ovom trenutku uglavnom svodi na košaricu punu potrošačkih dobara.

Stvarno iskustvo onog tko iskušava, iskustvo SEBE, zahtijeva drugačiji pristup, drugačiju paradigmu. Ona nije prisutna u ovom trenutku, barem ne u "glavnoj struji".

Zanimljivo je zapitati se zašto naizgled individualističko društvo poput našega, izbjegava stvarno znanje o pojedincu? Odgovor na to pitanje zahtijeva razumijevanje paradoksa stvarnosti, dobro poznatog onima koji imaju stvarna duhovna iskustva. Naime, u trenutku kad dođemo do samog izvora iskustva, do onog tko iskušava, zapravo prestajemo postojati kao odvojena individualnost! Rečeno drugačije, na toj razini nema puno razlike između "ja" i "ti".

I evo nas na nezamislivom mjestu! Nestajanje razlika! Cjelina i Jednost postojanja! Svemir beskonačnih mogućnosti! Neki će to zvati Ljubav, a neki će reći da je sigurno Bog. Možemo o tome razmišljati kao o Ničemu, ali nećemo pogriješiti ako u tome vidimo Sve!

Pa, gdje je to znanje bilo kada smo odrastali? Tko nas je tome podučavao? I gdje je to znanje sada? Možda će novi klinci imati više šansi nego što smo imali mi...

***

Točno znam koju vrstu stvarnosti stvara naša suvremena paradigma. A znate i vi – samo se osvrnite oko sebe. To je to. To je naš svijet.

Možda vi i ja možemo krenuti s te točke i promijeniti situaciju. Znamo li kakvu vrstu stvarnosti i kakvu vrstu svijeta bismo mogli stvoriti na osnovi novih iskustava Cjeline i Jednosti?

Sumnjam da znamo. To je preveliko za naš sadašnji mentalni sklop.

Ali - uvijek možemo maštati, zar ne?

Budni će i dalje kucati

Tako moćan, a još uvijek pospan?
Zar ne želiš čuti anđele kako kucaju na tvoja vrata?

Ne brini, nema ničeg strašnog u odmicanju stisnutih šaka od ušiju.
Ono što ćeš čuti samo je poziv na slatku igru skrivača!

Mogao bi također ukloniti te stare zavjese s prozora svoje duše.
Vani je proslava! Zar je ne želiš niti vidjeti?

S vremenom, možda i sam postaneš dovoljno hrabar, mekan i prilagodljiv
pa iziđeš i pridružiš se festivalu plesa.

Da, vidim - tako moćan, a još uvijek pospan!
No, ne brini, oni budni će i dalje kucati na tvoja vrata.

posvećeno Deepaku Chopri, jednom od najvećih "kucatelja" našega vremena

Čitajte znakove

Dani pomrčine, kako je objašnjeno u jyotish analizi 2011., nisu baš najpovoljniji za donošenje odluka ili početke novih pothvata. To znači da se možete (morate) još malo opustiti prije nego prionete poslu! Dobra vijest, zar ne? :-)

No, budući da je prirodna godina (zimski solsticij) otpočela pomrčinom Mjeseca, a sada kalendarska praktično otpočinje pomrčinom Sunca, samo će nesmotreni zanemariti ovo dvostruko upozorenje za cijelo razdoblje koje je pred nama.

Mudri nemaju razloga za strah. Ali jednako tako, koračaju širom otvorenih očiju, s pažnjom birajući svoje sljedeće korake.